REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-259/2021-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, po prijedlogu više sudske savjetnice Anje Stjepić, u pravnoj stvari tužiteljice UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Sava osiguranje, d.d. - Podružnica Hrvatska sa sjedištem u [adresa], OIB: 45237012600, kojeg zastupa Dejan Kuharić, odvjetnik u Ludbregu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. prosinca 2025., u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici 2.745,11 EUR (dvije tisuće sedamsto četrdeset pet eura i jedanaest centi) sa zateznim kamatama od 4. veljače 2021. do isplate prema stopi koja se do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te prema stopi koja se od 30. prosinca 2023. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem od tuženika traži isplatu 271,16 EUR (dvjesto sedamdeset jedan euro i šesnaest centi) sa zateznim kamatama od 4. veljače 2021. do isplate.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 2.207,79 EUR (dvije tisuće dvjesto sedam eura i sedamdeset devet centi) sa zateznim kamatama od 3. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužiteljica od tuženika traži isplatu 1.252,62 EUR (tisuću dvjesto pedeset dva eura i šezdeset dva centa) sa zateznim kamatama od 4. veljače 2021. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 4. veljače 2021. navodi da je 28. travnja 2020. doživjela prometnu nesreću i to prelazeći obilježeni pješački prijelaz, kad je na nju naletjelo vozilo kojim je upravljala osiguranica tuženika PH. Pojašnjava da je pritom pretrpjela dvije frakture desnog ramena zbog čega se morala podvrgnuti brojnim fizikalnim terapijama u Specijalnoj bolnici za ortopediju i traumatologiju Akromion. Ističe da joj je tuženik prije podnošenja tužbe po osnovi imovinske i neimovinske štete isplatio 26.618,84 kn i to za pretrpljene bolove 8.000,00 kn, zatim za pretrpljeni strah 7.000,00 kn i za duševne bolesti zbog smanjenja životne aktivnosti 9.000,00 kn, dok joj je za pruženu tuđu pomoć i njegu isplatio 2.000,00 kn, a za troškove liječenja 618,94 kn. Tužiteljica navodi da joj tuženik isplatom navedenog iznosa nije u cijelosti naknadio nastalu štetu pa od istoga traži isplatu daljnjeg iznosa od 32.163,95 kn, odnosno za pretrpljene bolove traži 12.000,00 kn, za strah 8.000,00 kn, zatim za smanjenje životnih aktivnosti 1.000,00 kn, a za troškove rehabilitacije i liječenja 11.163,95 kn. Stoga traži donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti da tužiteljici isplati 32.163,95 kn (4.268,89 EUR) sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate. Također, traži da joj tuženik naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim postojanje pasivne legitimacije, kao i odgovornosti svog osiguranika za predmetni štetni događaj. Tuženik navodi da je isplatom 4.282,94 EUR (32.269,81 kn) tužiteljici u cijelosti naknadio štetu koja je nastala zbog štetnog događaja. Navodi da je tužiteljici 11. siječnja 2021. isplatio 3.532,94 EUR (26.618,84 kn), a da joj je 3. srpnja 2023. isplatio 750,00 EUR. Čini nespornim da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova liječenja, no samo dijela istog, odnosno da ima pravo na naknadu troškova liječenja po osnovi računa od 5. svibnja 2020. u iznosu 293,94 kn (imobilizacija mitele, Bauerfeind d.o.o.), zatim po osnovi računa od 4. svibnja 2020. u iznosu 50,00 kn (RTG film, Klinička bolnica Sveti Duh u Zagrebu), po osnovi računa od 4. svibnja 2020. u iznosu 25,00 kn (pregled otorinolaringologa u Kliničkoj bolnici „Sveti Duh“ u Zagrebu), po osnovi računa od 29. travnja 2020. u iznosu 50,00 kn (RTG film, Klinička bolnica „Sveti Duh“ u Zagrebu) i po osnovi računa od 28. travnja 2020. u iznosu 200,00 kn (VT mozga Klinička bolnica „Sveti Duh“ u Zagrebu). Tuženik pak osporava da bi tužiteljica imala pravo na naknadu troškova liječenja u preostalom iznosu. U tom smislu navodi da tužiteljica nije dokazala da bi ostali troškovi bili opravdani i nužni, a upućuje i na činjenicu da je tužiteljica liječenje mogla obaviti unutar sustava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje: HZZO). Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Tužiteljica u nastavku postupka čini nespornim da je tuženik doista isplatio iznose spomenute u odgovoru na tužbu. Navodi da su ozljede koje je tužiteljica zadobila bile takve da nisu trpjele odgodu u liječenju i početku rehabilitacije. Upućuje na to da bi liječenje ozljeda unutar sustava HZZO-a bilo daleko van svih preporučenih rokova unutar kojih je potrebno krenuti s gimnastikom i magnetoterapijom, zbog čega tužiteljica u konačnici nije imala izbora nego o svom trošku krenuti sa rehabilitacijom u Akromionu, a zbog čega je izbjegla operaciju. Navodi da bi bilo kakvo daljnje čekanje na termine samo produžilo i zakompliciralo rehabilitaciju, a dugoročno i povećalo postotak smanjenja životnih aktivnosti.

