Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž -1953/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom po sucima i to: Luciji Lasić, predsjednici vijeća, dr. sc. Ivanu Tironiju, članu vijeća i sucu izvjestitelju i mr. sc. Ivani Erceg Ćurić, članici vijeća, u pravnoj stvari mal. tužitelja ĐR, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po zakonskom zastupniku LR, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], i oboje zastupani po punomoćniku Ognjenu Krznariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Krznarić & Alitović iz Zagreba, protiv tuženika HOK osiguranje d.d., OIB: 00432869176, zastupanog po punomoćniku Željku Olujiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & Partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn- 522/2017-131 od 26. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn- 522/2017-131 od 26. svibnja 2025.

II. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn- 522/2017-131 od 26. svibnja 2025., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud sada pobijanim rješenjem od 26. svibnja 2025. dopustio preinaku tužbe koju je tužitelj učinio na ročištima za glavnu raspravu od 9. veljače 2022. i 28. travnja 2025. Nadalje prvostupanjski je sud u sada pobijanoj presudi od 26. svibnja 2025., u točki I. izreke naložio tuženiku da s osnova naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje isplati mal. tužitelju iznos od 18.353,54 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 7.963,37 eura teku od 3. rujna 2016. do isplate, a na iznos od 10.390,17 eura od 9. veljače 2022. do isplate. U točki II. izreke navedene presude prvostupanjski je sud djelomično odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je mal. tužitelj zahtijevao naknadu štete u iznosu od 2.992,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama kao i u dijelu zahtjeva za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 10.390,17 eura teku od 3. rujna 2016. do isplate. Konačno, prvostupanjski je sud odlučio i o parničnom trošku na način da je u točki III. izreke naložio tuženiku da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 7.352,10 eura sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od

26. svibnja 2025. do isplate.

2. Protiv prvostupanjskog rješenja kao i prvostupanjske presude u dijelu pod točkama I. i III. izreke tuženik je podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje na način da ne dopusti preinaku tužbe. Također, a u odnosu na pobijani, dosuđujući dio presude, tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu u ovom dijelu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku, odnosno podredno da u ovom dijelu ukine pobijanu presudu i u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Za napomenuti je kako tuženik u žalbi navodi kako pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i II. izreke, no iz sadržaja žalbe sasvim je jasno kako je zapravo pobija u točkama I. i III. izreke, što je i logično jer upravo u ovim točkama tuženik nije uspio u parnici, dok je u dijelu pod točkom II. izreke tužbeni zahtjev djelomično odbijen kao neosnovan.

3. Mal. tužitelj je također protiv prvostupanjske presude podnio žalbu, i to kao i tuženik, iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1., točke 1., 2. i 3. ZPP-a. No, mal. tužitelj presudu pobija u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke, kao i u dijelu odluke o parničnom trošku iz točke III. izreke u kojem mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 7.352,10 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Mal. žalitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu na način da dosudi tužitelju naknadu štete i u dijelu u kojem je zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke), te da mu dosudi ukupno zahtijevani parnični trošak.

4. Mal. tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika, a tuženik nije podnio odgovor na žalbu mal. tužitelja.

5. Žalba tuženika na prvostupanjsko rješenje nije osnovana.

6. Žalba mal. tužitelja i žalba tuženika protiv prvostupanjske presude su osnovane.

7. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev mal. tužitelja za naknadom neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje do kojeg da je došlo u uzročno posljedičnoj vezi sa tjelesnim ozljedama koje je zadobio u prometnoj nesreći koja se dogodila 8. veljače 2016., a u kojoj je sudjelovao kao putnik u osobnom automobilu registarskih oznaka [registarska oznaka]. Nadalje predmet spora jest i zahtjev mal. tužitelja za naknadom imovinske štete (troškovi tuđe njege i pomoći) također u uzročno posljedičnoj vezi sa ozljedama zadobivenim u prometnoj nesreći. Mal. tužitelj je s osnova naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti i naknade imovinske štete zahtijevao od tuženika (osiguravajućeg društva kod kojeg je bilo osigurano vozilo u kojem se nalazio) ukupan iznos od 21.345,54 eura.

8. Mal. tužitelj je na ročištima za glavnu raspravu od 1. veljače 2022. i 28. travnja 2025., a nakon što su izvedeni dokazi medicinskim vještačenjem na okolnost utvrđenja ozljeda i posljedica na zdravlje tih ozljeda kod mal. tužitelja preinačio tužbu na način da je povećao tužbeni zahtjev. Prvostupanjski je sud sada pobijanim rješenjem dopustio navedene preinake. Tuženik u žalbi navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zašto je dopustio navedene preinake pa da je na taj način počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

9. U svezi sa navedenim za reći je slijedeće. Prvostupanjski je sud pravilno i zakonito postupio kada je dopustio navedene preinake tužbe, a ovo u suglasju sa odredbama članka 190. stavci 2. i 3. ZPP-a, te odredbama članka 191. ZPP-a, za što jer dao i odgovarajuće obrazloženje. Stoga prvostupanjski sud ni na koji način donoseći pobijano rješenje kojim je dopustio preinake tužbe nije počinio bitnu povredu odredbe ZPP-a predviđenu člankom 354. stavkom 2. točkom 11. ZPP-a. Za napomenuti je kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: SU- IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. zauzeo slijedeće pravno shvaćanje (koje je primjenjivo i u konkretnom slučaju) "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP.a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

10. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženika na rješenje prvostupanjskog suda kojim je dopustio preinaku tužbe odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja, a ovo na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

11. Kao što je već navedeno mal. tužitelj je u prometnoj nesreći sudjelovao kao putnik u osobnom automobilu registarskih oznaka [registarska oznaka] koje se sudarilo sa teretnim vozilom marke „Citroen“ registarskih oznaka [registarska oznaka]. U vrijeme štetnog događaja mal. tužitelj bio je star 3 godine (rođen 2013.). Prema rezultatima dokaznog postupka proizlazi kako tužitelj u vrijeme nastanka predmetne prometne nesreće nije koristio sigurnosno sjedalicu za dijete (što je propisano) te da je upravo u uzročno posljedičnoj vezi s time, u trenutku nastanka prometne nesreće došlo do slobodnog kretanja mal. tužitelja u kabini osobnog automobila u kojem se nalazio, što bi bilo spriječeno da je koristio sigurnosnu sjedalicu. Štoviše, iz izvedenih dokaza pred prvostupanjskim sudom (posebno kombiniranog prometnog – sudsko medicinskog vještačenja) proizlazi kako mal. tužitelj u prometnoj nesreći ne bi zadobio tako teške tjelesne ozljede, koje je zadobio, da se nalazio u sigurnosnoj sjedalici.

12. Tuženik je priznao nastanak štetnog događaja, pasivnu legitimaciju, no prigovorio je, pored ostalog, visini tužbenog zahtjeva te je istaknuo kako je i sam mal. tužitelj doprinio nastaloj mu šteti jer da se u vrijeme nastanka štetnog događaja nije nalazio u sigurnosnoj sjedalici. Naime, odredbom članka 1092. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO) propisano je kako oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.

13. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi kako je za to što mal. tužitelj u trenutku nastanka štetnog događaja nije bi smješten u sigurnosnu sjedalicu odgovorna njegova majka koja je upravljala osobnim automobilom u kojoj se nalazio mal. tužitelj, ovo uzimajući u obzir da je mal. tužitelj u trenutku nastanka štetnog događaja imao 3 godine života. U tom smislu da mal. tužitelj nije mogao doprinijeti šteti nastaloj mu u predmetnoj prometnoj nesreći. Prvostupanjski sud očigledno smatra kako u predmetnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 1051. stavak 1. ZOO-a kojom je propisano kako maloljetnik do navršene sedme godine života ne odgovara za štetu. Stoga je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude u cijelosti zanemario eventualni doprinos mal. tužitelja vlastitoj šteti.

14. Tuženik u žalbi posebno ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na način da nije primijenio odredbu članka 1092. stavak 1. ZOO-a i utvrdio doprinos mal. tužitelja vlastitoj šteti, te s tim u svezi propustio razmjerno doprinosu oštećenog smanjiti iznos dosuđene mu naknade štete.

15. Slijedom navedenog za reći je slijedeće. I mal. tužitelj, baš kao i svaki oštećeni može doprinijeti nastanku štetnog događaja i vlastitoj šteti, pa se i u odnosu na takvog oštećenog – tužitelja (maloljetnika do navršene sedme godine života) u parnici radi naknade štete može primijeniti odredba članka 1092. stavak 1. ZOO-a. Ne postoji nikakva zakonska iznimka kojom bi se drugačije regulirao doprinos oštećenog nastanku štetnog događaja i vlastitoj šteti od onog kako je to regulirano odredbom članka 1092. stavak 1. ZOO-a. Ovo pravno shvaćanje razvidno je i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev 341/06-2 od 12. srpnja 2006. u kojoj se odluci pored ostalog navodi i slijedeće: „Ovaj sud prihvaća stav sudova nižeg stupnja da je maloljetno dijete pretrčavajući kolnik pridonijelo nastanku štetu za 20%“. Riječ je bila o djetetu starom 6 godina. Dakle, to što maloljetnik do navršene sedme godine života ne odgovara za štetu (članak 1051. stavak 1. ZOO-a) nipošto ne znači da se na njega ne primjenjuje odredba članka 1092. stavak 1. ZOO- a. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja propustio točno i potpuno utvrditi činjenično stanje vezano za doprinos mal. tužitelja nastanku vlastite štete i njenoj visini. Stoga je pobijanu presudu u dijelu pod točkom I. izreke trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a.

16. Prvostupanjski je sud u točki II. izreke presude djelomično odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za iznos od 2.992,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Prethodno je utvrdio kako ukupna neimovinska šteta nastala mal. tužitelju, radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznosi 20.000,00 eura. S druge pak strane kako imovinska šteta mal. tužitelju (troškovi tuđe njege i pomoći) iznosi 1.008,00 eura. Pri tome je prvostupanjski sud naveo kako cijena sata pružanja tuđe nemedicinske njege i pomoći iznosi 2,00 eura po satu. Nakon što je prvostupanjski sud utvrdio kako je mal. tužitelju od strane tuženika već isplaćen iznos naknade štete od 2.654,46 eura, dosudio je tužitelju u točki I. izreke daljnji iznos od 18.353,54 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je u točki II. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.992,00 eura.

17. Tužitelj u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud trebao tužitelju dosuditi ukupno zahtijevani iznos s osnova naknade neimovinske štete s obzirom na težinu povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a pored toga da je dosudio i premali iznos naknade imovinske štete jer da je pogrešno utvrdio kako cijena pružanja usluge nemedicinske njege i pomoći po satu iznosi tek 2,00 eura što da je pogrešno.

18.1. U svezi s ovim žalbenim navodima mal. tužitelja za reći je slijedeće. Prema odredbi članka 1100. stavak 2. ZOO-a fizičke boli, duševne boli i strah nisu samostalni oblici povrede prava osobnosti. To su kvalifikatorne okolnosti tj. činjenice na temelju kojih će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu kad nađe da težina povrede i okolnosti to dopuštaju. Orijentacijski kriteriji na koje se poziva prvostupanjski sud nisu matematička formula kojom se automatizmom računa pravična novčana naknada, već je sud dužan svaki pojedini slučaj individualizirati prema svim njegovom posebnim okolnostima. Iz obrazloženje prvostupanjske presude proizlazi kako to prvostupanjski sud nije sasvim učinio. Za napomenuti je da prilikom određivanja visine naknade neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, treba voditi računa je li i ako jest koliko vremena prošlo od određivanja visine naknade od donošenja „Orijentacijskih kriterija“ iz 2002. odnossno pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (broj zapisnika Su-IV-47/2020-5), o promijeni Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002. Ovo posebno stoga jer su u međuvremenu porasli troškovi života.

18.2. U svezi visine naknade imovinske štete (troškovi tuđe njege i pomoći) za sada se ne može prihvatiti da cijena troškova sata pružanja ove usluge iznosi 2,00 eura, kako to utvrđuje prvostupanjski sud pozivajući se na odredbu članka 223. ZPP-a. Naime u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 223. ZPP-a, ovo tim više što se prvostupanjski sud poziva i na cijenu rada NKV radnika u mjestu prebivališta radnika. Stoga je visinu cijene sata rada osobe koja pruža nemedicinsku njegu i pomoć prvostupanjski sud trebao utvrditi na odgovarajući prikladan način, primjerice traženjem relevantnih podataka o cijeni predmetnog rada od odgovarajuće osobe – institicije koje takvim podatcima raspolaže.

18.3. Slijedom navedenog trebalo je prvostupanjsku presudu ukinuti i u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke te i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a.

19. Posljedično navedenom u ovom obrazloženju, a s obzirom da su ukinute odluke o glavnoj stvari, trebalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude i u tom dijelu vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

20. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221 a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i parničnom trošku.

U Splitu 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Lucija Lasić