Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-341/2024-22
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Čopor, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ana Čopor i Sara Lacko iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 22. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, 3. veljače 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 1. Ugovor o namjenskom kreditu br. 3209172433 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodija iz Čakovca, Matice hrvatske 14, pod brojem OV-12300/07 dana 31. svibnja 2007., a koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora…“, dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 2. istog ugovora koji glasi: „…tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“ te dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 3. istog ugovora a koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se po isteku razdoblja iz prethodnog stavka pa do konačne otplate kredita obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“
II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209172433 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodija iz Čakovca, Matice hrvatske 14, pod brojem OV-12300/07 dana 31. svibnja 2007., a koji glasi: „Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.“
III. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. st. 1. toč. K) istog ugovora koji glasi: „efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom … EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene kamatne stope na kredit…“; dio odredbe sadržan u čl. 23. st. 1. toč. L) istog ugovora koji glasi: „Ugovorne strane pristaju da kao dokaz o visini bilo koje tražbine po ovom Ugovoru služe poslovne knjige Kreditora i ostala dokazna sredstva s kojima Kreditor raspolaže.“, u dijelu u kojem su podaci u tim poslovnim knjigama i tim dokaznim sredstvima dobiveni povišenjem kamatnih stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.
IV. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209172433 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodija iz Čakovca, Matice hrvatske 14, pod brojem OV-12300/07 dana 31. svibnja 2007., a koji glasi: „uz valutnu klauzulu.“
V. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209172433 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodija iz Čakovca, Matice hrvatske 14, pod brojem OV-12300/07 dana 31. svibnja 2007., a koji glasi: „58.000,00 CHF (slovima: pedesetosamtisućašvicarskihfranaka) … sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.“
VI. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209172433 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodija iz Čakovca, Matice hrvatske 14, pod brojem OV-12300/07 dana 31. svibnja 2007., a koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banka važećem na dan plaćanja CHF. Prvi anuitet iznosi 319,43 CHF (tristodevetnaestšvicarskihfranakaičetrdesettrirapa).“
VII. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. st. 1. toč. L) koja glasi: „Ugovorne strane pristaju da kao dokaz o visini bilo koje tražbine po ovom Ugovoru služe poslovne knjige Kreditora i ostala dokazna sredstva s kojima Kreditor raspolaže.“, u dijelu u kojem su podaci u tim poslovnim knjigama i tim dokaznim sredstvima odnose na valutnu klauzulu vezanu uz CHF; dio odredbe sadržan u čl. 23. st. 1. toč. P) koja glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora“.
VIII. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iznos od 5.820,61 euro, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku
na iznos od 75,01 euro od 05. veljače 2010. godine
na iznos od 72,06 euro od 05. ožujka 2010. godine
na iznos od 81,00 euro od 07. travnja 2010. godine
na iznos od 72,01 euro od 07. svibnja 2010. godine
na iznos od 74,94 euro od 07. lipnja 2010. godine
na iznos od 91,40 euro od 08. srpnja 2010. godine
na iznos od 82,80 euro od 09. kolovoza 2010. godine
na iznos od 99,45 euro od 08. rujna 2010. godine
na iznos od 94,48 euro od 07. listopada 2010. godine
na iznos od 77,72 euro od 07. veljače 2011. godine
na iznos od 92,58 euro od 07. ožujka 2011. godine