4. Podneskom od 16. srpnja 2024. tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika traži isplatu 3.016,27 EUR, od čega isplatu 400,00 EUR traži zbog pretrpljenih bolova, 400,00 EUR zbog straha, 400,00 EUR zbog smanjenja životnih aktivnosti, 1.481,71 EUR po osnovi troškova rehabilitacije i liječenja te 334,56 EUR po osnovi pružene joj tuđe pomoći i njege (5,00 EUR po satu, za 120 sati). Također traži isplatu zateznih kamata na spomenuti iznos i to od dana podnošenja tužbe do isplate.

5. Sud je izveo dokaz čitanjem obavijesti žrtvi kaznenog djela (list 4-5 spisa), zapisnika o ispitivanju prisutnosti alkohola u organizmu (list 6 spisa), računa (list 7- 31, 47-61 spisa), medicinske dokumentacije (list 32-46, 66-100, 110-132 spisa) te je izveden dokaz medicinskim vještačenjem (list 136-137, 156 i 162 spisa) i saslušanjem tužiteljice (list 172-173 spisa).

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa po osnovi naknade neimovinske štete (zbog pretrpljenih bolova, straha i smanjenja životne aktivnosti) i imovinske štete (zbog pružene joj tuđe pomoći i njege te zbog nastalih joj troškova liječenja u Kliničkoj bolnici "Sveti Duh" nakon nesreće te troškova rehabilitacije koju je obavljala izvan sustava HZZO-a) koju je pretrpjela zbog štetnog događaja (prometne nesreće) koji se dogodio 28. travnja 2020. u kojem je tužiteljica sudjelovala kao pješak, prelazeći označeni pješački prijelaz, a za nastanak koje nesreće je odgovorna osiguranica tuženika.

8. Tužiteljica je, nakon izvedenog dokaza medicinskim vještačenjem, podneskom od 16. srpnja 2024. (list 141-142 spisa) specificirala tužbeni zahtjev na način da umjesto isplate 4.268,89 EUR, kako je to tražila u tužbi, od tuženika traži isplatu 3.016,27 EUR. Dakle, tužiteljica je povukla tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim od tuženika traži isplatu 1.252,62 EUR. Tuženik se nije protivio povlačenju tužbe u propisanom roku. Naime, tuženiku je obavijest o povlačenju tužbe u naprijed navedenom dijelu (odnosno podnesak tužiteljice od 16. srpnja 2024.) primio 14. kolovoza 2024., a tek se u podnesku od 3. listopada 2024. (list 145 spisa) protivio povlačenju. Kako se tuženik povlačenju tužbe protivio tek nakon proteka roka propisanog čl. 193. st. 2. ZPP, tako se smatra da je na povlačenje tužbe u tom dijelu pristao. Stoga je sud utvrdio da je tužba u naprijed navedenom dijelu povučena te je riješeno kao u izreci rješenja.

9. Istim je podneskom tužiteljica ujedno i preinačila tužbu. Naime, u tužbi je od tuženika tražila isplatu po osnovi imovinske štete zbog nastalih joj troškova liječenja i rehabilitacije, dok je kasnije u spomenutom podnesku zatražila da joj tuženik, uz već naprijed spomenuto, isplati naknadu štete zbog pružene joj tuđe pomoći i njege. Na takav način tužiteljica je istaknula drugi zahtjev, odnosno zahtjev za naknadu štete po drugoj osnovi te je time učinjena preinaka tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a. Tuženik se navedenoj preinaci nije protivio (iako se nakon proteka propisanog roka protivio povlačenju tužbe kako je već navedeno), već se podneskom od 3. listopada 2024. upustio u raspravljanje po glavnoj stvari, zbog čega se smatra da je tuženik pristao na navedenu preinaku u smislu čl. 190. st. 4. ZPP-a. S obzirom da se tuženik nije protivio preinaci tužbe, nema osnove za odlučivanje o tome da li je preinaka dopuštena (identičan stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i to primjerice u odluci broj Rev-x 248/11-2 od 13. srpnja 2011. i Rev-x 504/17 od 9. travnja 2019.).

10. Među strankama nije sporno da se 28. travnja 2020. doista dogodio štetni događaj, zatim nije sporno da je upravo tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku, a niti da je upravo osiguranica tuženika odgovorna za nastanak predmetnog štetnog događaja. Također, među strankama nije sporno da je tužiteljici u tom istom štetnom događaju nastala određena neimovinska i imovinska šteta (zbog pružene joj tuđe pomoći i njege i troškova liječenja u Kliničkoj bolnici „Sveti Duh“) zbog čega joj je tuženik po toj osnovi prije podnošenja tužbe isplatio 4.282,94 EUR (32.269,81 kn). S druge strane sporna je visina tužbenog zahtjeva te da li su troškovi terapije koju je tužiteljica obavljala van sustava HZZO-a bili osnovani, odnosno potrebni i opravdani.

