Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-247/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv okrivljenika UĆ, zbog kaznenog djela iz članka 305. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika UĆ, protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovnog broja K-225/2022, od 14. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba okrivljenika UĆ odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Dubrovniku proglasio je krivim okrivljenika UĆ zbog počinjenja kaznenog djela davanja lažnog iskaza iz članka 305. stavka 1. KZ/11 te ga je, na temelju te odredbe, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Nakon toga, na temelju odredbe članka 55. KZ/11, kazna zatvora na koju je okrivljenik osuđen zamijenjena je radom za opće dobro, na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada za opće dobro. Na temelju odredbe članka 55. stavka 5. KZ/11 određeno je da je okrivljenik UĆ rad za opće dobro dužan izvršiti u roku od jedne godine, računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro, a ako isti svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u danom roku, da će sud donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu. Ako osuđeni ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje, nadležno tijelo za probaciju će produžiti rok iz članka 55. stavka 5. KZ/11.

2. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22, 36/24 i 72/25, dalje u tekstu: ZKP/08), troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 1. točke 1. do 8. ZKP/08, pali su na teret okrivljenika te je isti obvezan naknaditi trošak postupka, u iznosu od 237,00 eura, koji je dužan uplatiti u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, uplatom na račun državnog proračuna Republike Hrvatske te u istom roku sudu dostaviti pisani dokaz o izvršenoj uplati, pozivom na poslovni broj predmeta.

3. Protiv ove presude žalbu je podnio okrivljeni UĆ osobno, zbog "povrede zakonskih odredbi kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja", s prijedlogom da se usvoji žalba i ukine pobijana presuda te predmet vrati na ponovno suđenje "pred izmijenjeno sudsko vijeće" odnosno da se donese oslobađajuća presuda "zbog nedostatka dokaza za postojanje kaznene namjere".

4. Odgovor na žalbu podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, s prijedlogom da se žalba okrivljenika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća spis je, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

6. Žalba okrivljenika UĆ je neosnovana.

7. Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka okrivljenik u svojoj žalbi nije pravno označio, ali je istakao da ključni svjedok obrane detektiv JJ nikada nije ispitan, unatoč višekratnim pozivima, čime da je povrijeđeno njegovo pravo na obranu, a njegov raniji iskaz da je dan pod pritiskom tog detektiva, a ne njegovom voljom. Premda je okrivljeni naveo kako bi na opisani način bilo povrijeđeno njegovo pravo na obranu, u kojem slučaju bi se radilo o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, sadržajno se radi o žalbenom prigovoru u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa će isti biti ocijenjen u nastavku. Također i svi ostali žalbeni navodi odnose se na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, radi čega je ovaj sud drugog stupnja, povodom žalbe okrivljenika, prvostupanjsku presudu ispitao u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08, međutim nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba, tako da se okrivljenik neosnovano žali zbog žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona.

8. Što se tiče žalbenih navoda u dijelu kada okrivljenik ističe kako je povrijeđeno njegovo pravo na obranu jer tijekom postupka nije ispitan "ključni svjedok obrane detektiv JJ", koji bi navodno potvrdio da je iskaz okrivljenika u postupku protiv DĆ bio dan pod pritiskom tog policijskog službenika, za navesti je kako taj žalbeni navod nije osnovan. Naime, sam okrivljenik tijekom postupka jedino je predložio da se kao svjedok ispita njegova (bivša) supruga MĆ, što je prvostupanjski sud i napravio, međutim, okrivljenik nikada nije predlagao ispitivanje policijskog službenika JJ, već je sam sud po službenoj dužnosti odlučio tu osobu pozvati i ispitati kao svjedoka, što je u više navrata pokušao učiniti, ali se navedeni svjedok nije odazivao sudskim pozivima, radi čega je sud, uvažavajući rezultate dokaznog postupka, ocijenio da njegovo ispitivanje nije nužno te je u konačnici odustao od izvođenja tog dokaza. Štoviše, okrivljenik, izričito upitan prije završetka dokaznog postupka, nije imao novih prijedloga za izvođenje drugih dokaza, tako ni svjedoka J, pa se ne može govoriti o tome da bi neispitivanjem navedenog svjedoka bilo povrijeđeno njegovo pravo na obranu, već se ta odluka prvostupanjskog suda može razmatrati isključivo u kontekstu žalbene osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prvostupanjski sud je u tom pogledu, u točki 11. presude, iznio razloge zbog kojih je odustao od svoje odluke da po službenoj dužnosti pozove i ispita svjedoka JJ, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te time činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno.

9. Također, ne mogu se prihvatiti ni ostali žalbeni navodi okrivljenika koji se odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u kojima ističe kako je bio prisiljen od strane državnog odvjetnika u policiji svjedočiti, a on da to nije htio jer, već kada je "prvi put policiji dao informaciju", da je izričito rekao da ne želi svjedočiti, nakon čega da je bio višestruko nagovaran na davanje iskaza jer su "organi gonjenja" imali slab dokazni materijal protiv DĆ. Ovakvim žalbenim navodima okrivljenik međutim nije doveo u pitanje pravilnost ocjene suda da su se u njegovom postupanju ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela davanja lažnog iskaza iz članka 305. stavka 1. KZ/1, štoviše i u svojoj žalbi okrivljenik izrijekom i priznaje da je "promijenio iskaz", međutim da je sud propustio utvrditi stvarne okolnosti i motivaciju zbog kojih je to učinio, uključujući i prijetnje koje je primio.

9.1. Činjenica je da je okrivljenik u svom iskazu pred državnim odvjetnikom 10. svibnja 2017. teretio DĆ da mu je mjesec dana prije toga dao na uživanje marihuanu, a nakon pet do šest dana da mu je i prodao još 10 g marihuane za 500,00 kuna, s tim što je on njemu dao 400,00 kuna, a dogovor je bio da će mu drugi put platiti još 100,00 kuna. Nakon toga da mu je još jednom dao dva do tri cvijeta marihuane, u količini od 1 ili 1,5 g i da ga nije pitao za onih 100,00 kuna koje mu je ostao dužan. Nesporno je nadalje da je upravo na ovom iskazu okrivljenika UĆ utemeljena optužnica koju je Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku podnijelo protiv okrivljenog DĆ zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2., u vezi sa stavkom 1. KZ/11, kao što je nesporno i da je okrivljeni UĆ u tom postupku na raspravi pred Općinskim sudom u Dubrovniku od 22. rujna 2021., izjavio da se on ničega ne sjeća, da je to ponovio i nakon što mu je predočen zapisnik o ispitivanju pred državnim odvjetništvom te da bi u konačnici, na izričiti upit državnog odvjetnika, odgovorio da mu DĆ nikada nije prodavao drogu. Napokon, nije niti sporno niti to da je državni odvjetnik odustao od daljnjeg kaznenog progona okrivljenika DĆ zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2., u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

9.2. U takvoj situaciji ne može se prihvatiti obrana okrivljenika UĆ da on nije pred državnim odvjetništvom u Dubrovniku lažno svjedočio, a to nije s uspjehom osporio niti navodima svoje žalbe. Čak i kad bi se mogao prihvatiti žalbeni navod da on nije htio svjedočiti te da su ga navodno policijski službenik J i državni odvjetnik prisilili da svjedoči u postupku protiv DĆ, potpuno je jasno da ga oni nisu mogli prisiliti da lažno svjedoči i da je odluka o tome što će reći u svom iskazu bila isključivo njegova. Postupak protiv DĆ je pokrenut upravo na temelju okrivljenikove kaznene prijave, koju je on podnio vlastitim odlukom, svojevoljno i bez ičijeg utjecaja, budući da ni policija ni državno odvjetništvo nisu imali nikakvih saznanja o tome čime se DĆ bavi pa se navodi njegove obrane i žalbe o postupanju pod pritiskom i na nagovor drugih osoba ukazuju potpuno neosnovanim te su očigledno samo pokušaj da od sebe otkloni krivnju. Stoga se okrivljenik neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Okrivljenik u svojoj žalbi ne iznosi navode u pogledu žalbene osnove odluke o kazni, međutim prema članku 478. ZKP/08, žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede kaznenog zakona podnesena u korist okrivljenika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, radi čega je ovaj drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu ispitao i u tom pravcu te je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i odgovarajuće vrednovao sve okolnosti koje mogu imati utjecaja na izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije pa je tako pravilno, kao olakotne okolnosti, okrivljeniku cijenio činjenicu da je do sada bio neosuđivan i da je otac troje malodobne djece koje mora uzdržavati, dok isto tako pravilno otegotnih okolnosti nije našao. Uz navedeno, ovaj drugostupanjski sud je suglasan s ocjenom prvostupanjskog suda da je opravdano bilo okrivljenika osuditi na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci koja mu je isto tako ispravno, imajući u vidu nabrojane olakotne okolnosti, zamijenjena radom za opće dobro, na koji način će se u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11 te da će se i ovakvom kaznenopravnom sankcijom uspješno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecati ne samo na počinitelja, već i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

11. Slijedom svega navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu okrivljenika, sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 3. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić