Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1308/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinku Brajku, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Brajko u Đakovu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupani po punomoćniku Miroslavu Leki, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 3. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. točka 2. Ugovora o kreditu broj 9010686068, sklopljenog 23. kolovoza 2005., između tužitelja CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, a koja odredba glasi: „Kredit u iznosu od 23.277,00 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuju se u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.“ i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju CI isplati iznos od 16.874,87 EUR (šesnaesttisućaosamstosedamdesetčetirieuraosamdeset sedamcenti) na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama počev od dospijeća prvog dospjelog iznosa pa do isplate tj. od 1. studenog 2005. do 30. lipnja 2011. po stopi 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na:

- Iznos od 96,27 eura počev od 01.11.2005. godine pa sve do isplate

- Iznos od 0,44 eura počev od 01.12.2005. godine pa sve do isplate

- Iznos od 0,44 eura počev od 01.01.2006. godine pa sve do isplate

- Iznos od 0,44 eura počev od 01.02.2006. godine pa sve do isplate

- Iznos od 0,44 eura počev od 01.03.2006. godine pa sve do isplate

- Iznos od 0,44 eura počev od 01.04.2006. godine pa sve do isplate

- Iznos od 90,00 eura počev od 01.10.2008. godine pa sve do isplate

- Iznos od 5,06 eura počev od 01.04.2010. godine pa sve do isplate

- Iznos od 5,32 eura počev od 01.05.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 5,06 eura počev od 01.06.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 5,06 eura počev od 01.07.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 4,40 eura počev od 01.08.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 9,70 eura počev od 01.09.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 11,70 eura počev od 01.10.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 14,06 eura počev od 01.11.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 16,72 eura počev od 01.12.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 18,71 eura počev od 01.01.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 73,67 eura počev od 01.02.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 13,07 eura počev od 01.04.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 17,79 eura počev od 01.05.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 71,33 eura počev od 01.06.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 20,31 eura počev od 01.07.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 80,44 eura počev od 01.08.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 36,09 eura počev od 01.09.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 58,09 eura počev od 01.10.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 101,81 eura počev od 01.1.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 20,93 eura počev od 01.01.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 30,06 eura počev od 01.02.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 25,04 eura počev od 01.03.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 38,32 eura počev od 01.05.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 38,32 eura počev od 01.06.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 25,04 eura počev od 01.07.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 25,04 eura počev od 01.09.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 25,04 eura počev od 01.09.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 25,04 eura počev od 01.11.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 25,04 eura počev od 01.12.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 49,31 eura počev od 01.12.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 66,28 eura počev od 01.12.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 15.724,55 eura počev od 01.04.2014., pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužitelju CI prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.462,50 EUR (dvijetisućečetiristošezdesetdva euraipedesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama od 3. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je 23. kolovoza 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010686068 na iznos od 23.277,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita sa svrhom stambene adaptacije obiteljske kuće s rokom otplate na 240 mjeseci, a koji kredit je prijevremeno otplaćen u cijelosti 2014. godine. Člankom 7. stavkom 2. Ugovora, tužitelj se obvezao otplaćivati kredit u iznosu od 23.277,00 CHF i kamatu iz točke 4. Ugovora u 240 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Tuženik je na taj način u članku 7. stavku 2. Ugovora inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Naime, ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naime, prema članku 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj. Nadalje, Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2521/2015 od dana 13. prosinca 2016., povodom ustavne tužbe od strane Udruge Potrošač u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, jasno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, isto kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito se pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke, uključujući i tuženika, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. U takvom smjeru je išla i daljnja sudska praksa o čemu govori presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18- 11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III-2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane. Za napomenuti je kako su ove odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutom sukladno članku 502.a Zakona o parničnom postupku, te se pravne i fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na utvrđenja iz tih odluka radi ostvarivanja vlastitih prava, a sud je vezan za ta utvrđenja, sve sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. st. 2. 3. i članka 84. ZZP/03, te povrh svega odredbu članka 3. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika. Uvažavajući stav Vrhovnog suda RH u presudi broj Rev-2245/17, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-2 o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra kako je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF ništetna, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove. Tužitelj je prethodno pribavio od tuženika potrebnu kreditnu dokumentaciju i stoga tužitelj postavlja određeni tužbeni zahtjev u ukupnom iznosu, no obzirom da tužitelj niti njegov punomoćnik nemaju stručna znanja postaviti točno određen tužbeni zahtjev isti pridržavaju pravo konačnog uređenja visine tužbenog zahtjeva sa tijekom zatezne kamate na svaki dospjeli pojedini iznos po provođenju financijskog vještačenja na okolnost koliko je tužitelj platio više tuženiku svakomjesečne anuitete zbog rasta tečaja CHF naspram tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i to u periodu od početka otplate kredita do dana njegove konačne otplate, izuzev razlike nastale na ime promjene redovne kamatne stope. Napominje se kako ovdje nije utužena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i po tom osnovu ovdje tužitelj ne potražuje ništa, već samo po osnovu valutne klauzule CHF.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvotno stavio prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje, ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. U ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovog ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom iznesenog, proizlazi da je tužba neutemeljena, te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, te tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Đakovu, slijedom čega je naprijed navedeni sud donio rješenje 5. rujna 2023., broj P-206/2023-5 (stranice 56-58 spisa), kojim se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te se predmet nakon pravomoćnosti tog rješenja ustupio ovom sudu, odnosno Općinskom sudu u Osijeku, kao mjesno nadležnom sudu na daljnje odlučivanje.

4. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priležeću materijalnu dokumentaciju i to ugovor o kreditu (stranice 5-10 spisa), otplatnu tablicu (stranice 11-15 spisa), pregled uplata po kreditu (stranice 16-18 spisa), plan otplate (stranice 19-21 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranice 22-40 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku NI, dipl.oec. (Posrednik d.o.o.), čiji nalaz i mišljenje od 3.4.2025. (stranice 83-95 spisa) i dopuna nalaza i mišljenja/očitovanje od 8.9.2025. (stranice 115-123 spisa) su pročitani. Saslušao je vještaka NI, dipl.oec. i tužitelja CI.

5. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku NI, dipl.oec. (Posrednik d.o.o.), punomoćnik tužitelja je svojim podneskom od 16. listopada 2025. uredio tužbeni zahtjev s tijekom zatezne kamate na svaki dospjeli iznos od prvog dana u sljedećem mjesecu od mjeseca plaćanja pojedinog anuiteta pa do isplate. Tužitelj je u podnesku naveo kako je u toj tablici vještak dao izračun samo pozitivnih tečajnih razlika, stoga tužitelj u tužbenom zahtjevu uzima u obzir samo pozitivne tečajne razlike, budući da tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja, odnosno prigovor prijeboja, pa stoga ni sud nije ovlašten samovoljno umanjivati tužbeni zahtjev za „potplaćene iznose“, sve sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023.

6. Sud je na glavnoj raspravi održanoj kod ovog suda 9. siječnja 2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva na način kako je to naznačeno u podnesku tužitelja od 16. listopada 2025.

7. Saslušan na raspravi, tužitelj VI iskazao je kako je on 2005. godine podigao kredit kod tuženika radi adaptacije kuće u kojoj on i danas živi te koristi za osobne potrebe. Kod tuženika je podigao kredit s obzirom da se radilo o tuženiku kao u to vrijeme najpoznatijoj banci, a čuo je i od drugih prijatelja da j to najbolja banka, pa je radi realizacije predmetnog kredita otišao u prostorije tuženika. Iskazuje kako je prvo otišao u prostorije tuženika u [adresa], ali potom su ga uputili u prostorije tuženika u Vinkovci gdje je tamo razgovarao sa zaposlenikom tuženika, misli da se osoba zove C, ali nije siguran i tamo mu je rečeno da postoje tri vrste kredita koje oni nude i to kredit u kunama, valuti EUR i CHF, međutim preporučili su mu kredit u valuti CHF, budući da je kod tog kredita najmanja kamata i rata i on je osobno na to pristao podignuti kredit u toj valuti jer mu je rečeno kako je to tada bio i najpovoljniji kredit. Ističe eda mu je tom prilikom okvirno objašnjeno o kakvom se to kreditu radi, pa su mu tada tom prilikom rekli da je trenutno tečaj u CHF 4,5 u odnosu na kunu, a kamata bi mu trebala iznositi 4,7%, međutim tada mu nije rečeno o mogućnosti povećanja tečaja ni kako bi to utjecalo na visinu njegove rate jer tada on takav kredit niti uzeo. Ističe kako su mu tom prilikom rekli da će postojati i troškovi u vezi predmetnog kredita, a oni se odnose na troškove javnog bilježnika. Nadalje, ističe da nakon što je odlučio uzeti kredit u valuti CHF i dostavio traženu dokumentaciju od strane tuženika, ponovno je pristupio u prostorije tuženika, gdje ga je dočekao unaprijed pripremljeni ugovor i kada mu je bilo ponovljeno o kojem se iznosu kredita i rati radi, tom prilikom mu je čitan otplatni plan, međutim nije mu posebno objašnjeno u vezi odredbe o valuti. Iskazuje kako je on potom pročitao ugovor, razumio ga je koliko je to mogao i misli da nakon što je isti pročitao, te vidio iznos i ratu, nije pitao zaposlenika tuženika za dodatna pojašnjenja. Nakon toga je otišao kod javnog bilježnika, gdje je ovjerio taj ugovor, međutim isti mu ništa posebno nije čitao i objašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu i tamo je potpisao ugovor, te ga vratio u prostorije tuženika. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu, okvirno je znao što to znači odredba o valuti, odnosno valutnoj klauzuli, i to na način da ista ima veze s domaćom valutom, odnosno kunom. Ističe kako prilikom solemnizacije ugovora o kreditu kod javnog bilježnika nije tražio dodatna pojašnjenja u vezi samog ugovora. Također, izjavljuje kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta, trg. društva i slično, budući da je u to vrijeme bio samo u radnom odnosu. Iskazuje kako je on osobno vršio uplate po predmetnom kreditu. Ista tako, ističe kako nakon povećanja rate kredita on nije osobno prigovarao tuženiku da je ista povećana.

