REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-2852/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja BA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Budimir i partneri u Splitu, protiv tužene OTP banke d.d., [adresa], OIB 52508873833, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić i Anić u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 4. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Nenada Čovića, odvjetnika u Splitu i punomoćnice tužene BAU, odvjetnice u [adresa], na ročištu radi objave 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 2.005,49 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja - na iznos od 0,27 eur teče od 10. veljače 2008. pa do isplate

- na iznos od 4,32 eur teče od 10. ožujka 2008. pa do isplate

- na iznos od 1,36 eur teče od 10. travnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 3,06 eur teče od 10. listopada 2008. pa do isplate

- na iznos od 10,97 eur teče od 10. studenog 2008. pa do isplate

- na iznos od 3,61 eur teče od 10. prosinca 2008. pa do isplate

- na iznos od 18,11 eur teče od 10. siječnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 20,26 eur teče od 10. veljače 2009. pa do isplate

- na iznos od 27,36 eur teče od 10. ožujka 2009. pa do isplate

- na iznos od 17,04 eur teče od 10. travnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 16,86 eur teče od 10. svibnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 14,84 eur teče od 10. lipnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 16,43 eur teče od 10. srpnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 13,65 eur teče od 10. kolovoza 2009. pa do isplate

- na iznos od 15,52 eur teče od 10. rujna 2009. pa do isplate

- na iznos od 12,54 eur teče od 10. listopada 2009. pa do isplate

- na iznos od 14,34 eur teče od 10. studenog 2009. pa do isplate

- na iznos od 14,68 eur teče od 10. prosinca 2009. pa do isplate

- na iznos od 20,24 eur teče od 10. siječnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 23,96 eur teče od 10. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 22,55 eur teče od 10. ožujka 2010. pa do isplate

- na iznos od 28,09 eur teče od 10. travnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 30,76 eur teče od 10. svibnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 38,84 eur teče od 10. lipnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 44,54 eur teče od 10. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 37,15 eur teče od 10. kolovoza 2010. pa do isplate

- na iznos od 58,70 eur teče od 10. rujna 2010. pa do isplate

- na iznos od 49,35 eur teče od 10. listopada 2010. pa do isplate

- na iznos od 50,86 eur teče od 10. studenog 2010. pa do isplate

- na iznos od 59,51 eur teče od 10. prosinca 2010. pa do isplate

- na iznos od 73,33 eura teče od 10. siječnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 58,33 eur teče od 10. veljače 2011. pa do isplate

- na iznos od 62,81 eur teče od 10. ožujka 2011. pa do isplate

- na iznos od 57,09 eur teče od 10. travnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 69,54 eur teče od 10. svibnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 81,13 eur teče od 10. lipnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 84,18 eur teče od 10. srpnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 134,11 eur teče od 10. kolovoza 2011. pa do isplate

- na iznos od 87,22 eur teče od 10. rujna 2011. pa do isplate

- na iznos od 81,40 eur teče od 10. listopada 2011. pa do isplate

- na iznos od 81,79 eur teče od 10. studenog 2011. pa do isplate

- na iznos od 81,81 eur teče od 10. prosinca 2011. pa do isplate

- na iznos od 88,29 eur teče od 10. siječnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 92,09 eur teče od 10. veljače 2012. pa do isplate

- na iznos od 92,56 eur teče od 10. ožujka 2012. pa do isplate

- na iznos od 90,04 eur teče od 10 travnja 2012. pa do potpune isplate.

II Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od ukupno 121,03 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja

- na iznos od 0,12 eur teče od 15. veljače 2009. pa do isplate

- na iznos od 0,97 eur teče od 15. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 0,37 eur teče od 15. ožujka 2010. pa do isplate

- na iznos od 3,12 eur teče od 15. travnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 8,15 eur teče od 15. svibnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 9,23 eur teče od 15. lipnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 15,14 eur teče od 15. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 14,94 eur teče od 15. kolovoza 2010. pa do isplate

- na iznos od 27,21 eur teče od 15. rujna 2010. pa do isplate

- na iznos od 20,06 eur teče od 15. listopada 2010. pa do isplate

- na iznos od 21,72 eur teče od 15. studenog 2010. pa do potpune isplate.

III Utvrđuje se kako ne postoji tražbina tužene u iznosu od 733,89 eur i u iznosu od 63,05 eur, stoga se odbija kao neosnovan njezin prigovor radi prijeboja.

