Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:Kž-157/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Siniše Pleše kao predsjednika vijeća, te Lidije Vidjak i Jasne Smiljanić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv 1. okrivljenog SH i dr., zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavak 1. točka 4. u vezi članka 228. stavak 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23, 36/24, 72/25 i 136/25 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući povodom žalbi 1. i 2. okrivljenika, podnesenih protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj: K-509/2021 od 4. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026., u prisutnosti odvjetnika Daria Benića u zamjeni za odvjetnika Maru Konjuha, odvjetnika iz Zagreba,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe 1. okrivljenog SH i 2. okrivljene ČH kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, proglašeni su krivim 1. okrivljeni SH i 2. okrivljena ČH zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavak 1. točka 4. u svezi članka 228. stavak 1. KZ/11, činjenično opisano izrekom presude, te je 1. okrivljeni SH na temelju odredbe članka 229. stavak 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, dok je 2. okrivljena ČH na, temelju odredbe članka 229. stavak 1. KZ/11 osuđena na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

1.1. Na temelju odredbe članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24 i 72/25 u daljnjem tekstu: ZKP), dosuđen je imovinskopravni zahtjev nasljednicima iza oštećene - pokojne EH u iznosu 148,17 eura (stočetrdesetosam eura i sedamnaest centi), nasljednicima iza pokojne NH u iznosu 1.327,23 eura (tisućutristodvadeset i sedam eura i dvadesettri centa), nasljednicima iza pokojne LH u iznosu 2.654,46 eura (dvijetisućešestopedesetčetiri eura i četdesetšest centi), ŽH u iznosu 629,06 eura (šestodvadesetdevet eura i šest centi), ĆH u iznosu 1.989,01 eura (tisućudevetsto osamdesetdevet eura i jedan cent), AH u iznosu 297,26 eura (dvijestotinedevedeset i sedam eura i dvadesetšest centi), koji su 1. okrivljeni SH i 2. okrivljena ČH solidarno dužni platiti u roku 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti ove presude.

1.2. Na temelju odredbe članka 158. stavak 1. i 2. ZKP-a MH kao ravnatelj Doma za starije i nemoćne "Marko A. Stuparić" upućen je u pogledu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva u iznosu 10.000,00 kn u parnicu.

1.3. Na temelju odredbe članka 148. stavak 1. ZKP-a u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 6. ZKP-a 1. okrivljeni SH i 2. okrivljena ČH dužni su svaki ponaosob podmiriti troškove ovog kaznenog postupka s osnova paušalne svote u iznosu 500,00 eura (petstotina eura) i to u roku 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti ove presude.

2. Protiv te presude žalbu je podnio 1. okrivljeni SH putem branitelja Bojana Jovina, odvjetnika iz Pule, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka. U žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je branitelj 1. okrivljenika zatražio obavijest o sjednici vijeća, u smislu odredbe članka 475. stavak 1. ZKP-a, te na sjednicu vijeća nije pristupio odvjetnik Bojan Jovin kao ni 1. okrivljenik kojem je upućen poziv za sjednicu, ali pismeno nije podigao.

2.1. Žalbu je podnijela i 2. okrivljena ČH po branitelju Mari Konjuhu, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. U žalbi je predložila da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je branitelj 2. okrivljenice zatražio obavijest o sjednici vijeća, te je na sjednicu vijeća pozvan, međutim istoj je pristupio odvjetnik Dario Benić u zamjenu za odvjetnika Maru Konjuha, dok 2. okrivljenica sjednici nije pristupila iako je o istoj uredno obaviještena.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Nisu u pravu 1. i 2. okrivljenici kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

6.1. 1. okrivljeni SH u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a, jer da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, zbog čega se ista ne može ispitati, te da pobijana presuda uopće nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama koji su izneseni u presudi da su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Nadalje ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 1. ZKP-a. Navodi da je protiv 1. okrivljenika podignuta optužnica zbog kaznenog djela iz članka 229. stavak 1. točka 4. u svezi članka 228. stavak 1. KZ/11, međutim da se pri tome nije vodilo računa o imovinskom cenzusu sadržanom u činjeničnom opisu djela. Navodi da ukupan iznos štete prelazi iznos 60.000,00 kuna čime se ostvaruje kvalifikatorni oblik djela, pa da se radi u konkretnom slučaju o kaznenom djelu iz članka 229. stavak 2. KZ/11. Sukladno tome optužno vijeće prilikom potvrđivanja optužnice je postupilo protivno odredbi članka 348. stavak 4. ZKP-a, odnosno održalo je nejavnu sjednicu vijeća bez pozivanja stranke nakon čega je odlukom vijeća broj: Kov-155/21 od 29. lipnja 2021. potvrđena optužnica protiv okrivljenika. Nadalje navodi da je sud u izreci presude utvrdio da je 1. okrivljenik počinio kazneno djelo na način da je oštećenike oštetio za određene novčane iznose iskazane u kunama, dok je službena valuta u RH euro, to tim više što u točki 2. izreke presude je oštećenicima dosudio imovinskopravne zahtjeve ali izražene u eurima, a u obrazloženju presude da o tome ne postoji ni jedna riječ, čime je počinjena daljnja bitna povreda iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a.

6.2. 2. okrivljena ČH u žalbi također ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11., članka 468. stavak 2. i 3. ZKP-a. Navodi da je izreka pobijane presude nerazumljiva, te je proturječna obrazloženju, a iz razloga što je prvostupanjski sud 2. okrivljenicu proglasio krivom navodeći da je oštetila štićenike Doma za starije i nemoćne osobe, navodeći iznos u kunama, a budući je u RH od 1. siječnja 2023. u primjeni valuta euro, da je sud navedene iznose bio dužan utvrditi i iskazati u eurima. Pored toga, dosuđujući oštećenicima imovinskopravne zahtjeve prvostupanjski sud navodi iznose u eurima pri čemu samo šturo navodi protuvrijednost istih iznosa u kunama što je prvenstveno proturječno izreci pobijane presude, a zatim je isto nedostatno obrazloženo.

6.3. Nadalje ističe da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ne daje jasne i dostatne razloge zbog kojih nije prihvatio obranu 2. okrivljenice. Osim toga, navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge o krivnji, te da je u postupku povrijeđeno Ustavom RH zajamčeno pravo na pravično suđenje jer se presuda u cijelosti temelji na nekonfrontiranom iskazu suokrivljenika. Nadalje navodi da je povrijeđeno pravo obrane 2. okrivljenice čime da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP-a jer sud nakon ročišta za obranu održanog 4. srpnja 2024. nije objavio zapisnik s istog ročišta, odnosno isti je objavio tek 13. prosinca 2024..

6.4. Međutim, suprotno tvrdnjama 1. i 2. okrivljenika ocjena je ovog drugostupanjskog suda da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje povrede okrivljenici ukazuju u svojim žalbama.

6.5. Ističe se da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a jer je izreka presude razumljiva, nije proturječna sama sebi i razlozima presude zbog čega se pobijana presuda može ispitati, te presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni te nisu proturječni.