na iznos od 92,58 euro od 06. travnja 2011. godine
na iznos od 92,58 euro od 09. svibnja 2011. godine
na iznos od 108,09 euro od 07. lipnja 2011. godine
na iznos od 103,70 euro od 07. srpnja 2011. godine
na iznos od 117,62 euro od 08. kolovoza 2011. godine
na iznos od 86,13 eura od 07. rujna 2011. godine
na iznos od 103,70 euro od 07. listopada 2011. godine
na iznos od 107,88 euro od 08. studenog 2011. godine
na iznos od 67,22 euro od 07. prosinca 2011. godine
na iznos od 109,73 euro od 09. siječnja 2012. godine
na iznos od 115,30 euro od 08. veljače 2012. godine
na iznos od 78,53 euro od 07. ožujka 2012. godine
na iznos od 112,05 euro od 06. travnja 2012. godine
na iznos od 89,13 euro od 07. svibnja 2012. godine
na iznos od 112,05 euro od 06. lipnja 2012. godine
na iznos od 91,79 euro od 06. srpnja 2012. godine
na iznos od 113,91 euro od 07. kolovoza 2012. godine
na iznos od 87,09 euro od 07. rujna 2012. godine
na iznos od 96,68 euro od 05. listopada 2012. godine
na iznos od 109,73 euro od 07. studeni 2012. godine
na iznos od 89,35 euro od 06. prosinca 2012. godine
na iznos od 98,14 euro od 07. siječnja 2013. godine
na iznos od 98,67 euro od 02. veljače 2013. godine
na iznos od 100,09 euro od 11. ožujka 2013. godine
na iznos od 96,73 euro od 10. travnja 2013. godine
na iznos od 99,38 euro od 08. svibnja 2013. godine
na iznos od 99,38 euro od 07. lipnja 2013. godine
na iznos od 99,38 euro od 09. srpnja 2013. godine
na iznos od 78,64 euro od 09. kolovoza 2013. godine
na iznos od 99,38 euro od 10. rujna 2013. godine
na iznos od 99,38 euro od 09. listopada 2013. godine
na iznos od 99,38 euro od 08. studeni 2013. godine
na iznos od 99,38 euro od 11. prosinca 2013. godine
na iznos od 99,38 euro od 13. siječnja 2014. godine
na iznos od 70,90 euro od 10. veljače 2014. godine
na iznos od 85,15 euro od 10. ožujka 2014. godine
na iznos od 85,15 euro od 09. travnja 2014. godine
na iznos od 54,39 euro od 12. svibnja 2014. godine
na iznos od 85,15 euro od 10. lipnja 2014. godine
na iznos od 62,31 euro od 09. srpnja 2014. godine
na iznos od 85,15 euro od 11. kolovoza 2014. godine
na iznos od 68,96 euro od 09. rujna 2014. godine
na iznos od 85,15 euro od 09. listopada 2014. godine
na iznos od 85,15 euro od 10. studenog 2014. godine
na iznos od 71,88 euro od 10. prosinca 2014. godine
na iznos od 73,87 euro od 12. siječnja 2015. godine
na iznos od 85,15 euro od 10. veljače 2015. godine
na iznos od 75,33 euro od 10. ožujka 2015. godine
na iznos od 85,15 euro od 09. travnja 2015. godine
na iznos od 75,25 euro od 11. svibnja 2015. godine
na iznos od 85,15 euro od 09. lipnja 2015. godine
na iznos od 75,86 euro od 09. srpnja 2015. godine
na iznos od 85,15 euro od 11. kolovoza 2015. godine i
na iznos od 74,76 euro od 09. rujna 2015. godine
po stopi koja se do 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.
IX. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice pod točkom III., u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. st. 1. toč. J) Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209172433 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodija iz Čakovca, Matice hrvatske 14, pod brojem OV- 12300/07 dana 31. svibnja 2007., a koji glasi: „Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu…Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora“, u dijelu u kojem se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. odnose na povišenja kamatnih stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d."
X. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice pod točkom VII., u dijelu koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. st. 1. toč. J) Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209172433 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodija iz Čakovca, Matice hrvatske 14, pod brojem OV- 12300/07 dana 31. svibnja 2007., a koji glasi: „Na prava i obaveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu… Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primijene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora“, u dijelu u kojem se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF."