8. Iz ugovora o kreditu (stranice 5-10 spisa) kako je tuženik odobrio namjenski kredit tužitelju za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 23.277,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, uz rok korištenja kredita do 23.2.2006 mjeseca, s kamatom od 4,75% godišnje, koje se obračunavaju u CHF, a naplaćuju po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, s time da se tužiteljica obvezuje platiti i sve naknadne troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora (sada tuženika).

9. Iz otplatne tablice (stranice 11-15 spisa) proizlazi kako je predmetni kredit trebao biti otplaćivan po ugovoru o kreditu na dan realizacije kredita.

10. Iz pregleda uplata po kreditu (stranice 16-18 spisa) proizlazi kako je tužitelj vršio stvarne mjesečne uplate po predmetnom kreditu.

11. Iz plana otplate (stranice 19-21 spisa) proizlazi kako se kretala kamata i koliki je bio iznos anuiteta tijekom otplate kredita.

12. Iz knjigovodstvene kartica (stranice 22-40 spisa) proizlazi kako je tuženik knjižio uplate tužitelja po predmetnom kreditu.

13. Iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku NI, dipl.oec. od 3. travnja 2025. proizlazi kako razlika između iznosa kojeg je tužitelj uplatio tuženiku s obzirom na promjenjivi tečaj CHF i iznosa kojeg bi tužitelj u platio tuženiku u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), ukupno iznosi 4.397,67 eura (33.134,27 kuna), a u navedenom iznosu oduzeti su iznosi kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Svakomjesečne razlike u eurima, vještak je nabrojao na stranici 12 svog pisanog nalaza i mišljenja.

14. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka NI, dipl.oec. od 8. rujna 2025. proizlazi kako je vještak dopunio svoj nalaz i mišljenje sukladno traženju punomoćnika tužitelja i to da je vještak dao obračun pozitivnih tečajnih razlika bez umanjenja za negativne razlike, uzimajući u obzir tečaj na dan isplate kredita 29.8.2025. po tečaju 1,00 CHF = 4.764521 hrk, koji tečaj je u svom podnesku naveo punomoćnik tuženika (tablica se nalazi na stranicama 122-123 vještačkog nalaza). Što se tiče prigovora tuženika od 26.4.2025. da prilikom početnog otplatnog plana vještak nije primijenio činjenicu da je kredit u razdoblju od 28.2.2011. do 31.1.2012. bio u moratoriju, vještak je naveo da je nalaz i mišljenje, kao i dopunu/očitovanje, temeljio na dokumentima tuženika, te nije vršio nikakav izračun niti početnog otplatnog plana, niti otplatnog plana po promjenjivim kamatnim stopama. Ukoliko tuženik posjeduje drugu dokumentaciju te sud istu uzme u obzir, vještak napominje da se radi o sasvim novom vještačenju za koji je potrebno uzeti predujam.

14.1. Nalaz i mišljenje, kao i dopuna nalaza i mišljenja, vještaka financijsko- knjigovodstvene struke, prihvaćeni su u cijelosti jer su dani jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njihova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.