6.6. U odnosu na pravnu kvalifikaciju kaznenog djela za koje su 1. okrivljeni SH i 2. okrivljena ČH proglašeni krivim, suprotno tvrdnjama 2. okrivljenice ističe da je ispravno prvostupanjski sud okrivljenike proglasio krivim radi počinjenja kaznenog djela iz članka 229. stavak 1. KZ/11, a koje kazneno djelo je stavljeno na teret okrivljenicima optužnicom državnog odvjetnika, jer sud donosi presudu samo u odnosu na osobu koja je optužena i samo na djelu koje je predmet optužbe sadržano u podnesenoj ili na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici. Pri tome sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali okrivljenike ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret (članak 449. KZ/11). Dakle, nije u pravu 1. okrivljenik kada navodi da je okrivljenicima trebalo eventualno suditi radi počinjenja kvalificiranog oblika kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavak 2. KZ/11 jer se radi o težem kaznenom djelu od onog koje je okrivljenicima optužnicom stavljeno na teret. Ujedno se ističe da nije niti osnovan stoga prigovor 2. okrivljenice da je prvostupanjski sud trebao pozvati 1. okrivljenika i njegovog branitelja na sjednicu optužnog vijeća. Naime, odredbom članka 348. stavak 4. ZKP-a propisano je da ako se optužnica odnosi na kazneno djelo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, što je u konkretnom slučaju, optužno vijeće ispituje optužnicu u sjednici vijeća bez pozivanja stranaka. U odnosu na žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud 1. okrivljenika proglasio krivim za počinjenje kaznenog djela teške krađe na način da je oštetio druge osobe za novčane iznose koji su iskazani u činjeničnom opisu u kunama, dok je prilikom odluke o imovinskopravnom zahtjevu te novčane iznose označio u eurima, ističe se da, iako je navedeni žalbeni prigovor točan, jasno je da se radi o istim novčanim iznosima koji su preračunati u važeću valutu, odnosno u euro, prilikom donošenja presude što pobijanu presudu ne čini nerazumljivom niti je stoga počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a.

6.7. U odnosu na žalbeni prigovor 2. okrivljenice kada ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a iz razloga jer je u činjeničnom opisu naveden novčani iznos u kunama, dok je prilikom odluke o imovinskopravnom zahtjevu naveden iznos u eurima, ističe se, kao što je naprijed navedeno, da navedena okolnost ne čini pobijanu presudu nerazumljivom niti je stoga počinjena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a.

6.8. U odnosu na daljnji prigovor 2. okrivljene ČH da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer da sud u obrazloženju pobijane presude ne daje jasne i dostatne razloge zbog kojih nije prihvatio obranu 2. okrivljenice, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da i u tom dijelu je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo sve razloge o odlučnim činjenicama, a time i razloge zbog čega nije prihvatio obranu 2. okrivljenice u kojoj poriče učin kaznenog djela. Prvostupanjski sud je naveo zbog čega nije prihvatio obranu 2. okrivljenice (točka 24.2. presude), navodeći da ne nalazi razloge temeljem kojih bi 1. okrivljenik lažno iskazivao i teretio 2. okrivljenicu jer time što je teretio 2. okrivljenicu kao supočiniteljicu nije isključio niti umanjio svoju kaznenu odgovornost. Dakle, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi iznio razloge zbog čega nije prihvatio obranu 2. okrivljenice, pa nije osnovan niti taj žalbeni prigovor 2. okrivljenice.

6.9. U odnosu na žalbeni prigovor da je u provedenom postupku povrijeđeno Ustavom RH zajamčeno pravo na pravično suđenje 2. okrivljenici jer se presuda u cijelosti temelji na nekonfrontiranom iskazu suokrivljenika. 2. okrivljenica ističe da iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi kako se ključni dio utvrđenja odlučnih činjenica u odnosu na nju u cijelosti temelji na nekonfrontiranom iskazu 1. okrivljenika, a da to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude jer prvostupanjski sud u pobijanoj presudi na više mjesta jasno navodi da je odgovornost 2. okrivljenice utvrdilo gotovo u cijelosti upravo na temelju iskaza 1. okrivljenika.

6.10. Međutim, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da tijekom suđenja nije došlo do kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda okrivljenika zajamčenih "Ustavom, Međunarodnim pravom i zakonom" jer se osuđujuća presuda "gotovo isključivo" ne temelji na iskazu samo 1. okrivljenika koji je dao na raspravi.