IV Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 12. lipnja 2023. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene radi isplate iznosa od 2.005,51 eur i iznosa od 121,02 eur sa zateznom kamatom koja od dospijeća svake pojedine tražbine u odnosu na prvi iznos teče od 10. veljače 2008. do 10. travnja 2012., a u odnosu na drugi iznos teče od dospijeća svake pojedine tražbine u vremenu od 15. veljače 2009. do 15. studenog 2010. Isplata prvog iznosa zahtjeva se zbog preplate temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 070405497540 od 3. travnja 2007. (dalje Ugovor 1), kojim je tužena kao kreditor, odobrila tužitelju kao korisniku, kredit za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.600,00 CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta, dok se tražbina drugog iznosa također zahtjeva zbog preplate temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 041110167483 od 9. studenog 2004. (dalje Ugovor 2) kojim je tužena odobrila tužitelju namjenski stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta. U bitnom navodi kako tužena prilikom sklapanja označenih pravnih poslova nije pružila tužitelju dovoljno informacija i obavijesti o značenju i rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF (članci 1. i 2. oba Ugovora) te se poziva na parnični postupak koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, kojem je Visoki Trgovački sud RH presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrdio ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz CHF. Na kraju navodi kako je zbog utvrđene ništetnosti označenih ugovornih odredbi tužena i u ovom slučaju dužna vratiti sve što je primila od tužitelja, odnosno vratiti neosnovano naplaćene, a ovdje predmetne iznose glavnice s pripadajućom kamatom od svakog preplaćenog iznosa.

2. U svom odgovoru od 4. listopada 2023. tužena je u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, prigovarajući i zastari potraživanja. U bitnom navodi kako je predmetni ugovor sklopljen na temelju prethodnih pregovora, kako ugovorne odredbe nisu u suprotnosti s važećim zakonskim propisima te kako nije mogla utjecati na promjene koje su nastajale u tijeku otplate kredita, jer nema utjecaja na promjenu tečaja valute CHF. Također tvrdi kako su sudionici pojedinačno pregovarali prije sklapanja svakog pravnog posla, a tužitelj nema pravnog interesa voditi ovaj spor, jer su u međuvremenu isplaćena sva potraživanja tužene po kreditima. Naknadno ističe prigovor prijeboja tražbine po osnovu potplaćenih anuiteta, odnosno tzv. negativnih razlika i to u iznosu od 733,89 eur po Ugovoru 2 te u iznosu od 63,05 eur po Ugovoru 1, a sve s kamatama koje teku od svakog pojedinog potplaćenog iznosa.

3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom predmetnih Ugovora 1 i Ugovora 2 te svih isprava i pismena koje su stranke priložile spisu u tijeku postupka, pregledom financijskog vještva sudske vještakinje Ines Lozić od 31. srpnja 2025., na pripremnom ročištu 17. srpnja 2025. tužena nije učinila spornim tužiteljev status potrošača, stoga je sud odbio prijedlog radi izvođenja tog dokaza držeći ga suvišnim.

4. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti tužbe i visine tužbe tužbenog zahtjeva te prigovora prijeboja i zastare potraživanja.

7. Pregledom Ugovora 1 iz 2007. razvidno je kako je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s tuženom kao kreditorom, kredit za kupnju motornog vozila koji mu je u skladu s odredbama iz članaka 1. i 2. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.600,00 CHF uz obvezu vraćanja u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka planom otplate.

8. Pregledom Ugovora 2 iz 2004. razvidno je kako je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s tuženom kao kreditorom, kredit za kupnju stambenog prostora koji mu je u skladu s odredbama iz članaka 1. i 2. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.000,00 CHF, također uz obvezu vraćanja u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka planom otplate.

9. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

10. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

11. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li označene odredbe iz predmetnih ugovora kojima se kredit odobrava u iznosu koji je vezan za valutnu klauzulu nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv pravnog prednika tužene Societe Generale Splitska banka d.d. i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio je kako je Societe Generale Splitska banka d.d. (označena kao tužena pod 7) u vremenu od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud RH naložio je svim tuženima u tom postupku pa tako i pravnom predniku tužene, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i pravnim prednicima tužene, svako takvo ili slično buduće postupanje.

12. Nadalje, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (Narodne novine broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

13. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene, uz napomenu kako nije osporila tužitelju status potrošača i smatrala je kako je zaprimanje njegovog iskaza suvišno. Kod takvog stanja stvari, a uzimajući u obzir oblike i sadržaje predmetnih ugovora, jasno je kako ih je unaprijed formulirala i standardizirala te tužitelju, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama dala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa i roka njegove isplate, bez posebnih uputa ili informacija o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF, čime je utjecala na neravnopravan odnos ugovornih strana. Na temelju takvih ugovornih odredbi pa i onih iz čl. 1. i 2., ali i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu valutnog tečaja koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određenog tečaja u vrijeme sklapanja ugovora, buduće ugovorne obveze nisu bile određene niti odredive. U svakom slučaju, korisnik kredita nije bio upoznat o parametrima koji utječu na te promjene, niti je na njih imao kakvog utjecaja.

14. Slijedom iznijetog, odredbe iz čl. 1. i 2. Ugovora 1 i 2 o valutnoj klauzuli imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO i ovaj sud smatra ništetnim.

15. Na okolnost utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po sudskoj vještakinji Ines Lozić, koja je imala na raspolaganju predmetni spis i cjelokupnu dokaznu građu. U svom vještvu od 31. srpnja 2025. utvrdila je kako se tužbeni zahtjev odnosi na dvije partije kredita istog korisnika protiv istog tuženika i to u odnosu na ugovore sklopljene 2004. i 2007. Prema Ugovoru 2 iz 2004. navodi kako je tužitelju odobren kredit u iznosu od 18.000,00 CHF s rokom otplate 72 mjeseca po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, a početno ugovorenim anuitetom u iznosu od 293,16 CHF. U promatranom razdoblju od početka do kraja otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više ili niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, tako da je tužitelj na kraju zbog rasta tečaja preplatio iznos od 121,03 eur, dok je zbog pada tečaja manje platio iznos od 733,84 eur, što znači da je manje platio ukupno iznos od 612,81 eur. U odnosu na Ugovor pod 1 iz 2007. navodi kako je tužitelju odobren kredit u iznosu od 19.600,00 CHF s rokom otplate 60 mjeseci po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, a početno ugovorenim anuitetom u iznosu od 372,58 CHF. U promatranom razdoblju od početka do kraja otplate kredita, tečaj CHF je također oscilirao na više ili niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, tako da je tužitelj na kraju zbog rasta tečaja preplatio iznos od 2.005,49 eur, dok je zbog pada tečaja manje platio iznos od 63,07 eur, što znači da je manje platio ukupno iznos od 1.942,42 eur.

16. Na temelju utvrđenja valutne klauzule ugovora ništetnim za navesti je kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište. Cijeneći nalaz sudske vještakinje, osnovan je zahtjev tužitelja za vraćanjem, odnosno isplatom preplaćenih iznosa od 2.005,49 eur, odnosno 121,03 eur, a u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO pripada mu i pravo na plaćanje zatezne kamate koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne preplate, uz napomenu kako je tužena nepošteni stjecatelj, jer je u trenutku sklapanja predmetnih ugovora mogla znati da su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i slijedom toga ništetne te da joj ne pripada ono što će primiti na temelju takvih odredbi.

17. U odnosu na prigovor radi prebijanja po osnovi potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za vrijeme kada je tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio niži od onog na dan plasiranja kredita, sud smatra kako taj prigovor nije osnovan. Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, već je čitavu uplatu primila tužena, stoga ne postoji obveza vraćana nečeg što nije primljeno, a u ovom slučaju nije utvrđeno da bi tužena imala prema tužitelju kakvo nepodmireno potraživanje po predmetnim pravnim poslovima. Tome je za dodati kako bi za osnovanost prijeboja morala postojati barem dva obveznopravna odnosa iz kojih proizlaze tražbine dviju strana, tako da se u skladu s odredbama iz čl. 195. i 197. ZOO može uzajamno obračunavati samo tražbina iz jednog obveznog odnosa s tražbinom iz drugog obveznog odnosa, što ovdje nije slučaj jer između parničnih stranaka postoji samo jedan obveznopravni odnos i to onaj po predmetnim ugovorima po kojima se i vodi ovaj spor. Osim toga, tužena prema tužitelju nema nikakvo dospjelo potraživanje pa tako ni potraživanje po valuti, jer je nedvojbeno utvrđeno kako je isključivo tužitelj plaćao tuženoj, stoga nije stekao ništa neosnovano da bi bio u obvezi vraćati protivnoj stranci.

18. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, valja navesti kako se on drži neutemeljenim i proizvoljnim. U smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka od pet godina prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača tako da zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012, u odnosu na valutnu klauzulu pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana, što znači da u odnosu na predmetnu tužbu zaprimljenu 12. lipnja 2023. nije nastupila zastara potraživanja.

19. Na temelju ovako utvrđenih činjenica, tužbeni zahtjev je valjalo prihvatiti u cijelosti i tuženoj naložiti vraćanje, odnosno plaćanje glavnica u iznosu od 2.005,49 eur, odnosno iznosu od 121,03 eur sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne preplate, u skladu s nalazom vještakinje, a sve na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je i odlučeno kao u točkama I i II izreke presude, dok je prigovor radi prijeboja odbijen u cijelosti kao neosnovan, jer prema ranije navedenom nije utvrđena tražbine tužene, stoga je odlučeno kao u točki III izreke presude.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 12. lipnja 2023.. i obrazloženih podnesaka od 11. siječnja 2024. i 13. studenog 2025., kao i zastupanja na ročištima održanim 17. srpnja i 4. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eur za svaku nabrojanu radnju, sve prema Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 37/2023). Priznati trošak u iznosu od 1.000,00 eur uvećan je za 25% PDV i trošak vještačenja u iznosu od 650,00 eur, dok trošak sudske pristojbe u zatraženom iznosu od 135,44 eur (pristojbe tužbe i presude po 67,72 eur) nije priznat, jer spisu nije priložen dokaz o plaćanju, a tužitelj kao potrošač i nije obvezan na njezino podmirenje, tako da je tuženoj valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužitelju u iznosu od 1.900,00 eur sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, u skladu s odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, kako je i odlučeno u točki IV izreke presude.

Split, 3. veljače 2025.

Sudac

Branko Malenica

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tužene