11.1. Radi utvrđenja relevantnih činjenica (odnosno da li je tužiteljica pretrpjela fizičke bolove i strah i jesu li trajne posljedice njezinih ozljeda umanjile njenu životnu aktivnost, a koje činjenice predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu naknade neimovinske štete te da li su na eventualno smanjenje životne aktivnosti utjecale posljedice iz štetnog događaja u kojem je tužiteljica sudjelovala kao pješak i radi utvrđenja činjenice da li je tužitelju i u kojem opsegu bila potrebna tuđa pomoć i njega, kao i činjenice da li su troškovi terapije koju je tužiteljica obavila van sustava HZZO-a bili potrebni i opravdani), odnosno radi utvrđenja opsega nastale imovinske i neimovinske štete, sud je izveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku doc. dr. sc. Jakši Filipoviću Čuguri (kirurg).

11.2. Iz nalaza i mišljenja ranije spomenutog stalnog sudskog vještaka (list 136-137 i 156 spisa) proizlazi da je u predmetnom štetnom događaju tužiteljica zadobila prijelom velikog tuberkuluma desne nadlaktične kosti i prijelom nosne kosti; da joj je po pregledu u KB Sveti Duh postavljena imobilizacija desnog ramena Desaultovom imobilizacijom uz preporuku mirovanja i analgetika; da je 29. travnja 2020. pregledana u kirurškoj ambulanti radi bolova desnog stopala, no da joj nije verificiran prijelom s RTG nalazom, a da joj je preporučeno koristiti hladne obloge i analgetike; da joj je kirurg na kontroli preporučio operativno liječenje, čemu tužiteljica nije bila sklona. Zatim, vještak je naveo da iz daljnje medicinske dokumentacije proizlazi da joj je pregledom ortopeda 6. svibnja 2020. indicirana ortoza za desno rame i započinjanje fizikalne terapije. Vještak je naveo da se tužiteljica obratila psihijatru 3. srpnja 2020., da se pregledom psihijatra ordinirala suportivna terapija radi poremećaja prilagodbe. Nadalje, vještak je naveo da su na MR vratne kralježnice od 31. ožujka 2021. vidljive degenerativne promjene uz paramedijlanu protruziju C7Th1. Vještak je proveo klinički pregled tužiteljice, prilikom čega je kod iste utvrdio kretnje desnog ramena antefleksija-retrofleksija 125-0- 30/ 170-0-40/, abudkacija- addukcija130-0-25/170-0-40/, vanjska rotacija unutrašnja rotacija 30-0-55 /60-0-80/ st, a da se tužiteljica prilikom pregleda požalila na prisutne bolove u desnom ramenu i nadlaktici, što se pogoršava pri promjeni vremena, a da ima i jutarnju zakočenost desnog ramena. Vještak je utvrdio oslabljenost GMS desne ruke za 1/3 naspram lijeve, a da je tužiteljica uputila na to da trpi manje tegobe s disanjem kroz nos u smislu da je isto postalo otežano. Vještak je pak uputio na to da je kod tužiteljice učinjena dijagnostička obrada i provedena adekvatna terapija, a da su po liječenju zaostale trajne posljedice u vidu redukcije kretnji desnog ramena srednjeg stupnja, te prijelomu nosne kosti s manjim tegobama disanja kroz nos. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da je tužiteljica svoje liječenje završila 8. rujna 2023; da su kod tužiteljice po provedenom liječenju zaostale trajne posljedice u omjeru 10%; da je ista pretrpjela bol jakog intenziteta u trajanju od 2 dana, srednjeg 7 dana i manjeg intenziteta 65 dana (kumulativno), da je kod tužiteljice zbog štetnog događaja primarni strah bio jakog intenziteta i kratkotrajan, zatim da je sekundarni strah jakog intenziteta trpjela 1 dan, srednjeg intenziteta 5 dana, te blažeg 55 dana po štetnom događaju (kumulativno); da je tužiteljici tuđa pomoć i njega bila potrebna 2 sata dnevno kroz 60 dana (kumulativno). Također, vještak je naknadno naveo da su se postupci liječenja i rehabilitacije kojima se tužiteljica podvrgnula mogli izvršiti u sustavu HZZO-a, da su takvi postupci bili indicirani tijekom liječenja i medicinski opravdani, no uputio je na činjenicu da je pitanje koliko bi tužiteljica čekala na postupke da se istima podvrgnula unutar spomenutog sustava. Također, vještak je pojasnio da konkretni tip liječenja daje rezultate ako je kontinuirano i po preporukama liječnika, a da su sve zdravstvene ustanove u vremenu kad se liječila tužiteljica radile u specifičnim uvjetima.

11.3. Sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao istinito i vjerodostojno, dok stranke na isto nisu imale prigovora.

11.4. Stoga sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka nalazi utvrđenim da je liječenje tužiteljice završeno 8. rujna 2023.; da je u predmetnom štetnom događaju tužiteljica zadobila prijelom velikog tuberkuluma desne nadlaktične kosti i prijelom nosne kosti; da je kod tužiteljice učinjena dijagnostička obrada i provedena adekvatna terapija, a da su po liječenju zaostale trajne posljedice u vidu redukcije kretnji desnog ramena srednjeg stupnja, te prijelomu nosne kosti s manjim tegobama disanja kroz nos; da su kod tužiteljice po provedenom liječenju zaostale trajne posljedice u omjeru 10%; da je ista pretrpjela bol jakog intenziteta u trajanju od 2 dana, srednjeg 7 dana i manjeg intenziteta 65 dana (kumulativno), da je kod tužiteljice zbog štetnog događaja primarni strah bio je jakog intenziteta i kratkotrajan, zatim da je sekundarni strah jakog intenziteta trpjela 1 dan, srednjeg intenziteta 5 dana, te blažeg 55 dana po štetnom događaju (kumulativno); da je tužiteljici tuđa pomoć i njega bila potrebna 2 sata dnevno kroz 60 dana (kumulativno); da se postupci liječenja i rehabilitacije kojima se tužiteljica podvrgnula mogli izvršiti u sustavu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, da su takvi postupci bili indicirani tijekom liječenja te medicinski opravdani, no da je upitno koliko bi tužiteljica čekala na postupke da se istima podvrgnula unutar spomenutog sustava; da konkretni tip liječenja daje rezultate ako je kontinuirano i po preporukama liječnika; da su sve zdravstvene ustanove u vremenu kad se liječila tužiteljica radile u specifičnim uvjetima.

12.1. U ovoj pravnoj stvari došlo je do kumulacije nekoliko povreda prava osobnosti (prava na tjelesno i duševno zdravlje), a s obzirom na činjenicu povezanosti (isprepletenosti) oblika tih povreda sud smatra da je opravdano dosuditi jedan iznos pravične novčane naknade za sve povrede. Prilikom odlučivanja sud je vodio računa i o cilju kojem ta naknada služi te o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

12.2. Odlučujući o visini pravične novčane naknade sud je uzeo u obzir gore navedene i obrazložene kvalifikatorne okolnosti pa po ocjeni ovog suda tužiteljici pripada pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti u predmetnom štetnom događaju u iznosu 5.000,00 EUR.

13.1. Nadalje, sud je, uz dokaz medicinskim vještačenjem, radi utvrđenja relevantnih činjenica u pogledu imovinske štete (potrebe i pružanja tuđe pomoći i njege te troškova liječenja i rehabilitacije) izveo dokaz saslušanjem tužiteljice (list 172-173 spisa).

13.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da neposredno nakon nesreće nije mogla koristiti desnu ruku te da je bila u bolovima, a da joj je navedeno bilo osobito teško jer je „dešnjak“. Iskazala je da joj je trebala tuđa pomoć za obavljanje kućanskih poslova i za oblačenje, jer joj je ruka bila imobilizirana te da joj je takvu pomoć pružao njen suprug. Navela da je da je poslove u kućanstvu prije nesreće obavljala isključivo ona. Nadalje, tužiteljica je pojasnila da je u to doba radila kao prevoditeljica, a što znači da se glavnina njenog posla sastojala u tipkanju. Navela je da je u trenutku nesreće, a i kasnije tijekom oporavka, jedino ona bila u radnom odnosu u kućanstvu jer je njen suprug bio nezaposlen. Iskazala je da su joj u bolnici odmah nakon nesreće rekli da ima jednu veliku frakturu i da odmah treba ići na operaciju. Pojasnila je da se cijela situacija događala u vrijeme pandemije, kad nije baš bilo preporučljivo kretati se po bolnicama. Iskazala je da su liste čekanja bile jako duge, a što zna zato što se raspitivala o tome što bi mogla napraviti unutar sustava zdravstvene zaštite, a da se što prije osposobi za rad. Navela je da je i sama vidjela da je situacija u zdravstvu kritična glede liste čekanja. Iskazala je da je percepciju o dužini lista čekanja dobila prvenstveno zbog posljedica pandemije, a da je u biti vidjela da su bolnice krcate. Navela je da joj je prijateljica, koja je tada radila kao doktorica u bolnici na Srebrnjaku, savjetovala da ode tražiti drugo mišljenje izvan sustava HZZO-a. Navela je da je bila u strahu od operacije. Iskazala je da joj je zatim dr. U tijekom pregleda u privatnoj klinici ustanovio da ipak ima dvije mikrofrakture, a ne jednu kako su joj u bolnici krivo rekli. Navela je da je nakon postavljene krive dijagnoze u potpunosti izgubila svako povjerenje u liječenje u sustavu HZZO-a. Navela je da joj je u privatnoj klinici rečeno da bi mogla izbjeći operaciju, ako se podvrgne fizikalnoj terapiji. Navela je da zbog svega navedenog naposlijetku nije niti probala dobiti fizikalnu terapiju u sustavu HZZO-a. Pojasnila je da joj je pomoć brzo trebala zbog prirode njenog posla i zbog toga što je imala malo dijete. Navela je da se zbog toga u konačnici podvrgnula fizikalnoj terapiji koja je trajala od kraja svibnja pa sve do jeseni te iste godine. Pojasnila je i da se upravo zbog fizikalne terapije uspjela oporaviti, a da je, kako joj je fizikalna pomogla, odlučila ne otići na operaciju. Navela je da se ne sjeća da li joj je bilo rečeno koliko bi bila razlika vremenski gledajući u oporavku nakon operativnog zahvata u odnosu na provođenje fizikalne terapije.