6.11. Točno je da je 1. okrivljenik na raspravi održanoj 21. svibnja 2024. naveo da će iznijeti svoju obranu, ali da neće odgovarati na pitanja, navodeći da je točno sve što je navedeno u optužnici osim dijela u kojem se navode vrijednosti otuđenih predmeta, navodeći dakle da je sve točno što je navedeno u činjeničnom opisu djela za koje je proglašen krivim, nakon čega nije želio odgovarati na postavljena pitanja.

2. okrivljenica na raspravi održanoj 1. srpnja 2024. je navela da će iznijeti obranu, ali da neće odgovarati na pitanja te je porekla kazneno djelo koje joj se stavlja na teret, navodeći da je nju u sve povukao 1. okrivljenik zbog prijašnjih osobnih odnosa. Dakle, točno je da je 1. okrivljenik na raspravi teretio 2. okrivljenicu navodeći da je zajedno sa njime počinila kazneno djelo nakon čega nije želio odgovarati na pitanja, dok je 2. okrivljenica porekla učin kaznenog djela koji joj se stavlja na teret navodeći da ju je 1. okrivljenik "povukao" u to, ali da se ne smatra krivom. Međutim, tijekom postupka ispitan je i svjedok MH, voditelj Doma za starije i nemoćne osobe koji je naveo da su 1. i 2. okrivljenici bili zaposlenici Doma i da je nakon događaja razgovarao sa 1. okrivljenikom koji je iskazao veliko kajanje za ono što je učinio i da je rekao "zašto ju je poslušao".

6.12. Naime, načelo kontradiktornosti, kao opći element pravičnog postupka u kaznenom se postupku konkretizira kroz optuženikova minimalna prava obrane, a to je, između ostalog, pravo da ispituje svjedoka optužbe i svjedoka obrane pod jednakim uvjetima kako je to propisano u članku 6. stavak 3.d Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori – br. 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).

6.13. Međutim, navedena povreda prava obrane konkretno nije ostvarena s obzirom da se pobijana presuda osim na obrani 1. okrivljenika koji je priznao počinjenje kaznenog djela temelji i na drugim dokazima. To je prije svega iskaz svjedoka FH koji je u svom iskazu naveo da mu je 1. okrivljenik priznao počinjenje kaznenog djela, navodeći da mu je žao što se sve to skupa dogodilo, a pri tome i navodeći "zašto ju je poslušao". Osim toga i iz iskaza 2. okrivljenice koja je doduše porekla počinjenje kaznenog djela, međutim navela je da ju je 1. okrivljenik "povukao" u to. Time prvostupanjski sud, osim što prihvaća obranu 1. okrivljenika i navodi razloge zbog čega prihvaća obranu 1. okrivljenika u kojoj tereti 2. okrivljenicu, te imajući u vidu i iskaz 2. okrivljenice koja je navela da ju je 1. okrivljenik "povukao" u to uz iskaz svjedoka BH koji također ispravno prvostupanjski sud prihvaća kao i iz ostalih provedenih dokaza jasno proizlazi da se osuđujuća presuda u odnosu na 2. okrivljenicu ne temelji samo na iskazu 1. okrivljenika koji ju tereti.

6.14. Zbog navedenog, očito je da se prvostupanjska presuda protiv 2. okrivljenice temelji i na drugim relevantnim dokazima koji kao takozvani "dodatni čimbenici protuteže" dopuštaju pravilnu ocjenu pouzdanosti i vjerodostojnosti provedenih dokaza, pa se ne može tvrditi da je obrana 1. okrivljenika dana na raspravi bila odlučujuća, a kamoli isključiv dokaz na kojem je zasnovana osuđujuća presuda.

6.15. Slijedom izloženog, dakle, nije ostvarena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP-a, niti je 2. okrivljenica osuđena u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava kako ona to ističe u svojoj žalbi.

7. U odnosu na žalbeni osnov zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ističe se da je 1. okrivljenik priznao počinjenje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, osporavajući visinu pribavljene štete, dok 2. okrivljenica tvrdi da tijekom postupka nije dokazano da bi ona počinila kazneno djelo za koje je proglašena krivom. U odnosu na žalbeni prigovor 1. okrivljenika u pogledu štete ističe se da je prvostupanjski sud odluku o pribavljenom novčanom iznosu od strane okrivljenika utvrdio na temelju zahtjeva koje su postavili oštećenici, ispravno u tom dijelu dosudio imovinskopravne zahtjeve oštećenicima. Nadalje, u odnosu na žalbeni prigovor 2. okrivljenice da tijekom postupka nije dokazano da bi počinila kazneno djelo za koje je proglašena krivom,navodi se da je prvostupanjski sud činjenično stanje u ovom postupku pravilno i potpuno utvrdio u odnosu na sve činjenice kada je utvrdio da je okrivljenica počinila kazneno djelo iz članka 229. stavak 1. KZ/11 na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Naime, 1. okrivljenik je u cijelosti priznao počinjenje kaznenog djela navodeći da je sve točno kako je to navedeno u optužnici, pri tome tereteći 2. okrivljenicu, a kao što je i naprijed navedeno iz iskaza svjedoka BH sa kojim je nakon počinjenog kaznenog djela razgovarao 1. okrivljenik proizlazi da je 1. okrivljenik naveo "zašto ju je poslušao". Iz navedenog jasno slijedi, budući je ispravno prvostupanjski sud prihvatio obranu okrivljenika i iskaz svjedoka BH da je 2. okrivljenica počinila kazneno djelo upravo na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude zbog čega nije u pravu 2. okrivljenica kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada ju je proglasio krivom za kazneno djelo iz članka 229. stavak 1. KZ/11 pri čemu je prvostupanjski sud naveo dokaze na temelju kojih je utvrdio krivnju 2. okrivljenice.

7. 1. i 2. okrivljenici žale se zbog odluke o kazni smatrajući da im je prvostupanjski sud izrekao prestroge kazne pri čemu 1. okrivljenik navodi da je prvostupanjski sud propustio postupiti sukladno odredbi članka 47. Kaznenog zakona jer da je kazna zatvora u trajanju 1 godine na koju je osuđen presudom prvostupanjskog suda prestroga i nije u skladu sa Zakonom te je protivna sudskoj praksi. 2. okrivljenica ističe da joj je također izrečena prestroga kazna, da je do sada neosuđivana, da je majka četvero djece, te da prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve okolnosti slučaja, uključujući i prijašnji njezin život i osobne prilike.

7.1. Međutim, suprotno tvrdnjama 1. i 2. okrivljenika prvostupanjski sud je okrivljenicima ispravno cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti dajući im primjeren značaj. Niti sami okrivljenici svojim žalbama ne ističu neke nove okolnosti koje prvostupanjski sud nije imao u vidu prilikom odluke o kazni. Naime, s obzirom na ispravno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti na strani 1. i 2. okrivljenika ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da će se kaznom zatvora u trajanju 1 godine na koju je osuđen 1. okrivljenik, te kaznom zatvora u trajanju 1 godine i 6 mjeseci na koju je osuđena 2. okrivljenica, u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 na način da će se upravo takovim kaznama izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecati na okrivljenike i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja, te omogućiti okrivljenicima ponovno uključivanje u društvo.

8. Nije u pravu 1. okrivljenik kada se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

8.1. Iako 1. okrivljenik u uvodnom dijelu žalbe ističe i žalbenu osnovu zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, taj žalbeni osnov ne obrazlaže. Međutim, ističe se da je ispravno prvostupanjski sud 1. okrivljenika temeljem citiranih zakonskih odredbi obvezao na naknadu troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu 500,00 eura, jer i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda plaćanjem troškova u kaznenom postupku neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika, a troškovi kaznenog postupka određeni su s obzirom na trajanje i složenost ovog kaznenog postupka.

9. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP-a, te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci, na temelju odredbe članka 482. ZKP-a.

U Zagrebu 3. veljače 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Siniša Pleše