Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-370/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Kvaternik kao predsjednice vijeća te Renate Pražetina Kaleb i Lidije Vidjak kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv 1. optuženog KZ, 2. optuženog FZ i 3. optuženog Đorđa Šilića, zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, opisanom u članku 246. stavku 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11.), a kažnjivom po članku 246. stavak 2. KZ/11 i dr., odlučujući o žalbama koje su protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, poslovni broj: K-2022/2019-70 od 11. srpnja 2023. podnijeli 1. optuženi KZ, 2. optuženi FZ, 3. optuženi Đorđe Šilić te Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu, u javnoj sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026. u nazočnosti 3. optuženog Đorđa Šilića i branitelja 3. optuženika, odvjetnika Marka Sinovčića,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o j e

I. Povodom žalbi 1. optuženog KZ, 2. optuženog FZ, 3. optuženog Đorđe Šilića i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi od pravne osobe trgovačkog društva Croatia Zovko Bus d.o.o. na način da se ukida odluka o oduzimanju imovinske koristi od trgovačkog društva Croatia Zovko Bus d.o.o. u iznosu od 1.611.150,00 kuna u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisano pod točkom III. izreke prvostupanjske presude.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, 1. optuženog KZ, 2. optuženog FZ i 3. optuženog Đorđa Šilića te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, 1. optuženi KZ proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju opisano u članku 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., za koje je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11.

1. optuženom KZ izrečena je uvjetna osuda te kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako 1. optuženik u roku od tri (3) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Istom je presudom 2. optuženi FZ proglašen krivim da je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/11. te je na temelju navedenih zakonskih odredaba osuđen na kaznu zatvora od 1(jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je a uvjetna osuda te kazna zatvora na koju je 2. optuženik osuđen neće biti izvršena ako u roku od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Navedenom je presudom 3. optuženi Đorđe Šilić proglašen krivim da je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/11., za koje je na temelju navedenih zakonskih odredaba osuđen na kaznu zatvora od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11 mu je izrečena uvjetna osuda te kazna zatvora na koju je 3. optuženik osuđen neće biti izvršena ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

1.3. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje u tekstu: ZKP) od pravne osobe trgovačkog društva Croatia Zovko Bus d.o.o., OIB 40147025274, oduzeta je imovinska korist stečena počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11 u iznosu 1.611.150,00 kuna te je utvrđeno da novčani iznos od 1.611.150,00 kuna predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom i da je postao imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo pravnoj osobi trgovačkom društvu Croatia Zovko Bus d.o.o., OIB 40147025274 da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos uplatom u državni proračun u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. i 3. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama

1. i 6. ZKP naloženo je 1. optuženom KZ, 2. optuženom FZ i 3. optuženom TZ solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka i to troškove paušala u iznosu od po 100,00 eura svakom te troškove vještaka u sveukupnom iznosu od 5.846,16 eura / 44.047,88 kuna i to na ime provedenog financijsko računovodstvenog vještačenja u iznosu 2.351,42 eura / 17.716,80 kuna te na ime provedenog prometnog vještačenja u sveukupnom iznosu od 3.494,73 eura / 26.331,08 kuna, a koji trošak su dužni naknaditi u roku od 15 (petnaest) dana po pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku odluku te optuženicima izreke strožu kaznu.

2.1. Žalbu protiv presude podnio je i 1. optuženi KZ po branitelju, odvjetniku Matiji Smiljaniću, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Žalbom se predlaže „meritorno riješiti ovaj predmet“ i donijeti oslobađajuću presudu.

2.2. Protiv presude se žali i 2. optuženi FZ po braniteljici, odvjetnici Jadranki Miladin-Slaviček, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i troškovima postupka s prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu optuženika, poništi pobijanu presudu i meritorno riješi predmet.

2.3. 3. optuženi Đorđe Šilić je po branitelju, odvjetniku Marku Sinovčiću, također podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, predlažući preinačiti prvostupanjsku presudu i 3. optuženika osloboditi optužbe, a podredno vratiti predmet na ponovno suđenje. Ujedno je u žalbi zatražena obavijest o vremenu održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno.

2.4. 1. optuženi KZ, 2. optuženi FZ i 3. optuženi Đorđe Šilić su podnijeli odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu državnog odvjetnika, dok na žalbu 1. optuženog KZ, 2. optuženog FZ i 3. optuženog Đorđa Šilića državni odvjetnik nije podnio odgovor.

3. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP-a, spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

4. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti 3. optuženog Đorđa Šilića i njegovog branitelja, odvjetnika Marka Sinovčića, dok na sjednicu nije pristupio uredno izvješteni državni odvjetnik, pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (članak 475. stavak 4. ZKP.).

5. Žalbe nisu osnovane, ali je postupajući po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP utvrđeno da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP jer je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

5.1. Naime, pogrešno je prvostupanjski sud donio odluku o oduzimanju imovinske koristi od trgovačkog društva Croatia Zovko Bus d.o.o. Od navedene pravne osobe je oduzeta imovinsku korist, iako ne samo da prvostupanjski sud nije pozvao na očitovanje predstavnika istog društva već i bez prijedloga ovlaštenog tužitelja. U ovom postupku ovlašteni tužitelj nije predložio oduzimanje imovinske koristi od društva Croatia Zovko Bus d.o.o., a sukladno odredbi članka 557. stavka 2. ZKP sud bez prijedloga ovlaštenog tužitelja može oduzeti imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom koja je sadržana u opisu kaznenog djela iz optužbe isključivo od optuženika. Unatoč tome, prvostupanjski sud je oduzeo imovinsku korist od pravne osobe koja nije optužena, bez prijedloga ovlaštenog tužitelja, kojoj pravnoj osobi nije bilo omogućeno da brani svoje interese. Na opisani način je pravna osoba od koje se oduzima imovinska korist uskraćena u pravu na sudjelovanje u postupku, čime je počinjena teška povreda prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ( „Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.) i člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, Međunarodni ugovori broj: 18/97., 6/99.,14/02., 13/03.,9/05.,1/06. i 2/10.) u smislu članka 468. stavak 2. ZKP. Stoga je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP pobijana presuda preinačena u dijelu oduzimanja imovinske koristi na način da je taj dio pobijene presude ukinut.

5.2. 1. optuženi KZ, iako uvodno navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, navedenu žalbenu osnovu nastavno u žalbi ne obrazlaže.

5.2.1. 2. optuženi FZ u žalbi ističe da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni i to u odnosu na ono što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika, iskazima danim u postupku i samih zapisnika, te nalaza i mišljenja vještaka. Međutim, ove svoje navode 2. optuženi FZ u žalbi ne obrazlaže niti ih valjano raščlanjuje, nego izražava svoje nezadovoljstvo pravilnošću činjeničnih utvrđenja, o čemu će više riječi biti u dijelu ove presude koji se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

5.2.2. Ističući u svojoj žalbi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, 3. optuženi Đorđe Šilić tvrdi da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sebi i razlozima presude jer da nije jasno koja je vrijednost autobusa utvrđivana - tržišna, realna ili stvarna te nadalje također opisuje povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP koju nalazi u tome što su odbijeni svi dokazni prijedlozi obrane, što u presudi nije valjano obrazloženo. Međutim niti u jednom niti u drugom 3. optuženik nije u pravu. Naime, u izreci presude je naznačena relevantna vrijednost autobusa u smislu tržišne cijene koja kategorija cijene je bila predmet vještačenja vještaka prometne struke ČZ, koji je u nalazu i mišljenju obrazložio pojam stvarne cijene (kojemu je pojam „realna cijena“ istoznačnica), u smislu eventualne razlike od one tržišne (točka 8. obrazloženja presude), a što je u suglasju sa dijelom izreke presude u odnosu na navođenje istih pojmova (stvarna/realna vrijednost). Odluka o odbijanju dokaznih prijedloga obrane je detaljno obrazložena, u istoj su izneseni razlozi koji su u potpunosti prihvatljivi i za ovaj drugostupanjski sud. Naime, prvostupanjski sud je obrazložio odbijanje provođenja novog vještačenja i čitanje nalaza i mišljenja drugog vještaka okolnostima da je vještak prometne struke ČZ (koji je određen nalogom tijela koje vodi postupak) dao nalaz i mišljenje na temelju i u skladu s pravilima struke i stručnim znanjem, u istom nije bilo nejasnoća ili proturječja te je vještak odgovorio na sva postavljena pitanja, kao i ispitivanje svjedoka VZ i pribavljanje podataka od Ministarstva prometa kao nevažnih jer okolnosti koje bi se trebale utvrditi provođenjem navedenih dokaza nisu odlučne činjenice za postupak, te je dao pravilne razloge za neprihvaćanje provođenja novog financijsko- računovodstvenog vještačenja.

5.3. Slijedom navedenog, u pobijanoj presudi nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koju se upire u žalbi.

5.4. Protivno daljnjim žalbenim navodima 1. optuženog KZ, potpuno je pravilno i osnovano prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrdio da je ovaj optuženik u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i na taj način pribavio drugoj osobi znatnu protupravnu imovinsku korist te time prouzročio štetu onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti te je za takva svoja utvrđenja dao u svemu jasne, potpune i iscrpne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

5.5. Naime, 1. optuženi KZ je kao direktor i jedini član uprave trgovačkog društva Croatia Bus d.d potpisao račune za prodaju 16 autobusa, koji su pri tome osnovno sredstvo za rad tog društva, trgovačkom društvu Croatia Zovko Bus u periodu tri mjeseca prije otvaranja stečajnog postupka kada je društvo Croatia Bus bilo insolventno i nesposobno za plaćanje, s tim da je na dan 1. travnja 2009. bilo u neprekidnoj blokadi 610 dana, a iznos koji je plaćen društvu Croatia Bus d.d. na ime kupnje autobusa je manji za 1.611.150,00 kuna od njihove stvarne vrijednosti, da bi potom ponovo iste autobuse iznajmio od društva 2. optuženog FZ plaćajući na ime najma iznos od preko pet milijuna kuna, i onda s njima prometovao, iz kojih okolnosti je utvrđeno, suprotno žalbenim navodima da je 1. optuženi KZ postupao na štetu društva Croatia Bus d.d. čiji je bio direktor, a pribavio znatnu protupravnu imovinsku korist društvu Croatia Zovko bus. Okolnosti koje iznosi žalitelj tumačeći obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, odredbu članka 252. stavka 4. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj: 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23., 136/24.), da autobusi nisu prodani na tržištu, da je društvo izgubilo licencu za prijevoz putnika, da je vjerovao procjeni 3. optuženog Đorđa Šilića, da je bilo potrebno provesti vještačenje u vezi poslovnih odnosa društava Autobusni promet d.d., Croatia bus d.d., Croatia Zovko bus d.o.o., Zovko-Zagreb d.o.o., kada se konfrontiraju s ovakvim prethodno citiranim činjeničnim utvrđenjima, nisu relevantne niti dovode u pitanje zaključke prvostupanjskog suda o kaznenoj odgovornosti 1. optuženog KZ. Iako se ističe da je bilo potrebno radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja utvrditi tko su bili dioničari društva Croatia Bus d.d, tko je činio glavnu skupštinu i jesu li dioničari sudjelovali u donošenju odluke da se autobusi prodaju po procijenjenoj cijeni, u situaciji kada Statutom društva nije predviđena suglasnost nekog drugog tijela za donošenje odluke o prodaji autobusa, a upravu društva čini jedan član – direktor koji je nadležan za vođenje poslova društva i zastupa društvo samostalno, onda se ne može prebacivati odgovornost za opisane radnje na drugo tijelo, nego se radi upravo o zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju od strane 1. optuženog KZ, kako je to pravilno i na zakonu osnovano utvrđeno u pobijanoj presudi.

5.6. Jednaka je situacija i sa žalbenim navodima 2.optuženog FZ koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Naime, ovaj optuženik u žalbi tvrdi da nije utjecao na 1. optuženog KZ kako bi ovaj društvu čiji je on bio direktor prodao autobuse, štoviše da je isti pravni posao bio na štetu, a ne korist društva Croatia Zovko Bus d.o.o. tako da nije pribavio društvu nikakvu imovinsku korist, da nije pozvana ovlaštena osoba tog društva da iskazuje o okolnostima u vezi plaćanja kompenzacijom, plaćanja zakupa, da su odluku o prodaji donijela tijela društva Croatia Bus d.d., a cijena je određena na temelju elaborata vještaka - 3. optuženika, da se iznos koji je društvo Croatia Zovko bus d.o.o. uprihodilo na ime najma autobusa odnosi ne samo na 16 autobusa koji su predmet ovog postupka, nego na još 16 autobusa koji su bili u posjedu društva na temelju ugovora u leasingu. Međutim, pritom zanemaruje povezanost društava Croatia Bus d.d. i društva Autobusni promet d.d Varaždin, djelatnik kojeg je 3. optuženi Đorđe Šilić, koje društvo je većinski vlasnik društva Croatia Bus d.d., dok je društvo Zovko Zagreb d.o.o. čiji je vlasnik 2. optuženi FZ, kao i vlasnik društva Croatia Zovko Bus d.o.o., većinski vlasnik društva Autobusni promet d.d Varaždin, iz koje konstrukcije proizlazi i uloga 2. optuženog FZ u navedenim društvima, što je potvrdio 1. optuženi KZ jer da ga je doživljavao kao vlasnika svih društava iz grupacije, a da je onda društvo koje je prodalo autobuse - Croatia bus d.d. plaćalo najam za iste te autobuse u iznosu od preko pet milijuna kuna u kraćem vremenskom razdoblju. Stoga je pravilno utvrdio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi da je 2. optuženi FZ s namjerom potakao 1. optuženog KZ da u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i na taj način pribavio drugoj osobi znatnu protupravnu imovinsku korist, te time prouzročio znatnu štetu onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti, na koji je način ostvario sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela poticanja na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju za što je osnovano i zakonito i proglašen krivim.

5.7. Neosnovano 3. optuženi Đorđe Šilić u žalbi navodi da je izrađujući elaborat o vrijednosti 16 autobusa postupao u okviru obavljanja radnih zadataka kao zaposlenik društva Auto promet Varaždin, pri čemu umanjuje značaj činjenice što se potpisao kao vještak, iako to nije bio u to vrijeme, osporavajući vjerodostojnost i stručnost vještaka angažiranog u postupku radi utvrđivanja tržišne vrijednosti autobusa. Pri tome žalitelj ispušta iz vida da je u obrani naveo da je elaborat izradio na poticaj 2. optuženog FZ, da postoje brojne manjkavosti u istom elaboratu u kojem je navedena značajno manja vrijednost autobusa od one stvarne, da je 1. optuženi KZ, nakon prodaje autobusa, prodao 3. optuženom TZ osobno vozilo društva Croatia bus d.d. za vrijeme blokade društva, unatoč postojanju brojnih vjerovnika koji su imali velika potraživanja od društva. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je na traženje 2. optuženog FZ, 3. optuženi Đorđe Šilić neistinito se predstavljajući kao sudski vještak izradio elaborate procjene vrijednosti autobusa, netočno prikazujući realnu cijenu autobusa, svjestan da je stvarna vrijednost autobusa višestruko veća, čime su ispunjena sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2 u vezi članka 38. KZ/11 za koje je 3. optuženi Đorđe Šilić oglašen krivim.

5.8. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi 1. optuženog KZ, 2. optuženog FZ i 3. optuženog Đorđa Šilića zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, smatrajući da prvostupanjski sud nije pravilno cijenio okolnosti od kojih zavisi izbor vrste i mjere kaznene sankcije te je kao olakotnu okolnost cijenio okolnost koja je zapravo otegotna okolnost, te nije u dovoljnoj mjeri cijenio visinu ostvarene protupravne imovinske koristi i onda je kvalificirao otegotnom, jer se izrečenom kaznenom sankcijom ne ispunjava svrha kažnjavanja u smislu jačanja svijesti o pogibeljnosti činjenja ovakvih kaznenih djela te izostaje osjećaj pravednosti kažnjavanja. Žalitelj smatra da je sud pogrešno kao olakotnu okolnost na strani svih optuženika cijenio činjenicu da su kazneno djelo počinili kao osobe zrele životne dobi s navršenih 58, 53 odnosno 60 godina jer da bi upravo osobi zrele životne dobi trebalo biti imanentno postupanje sukladno opće prihvaćenim pravilima društvenog ponašanja, a ne ono koje zaslužuje kaznenopravnu represiju. Propušteno je nadalje, kako se navodi u žalbi, cijeniti na strani optuženika visinu protupravne imovinske koristi i imovinske štete kao i okolnost da ista do danas, protekom roka od 15 godina nije namirena odnosno vraćena, a pogrešno cijenjeno olakotnim protek roka od 15 godina od počinjenja djela te nije jasno različito postupanje prvostupanjskog suda u odnosu na odmjeravanje visine kazne pojedinom optuženiku u vezi roka kušnje. Nasuprot navodima državnog odvjetnika, 3. optuženi Đorđe Šilić ističe da je izrečena kazna prestroga obzirom na njegovu ulogu i značaj u ovom predmetu, tim prije što je tempore criminis imao 60 godina i bio pred mirovinom te je neosuđivan. 1. optuženi KZ i 2. optuženi FZ se ne žale zbog odluke o kazni pa je u odnosu na njih presuda ispitana sukladno članku 478. ZKP.

6.1. Protivno takvim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11, od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te ih je na odgovarajući način i vrednovao. Tako je pravilno prvostupanjski sud optuženicima olakotnim cijenio dosadašnju neosuđivanost, zrelu životnu dob, da je od počinjenja kaznenog djela proteklo 15 godina i da u tom periodu nisu činili kaznena djela.

6.2. Prema ocjeni ovog suda, nakon tako pravilno utvrđenih i vrednovanih olakotnih okolnosti u odnosu na optuženike, a imajući na umu visinu pribavljene protupravne imovinske koristi, povredu zaštićenog dobra kao otegotne okolnosti, vodeći računa o svim tako utvrđenim okolnostima pravilno je prvostupanjski sud na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11 1. optuženom KZ izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, na temelju članka 246. stavka 2. u vezi članka 37. KZ/11 2. optuženom FZ izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, a na temelju članka 246. stavka 2. u vezi članka 38.KZ/11 3. optuženom TZ izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, te im potom svima izrekao uvjetne osude s pravilno utvrđenim rokovima provjeravanja i to u odnosu na 2. optuženog FZ od pet godina jer je kriminalna količina u njegovim radnjama najveća obzirom na radnje koje je poduzeo prema ostalim optuženicima, a koje su bile usmjerene na pribavljanje imovinske koristi za pravne osobe s njim povezane, a u odnosu na 1. optuženog KZ i 3. optuženog Đorđa Šilića u trajanju od 3 godine jer je njihova kriminalna količina ipak manja od kriminalne količine 2. optuženog FZ. Naime, ocjena je i ovog suda da će upravo ovakav odnos izrečenih kazni zatvora i rokova provjeravanja utjecati, kako na optuženike, tako i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženicima ponovno uključivanje u društvo. Takve kazne s navedenim rokovima provjeravanja sadrže dostatnu moralnu osudu za zlo koje su optuženici počinjenjem djela prouzročili i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Pritom, protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, za potpuno ostvarenje svrhe kažnjavanja, nema potrebe optuženicima izricati strože kazne zatvora, odnosno protivno žalbenim navodima 3. optuženog Đorđa Šilića blažu kaznu.

6.3. Slijedom navedenog, nije bilo mjesta za prihvaćanje, kako žalbe državnog odvjetnika, tako ni žalbe 3. optuženog Đorđa Šilića zbog odluke o kazni.

7. Budući je povodom žalbi 1. optuženog KZ, 2. optuženog FZ, 3. optuženog Đorđa Šilića i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačena pobijana presuda na način opisan u točki I. izreke ove presude u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi, dok su žalbe državnog odvjetnika, 1. optuženog KZ, 2. optuženog FZ i 3. optuženog Đorđa Šilića kao neosnovane odbijene (točka II. izreke), na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 3. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Irena Kvaternik