XI. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 da tužiteljici IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.992,90 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počevši od 3. veljače 2026. do isplate, sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 12. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj se navodi:
- da tužiteljica, kao korisnica kredita, sklopila je s tuženikom, kao kreditorom, dana 17.5.2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209172433 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodija iz [adresa], pod brojem OV- 12300/07 dana 31. svibnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu); da Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 58.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, sa rokom otplate od 25 godina; da čl. 1. Ugovora o kreditu tužiteljica se obvezala iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom; da čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužiteljica dužna tuženiku platiti u anuitetima odobreni iznos kredita i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, te da istim člankom je ugovoreno i da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 % godišnje; da čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tužiteljica otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja za CHF, pri čemu prvi anuitet iznosi 319,43 CHF, da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, no da za slučaj promjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, tužiteljica pristaje da tuženik povisi ili snizi gore navedeni iznos anuiteta/rate te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate; te da nakon sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je više puta jednostrano mijenjao visinu prvotno ugovorene kamatne stope od 4,50 %, kao što je mijenjao i tečaj CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj odd 4,449202, a što je imalo za utjecaj povećanje mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu, koje je tužiteljica tako povećane i plaćala;
- da ništetne su i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak te u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika; da naime, buduća redovna kamata određena Ugovorom o kreditu kao promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika nije bila određena, niti odrediva u smislu odredbi čl. 270. i čl. 272, Zakona o obveznim odnosima, a tužiteljici nisu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da bi ona mogla na temelju jasnih i razumljivih kriterija procijeniti i predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze, da tužiteljica nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju; da nadalje, odredbe o kamatnim stopama bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je tuženik unaprijed sastavio te o njima s tužiteljicom, kao potrošačem, nije pregovarao niti je tužiteljica imala kakav utjecaj na njihov sadržaj, što znači da je tuženik, kao trgovac i jača ugovorna strana, nametnuo tužiteljici obvezu koju nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te da takvim postupanjem tuženik je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice; da također, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te da tužiteljica, kao potrošač, nije imala znanje, mogućnost niti kapacitet uvidjeti sve moguće rizike i ekonomske posljedice vezanja njezine ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka vezano za obim njezine obveze i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora, o čemu ju je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, a što je propustio učiniti; te pozivajući se na presude donesene u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate i valutne klauzule iz ugovora o kreditu u CHF, tužiteljica navodi da sukladno čl. 502. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je u ovom postupku vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu:
- da dana 17.12.2015. tužiteljica, kao korisnica kredita, sklopila je s tuženikom, kao kreditorom, Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu), no da sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu ne znači da je tužiteljica izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa po toj osnovi; da dakle, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica se nije odrekla tražbine prema tuženiku koju ima temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu po promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a niti je sklapanjem Dodatka ta ništetnost otklonjena; te da dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa; i da joj na svaki preplaćeni iznos dugovanja pripada i zatezna kamata koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a sukladno čl. 1115. ZOO; te navodi da razlika u isplatama mjesečnih anuiteta koje je platila tužiteljica u razdoblju od isplate kredita do 30.09.2015., a zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iznosi 40.000,00 kn.
1.1. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu: da utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 1. Ugovor o namjenskom kreditu br. 3209172433 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Marodija iz [adresa], pod brojem OV-12300/07 dana 31. svibnja 2007., a koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora…“, dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 2. istog ugovora, a koji glasi: „…tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“ te dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 3. istog ugovora, a koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se po isteku razdoblja iz prethodnog stavka pa do konačne otplate kredita obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ (točka 1. tužbenog zahtjeva); da utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, a koji glasi: „Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.“ (točka 2. tužbenog zahtjeva); da utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. st. 1. toč. J) navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, a koji glasi: „Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu…Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora“, u dijelu u kojem se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. odnose na povišenja kamatnih stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.; dio odredbe sadržan u čl. 23. st. 1. toč. K) istog ugovora koji glasi: „efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom … EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene kamatne stope na kredit…“; dio odredbe sadržan u čl. 23. st. 1. toč. L) istog ugovora koji glasi: „Ugovorne strane pristaju da kao dokaz o visini bilo koje tražbine po ovom Ugovoru služe poslovne knjige Kreditora i ostala dokazna sredstva s kojima Kreditor raspolaže.