Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2344/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Dušanka Križanac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-719/2023.-30. od 27. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-719/2023.-30. od 27. lipnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici po osnovi preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 3.979,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos izražen u eurima do isplate kako je pobliže navedeno u točki I. izreke presude. U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.725,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 27. lipnja 2024. pa sve do isplate, dok je u točki III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.

2. Žali se tuženik pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka, podredno da vrati predmet na ponovno odlučivanje. Tuženik je zatražio i trošak žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 3.979,24 eura kao iznosa naplaćenog primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu uvećano za pripadajuće kamate koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate.

9. Između stranaka nije bilo sporno da su kreditor (pravni prednik tuženika) i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili dana 10. veljače 2005. ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 016- 258/2005, kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 134.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za devize kreditora na dan isplate kredita, u svrhu kupovine stana. Sporna je visina tužbenog zahtjeva i osnovanost istog, je li nastupila zastara tražbine te svojstvo potrošača tužiteljice.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

11. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

12. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da su tužene banke (i prednik tuženika) povrijedili kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Ista je presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na banke i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

13. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

14. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužiteljicu čiji iskaz je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

15. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Addiko bank d.d. je pravni slijednik Hypo-Alpe-Adria Bank d.d., koja je pravni slijednik Slavonske banke d.d. pa je tuženik pripajanjem preuzeo sva prava i obveze svojih pravnih prednika, a prednik tuženika je bio stranka u kolektivnom sporu.

16. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

17. U žalbi tuženik navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužiteljica potrošač i da je ugovor sklopila u svojstvu potrošača te ponavlja prigovore kako se ista ugovorom o kreditu obvezala svaki mjesec uplaćivati iznos od 206,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HNB-a, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI – balanced fond, i to tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, koje prigovore je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke jasno i obrazloženo otklonio.

18. Neosnovano tuženik osporava status tužiteljice kao potrošača. Prema ZZP, odlučno je da je ugovor sklopljen izvan poslovne ili profesionalne djelatnosti fizičke osobe, a ne postojanje sporednih ili dodatnih elemenata ugovora. U konkretnom slučaju, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica kao fizička osoba kredit nije sklopila radi obavljanja registrirane djelatnosti, pružanja usluga na tržištu i profesionalnog ulaganja. Činjenica da je u ugovoru navedeno ulaganje u investicijski fond, ne mijenja osnovnu svrhu ugovora, a to je rješavanje osobnih financijskih potreba tužiteljice. Stoga ulaganje privatnih sredstava fizičke osobe radi osobne koristi ne predstavlja poslovnu djelatnost niti isključuje status potrošača. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica ima status potrošača, a žalbeni navodi tuženika u tom dijelu su neosnovani.

19. Pored toga, tuženik pogrešno poistovjećuje formalno obrazovanje i radno iskustvo tužiteljice (diplomirani pravnik u banci) s potpunim razumijevanjem složenih financijskih rizika, osobito valutnog rizika vezanog uz CHF. Status „prosječnog potrošača“ ne isključuje višu razinu obrazovanja, zaposlenje u financijskoj instituciji niti opće pravno ili ekonomsko znanje. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljici na jasan, razumljiv i konkretan način objašnjen valutni rizik, da su predočene moguće znatne promjene tečaja, niti da je upozorena na potencijalno neograničen rast njene obveze po kreditu. Obveza transparentnog informiranja leži isključivo na banci, neovisno o obrazovanju potrošača pa su navodi tuženika u ovom dijelu također neosnovani.

20. Neosnovano tuženik tvrdi da ugovorna mogućnost konverzije otklanja nepoštenost valutne klauzule. Mogućnost konverzije ne uklanja početnu neravnotežu u ugovoru, ne sanira nedostatak transparentnosti u trenutku sklapanja ugovora i ne oslobađa banku obveze jasno i potpuno informirati potrošača o valutnom riziku. Naknadne ugovorne mogućnosti ili opcije ne mogu retroaktivno učiniti poštenom odredbu koja je u trenutku sklapanja bila nepoštena i netransparentna.

21. Također, neprihvatljiv je žalbeni navod da je tužiteljica bila dužna aktivno koristiti ugovorne mehanizme kako bi umanjila štetu. Teret zaštite ravnoteže ugovornih strana ne može se prebaciti na potrošača, osobito u situaciji u kojoj nije bio valjano informiran o stvarnom opsegu rizika. Ništetnost ugovorne odredbe ne ovisi o ponašanju potrošača nakon sklapanja ugovora, već o načinu na koji je odredba formulirana, stupnju transparentnosti te postojanju značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka u trenutku sklapanja ugovora. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da mogućnost konverzije nema odlučan utjecaj na ocjenu nepoštenosti i ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

22. Slijedi da su neosnovani navodi žalitelja kojima ukazuje na provedbu testa poštenosti na pojedinačnoj osnovi, i tvrdi da takvo propisno ispitivanje odlučnih okolnosti i dokaza nije provedeno u predmetnoj parnici, jer je prvostupanjski sud pravilno ispitao odlučne okolnosti konkretnog slučaja u skladu s odlučnim dokazima i dokazima koje je predočio sam tuženik te dao dostatne i relevantne razloge o tome da osporena ugovorna odredba nije ugovorena u dobroj vjeri ni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja zbog čega je ništetna. U tom kontekstu, tuženikovi navodi kojima se iznosi neslaganje s ocjenama dokaza koje je dao prvostupanjski sud ne dovode u sumnju pravičnost provedenog postupka.

23. Žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja zanemario razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita (tzv. negativne razlike) nije osnovan. Naime, tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.). Povrh toga se ističe kako plaćanjem anuiteta tužiteljica nije stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

24. Neosnovano tuženik osporava metodologiju koju je primijenio sudski vještak u izradi nalaza i mišljenja. U ovom postupku utvrđena je ništetnost valutne klauzule CHF, a posljedica ništetnosti, jest obveza vraćanja onoga što je na temelju ništetne odredbe stečeno. Iz toga slijedi da se financijski obračun mora temeljiti na stvarno plaćenim iznosima po ništetnoj odredbi u odnosu na iznose koje bi tužitelj platio da do primjene ništetne odredbe nije došlo, odnosno da valutna klauzula nije proizvodila pravne učinke. Stoga je nalaz i mišljenje vještak sačinio u skladu s danim zadatkom. Pri tome je pravilno sud prvog stupnja zaključio kako tuženik neosnovano prigovara metodologiji obračuna jer je Ugovorom o kreditu jasno ugovorena početna kamatna stopa te je stoga opravdano primijeniti varijantu izračuna vještaka o razlici visine plaćenih anuiteta i visine anuiteta izračunatih prema ugovorenoj kamatnoj stopi.

25. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. u daljnjem tekstu: ZOO) kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

26. Tužiteljici stoga pripada pravo na povrat pretplate po osnovu rasta kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu i povećanje tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom.

27. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

28. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

29. Navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

30. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., pa u konkretnom slučaju (tužba je podnesena 12. lipnja 2023.), zastara nije nastupila kako to ispravno cijeni i sud prvog stupnja (članak 225. ZOO-a), čime se žalbeni navodi glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

31. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", 138/23, dalje: Tarifa) kao i odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 155. ZPP-a, a žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost odluke. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi. U odnosu na navode tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda za odgovoriti je da prema Tbr. 52. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

32. Slijedom iznijetoga, trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrditi pobijanu odluku.

33. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, odbijen je i sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a.

U Splitu 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić