REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-268/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate (vps. 1.618,36 EUR), nakon održane glavne rasprave zaključene 30. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3209235462, sklopljenog između korisnika kredita RA i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 od dana 22. svibnja 2007., sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 139,36 EUR sa zateznom kamatom od 31. svibnja 2007. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata preko stope dosuđene točkom II. izreke ove presude.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu iznosa od 669,82 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 23. svibnja 2007. do isplate.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 139,36 EUR od 23. svibnja 2007. do 30. svibnja 2007.

VI. Svaka stranka snosi svoj trošak ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome kako njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) koji su sklopili kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, kojim je Ugovorom korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom, a o tom je prijenosu tražbine tuženik obaviješten. Nadalje, tuženik je 22. svibnja 2007. sklopio s korisnikom kredita RA Ugovor o kreditu broj 3209235462 čijom je odredbom čl. 2. propisano da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita sukladno odluci banke, a predmetna je odredba ništetna te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Tužitelj je uputio tuženiku prijedlog za mirno rješenje ovoga spora, a s kojim prijedlogom se tuženik nije suglasio. S obzirom na gore navedeno, tužitelj ističe kako je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu određenom od strane tuženika kao banke. U odnosu na pravnu osnovanost tužbenog zahtjeva, tužitelj ukazuje da je predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita. U trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003; dalje: ZZP/2003) te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP). Pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i st. 4. i čl. 96. st. 1. i st. 4. te čl. 87. ZZP/2003 i čl. 102. st .1. ZZP-a, tužitelj ukazuje kako je odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu tipska odredba, izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, tužitelj ističe kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, tužitelj upućuje i na presude Suda Europske unije C-84/19 i C-224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje zašto postoje. Također, čl. 3. st. 1 Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz govora. Nadalje, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj ističe kako je prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti ono što je primila. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 5.961,19 kn, sada 809,18 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 pa s obzirom na navedeno, tužitelj smatra da mu je tuženik dužan s osnove ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi isplatiti naplaćeni iznos naknade, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Osporava osnovu tužbenog zahtjeva tvrdeći kako spomenuta ugovorna odredba nije ništetna, kako je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva te ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik osporava i status korisnika kredita kao potrošača te smatra da je tužitelj dužan dokazati njegov status potrošača. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva pri čemu ističe da iz dostavljene potvrde o plaćenoj naknadi proizlazi da je korisniku kredita naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 30. svibnja 2007. u iznosu od 1.050,00 kn. Zaključno, tuženik osporava i utuženi tijek zateznih kamata te prigovara zastari.

3. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari, s time da je tužitelj podneskom od 26. ožujka 2025. konačno odredio tužbeni zahtjev na način da je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva postavio u iznosu od 139,36 EUR sa zateznom kamatom od 31. svibnja 2007. do isplate.

4. Dakle, tužitelj je prvotno postavljeni kondemnatorni zahtjev povukao za iznos od 669,82 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 23. svibnja do 30. svibnja 2007., sve sukladno od strane tuženika dostavljenoj potvrdi o plaćenoj naknadi za obradu predmetnog kredita (list 108. spisa), a tom se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik usprotivio. Nadalje, tuženik je na ročištu održanom 16. rujna 2025. učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

5. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka RA (list 169. - 172. spisa).

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je djelomično osnovanim.

7. Predmet spora je utvrđenje utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209235462 od 22. svibnja 2007. (list 9.-15. spisa) kojim je dijelom ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge banke te zahtjev za isplatom iznosa od 809,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 23. svibnja 2007. do isplate s osnove naknade plaćene temeljem ništetnog dijela odredbe čl. 2. gore navedenog Ugovora o kreditu, a koji iznos predstavlja korist koju je tuženik ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe u vidu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Između stranaka nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita RA **.**.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 3209235462, nije sporno da je korisnik kredita tražbine temeljem odredbi navedenog Ugovora o kreditu prenio na ovdje tužitelja Ugovorom o cesiji od 5. lipnja 2023. (list 16.-20. spisa), niti je sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 139,36 EUR.

9. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija, osnova tužbenog zahtjeva, okolnost da li je nastupila zastara utuženog potraživanja, status korisnika kredita kao potrošača te utuženi tijek zateznih kamata na plaćeni iznos naknade.

10. Iz Ugovora o kreditu broj 3209235462 od 22. svibnja 2007. razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Radilo se o kreditu za kupnju stana (čl. 6. Ugovora o kreditu), dakle namjena kredita bila je za osobne potrebe korisnika kredita.

11. U svom iskazu danom na ročištu održanom 27. studenog 2025. (list 169. - 172. spisa) proizlazi da je RA kredit podignuo za kupnju stana.

12. Prema tome, sud zaključuje da se radi o korištenju kreditnih sredstava za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe, pri čemu je sud prihvatio iskaz svjedoka kao logičan i uvjerljiv te u skladu s predmetnim Ugovorom o kreditu. Valja naglasiti kako niti iz jednog dokaza dostavljenog u spis ne proizlazi da je RA kredit koristio u bilo kakve poslovne svrhe, a niti da bi isti kao korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi kredit bio korišten u poslovne svrhe.

13. Nadalje, iz odredaba čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da banka odnosno tuženik kao kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 160.400,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok je odredbom čl. 2. ugovoreno, između ostaloga, da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom banke o Tarifi naknada za usluge.

14. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (list 16.-20. spisa), utvrđeno je da su RA i tužitelj sklopili taj Ugovor 5. lipnja 2023. te da je istim ugovoreno da RA ustupa tužitelju svoju tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada koju ima prema ovdje tuženiku s naslova ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

15. Tražbina iz predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, odnosno činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno ta činjenica među strankama nije ni sporna.

16. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

17. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

18. Valja naglasiti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svog prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik RA. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda neosnovani su tuženikovi prigovori nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije.

19. Pri tome se ukazuje i da Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi broj C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa javno je dostupna na internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja gore navedene presude zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

20. Prema utvrđenju ovoga suda, u konkretnom slučaju ne radi se o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenog iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

21. U svom iskazu danom na okolnost pregovaranja oko sklapanja i samog sklapanja predmetnog Ugovora, pružanja obavijesti od strane djelatnika banke te na okolnost statusa potrošača, svjedok RA naveo je u bitnome mu je trebao stambeni kredit za kupnju manjeg stana od cca 40 m2, otišao je u Zagrebačku banku kod svoje tadašnje osobne bankarice informirati se o mogućnostima i uvjetima stambenog kredita te je dobio odmah informaciju da su najpovoljniji krediti u tom trenutku krediti u CHF valuti. Dobio je informaciju o kamati, više se ne sjeća nekih detalja. Odgovarajući na upite svjedok je iskazao da nije imao mogućnost pregovora oko pojedinih ugovornih odredbi odnosno traženja da se one mijenjaju, već da je bilo tako kako je bilo ponuđeno, da ga koliko se sjeća bankarski djelatnik nije informirao oko toga zašto se plaća ulazna naknada i što ona obuhvaća odnosno da mu je bila predočena neka specifikacija te naknade te da uz ugovor o kreditu nije dobio na uvid i dokument koji se zove "Tarifa o naknadama". Na upit da li je imao mogućnost odnijeti ugovor doma te ga dati nekoj stručnoj osobi da ga pogleda, svjedok je odgovorio da koliko se sjeća nije, da je sve to bilo na licu mjesta.

22. Na upit da li je stan koji je kupio sredstvima iz kredita ikada iznajmljivao, odgovorio je da je, da ga sada iznajmljuje, dok na upit u kojem periodu ga iznajmljuje, svjedok nije znao točno odgovoriti odnosno nije znao točno od koje perioda ga je počeo iznajmljivati. Na daljnji upit punomoćnice da li je pročitao ugovor o kreditu i da li je uočio odredbu o naknadama, svjedok je odgovorio da se ne sjeća, da se radilo o opsežnom ugovoru, da ga je vjerojatno pročitao ali da je to sve bilo na principu "uzmi ili ostavi". Na pitanje da li je pitao službenike banke da mu pojasne tu odredbu o ulaznoj naknadi, odgovorio je da se ne sjeća, ali da ta ulazna naknada nije bila tema razgovora. Zaključno, na upit da li je počeo iznajmljivati stan odmah nakon što ga je kupio ili kasnije, svjedok je odgovorio da ga nije odmah iznajmljivao nego ga je počeo iznajmljivati u periodu kada se povećala rata kredita, a njemu se smanjila plaća.

23. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP-a). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a).

24. Slijedom svega navedenog, dio odredbe koja je predmet tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, ništetna je temeljem gore navedenih odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome valja naglasiti kako ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer isti može opstati i bez te odredbe, a sve sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

25. Posljedica ništavosti navedene odredbe o ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač, korisnik kredita RA, imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženikovom pravnom predniku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, a koje se odredbe odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

26. Imajući u vidu da primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), prema ocjeni ovog suda tuženikova je obveza vratiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o naknadi, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja.

27. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja naglasiti da tražbina povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a).

28. Prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

29. Dakle, zastara još nije ni počela teći jer tužitelj u konkretnom postupku traži utvrđenje ništetnosti dijela predmetne odredbe o naknadi slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

30. Zaključno, u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate valja naglasiti da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao trgovac morao znati da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga zatezne kamate teku od dana nakon izvršenog plaćanja, odnosno konkretno od 31. svibnja 2007., pri čemu je stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, a slijedom čega je utvrđen neosnovanim dio tužbenog zahtjeva u dijelu prekomjerno zatražene kamatne stope. (t. III. izreke presude).

31. Tužbeni je zahtjev valjalo odbiti u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 669,82 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 23. svibnja 2007. do isplate te u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu zatezne kamate na iznos od 139,36 EUR od 23. svibnja 2007. do 30. svibnja 2007. s obzirom da je ulazna naknada nesporno naplaćena 30. svibnja 2007. u iznosu od 139,36 EUR.

32. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odlučeno je kao u t. I. – V. izreke presude.

33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a. S obzirom da je uspjeh stranaka u ovom postupku podjednak imajući u vidu da je tužitelj glede osnove svog zahtjeva odnosno deklaratornog dijela uspio u omjeru od 100%, a glede visine zahtjeva u omjeru od 17,22%, ovaj sud smatra da iz razloga pravičnosti svaka strana treba snositi svoje troškove postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. VI. izreke ove presude.

Zagreb, 3. veljače 2026.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.