“, u dijelu u kojem su podaci u tim poslovnim knjigama i tim dokaznim sredstvima dobiveni povišenjem kamatnih stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (točka 3. tužbenog zahtjeva); da utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. st. 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, a koji glasi: „uz valutnu klauzulu.“ (točka 4. tužbenog zahtjeva); da utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 1. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, a koji glasi: „58.000,00 CHF (slovima: pedesetosamtisućašvicarskihfranaka) … sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.“ (točka 5. tužbenog zahtjeva); da utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 1. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, a koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banka važećem na dan plaćanja CHF. Prvi anuitet iznosi 319,43 CHF (tristodevetnaestšvicarskihfranakaičetrdesettrirapa).“ (točka 6. tužbenog zahtjeva); da utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. st. 1. toč. J) navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, a koji glasi: „Na prava i obaveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu… Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primijene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora“, u dijelu u kojem se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF; dio odredbe sadržan u čl. 23. st. 1. toč. L) koja glasi: „Ugovorne strane pristaju da kao dokaz o visini bilo koje tražbine po ovom Ugovoru služe poslovne knjige Kreditora i ostala dokazna sredstva s kojima Kreditor raspolaže.“, u dijelu u kojem su podaci u tim poslovnim knjigama i tim dokaznim sredstvima odnose na valutnu klauzulu vezanu uz CHF; dio odredbe sadržan u čl. 23. st. 1. toč. P) koja glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora“. (točka 7. tužbenog zahtjeva); da nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iznos od 40.000,00 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na navedene pojedinačne mjesečne iznose, sve u roku od 15 dana (točka 8. tužbenog zahtjeva); te da nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počevši od dana donošenja presude do isplate, sve roku od 15 dana (točka 9. tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute deklaratorne tužbene zahtjeve i kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovane u pogledu pravne osnove, te visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. Dalje tuženik navodi da predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/20215 - u nastavku "ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 17. prosinca 2015. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom; da sve tužiteljeve uplate (i s osnova svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15; da konkretni tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, te da sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti; da tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF, a da za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, jer sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom.
2.1. Na temelju navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.
3. Nadalje tuženik u svom narednom podnesku u odnosu na presudu VSRH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem VSRH, ocjenjujući pitanje o postojanju pravnog interesa za traženje deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ugovorima o CHF kreditima (o promjenjivoj kamatnoj stopi i CHF valutnoj klauzuli), takav pravni interes priznaje onim korisnicima kredita koji nisu konvertirali svoje CHF kredite u kredite s EUR klauzulom, što smisleno isključuje postojanje takvog pravnog interesa za korisnike konvertiranih kredita (str. 22. presude Rev 2221/2018), te posljedično isključuje pravo korisnika konvertiranih kredita potraživati bilo kakve iznose na temelju spomenutih osnova. U odnosu na čl. 23. točka J. odnosno na primjenu Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke d.d., tuženik ističe kako takav članak nikako ne može biti utvrđen ništetnim obzirom da sam Zakon o obveznim odnosima dopušta primjenu Općih uvjeta poslovanja na pojedinačne ugovore, a da osim toga, tužitelj nije ničim niti obrazložio zašto bi navedeni članak bio ništetan te koji bi uopće bio njegov pravni interes za takvo utvrđenje. Tuženik također navodi da iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu, te zbog toga tuženik, pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije, pa stoga predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete.
4. Tužiteljica osporava navode tuženika kako je tužitelj obeštećen provedbom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu. Tužiteljica ističe da ZID ZPK nisu propisale konvalidaciju spornih ništetnih odredaba ugovora o kreditu u CHF, da dakle, provođenjem konverzije nisu konvalidirale ništetne odredbe ugovora o kreditu, jer odredbama ZID ZPK nije propisano osnaženje ništetnih ugovornih odredaba; te da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana; a da su stavovi tužitelja pravilni najbolje govori i Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022.g. u kojem je na postavljeno pitanje u povodu izvanredne revizije odgovoreno kako slijedi: ”Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.”. Dalje se navodi da osnovanost tužbenog zahtjeva moći će se točno utvrditi tek nakon što se po vještaku utvrdi da li je tužiteljevo potraživanje veće od iznosa kojim je tuženik navodno obeštećen Dodatkom ugovora a koji se iznos isključivo odnosio na preplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope, te da upravo iz navedenog razloga tužitelj je predložio da se visina potraživanja tužitelja, utvrdi financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže odbiti prigovore tuženika kao neosnovane te usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnih troškova tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
5. Tuženik ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. U skladu s napisima odgovora na tužbu i tijekom postupka, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove.