13.3. Tuženik je na istom ročištu osporio iskaz tužiteljice, navodeći da prigovara istinitosti istog.

13.4. Analizirajući i međusobno povezujući iskaz tužiteljice s ostalim izvedenim dokazima, sud prihvaća iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je ista iskazivala o svome tijeku liječenja i o potrebi za tuđom pomoći i njegom nakon štetnog događaja. Ista je iskazivala logično, životno i istinito, a njen iskaz je u potpunosti u skladu s dokumentacijom koja se nalazi u spisu te s nalazom i mišljenjem vještaka.

13.5. Što se tiče iskaza tužiteljice u dijelu u kojem je ista iskazivala o opsegu potrebne joj tuđe pomoći i njege, treba reći da je sasvim logično da je tužiteljici tuđa pomoć bila potrebna prilikom obavljanja kućanskih poslova i za oblačenje jer je ozlijedila svoju dominantnu (desnu) ruku, koja joj je neposredno nakon nesreće bila imobilizirana, a što uostalom proizlazi i iz medicinske dokumentacije (list 35-36, 43 spisa). U takvim uvjetima za očekivati je da tužiteljica naprijed navedeno nije mogla obavljati samostalno i da joj je u tom dijelu doista trebala tuđa pomoć i njega.

13.6. U odnosu na iskaz tužiteljice u pogledu njenog tijeka liječenja, treba reći da su tužiteljičini navodi o tome da joj je u bolnici najprije dijagnosticirana jedna fraktura, da bi kasnije prilikom pregleda kod privatnog liječnika bilo ustanovljeno da je ipak pretrpjela više fraktura, u skladu s medicinskom dokumentacijom koja se nalazi u spisu (povijest bolesti na listu 35 spisa spominje trodijelni prijelom, dok povijesti bolesti primjerice na listu 40 i 43 spisa ne spominju nešto takvo, već samo frakturu velikog tuberkula desnog ramena). Sasvim je životno da bi tužiteljica, u situaciji kad bi naknadno saznala da joj u bolnici nije bila dana ispravna dijagnoza u pogledu prijeloma, oklijevala postupiti po danoj joj uputi za operaciju, a pogotovo kad se tome pridoda tužiteljičin strah od takvog zahvata, a o čemu je vrlo jasno i uvjerljivo iskazivala te činjenica da ju je osoba od povjerenja, koja je ujedno i medicinske struke, uputila da drugo mišljenje traži van bolničkog sustava. Iz medicinske dokumentacije isto tako ne proizlazi da bi tužiteljica od strane liječnika u bolnici uopće bila upućena na fizikalnu terapiju ili uopće upoznata s mogućnošću da svoje stanje koje je zaostalo nakon predmetnog štetnog događaja liječi na taj način, što je uostalom u konačnici i učinila, već da joj je bio preporučen operativni zahvat (list 38 spisa), što bi zasigurno još dodatno moglo pridonijeti tužiteljičinom oklijevanju da postupi po uputi koju joj je dao liječnik u bolnici i podvrgne se bilo kakvom daljnjem liječenju ili terapiji bilo kakve vrste u sustavu HZZO-a. Tužiteljica je u iskazu uputila da se zbog provođenja fizikalne terapije naposlijetku nije trebala podvrgnuti operativnom zahvatu. U tom pogledu njen iskaz korespondira s procjenom vještaka u pogledu tih istih postupaka liječenja i rehabilitacije, s obzirom da je isti uputio na to da su postupci tijekom liječenja bili indicirani i opravdani.

13.7. Također, tužiteljica je iskazala da je njezino liječenje provedeno u razdoblju tijekom kojeg su na snazi bile posebne mjere zbog pandemije COVID-19 (a što i uostalom proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka koji je naveo da su zdravstvene ustanove zbog naprijed navedenog radile u specifičnim uvjetima), tijekom kojeg razdoblja je pristup zdravstvenoj zaštiti bio otežan. Tome se treba pridodati i općepoznata činjenica da u Republici Hrvatskoj i u normalnim uvjetima rada zdravstvenih ustanova postoje poduže liste čekanja za postupke zdravstvene zaštite koje se pružaju unutar HZZO-a, a na što je uostalom uputio i sam vještak u svom nalazu i mišljenju (list 156 spisa).

13.8. Stoga sud na temelju izvedenih dokaza nalazi utvrđenim da je tužiteljici tuđu pomoć i njegu pružao njen suprug te da joj je ista bila potrebna za obavljanje kućanskih poslova i za oblačenje. Također, sud nalazi utvrđenim da se tužiteljica zbog fizikalne terapije kojoj se podvrgnula, a koji postupci su bili indicirani, naposlijetku nije morala podvrgnuti operativnom zahvatu.

14.1. Treba reći da prema stavu ovog suda svaki pojedinac ima pravo na kvalitetnu, primjerenu i brzu zdravstvenu zaštitu te najbolju i najefikasniju zaštitu svog zdravstvenog stanja, što uključuje najbolje standarde te najbolje i najbrže mogućnosti liječenja. Pritom je sasvim logično da će ozlijeđena osoba, u situaciji kada za poboljšanje zdravlja može birati između invazivne i one manje invazivne metode liječenja, svakako izabrati onu manje invazivnu. Tako je i tužiteljica, kada su joj ponuđene dvije opcije liječenja, jedna koja uključuje operativni zahvat, kao krajnje invazivno sredstvo, i drugu koja uključuje liječenje putem fizikalnih terapija i drugih metoda koje ne podrazumijevaju nikakvu kiruršku intervenciju, izabrala onu koja je manje invazivna. Također, sasvim je logično da brzina reakcije u primjeni adekvatnih postupaka, odnosno terapije nakon štetnog događaja može utjecati na daljnji oporavak ozljeđenika, odnosno da će se zdravlje ozljeđenika nakon ozljeđivanja poboljšati brže ako se što prije provedu potrebni postupci zdravstvene zaštite, a i da će time posljedice po životnu aktivnost ozljeđenika biti manje. Iz medicinske dokumentacije proizlazi da se tužiteljica liječila u kontinuitetu, uz kratak prekid zbog godišnjeg odmora (list 45 spisa), a da je s liječenjem, odnosno terapijom započela ubrzo nakon samog štetnog događaja, što je zasigurno pridonijelo saniranju posljedica predmetnog štetnog događaja i smanjenju opsega štete.

14.2. Prilikom odluke o tome da li tužiteljica ima pravo na naknadu troškova liječenja i rehabilitacije sud je cijenio težinu ozljeda i posljedice za zdravlje tužiteljice koje su nastale zbog predmetne prometne nesreće, sasvim izvjesno postojanje lista čekanja za postupke fizikalne terapije (koji postupci su tužiteljici bili indicirani i potrebni prilikom oporavka) unutar sustava HZZO-a u razdoblju u kojem su zdravstvene ustanove radile u specifičnim uvjetima zbog pandemije COVID-19. Cijenio je i činjenicu da tužiteljica pri obavljanju svog posla (prevoditeljica) najviše koristi ruku koju je ozlijedila u predmetnom događaju (svoju desnu dominantnu ruku) te da je ista u trenutku kad se dogodila predmetna nesreća, ali i kasnije tijekom liječenja bila jedna radno aktivna osoba u kućanstvu zbog čega je njoj i njenoj obitelji bilo bitno da se što prije osposobi za (donekle) normalni rad i tempo rada, a predmetna fizikalna terapija koju je obavljala izvan sustava HZZO-a bila je potrebna i indicirana te joj je u konačnici pomogla da se u kraćem roku vrati donekle normalnom funkcioniranju te da se ne podvrgne operativnom zahvatu koji bi nedvojbeno podrazumijevao i oporavak i rehabilitaciju nakon toga. Ocijenivši sve naprijed navedeno, mišljenje je ovog suda da je trošak liječenja u bolnici, a i trošak liječenja koje je tužiteljica obavila izvan sustava HZZO-a bio opravdan i potreban prilikom njenog liječenja pa da je tuženik na temelju čl. 1095. st. 1. ZOO-a dužan tužiteljici taj isti trošak liječenja i naknaditi.

14.3. Što se tiče visine troškova liječenja, treba reći da je tuženik učinio nespornim da je tužiteljici nakon predmetnog štetnog događaja nastao trošak liječenja u Kliničkoj bolnici "Sveti Duh, a koji trošak se odnosi na račune broj 20177842 od 29. travnja 2020. (list 30 spisa – 50,00 kn), broj 20177578 od 28. travnja 2020. (list 31 spisa – 200,81 kn), zatim broj 20179223 od 4. svibnja 2020. (list 28 spisa – 50,00 kn), broj 20179406 (list 29 spisa – 25,00 kn) i broj 1067/173/1 od 5. svibnja 2020. (list 27 spisa - 293,94 kn), odnosno u ukupnom iznosu od 82,25 EUR (619,75 kn) te je tuženik učinio nespornim da je naprijed navedene troškove liječenja upravo on dužan nadoknaditi.

14.4. Nadalje, iz računa (list 8-26 i 47-61spisa) proizlazi da su tužiteljici nastali troškovi u Specijalnoj bolnicu za ortopediju i traumatologiju Akromion, gdje je bila podvrgnuta individualnoj medicinskoj gimnastici u trajanju od 45 ili 30 minuta uz primjenu elastične trake, magnetoterapiji, prvom pregledu pa kasnije i kontrolnim pregledima ortopeda i fizijatra te je učinila RTG snimku ramena + spec. snimke i UZV i to u iznosu od ukupno 1.345,80 EUR / 10.139,94 kn (račun broj 298/AKT/1 od 6. svibnja 2020., list 25 i 26 spisa – 600,00 kn, račun broj 784/FTZG/1 od 20. svibnja 2020., list 23 i 24 spisa – 259,99 kn, račun broj 814/FTZG/1 od 22. svibnja 2020., list 22 spisa – 259,99 kn, račun broj 820/FTZG/1 od 25. svibnja 2020., list 21 spisa – 259,99 kn, račun broj 3568/AZG od 26. svibnja 2020., list 20 spisa – 400,00 kn, račun broj 827/FTZG/1 od 27. svibnja 2020., list 19 spisa – 259,99 kn, račun broj 864/FTZG/1 od 29. svibnja 2020., list 18 spisa – 259,99 kn, račun broj 940/FTZG/1 od 5. lipnja 2020., list 17 spisa – 310,00 kn, račun broj 945/FTZG/1 od 8. lipnja 2020., list 16 spisa – 310,00 kn, račun broj 966/FTZG/1 od 10. lipnja 2020., list 15 spisa – 310,00 kn, račun broj 982/FTZG/1 od 12. lipnja 2020., list 14 spisa – 310,00 kn, račun broj 1005/FTZG/1 od 15. lipnja 2020., list 13 spisa – 310,00 kn, račun broj 4191/AZG/1 od 16. lipnja 2020., list 12 spisa – 549,99 kn, račun broj 1018/FTZG/1 od 17. lipnja 2020., list 11 spisa – 310,00 kn, račun broj 1053/FTZG/1 od 19. lipnja 2020., list 10 spisa – 310,00 kn, račun broj 1068/FTZG/a od 24. lipnja 2020., list 9 spisa – 310,00 kn, račun broj 1088/FTZG-1 od 26. lipnja 2020., list 8 spisa – 310,00 kn, račun broj 1587/FTZG/1 od 17. rujna 2020., list 61 spisa – 400,00 kn, račun broj 1105/ FTZG/1 od 29. lipnja 2020., list 60 spisa – 310,00 kn, račun broj 1126/FTZG/1 od 1. srpnja 2020., list 59 spisa – 310,00 kn, račun broj 1150/FTZG/1 od 3. srpnja 2020., list 58 spisa – 310,00 kn, račun broj 1153/FTZG/1 od 6. srpnja 2020., list 57 spisa – 310,00 kn, račun broj 1231/FTZG/1 od 13. srpnja 2020., list 56 spisa – 350,00 kn, račun broj 1245/FTZG/1 od 15. srpnja 2020., list 55 spisa – 310,00 kn, račun broj 1423/FTZG/1 od 19. kolovoza 2020., list 54 spisa – 250,00 kn, račun broj 1445/FTZG/1 od 24. kolovoza 2020., list 53 spisa – 250,00 kn, račun broj 1467/FTZG/1 od 27. kolovoza 2020., list 52 spisa – 250,00 kn, račun broj 1487/FTZG/1 od 1. rujna 2020., list 51 spisa – 250,00 kn, račun broj 1493/ FTZG/1 od 3. rujna 2020., list 50 spisa – 250,00 kn, račun broj 852/FIZG/1 od 8. rujna 2020., list 48 spisa – 500,00 kn, račun broj 1526/FTZG/1 od 8. rujna 2020., list 49 spisa – 250,00 kn i račun broj 1546/FTZG/1 od 10. rujna 2020., list 47 spisa – 200,00 kn).

14.5. Naprijed navedenu dokumentaciju sud prihvaća kao istinitu i vjerodostojnu, a vjerodostojnost koje tuženik nije osporavao.

14.6. Dakle, na temelju naprijed spomenute dokumentacije sud nalazi utvrđenim da je tužiteljici zbog predmetne prometne nesreće nastala imovinska šteta po osnovi liječenja i rehabilitacije u iznosu od ukupno 1.428,05 EUR, s time da joj je trošak u iznosu 82,25 EUR nastao u Kliničkom bolničkom centru "Sveti Duh", a trošak u iznosu 1.345,80 EUR u Specijalnoj bolnicu za ortopediju i traumatologiju Akromion.

15. Također, tužiteljici je nakon nesreće trebala tuđa pomoć i njega u ukupnom trajanju od 120 sati, a koju joj je pružao njen suprug. Sud na temelju čl. 223. ZPP-a nalazi da je primjerena cijena sata tuđe pomoći i njege u konkretnom slučaju 5,00 EUR pa bi po ovoj osnovi tužiteljici pripadalo ukupno 600,00 EUR i to na temelju čl. 1089. ZOO-a.

16. Tužiteljici je zbog predmetnog štetnog događaja dakle nastala imovinska šteta (zbog pružene joj tuđe pomoći i njege i troškova liječenja i rehabilitacije) u iznosu 2.028,05 EUR i neimovinska šteta u iznosu 5.000,00 EUR. Dakle, zbog predmetnog štetnog događaja tužiteljici je nastala šteta u iznosu od ukupno 7.028,05 EUR. Utvrđenu novčanu naknadu po svim navedenim osnovama potrebno je umanjiti za iznos koji je tuženik već ranije isplatio tužiteljici (4.282,94 EUR) pa je tako tuženik dužan tužiteljici na temelju čl. 1100. st. 1. i čl. 1089. ZOO-a platiti iznos od ukupno 2.745,11 EUR. Stoga je u tom dijelu sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao u dijelu točke I izreke presude. U preostalom dijelu u kojem tužiteljica traži isplatu 271,16 EUR tužbeni zahtjev je odbijen te je odlučeno kao u točki II izreke presude.

17. Tužiteljica ima pravo na isplatu zateznih kamata na iznos naknade imovinske i neimovinske štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate na temelju čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP). U okviru tužbenog zahtjeva, tuženik je istoj dužan platiti zatezne kamate od dana podnošenja tužbe do isplate, dakle od 4. veljače 2021. do isplate. Treba reći da činjenica da je liječenje tužiteljice bilo završeno nakon podnošenja tužbe nema utjecaj na odluku o tijeku zateznih kamata. Naime, neovisno o naprijed navedenome, u trenutku podnošenja tužbe opseg same štete bio je predvidiv pa stoga tužiteljica ima pravo na isplatu zateznih kamata od podnošenja tužbe. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 373/2022-3 od 29. studenog 2022. O kamatnoj stopi odlučeno je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a.

18.1. Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a te čl. 155. ZPP-a, zatim na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23; dalje: Uredba) te je donesena u skladu s vrijednosti predmeta spora i troškovnicima stranaka (list 175-176 spisa).

18.2. Tužiteljica u parnici nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali nikakvi dodatni troškovi pa ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

18.3. Tužiteljica ima pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), zatim za sastav tri podneska (od 2. studenog 2023., od 16. srpnja 2024., od 10. prosinca 2024.) u visini 100 bodova za svaki (Tbr. 8/1 Tarife), za sastav dva podneska (od 31. ožujka 2021., 31. svibnja 2021.) u visini 25 bodova (Tbr. 8/4 Tarife) te za zastupanje na tri ročišta (održana 9. svibnja 2024., 21. listopada 2025. i 15. prosinca 2025.) u visini 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife). Dakle, tužiteljici je nastao trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini od ukupno 750 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) te uvećano za 25% po osnovi PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi 1.875,00 EUR. Tužiteljici je nastao i trošak medicinskog vještačenja u iznosu 199,08 EUR te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 44,57 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe) te za presudu u iznosu 89,14 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Uredbe). Dakle, tužiteljici su u ovoj parnici nastali troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu 2.207,79 EUR.

18.4. Tužiteljica pak nema pravo na naknadu troška za sastav podneska od 26. svibnja 2021. (list 71 spisa) jer je do potrebe sastava istog došlo jer je tužitelj pogrešno naznačio OIB tužitelja, a niti podneska od 7. studenog 2023. (list 99 spisa) jer je medicinsku dokumentaciju od 3. srpnja 2020. mogla dostaviti ranije podnesenim podnescima, a za koje mu je trošak uistinu priznat. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 20. svibnja 2024. jer isti nije bio potreban u ovoj parnici. Naime, tužiteljica je navedenim podneskom dostavila potvrdu o uplati, no pritom nije postupala po nikakvom nalogu suda. Sud je procijenio da nije bio potreban niti podnesak od 20. listopada 2025. (list 167 spisa) jer je tužiteljica zamjeničku punomoć mogla po zamjeniku punomoćnika predati i na samom ročištu. Iz istog razloga nema pravo niti na naknadu troška podneska od 23. travnja 2022. (list 76 spisa), a niti od 20. rujna 2022. (list 79 spisa) kojim požuruje postupanje suda. Nema pravo niti naknadu troška za zastupanje na ročištu održanom 14. studenog 2022. (list 84 spisa) jer je isto održano u odsutnosti tuženika, uz prisutstvo punomoćnika treće osobe jer je tužiteljica u tužbi omaškom navela OIB treće osobe. Također, sud je ocijenio da nije potreban bio niti trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude, s obzirom da u slučaju da stranka ne pristupi ročištu za objavu, a uredno je o istome obaviještena, presuda se odmah nakon ročišta objavljuje na e-Oglasnoj ploči suda te je ista trenutno dostupna strankama u elektroničkom obliku. Također, u tom smislu treba reći da na ročištu za objavu nije potrebna prisutnost stranaka niti može utjecati na postupak pa takav trošak ovaj sud ne smatra potrebnim u ovoj parnici u smislu čl. 155. ZPP-a.

18.5. Tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova je odbijen.

18.6. Stoga je o troškovima postupka odlučeno kao u točki III i IV izreke ove presude.

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju – po punomoćniku

2. Tuženiku – po punomoćniku