15. Saslušan na ročištu održanom kod ovog suda 9. siječnja 2026., vještak NI, dipl.oec., iskazao je kako u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 3.4.2025., kao i kod svih podnesaka/očitovanja dostavljenih ovom sudu, te nije imao ništa drugo za dodati.

16. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

17. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu kojeg je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 9010686068, zaključen 23.8.2005.

18. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9010686068, kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, te je li tužitelj platio tuženiku iznos za koji tuženik nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

19. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 23.8.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 9010686068, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 23.277,00, a da je ugovorena kamata stopa 4,75% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

20. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku.

21.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje u tekstu: ZZP/03.), u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.-dalje u tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje u tekstu: ZOO).

21.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 19/22. – dalje u tekstu: ZZP/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom članka 126. ZZP/22, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

21.3. Naime, odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. , 70/2019., 80/2022., 114/2022. – dalje u tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP- a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

21.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

21.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/03, članka 126. ZZP/22 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

21.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

22. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

22.1. Tuženik nije dokazao okolnosti jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je banka imala unaprijed sastavljen, tipski ugovor, odnosno, ugovor je već bio sačinjen i unosili su se podaci i iznos kredita. Ugovor je pročitao, ali nije te struke te ga nije baš mogao pratiti. Nije razumio da bi mu rata kredita mogla baš toliko narasti, ali je razumio da diže kredit u CHF. Nisu ga u banci kod tuženika upozorili na to da HNB ne štiti tečaj CHF, a da to čini u odnosu na EUR-o. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač, odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka.

22.2. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je kredit kod tuženika podigao radi adaptacije kuće u kojoj on i danas živi i koristi ga za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da na tuženiku, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

22.3. Dakle, slijedom svega navedenog, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

22.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 23.8.2005., dakle, u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenom presudom s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF, to se tužiteljica na spomenutu odluku i pozvala, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.). Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

23. Dakle, budući da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Stoga, a sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko-knjigovodstveo vještačenje po vještaku NI, dipl.oec., iz kojeg podneska od 8. rujna 2025., a kao očitovanje na prigovore od strane stranaka na nalaz i mišljenje vještaka (list 122-123 spisa) proizlazi kako je pretplata po osnovi tečajne razlike od 16.874,87 EUR.

24.1. U odnosu na utvrđeno vještačenje treba napomenuti kako je tužitelj tužbom potraživao samo tzv. pozitivne tečajne razlike bez umanjenja za negativne, a sve iz razloga jer tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja u ovome postupku (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Revd-5008/2024-2 od 3. prosinca 2024. i Rev-1105/2023-3 od 5. ožujka 2024.).

25. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

26. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja po osnovi tečaja u iznosu od 16.874,87 EUR-a, koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj članka 29. stavka 2. ZOO-a, te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

27. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1114. u vezi članka 1115. i članka 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim, potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (članak 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta, odnosno od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik za istu bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbu o valutnoj klauzuli u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

28. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bila nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a), tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a.

29. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog valutne klauzule, potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.0.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.6.2014. jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.6.2014., broj Pž-7129/13,

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 1406.2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.6.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.6.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

30. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Ovdje je potrebno navesti da tužitelj tužbenim zahtjevom ne zahtjeva isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, nego po osnovi valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 30. svibnja 2023., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

31. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

32. Tužitelju je priznata naknada troška postupka i to naknada troška sastava tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. -dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 16.6.2023. (kojim se očituje na odgovor tuženika na tužbu) u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, sastav podneska od 4.4.2025. (kojim je prigovorio na prvotni nalaz i mišljenje vještaka) u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife, sastav podneska od 16.10.2025. (kojim podnosi tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka) u visini od 250 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, pristupa na ročište od 6.3.2025. u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, pristupa na ročište od 9.1.2026. u visini od 250 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, pristupa na ročište za objavu odluke od 3.2.2026. u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, odnosno ukupno 875 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 2.062,50 eura (koji iznos je u svom troškovniku naveo tužitelj, budući da ovaj sud ne može prekoračiti i dosuditi više u tom dijelu odluku o trošku). Tužitelju je priznata i naknada troška predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, odnosno ukupno mu je dosuđen trošak od 2.462,50 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 3. veljače 2026. pa do isplate, sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO-a, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

33. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 2.525,00 eura, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

34. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 3. veljače 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika