Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-7/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženih ŠO i trgovačkog društva Tkalec trans d.o.o., zbog kaznenih djela iz čl. 247. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 279. st. 1. u svezi s čl. 52., a sve u svezi s čl. 51. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11. i 144/12., dalje: KZ), odlučujući o žalbama optuženog ŠO, Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu (dalje: ODO) i oštećenog osiguravajućeg društva Croatia osiguranje d.d. protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: K-370/2017-56 od 13. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se djelomično žalba oštećenog osiguravajućeg društva Croatia osiguranje d.d. Zagreb te se preinačuje pobijana presuda u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da se na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP-25) oštećenom osiguravajućem društvu Croatia osiguranje d.d. Zagreb dosuđuje u cijelosti imovinskopravni zahtjev te se nalaže optuženima ŠO i trgovačkom društvu Tkalec trans d.o.o. Bogdanovec da solidarno navedenom oštećeniku isplate iznos od 25.540,90 eura (dvadesetpetisućapetstočetrdeset eura i devedeset centi), što je ekvivalentni iznos protuvrijednosti štete od 192.437,95 kuna (stodevedesetdvijetisuće četristotridesetsedam kuna i devedesetpet lipa) uzrokovane predmetnim kaznenim djelima, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2014. pa do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti i izvršnosti presude.

II Odbijaju se kao neosnovane u cijelosti žalbe optuženog ŠO i ODO-a te u preostalom dijelu žalba oštećenog osiguravajućeg društva Croatia osiguranje d.d. Zagreb te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi ŠO proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela u stjecaju iz čl. 247. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 279. st. 1. u svezi s čl. 52., a sve u svezi s čl. 51. KZ-a (valja primijetiti da je sud prvog stupnja pogrešno naveo brojeve „Narodnih novina“ 56/15., 61/15. i 101/17. jer je riječ o izmjenama i dopunama KZ-a koje nisu bile na snazi u vrijeme počinjenja kaznenih djela, a niti su blaže za optuženike) na način i pod okolnostima opisanim u točki I 1. izreke te presude, dok je optuženo trgovačko društvo proglašeno krivim za kazneno djelo iz čl. 247. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ-a i u svezi s čl. 3. i 5. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („Narodne novine“ broj: 151/03., 110/07., 45/11. i 143/12., dalje: ZOPOKD, valja također primijetiti da je prvostupanjski sud propustio naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je taj Zakon objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama u vrijeme počinjenja kaznenih djela) činjenično i pravno opisano u točki I 2. izreke te presude, te su optuženom ŠO na temelju čl. 51. st. 1. KZ-a utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za prvo navedeno kazneno djelo na temelju čl. 247. st. 2. KZ-a i primjenom čl. 48. st. 2. KZ-a u trajanju od deset mjeseci, a za drugo navedeno kazneno djelo na temelju čl. 279. st. 1. KZ-a i primjenom čl. 48. st. 2. KZ-a u trajanju od pet mjeseci, nakon čega je na temelju čl. 51. st. 2. KZ - a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s time da mu je na temelju čl. 56. KZ-a izrečena uvjetna osuda na način da se odmjerena kana zatvora od jedne godine neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, dok je optuženo trgovačko društvo na temelju čl. 247. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ -a (ispravno: čl. 247. st. 2. KZ-a) u svezi s čl. 3. i čl. 10. st. 3. ZOPOKD-a osuđeno na novčanu kaznu u iznosu od 30.000,00 kn koju je dužno platiti u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude, uz upozorenje da ako novčanu kaznu ne plati u tom određenom roku da će se novčana kazna prema čl. 10.a ZOPOKD-a naplatiti prisilno.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP-19) oštećeno osiguravajuće društvo Croatia osiguranje d.d. Zagreb upućeno je da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP-19 optuženi ŠO i trgovačko društvo Tkalec trans d.o.o. Bogdanovec dužni su naknaditi trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP-19 u iznosima od po 1.500,00 kn svaki, u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude su optuženi ŠO putem branitelja Anta Nobila, odvjetnika, ODO i oštećeno osiguravajuće društvo Croatia osiguranje d.d. Zagreb putem opunomoćenih odvjetnika iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. pravovremeno podnijeli žalbe.

2.1. Optuženi ŠO žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona te predlaže da drugostupanjski sud „ukine prvostupanjsku presudu i oslobodi I okr. ŠO svake kaznene odgovornosti, odnosno podredno vrati predmet na ponovni postupak“.

2.2. ODO se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odluke o kazni (ispravno: odluke o uvjetnoj osudi i kazni), odluke o imovinskopravnom zahtjevu i odluke o troškovima kaznenog postupka, te predlaže da nadležni županijski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

2.3. Oštećeno osiguravajuće društvo žali se zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu i „odluke o dodatnom uvjetu“, te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se oštećeniku dosudi imovinskopravni zahtjev i optuženike uz dodatni uvjet obveže na podmirenje istog uz prijetnju opoziva uvjetne osude.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP-22) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-14/2023 od 5. siječnja 2023. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Žalbe optuženog ŠO i ODO-a nisu osnovane, dok je žalba oštećenika djelomično osnovana.

Žalba optuženog ŠO:

6. Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-19 jer da se pobijana presuda ne može uopće ispitati, budući da je njena izreka potpuno nerazumljiva i proturječna razlozima presude. To poradi toga što sud prvog stupnja u činjeničnom opisu konkretnih inkriminacija spominje nevažeću potvrdu o plovidbenosti predmetnog zrakoplova, dok se u točki 39. obrazloženja poziva na nevažeću potvrdu o provjeri plovidbenosti zrakoplova, što su dvije bitno različite isprave koje treba distingvirati po svom značaju, a što je prvostupanjski sud uostalom i učinio u točki 35. obrazloženja svoje presude.

7. Ovaj se drugostupanjski sud slaže sa žalbenom tvrdnjom da su naprijed navedene potvrde dva različita dokumenta, međutim ne prihvaća iznijeti žalbeni prigovor o ostvarenju bitne proceduralne povrede iz gore naznačene zakonske odredbe, unatoč tome što je točno da sud prvog stupnja u činjeničnom supstratu navodi nevažeću potvrdu o plovidbenosti predmetnog zrakoplova, a u točki 39. obrazloženja nevažeću potvrdu o provjeri plovidbenosti tog zrakoplova. Naime, ocjena je ovoga suda drugog stupnja da je ovdje riječ o nehotičnoj pogrešci u pisanju koja ipak nije takvog značaja da bi za sobom povlačila procesno-pravnu posljedicu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-19. Radi se o tome da osporenu presudu treba sagledati u njenoj cjelini, a kada se ona razmotri u svojoj cjelokupnosti, tada se nameće zaključak da se ona, usprkos naznačenoj pogrešci, može meritorno ispitati, jer iz njena sadržaja, obuhvaćenog u potpunosti, proizlazi da je prvostupanjski sud svjestan distinkcije spomenut ih dviju potvrda, što uostalom potvrđuje i njegovo obrazloženje iz točke 35. pobijane presude na koju se poziva i sam žalitelj.

8. Stoga žalba optuženika iz ove žalbene osnove nije uvažena, a razmatranjem osporene presude u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP -25 ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju drugu od bitnih proceduralnih povreda na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

9. Nije u pravu optuženik kada prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prema mišljenju ovoga žalbenog suda prvostupanjski sud na temelju valjane, kritičke i sveobuhvatne ocjene cjelokupne opsežne dokazne građe pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetnih inkriminacija, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive, logične i argumentirane razloge koje optuženik žalbom nije doveo u razboritu sumnju.

10. Ponajprije treba odgovoriti ovom žalitelju da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da je do opisanog oštećenja predmetnog zrakoplova došlo upravo 22. prosinca 2013., a ne 6. siječnja 2014., kako tvrdi optuženi ŠO. Naime, sud prvog stupnja nije imao opravdanog razloga posumnjati u vjerodostojnost svjedočenja ČO, u inkriminirano vrijeme direktora društva Varaždin airport d.o.o., i ĐO, zaposlenika spomenutog aerodroma na radnom mjestu prihvata i otpreme zrakoplova i zaduženog za vođenje evidencije polijetanja i slijetanja zrakoplova, koji su kao neutralni svjedoci suglasno, nedvosmisleno, dosljedno i decidirano potvrdili da je do konkretnog oštećenja predmetnog zrakoplova došlo 22. prosinca 2013. , u koju činjenicu su se uvjerili neposrednim opažanjem. Optuženi ŠO osporava vrijednosnu snagu ovih personalnih dokaza pozivajući se na činjenicu da su imenovani svjedoci u takvom slučaju bili dužni oštećenje zrakoplova prijaviti Agenciji za civilno zrakoplovstvo i Agenciji za istraživanje zrakoplovnih nesreća, što nesporno nisu učinili. Spomenuta dvojica svjedoka, naime, ne opovrgavaju tvrdnju da o predmetnom oštećenju zrakoplova nisu izvijestili naprijed navedene Agencije jer, kako obojica ističu, to nisu bili obvezni učiniti, međutim, neovisno o tome radi li se ovdje o eventualnom propustu prijave oštećenja ili ne, ova činjenica nije od odlučnog značaja za sudsku ocjenu vjerodostojnosti iskaza ovih svjedoka.

10.1. U izloženom kontekstu optuženik se poziva i na svjedočenje HO koji, kako se navodi u žalbi, 22. prosinca 2013. nije primijetio nikakve posebnosti prilikom slijetanja predmetnog zrakoplova te ga naznačuje kao „najpristranijeg očevidca“. Međutim, imenovani svjedok, inače u inkriminirano vrijeme policijski službenik granične policije na aerodromu u Varaždinu, sam je rekao da , s obzirom na njegov posao i poziciju, zbog udaljenosti od mjesta slijetanja, nije mogao uočiti oštećenja na zrakoplovu, a da mu za konkretni inkriminirani slučaj ništa posebno nije ostalo u sjećanju. Suprotno tumačenju optuženog ŠO iskaz svjedoka HO ništa ne mijenja na stvari, jer ne dovodi u razumnu sumnju vjerodostojnost iskazivanja svjedoka ČO i ĐO.

10.2. Sud prvog stupnja je posve opravdano otklonio obranu optuženog ŠO da se predmetno oštećenje propelera zrakoplova zbilo 6. siječnja 2014. Naime, osim što tu činjenicu decidirano i rezolutno demantiraju svjedoci ČO i ĐO, sud prvog stupnja se u tom kontekstu sasvim opravdano poziva na mjesečno izviješće Varaždin airporta d.o.o. o letovima zrakoplova za siječanj 2014. od 31. siječnja 2014. , koja izviješća se redovito šalju Agenciji za civilno zrakoplovstvo (točka 32.1.3. obrazloženja osporene presude), a iz kojeg proizlazi da u periodu od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2014. na aerodromu u Varaždinu nije bilo nikakvih nesreća. Osim toga ovaj se žalitelj upućuje i na argumentaciju iz točke 32.1.4. obrazloženja pobijane presude koju je ovaj žalbeni sud, kao logičnu i nadasve uvjerljivu, u cijelosti prihvatio. Doista je izvan općeg ljudskog iskustva i zakona logike da je let optuženog ŠO upisan u Pregled polijetanja i slijetanja 6. siječnja 2014. kao posljednji let iako to prema upisanim podacima stvarno nije mogao biti te što je upisano da je sletio (u 14,45 sati) prije no što je uopće poletio (u 15,15 sati). Ove nelogičnosti i kronološka nedosljednost u redoslijedu upisa polijetanja i slijetanja, kako ispravno rezonira prvostupanjski sud, upućuje na jedini mogući suvisli zaključak – taj let zrakoplovom na koji se poziva optuženik ŠO uopće se nije dogodio 6. siječnja 2014.

10.3. Po tvrdnji ovog žalitelja u situaciji da je do oštećenja propelera zaista došlo 22. prosinca 2013., tada bi isto moralo postojati i u vrijeme produljenja potvrde o provjeri plovidbenosti predmetnog zrakoplova 3. siječnja 2014., s obzirom na činjenicu da je ono sanirano tek naknadno, svakako nakon 9. siječnja 2014., kada je vještak Tomislav Obad obavio očevid oštećenja na avionu. Međutim, u tom dijelu optuženog ŠO opovrgava svjedok DO, koji je 3. siječnja 2014. produljio naprijed spomenutu potvrdu o provjeri plovidbenosti, a koji je to, kako izričito navodi, učinio na temelju činjenica da je za predmetni zrakoplov bila izdana potvrda o plovidbenosti zrakoplova od strane CAMO organizacije i da je nad njime 19. prosinca 2013. bio obavljen servis ovlaštenog servisera, dok sam zrakoplov prilikom izdavanja navedene potvrde uopće nije osobno vidio. Prema tome potvrda o provjeri plovidbenosti predmetnog zrakoplova izdana je isključivo na temelju postojeće dokumentacije i bez neposrednog pregleda zrakoplova od strane osobe koja je tu potvrdu izdala, tj. DO.

11. Nadalje, ne može se akceptirati žalbeno stajalište da je predmetni zrakoplov u razdoblju od 20. prosinca 2013. do 3. siječnja 2014. bio plovidben, tehnički ispravan i da se njime smjelo letjeti te da na sve to nije utjecala činjenica da je potvrda o provjeri plovidbenosti istekla 20. prosinca 2013. i da je produžena tek 3. siječnja 2014., pozivajući se pri tome na čl. 2. t. d Uredbe Komisije (EZ) br. 2042/2003 od 20. studenog 2003. koja govori o „kontinuiranoj plovidbenosti“, te na poddio B, oznaku M.A. 201 iste Uredbe, gdje su naznačeni slučajevi kad se let ne smije provoditi.

11.1. Vezano za ovaj žalbeni prigovor treba reći da je prvostupanjski sud osnovano prihvatio iskaze svjedoka BO, zrakoplovne inspektorice u Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo, i DO, osobe zadužene za izdavanje potvrda o provjeri plovidbenosti zrakoplova, koji su podudarno i decidirano potvrdili da predmetni zrakoplov bez potvrde o provjeri plovidbenosti nije smio letjeti. Toga je očito bio svjestan i sam optuženi ŠO, jer inače ne bi poduzimao inkriminirane radnje koje mu je prvostupanjski sud osnovano našao dokazanima, a koje su opisane u činjeničnom supstratu djela iz točke I 1. dispozitiva osporene presude.

12. Posljedično tome nije u pravu optuženik niti kada osporava pravo oštećenog osiguravajućeg društva na naknadu štete uz bitnu tvrdnju da je osiguravatelj u ovom slučaju ionako bio dužan prihvatiti odštetni zahtjev i isplatiti policu osiguranja. To poradi toga što se štetni događaj nije zbio u vrijeme, na mjestu i na način kako je to bilo prijavljeno. U tom kontekstu je prvostupanjski sud također pravilno utvrdio postojanje prijevarne namjere kod optuženog ŠO koji je sve inkriminirane radnje (opisano lažiranje podataka) poduzeo s motivom obmane oštećenog osiguravajućeg društva u pogledu naprijed navedenih relevantnih podataka o mjestu, vremenu i načinu nastanka štete, a s krajnjim ciljem ostvarenja naknade štete na temelju tako krivotvorenih činjenica.

13. Slijedom razloga iznijetih u točkama 10. -12. obrazloženja ovaj je žalbeni sud našao da je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog materijala pravilno i potpuno utvrdio relevantno činjenično stanje na temelju kojeg je ispravno zaključio da se optuženi ŠO ponio upravo na način opisan u točki I 1. izreke pobijane presude, čime je ostvario sva bitna obilježja bića kaznenih djela iz čl. 247. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 279. st. 1. u svezi s čl. 52. KZ-a, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu.

14. Povredu kaznenog zakona optuženi ŠO nalazi u propustu suda prvog stupnja u uočavanju prividnog stjecaja u vidu konsumpcije predmetnih dvaju delikata, budući da se prema njegovom stavu u opisanom kaznenom djelu prijevare u gospodarskom poslovanju iscrpljuje nepravo iz kaznenog djela krivotvorenja isprave.

15. Izloženi pravni stav nije prihvatljiv jer, suprotno njemu, kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 279. st. 1. KZ-a prema općeprihvaćenom i ustaljenom stajalištu sudske prakse nije konzumirano kaznenim djelom prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 247. st. 1. i 2. KZ-a. Kazneno djelo krivotvorenja isprave je u najvećem broju slučajeva, a konkretni u tom pogledu nije iznimka, djelo koje se čini upravo radi omogućavanja ili olakšavanja nekog drugog kaznenog djela pa prema tome okolnost što jedno kazneno djelo (krivotvorenje isprava) stoji prema drugom (prijevara u gospodarskom poslovanju) u odnosu sredstva prema cilju, ne isključuje njihov realni stjecaj, pogotovo što radnje ovih dvaju kaznenih djela su različite i potpuno samostalne, vremenski i prostorno odvojene, a osim toga njima se zaštićuju različita pravna dobra – vjerodostojnost službene isprave odnosno zaštita gospodarskih subjekata od prijevarnog postupanja.

16. Iz izloženih razloga žalba optuženika niti u ovom dijelu nije prihvaćena, a ispitujući osporenu presudu u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP -25, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi sud prvog stupnja na bilo koji drugi način na štetu oboje optuženika povrijedio kazneni zakon, što spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u povodu uložene žalbe.

17. Sukladno odredbi čl. 478. ZKP-25 ovaj je drugostupanjski sud pobijanu presudu razmotrio i u pogledu odluke o uvjetnoj osudi koja je izrečena optuženom ŠO, te je našao da je ona primjerena stupnju krivnje, težini djela i osobi optuženika, a ujedno i prikladna za ostvarenje ciljeva generalne i specijalne prevencije.

18. Slijedom svega iznijetog valjalo je u odnosu na žalbu optuženog ŠO na temelju čl. 482. ZKP-25 donijeti odluku kao u točki II izreke ove presude.

Žalba ODO-a:

19. Državni odvjetnik osporava sudsko vrednovanje osnova za odluku o kaznenopravnim sankcijama smatrajući da je prvostupanjski sud utvrđene okolnosti kod optuženog ŠO neopravdano valorizirao olakotnima, a posljedično tome i naročito olakotnima, dok je, s druge strane, propustio uzeti u obzir otegotne okolnosti kao što su jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra te stupanj povrede njegovih dužnosti u svojstvu odgovorne osobe, ali i činjenicu da je u konkretnom slučaju za optuženu pravnu osobu stečena protupravna imovinska korist u iznosu od 192.437,95 kn koja oštećeniku u međuvremenu nije namirena, što je u konačnici rezultiralo neprimjerenim kaznenim sankcijama, kako u odnosu na optuženog ŠO, tako i prema optuženom trgovačkom društvu.

20. Ovaj se sud drugog stupnja slaže s ovim žaliteljem da korektno držanje pred sudom ne predstavlja olakotnu okolnost jer je to doista nešto što je normalno i redovno očekivati od svakog sudionika u kaznenom postupku. Isto vrijedi i za okolnost da je optuženi ŠO zaposlen. Međutim, s druge strane, ne može se prihvatiti žalbeni stav da se dosadašnja neosuđivanost optuženika i obveza optuženog ŠO da uzdržava maloljetnu djecu ne mogu kod odlučivanja o kazni cijeniti kao olakotne okolnosti. To poradi toga što je kod odmjeravanja kazne u čl. 47. st. 1. KZ-a propisano da će sud, među inim, uzeti u obzir i prijašnji počiniteljev život, njegove osobne prilike i ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela.

20.1. Ne umanjujući niti obezvređujući značaj okolnosti počinjenja predmetnih kaznenih djela, te imajući u vidu otegotne okolnosti koje ODO apostrofira u žalbi, a koje su navedene u prethodnoj točki ovog obrazloženja, čemu treba pridodati i nepobitnu objektivnu činjenicu izrazitog proteka vremena od preko osam godina koliko je prošlo od počinjenja predmetnih delikata do donošenja osporene presude, a koja činjenica nije zanemariva, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je sud prvog stupnja kod utvrđivanja pojedinačnih kazni optuženom ŠO s pravom primijenio institut sudskog ublažavanja kazne, te da je odmjeravajući jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine uz primjenu uvjetne sude s vremenom provjeravanja od tri godine optuženom ŠO, odnosno izricanjem novčane kazne u iznosu od 30.000,00 kn optuženoj pravnoj osobi, u konkretnom slučaju primijenio kaznene sankcije koje se u postojećim okolnostima ukazuju primjerenima stupnju krivnje i pogibeljnosti djela te ujedno podobne za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ-a.

20.2. Naime, s vremenskim odmakom, a naročito kada je on izraženiji kao u ovom slučaju, svaka kazna kao retributivna i preventivna mjera gubi na svojoj snazi i na određeni način se relativizira kao javna, društvena osuda počinitelja za njegovo djelo. S druge strane, u danom kompleksu činjenica koji predstavlja osnovu za odluku o kaznenopravnoj sankciji, kada se sve one u konkretnom slučaju stave u odgovarajući relevantni vrijednosni razmjer, ovaj žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud kod optuženog ŠO opravdano posegnuo za primjenom sudskog ublažavanja kazne kojim se u odnosu na njega i na taj način može postići svrha kažnjavanja, pogotovo, kao što je već rečeno, u svjetlu činjenica da on ni prije, a niti poslije predmetnih inkriminacija nije dolazio u sukob sa zakonom, te što je od počinjenja djela protekao značajan vremenski period.

21. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-19 ODO veže uz odluku o imovinskopravnom zahtjevu jer upozorava da je prvostupanjski sud utvrdio da je kaznenim djelom iz čl. 247. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ -a učinjena šteta u iznosu od 192.437,95 kn, a da je unatoč tome oštećenika s imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu.

22. Vezano za taj žalbeni prigovor valja odgovoriti državnom odvjetniku da je on ovlašten za podnošenje žalbe zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu samo u slučaju kada u kaznenom postupku zastupa Republiku Hrvatsku, kao stranu oštećenu određenim kaznenim djelom, te u situaciji kada je sud, i to isključivo na štetu optuženika, donio odluku o imovinskopravnom zahtjevu protivno zakonskim odredbama, što konkretno nije slučaj.

22.1. Naime, u ovom kaznenom postupku ODO ne zastupa Republiku Hrvatsku u svojstvu oštećenika, a imovinskopravni zahtjev postavljen je od strane oštećenog osiguravajućeg društva. Prema tome, budući da državni odvjetnik u ovom slučaju, u skladu s čl. 154. st. 1. ZKP-19, nije ovlašten za podnošenje prijedloga za ostvarenje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, jer se Republika Hrvatska u njemu ne pojavljuje u statusu oštećenika, to znači da on u tom kontekstu ni nema procesnu legitimaciju da se žali iz ove žalbene osnove.

22.2. S druge pak strane, kao što je već spomenuto, državni odvjetnik se ne može žaliti niti kada je protivno zakonskim odredbama odluka o imovinskopravnom zahtjevu donesena u korist optuženika. S obzirom da se ODO u ovom slučaju žali zbog toga što je sud prvog stupnja oštećenika s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom neopravdano uputio u parnicu, što uzgred budi rečeno ne spada u domenu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-19, već u sferu povrede kaznenog zakona, nema nikakve dvojbe da se ovdje radi o žalbi ODO-a zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu na štetu optuženika, jer je pobijana odluka neprijeporno povoljnija za njega, slijedom čega je žalba državnog odvjetnika u tom dijelu zapravo nedopuštena.

23. Sud prvog stupnja je odredio da su optuženi ŠO i navedeno trgovačko društvo dužni platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP -19 u paušalnom iznosu od 1.500,00 kn svaki. ODO drži da je takva odluka nerazmjerna trajanju i složenosti ovog kaznenog postupka, s obzirom da je bilo održano ukupno 15 ročišta na kojima su ispitani mnogobrojni svjedoci, a koji su isto tako ispitani i u istrazi, slijedom čega smatra da je sud prvog stupnja trebao odmjeriti troškove postupka u većem iznosu.

24. Suprotno tvrdnji državnog odvjetnika ovaj žalbeni sud nalazi da je osporena odluka o troškovima kaznenog postupka primjerena njegovoj složenosti i trajanju, tim više što iz stanja prvostupanjskog kaznenog spisa, a niti se ODO na to poziva, ne proizlazi da su optuženici na bilo koji način doprinijeli odugovlačenju ovog kaznenog postupka ili utjecali na njegovu dugotrajnost. Većom ažurnošću u postupanju i koncentracijom raspravljanja ovaj se postupak objektivno mogao provesti kraće i s manjim brojem raspravnih ročišta. Stoga predmetna žalba ni u tom dijelu nije uvažena.

25. Slijedom svega izloženog valjalo je u odnosu na žalbu ODO-a na temelju čl. 482. ZKP-25 odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

Žalba oštećenika:

26. U pravu je oštećenik kada se žali zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu , jer je prvostupanjski sud u postojećoj situaciji postupio protivno odredbi čl. 158. st. 2. ZKP-19. Naime, prema toj zakonskoj odredbi sud će oštećenika s imovinskopravnim zahtjevom uputiti u parnicu ako podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu ni za potpuno niti za djelomično presuđenje, što konkretno nije slučaj, s obzirom da je prvostupanjski sud našao dokazanim da je kaznenim djelom iz čl. 247. st. 2 .u svezi sa st. 1. KZ-a oštećenom osiguravajućem društvu prouzročena šteta u iznosu od 192.437,95 kn, što je i naznačeno u činjeničnom opisu djela za koja su optuženici proglašeni krivima.

27. Stoga je u tom segmentu valjalo prihvatiti žalbu oštećenika i na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-25 preinačiti pobijanu presudu na način preciziran u točki I izreke ove presude.

28. Što pak se tiče oštećenikove žalbe vezano za „odluku o dodatnom uvjetu“, treba kazati da je ona u tom dijelu nedopuštena. Naime, riječ je zapravo o žalbi oštećenika na odluku o posebnim obvezama (čl. 471. st. 1. ZKP -19), koja ulazi u sklop žalbene osnove iz čl. 467. t. 4. ZKP-19, a koju oštećenik u smislu čl. 464. st. 4. ZKP-19 ne može pobijati. Prema potonjoj zakonskoj odredbi oštećenik može pobijati presudu zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, ali ako je državni odvjetnik preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja, oštećenik može podnijeti žalbu zbog svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati, međutim to konkretno nije slučaj.

29. Stoga je u odnosu na taj segment oštećenikove žalbe na temelju čl. 482. ZKP - 25 odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Varaždinu 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic