Republika Hrvatska
Županijski sud u
Splitu
Split, Gundulićeva
29a
Poslovni broj Gž-2474/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić, predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća i dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice ZI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zrinka Bojanić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., [adresa], OIB 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Ratko Žurić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 43 P-10339/19-32 od 5. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 43 P-10339/19-32 od 5. svibnja 2023.
II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 016-1063/2006 sklopljenog između tužiteljice ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika OTP BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, kao davatelja kredita koja kamatnu stopu određuje kao promjenjivu.
II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno 1.464,42 EUR1 / 11.033,66 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju:
1 Fiksni tečaj konverzije 1 Eur = 7,53450 Hrk
od 2.9.2009. pa do isplate
i od 8.4.2010. pa do isplate
12,88 EUR / 97,03 kn počevši od 3.8.2010. pa do isplate
pa do isplate
od 1.6.2011. pa do isplate
2,88 EUR / 97,03 kn počevši od 3.10.2011. pa do isplate pa do isplate
od 3.7.2012. pa do isplate
12,88 EUR / 97,03 kn počevši od 4.12.2012. pa do isplate
pa do isplate
,03 kn počevši od 14.8.2013. pa do isplate
late
n počevši od 12.3.2014. pa do isplate
iznos od 12,05 EUR / 90,81 kn počevši od 1.8.2014. pa do isplate
evši od 12.2.2015. pa do isplate
znos od 17,38 EUR / 130,98 kn počevši od 19.6.2015. pa do isplate
od 19.6.2015. pa do isplate
s od 16,94 EUR / 127,64 kn počevši od 21.10.2015. pa do isplate
d 11.3.2016. pa do isplate
od 16,46 EUR / 123,99 kn počevši od 12.5.2016. pa do isplate
5.7.2016. pa do isplate
počevši od 22.3.2017. pa do isplate
na iznos od 15,98 EUR / 120,37 kn počevši od 10.7.2017. pa do isplate
čevši od 6.10.2017. pa do isplate
na iznos od 15,77 EUR / 118,84 kn počevši od 23.2.2018. pa do isplate
sve po kamatnoj stopi koja je od dospijeća pojedinih iznosa do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.113,62 Eur / 15.925,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim 05. svibnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“
2.Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući odluku u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen.
3.Na žalbu nije odgovoreno.
4.Tuženikova žalba nije utemeljena.
5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredba Ugovora o kreditu br. 016-1063/2006, koji ugovor je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita koja kamatnu stopu određuje kao promjenljivu te kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu temeljem stjecanja bez osnove zbog izvršenih tužiteljičinih isplata po toj osnovi.
6.Među strankama nije sporno kako su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor, dana 6. veljače 2008. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 135.000,00 kn, na rok otplate od 10 godina, kako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora bila 7,99 % godišnje te da je tijekom otplate kredita, tuženik u nekoliko navrata povisivao kamatnu stopu iznad one koja je bila na dan sklapanja ugovora što je dovelo do povećanja anuiteta. Sporno je pitanje zastare potraživanja, pitanje ništetnosti dijela ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i primjene utvrđenja iz parnice vođene povodom kolektivne tužbe potrošača te slijedom toga utemeljenost i visina tužbenog zahtjeva.
7.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:
-kako tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu dana 6. veljače 2008., na temelju kojeg joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 135.000,00 kuna, uz rok otplate od 10 godina, kako je tijekom otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana na štetu tužiteljice te da je u ugovoru navedena odredba po kojoj je kamatna stopa promjenljiva po jednostranoj odluci banke, kako je takva odredba nepoštena i ništetna te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi potrošača protiv osam banaka, a između ostali i protiv tuženika, kojom presudom je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu i ništetnu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom otplate kredita promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti su se ugovorom utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,
-kako je tuženik tuženik osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, navodeći da je neutemeljeno referiranje tužiteljice na presude Pž-7129/13 Visokog trgovačkog suda RH i Odluku Revt-249/14 Vrhovnog suda RH, jer se u tom postupku odlučivalo o tužbenom zahtjevu Udruge Potrošač koja se isključivo odnosila na ugovore o potrošačkim kreditima u kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, ističući i prigovor zastare, jer da u ovom slučaju tijek zastare nije prekinut podnošenjem spomenute kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, već se primjenjuje petogodišnji opći zastarni rok, kao i kako nije došlo do stjecanja bez osnove te osporena odredba ugovora o kreditu nije nepoštena niti ništetna, jer se o toj odredbi prethodno pregovaralo i ona nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja,
-kako je tužiteljica izjavila da je s tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu, a radilo se o nenamjenskom kunskom kreditu koji je podigla kako bi platila porez za kuću i od tih sredstava uredila kuću koju je zajedno s tadašnjim suprugom kupila nedugo prije toga, da je u to vrijeme radila na RTL-u i nije imala nikakav obrt niti trgovačko društvo u vlasništvu, kako je kuću uređivala sredstvima ovog kredita (te platila porez) i koristila za stanovanje, a ne za kakvu poslovnu niti profesionalnu djelatnost, kako nije imala osobnog bankara, već je prije sklapanja ugovora razgovarala sa zaposlenikom banke zaduženim za poslove kredita te se razgovor vodio oko iznosa kredita i rate kredita koja joj je bila prihvatljiva,
-kako je u postupku izveden dokaz vještačenjem po vještaku knjigovodsveno financijske struke BI, dipl. oec. iz Društva za financijska vještačenja d.o.o, a vještakinja je na temelju dostupne dokumentacije u nalazu i mišljenju utvrdila da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi: - 7,99% godišnje do 01. lipnja 2009., - 9,49% godišnje do 01. srpnja 2013.,- 9,53% godišnje do 01. siječnja 2014., - 9,30% godišnje do 01. srpnja 2014., - 9,04% godišnje do 01. siječnja 2015., - 8,88% godišnje do 01. veljače 2015., - 10,88 % godišnje do 01. srpnja 2015., - 10,73% godišnje do 01. siječnja 2016., - 10,53% godišnje do 01. srpnja 2016., - 10,43% godišnje do 01. siječnja 2017., - 10,21% godišnje do 01. srpnja 2017., - 9,96% godišnje do 01. siječnja 2018., - 9,77% godišnje do kraja otplate kredita, kako i kako, pod pretpostavkom da se tijekom utuženog razdoblja otplate kredita vezanog uz valutu EUR-a u utuženom razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa na štetu tužitelja, ukupan iznos više plaćenog po promjenljivoj kamatnoj stopi, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope, u utuženom razdoblju otplate kredita iznosi 11.033,66 kn, odnosno 1.464,42 EUR-a,
-kako je pregledom Ugovor o kreditu te Plana otplate utvrđeno da se radi adhezijskom tipu ugovora, odnosno kako je tužiteljica pristupila već unaprijed od strane tuženika sastavljenom Ugovoru o kreditu, tako da i nije bilo pregovaranja o odredbama ugovora, već samo o iznosu kredita i iznosu rate.
8.Polazeći od navedenih utvrđenja, prihvaćajući kao vjerodostojan tužiteljičin iskaz te prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka, prvostupanjski sud je zaključio kako je između stranaka sklopljen predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 135.000,00 kn, na rok otplate od 10 godina, kako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora bila 7,99 % godišnje te je tijekom otplate kredita, tuženik u nekoliko navrata povisivao kamatnu stopu. Kako kamatna stopa nije bila određena niti odredljiva, već je u ugovoru unesena neodređena formulacija, koja predstavlja nepoštivanje temeljnih načela obveznog prava, načela savjesnosti i poštenja, načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načela jednakih vrijednosti činidbe, a unošenjem takve neodređene formulacije, korisnik kredita - tužiteljica kako je dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na davatelja kredita – tuženika jer je jedino znala koja je početna kamatna stopa, postojeća u vrijeme zaključenja ugovora, dok nije imala nikakvih saznanja o kriterijima i parametrima po kojima će se kamatna stopa mijenjati, pa tako niti o obimu mogućih promjena, a nije sporna početno ugovorena kamatna stopa od 7,99% godišnje, u kojem dijelu je ugovor o kreditu valjan, pa ta odredba ostaje na snazi, dok je ništetan samo dio ugovorne odredbe predmetnog ugovora u kojem se govori o promjenljjivoj kamatnoj stopi uslijed jednostrane odluke banke (dio čl.3. ugovora). Pritom prvostupanjski sud navodi i kako je unošenjem u Ugovor kreditu odredbe u kojoj se spominje kamatna stopa koja je promjenjiva isključivo prema jednostranoj odluci banke, tuženik povrijedio prava i interese tužiteljice, koja je kao potrošač zaključila spomenuti Ugovor o kreditu te je takva ugovorna odredba u tom dijelu nepoštena i ništetna. Ovo stoga jer je odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenljiva jednostranom odlukom banke, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je time narušeno temeljno načelo obveznog prava - načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, a tužiteljica je u tom pogledu bila potpuno nemoćna i nije se mogla suprotstaviti jednostranoj odluci banke o promjenjivoj kamatnoj stopi i o načinu promjene pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 87. Zakona o pravima potrošača. Stoga je sud utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, koja se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu uslijed jednostrane odluke banke i zaključio kako je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je primio na temelju takvog ugovora, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO).
9.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ukazuje žalitelj, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.
10.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i na koje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje i ovaj drugostupanjski sud.
11.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik, pored ostaloga, osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, dalje ZZP/07) (odnosno za one ugovore sklopljene u ranijem razdoblju u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
12.Člankom 96. ZZP/07 propisano je:
(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
(3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.
13.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).
14.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
15.Konačno, člankom 102. stavak 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
16.Prije svega potrebno je navesti kako iz izvedenih dokaza i predmetnog ugovora o kreditu, a što i nije sporno, proizlazi da je namjena predmetnoga kredita za uređenje nekretnine koju je tužiteljica koristila kao fizička osoba, a i korisnik kredita je tužiteljica kao fizička osoba pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba ZZP/07 i takve zaključke u cijelosti kao pravilne prihvaća i ovaj sud.
17.Nadalje, kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 96. ZZP/07, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužiteljici bilo poznato kako je ugovorena i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku. Naime, tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bila upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.
18.S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužiteljici nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužiteljici je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.
19.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira i kako je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.
20.Glede tuženikovih žalbenih navoda valja ponoviti kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikove prigovore i za to dao potpuno prihvatljive razloge. U pogledu prigovora kako se na tuženika ne bi odnosila utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu, valja ponoviti kako je tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača i to bez obzira na tuženikove tvrdnje kako nakon sklapanja predmetnoga ugovora nije došlo do povećanja kamatne stope.
21.Neutemeljeno tuženik u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojan tužiteljičin iskaz, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju.
22.Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužiteljica bila upoznata da je dužna platiti predmetnu kamatu (čija stopa se povećavala) nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020. U tom smislu nisu utemeljeni ni žalbeni navodi o tomu kako se radi o ugovoru kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kunski novčani iznos (a ne iznos u valuti CHF-a) jer se sva navedena utvrđenja upravo odnose na predmetni ugovor.
23.Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima sadržajno tuženik osporava i tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju kako je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.
24.Svi ostali tuženikovi žalbeni navodi nisu odlučni, a prvostupanjski sud je, kako je već i rečeno, za svoje zaključke o svim odlučnim činjenicama dao valjane i prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.
25.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
26.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, dalje OT). Ovdje valja jasno navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tuženik u konkretnom slučaju potpuno neutemeljeno i paušalno nastoji prikazati da bi prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku.
27.Zbog navedenog je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku odluku (rješenje) o trošku postupka.
28.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.
29.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.
Split, 3. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Mirjana Rubić