6. Podneskom od 13. kolovoza 2025. tužiteljica je, sukladno vještačkom nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 22. srpnja 2025., te zakonskim promjenama (promjena valute), specificirala tužbeni zahtjev, kojim deklaratornim tužbenim zahtjevima pod točkama I.-VII. traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pod točkom VIII. tužbenog zahtjeva traži isplatu na ime preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iznosa od 5.820,61 euro, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, te pod točkom IX. tužbenog zahtjeva naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama.
7. Tuženik navodi da tužitelj je podneskom od 13. kolovoza 2025. preinačio tužbeni zahtjev, te da tuženik se protivi toj preinaci, a da ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.
8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o namjenskom kreditu boj 3209172433 od 17.05.2007., solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Marodi iz [adresa] dana 31.05.2007. pod brojem OV-1230/07, s prilogom: Izvatkom iz zemljišne knjige (listovi br. 10-17 spisa), Efektivnu kamatnu stopu/Realna godišnja kamatna stopa (listovi br. 18-25 spisa), Promete po kreditu (listovi br. 26-36 spisa), Obavijest o stavljanju kredita u otplatu i dospijeću interkalarne kamate od 01.07.2007. (list br. 37 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope od 23.10.2007., 24.02.2008., 02.06.2009., 07.04.2010., 05.10.2010. i 03.06.2011. (listovi br. 38-43 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/1015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 17.12.2015., solemniziran po javnom bilježniku Sandi Jalšovec iz [adresa] dana 22.12.2015. pod brojem OV- 4289/15 (listovi br. 44-50 spisa), Obavijest o izračunu efekata konverzije od 22.12.2015. (list br. 51 spisa), Otplatni plan (listovi br. 52-54 spisa), Dopis od 12.11.2015. (list br. 55 spisa), Izračun konverzije na dan 30.09.2015. (listovi br. 56-60 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope od 01.06.2017. (list br. 61 spisa), Obavijest o stanju kredita od 24.02.2016. i 24.02.2017. (listovi br. 62-63 spisa), Godišnju obavijest o stanju kredita od 26.02.2018. i 25.03.2019. (listovi br. 64-65 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Dopis od 12.11.2015. (listovi br. 82-83 spisa), Izračun konverzije na dan 30.09.2015. (listovi br. 84-89 spisa), Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015. (listovi br. 90-91 spisa), Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.09.2015. (listovi br. 92-93 spisa), Prijedlog izmjene ugovora o kreditu (listovi br. 94-95 spisa), Promete po kreditu / Specifikaciju uplata (listovi br. 96-109 spisa) i Izvještaj KPMG Croatia d.o.o. za reviziju (listovi br. 110-112 spisa); te sudsku praksu dostavljenu od strane tuženika (listovi br. 172-181 spisa).
8.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja.
8.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo, Nataliji Jambrečić, mag.oec. iz [adresa], te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 22.07.2025. (listovi br. 209-226 spisa), te u Očitovanje imenovanog sudskog vještaka od 4.9.2025. (listovi br. 245-248 spisa).
9. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP), postavljeni tužben zahtjevi tužiteljice utvrđen je djelomično osnovanim.
10. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnik kredita, te tuženik kao banka kreditor, dana 17. svibnja 2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209172433 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).
11. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužiteljici je odobren i isplaćen kredit za adaptaciju stana u [adresa], u iznosu kunske protuvrijednosti od 58.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz obvezu korisnika kredita da iznos navedenog kredita vrati, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, odnosno kreditoru plati u anuitetima iznos kredita od 58.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, sa rokom otplate 25 godina i to u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.
12. Nesporno je da je između tuženika i tužitelja dana 17. prosinca 2015. zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/1015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
13. Nedvojbeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu od 17. svibnja 2007. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, i to u skladu s odlukama Banke kreditora, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
14. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
14.1. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
14.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
14.3. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
14.4. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
15. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
16. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
17. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
18. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
19. Tužiteljica je saslušana u svojstvu stranke iskazala da kredit je digla 2007. godine u Zagrebačkoj banci za adaptaciju stana, da u to vrijeme je u Zagrebačkoj banci radio kolega od supruga koji im je predložio da su povoljni krediti u švicarskim francima i da nek si dignu taj kredit, da trebali su adaptirati stan na adresi [adresa] i išli su u realizaciju toga kredita; da prije toga je ona digla kredit stambeni kad su kupovali stan, u Erste banci i onda je taj kredit prebila, a sa ostatkom iznosa su adaptirali stan; da kolega je rekao samo da je kredit jako povoljan, da je toliko i toliko kamata, nije ih upozorio da bude eventualno tečaj divljao, niti ništa nisu bili upozoreni. Na pitanje svoje punomoćnice da li joj je dana mogućnost da pregovara o uvjetima kredita u odnosu na valutu u kojoj se kredit izdaje ili u odnosu na kamatnu stopu, tužiteljica je odgovorila da ne, nije bilo mogućnosti nikakvoga pregovaranja, bili su uvjeti uzmi ili ostavi. Na pitanje obzirom da je sklopljen dodatak ugovora o kreditu, odnosno da je izvršena konverzija, na koji način je došlo do sklapanja takvog ugovora i zašto, odgovorila je da pozvali su je iz banke i s obzirom da je bilo putem medija, dosta se govorilo o tome da su krediti jako nepovoljni počeli biti i po platnoj listi je vidjela da je već preko petsto tisuća kuna dužna, a u startu je bio 250.000,00 u kunama, vidjela je da nešto mora poduzeti jer joj je jako teško bilo sa otplatama već, te da Zagrebačka banka je rekla da će pretvoriti kredit u euro i ona je mislila da druge mogućnosti niti nema, pristala je na to, mislila je da mora baš to napraviti. Na pitanje tko je plaćao te anuitete odnosno rate kredita, odgovorila je da ona. Na pitanje punomoćnice tuženika je li nekretninu koja je adaptirana i kupljena sredstvima kredita ikada iznajmljivala ili je obavljala kakvu poslovnu djelatnost, odgovorila je da ne, živi u tom stanu. Na pitanje je li pročitala ugovor o kreditu, odgovorila je da je. Na pitanje je li imala kakvih nejasnoća, odgovorila je "pa gledajte, vidla sam koliko je kamata, da je kamata promjenjiva, koliko mi bude rata mjesečna, a ostale odredbe mi nitko nije razjasnio". Na pitanje je li znala značenje pojma valutne klauzule, odgovorila je da ne. Na pitanje je li pitala službenika banke da joj pojasni, odgovorila je da ne, nije pitala. Na pitanje je li se interesirala kod službenika banke na koji način će se mijenjati kamatna stopa, o čemu ovisi, odgovorila je da vidla je u ugovoru da piše da je promjenjiva i da će se mijenjati vezano s tržišnim aktivnostima, ne zna točno šta to znači. Na pitanje je li tražila od osobnog bankara da joj pojasni to, odgovorila je da ne. Na pitanje je li ona tražila izmjenu koje ugovorne odredbe, odgovorila je da ne. Na pitanje je li tražila ponudu, dakle otplatni plan za kredit u nekoj drugoj valuti, odgovorila je da ne, nije joj ni bilo ponuđeno.
20. Nesporno je da je tužiteljica potpisala predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužiteljici dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljici dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužiteljica bila u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.
21. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.
22. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
23. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužiteljicu i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, budući da ista nije mogla ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
24. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.
25. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužiteljicu kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.
26. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužiteljicu, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
27. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
28. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
29. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
30. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
31. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
32. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u ovom postupku.
33. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
34. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
35. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
36. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, tuženik u ovom postupku čak niti ne tvrdi da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužiteljici objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, a niti pak to ne proizlazi iz provedenih dokaza.
37. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/00 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
38 . Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju CHF važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne, i to sve u tužbi navedene odredbe Ugovora o kreditu osim odredbe članka 23. st. 1. toč. J) Ugovora o kreditu kojom je na prava i obveze ugovornih strana ugovorena primjena Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke d.d., ovdje tuženika.
39. Naime, primjena Općih uvjeta poslovanja na odnose između ugovorih strana sama po sebi nikakvim propisom nije zabranjena. Nadalje, tuženik osnovano ističe kako tužiteljica u ovom postupku ničime ne ukazuje zbog čega bi navedena odredba članka 23. st. 1. toč. J) predmetnog Ugovora o kreditu bila ništetna.
40. Zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužiteljici je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
41. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
42. U presudi ICĐ i ICĐĆ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
43. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.
44. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.
45. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Dodatak Ugovoru o kreditu od 17. prosinca 2015., nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
46. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
47. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužiteljica, provođenjem konverzije odrekla prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
48. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
49. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
50. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
51. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
52. Po ocjeni ovog suda tužiteljica se sklapanjem aneksa ugovora nije odrekla tog prava niti je mogla dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja dodatka o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
53. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje Dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
54. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
55. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku
Nataliji Jambrečić, mag.oec., utvrđeno je:
- da zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do konverzije kredita u valutu EUR više je plaćeno 7.021,85 EUR; a od tog iznosa: na više plaćeno zbog promjene kamatne stope odnosi se 1.882,44 EUR i na više plaćeno zbog promjene tečaja CHF odnosi se 5.139,41 EUR;
- da po kreditu nisu utvrđene negativne tečajne razlike jer je tužitelj i u periodu kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita plaćao više;
- da prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 2.222,22 EUR;
- da preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 1.020,98 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 1.201,24 EUR;
- te da preostala razlika više plaćenog iznosi 5.820,61 EUR (7.021,85 -1.201,24), sa Specifikacijom pojedinačnih mjesečnih iznosa navedenih u Zaključku Nalaza i mišljenja sudskog vještaka.
56. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja, a da primjedbe tuženika na dani nalaz i mišljenje otklonjene su danim Očitovanjem sudskog vještaka, odnosno primjedbe tuženika pravne prirode već su prethodno raspravljene.
57. Nedvojbeno je da je tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom povisila tužbeni zahtjev u odnosu na prvobitni tužbeni zahtjev iz tužbe, budući je tužbenim zahtjevom iz tužbe potraživao isplatu iznosa od 40.000,00 kn / 5.308,91 EUR, a konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, i to sukladno u ovom postupku provedenom financijskom vještačenju, potražuje isplatu iznosa od 5.820,61 EUR, te da to povišenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe članka 191. st. 1. ZPP-a.
58. No, prema Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
59. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
60. Obzirom da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
61. U odnosu na prigovor tuženika kojim tužiteljici osporava aktivnu legitimaciju u ovom predmetu navodeći da su uz tužiteljicu i treće osobe otplaćivale obveze po predmetnom kreditu, sud ističe kako iz prometa kredita, a povezano s danim iskazom tužiteljice, nije točno da bi i treće osobe otplaćivale predmetni kredit, već je razvidno da je predmetni kredit otplaćivan ustegom s tužiteljičine plaće.
62. Na temelju svega iznesenoga sud utvrđuje da osnovan je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.820,61 EUR.
63. Tužiteljici na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i st. 8. ZOO- a.
64. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula nisu u zastari.
65. Nadalje, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).
66. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
67. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
68. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHV pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
69. Nadalje, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
70. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 12. lipnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.
71. Na temelju svega iznesenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.
72. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 5. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).
72.1. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 12.6.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 14.10.2019. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), sastava podneska od 22.2.2022. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), sastava podneska od 21.11.2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 27.11.2024. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 2. Tarife/23), sastava podneska od 25.2.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 25.2.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 14.8.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 22.12.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.250,00 EUR, po stopi od 25 %, u iznosu od 312,50 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak vještačenja u iznosu od 337,50 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u traženom iznosu od 92,90 EUR, ukupno 1.992,90 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
72.2. Tužiteljici nije priznat traženi trošak zastupanja na ročištu od 15.10.2019. iz razloga jer na to ročište nije pristupio nitko, te nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama objavljenim u NN 51/23 dana 12.5.2023., koji je stupio na snagu dana 20.05.2023., izmijenjen članak 11. st. 1. točka 20. prema kojem su plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a slijedom čega tužiteljica nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u ovom predmetu.
Čakovec, 3. veljače 2026.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužiteljica po punomoćnici
2. tuženik po punomoćniku
