Poslovni broj: P-1419/23-34
Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin u pravnoj stvari tužiteljice RA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Ani Šoša, odvjetnica iz društva R i partneri iz Zadra protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupani po odvjetničkom društvu Hanžeković i Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, po objavi presude 3. veljače 2026. godine.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102639299 od dana 27.09.2005.u Zadru, koji Ugovor je potvrđen kod javne bilježnice Vere Marčina, dana 30.09.2005., broj ovjere OU-864/05- 1, i to: -čl. 7. Ugovora: Valutna klauzula: "povrat obveza iz Ugovora /iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i eventualni drugi troškovi/ obračunat će po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, s osnova preplaćenih iznosa anuiteta nastalih uslijed primjene valutne klauzule CHF/HRK, ukupan iznos od 14.900,47 EUR (slovima: četrnaest tisuća devetsto eura i četrdeset sedam centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svake pojedinačne uplate, i to:
- na iznos od 0,87 EUR od 11. studenog 2005. godine do isplate;
- na iznos od 0,97 EUR od 13. prosinca 2005. godine do isplate;
- na iznos od 0,81 EUR od 07. studenog 2008. godine do isplate;
- na iznos od 9,77 EUR od 09. siječnja 2009. godine do isplate;
- na iznos od 0,81 EUR od 30. siječnja 2009. godine do isplate;
- na iznos od 15,21 EUR od 12. veljače 2009. godine do isplate;
- na iznos od 1,69 EUR od 02. ožujka 2009. godine do isplate;
- na iznos od 18,63 EUR od 12. ožujka 2009. godine do isplate;
- na iznos od 1,08 EUR od 08. travnja 2009. godine do isplate;
- na iznos od 6,63 EUR od 10. travnja 2009. godine do isplate;
- na iznos od 0,91 EUR od 07. svibnja 2009. godine do isplate;
- na iznos od 9,03 EUR od 11. svibnja 2009. godine do isplate;
- na iznos od 4,63 EUR od 10. lipnja 2009. godine do isplate;
- na iznos od 7,16 EUR od 10. srpnja 2009. godine do isplate;
- na iznos od 1,87 EUR od 10. kolovoza 2009. godine do isplate;
- na iznos od 6,36 EUR od 10. rujna 2009. godine do isplate;
- na iznos od 2,00 EUR od 09. listopada 2009. godine do isplate;
- na iznos od 4,35 EUR od 10. studenog 2009. godine do isplate;
- na iznos od 4,60 EUR od 10. prosinca 2009. godine do isplate;
- na iznos od 13,70 EUR od 11. siječnja 2010. godine do isplate;
- na iznos od 19,04 EUR od 10. veljače 2010. godine do isplate;
- na iznos od 17,39 EUR od 11. ožujka 2010. godine do isplate;
-na iznos od 25,98 EUR od 09. travnja 2010. godine do isplate;
- na iznos od 31,93 EUR od 10. svibnja 2010. godine do isplate;
- na iznos od 38,96 EUR od 10. lipnja 2010. godine do isplate;
- na iznos od 3,00 EUR od 01. srpnja 2010. godine do isplate;
- na iznos od 48,33 EUR od 09. srpnja 2010. godine do isplate;
- na iznos od 3,03 EUR od 09. kolovoza 2010. godine do isplate;
- na iznos od 38,14 EUR od 10. kolovoza 2010. godine do isplate;
- na iznos od 3,92 EUR od 09. rujna 2010. godine do isplate;
- na iznos od 65,98 EUR od 10. rujna 2010. godine do isplate;
- na iznos od 7,06 EUR od 11. listopada 2010. godine do isplate;
- na iznos od 52,51 EUR od 12. listopada 2010. godine do isplate;
- na iznos od 4,52 EUR od 10. studenog 2010. godine do isplate;
- na iznos od 50,11 EUR od 10. studenog 2010. godine do isplate;
- na iznos od 11,32 EUR od 06. prosinca 2010. godine do isplate;
- na iznos od 65,43 EUR od 10. prosinca 2010. godine do isplate;
- na iznos od 10,21 EUR od 10. siječnja 2011. godine do isplate;
- na iznos od 69,58 EUR od 10. siječnja 2011. godine do isplate;
- na iznos od 18,89 EUR od 10. veljače 2011. godine do isplate;
- na iznos od 46,92 EUR od 10. veljače 2011. godine do isplate;
- na iznos od 29,02 EUR od 10. ožujka 2011. godine do isplate;
- na iznos od 40,80 EUR od 10. ožujka 2011. godine do isplate;
- na iznos od 33,87 EUR od 09. travnja 2011. godine do isplate;
- na iznos od 62,58 EUR od 11. travnja 2011. godine do isplate;
- na iznos od 9,30 EUR od 10. svibnja 2011. godine do isplate;
- na iznos od 68,99 EUR od 10. svibnja 2011. godine do isplate;
- na iznos od 24,32 EUR od 10. lipnja 2011. godine do isplate;
- na iznos od 64,13 EUR od 10. lipnja 2011. godine do isplate;
- na iznos od 42,35 EUR od 01. srpnja 2011. godine do isplate;
- na iznos od 92,83 EUR od 11. srpnja 2011. godine do isplate;
- na iznos od 26,99 EUR od 08. kolovoza 2011. godine do isplate;
- na iznos od 133,97 EUR od 10. kolovoza 2011. godine do isplate;
- na iznos od 31,13 EUR od 09. rujna 2011. godine do isplate;
- na iznos od 63,00 EUR od 09. rujna 2011. godine do isplate;
- na iznos od 46,36 EUR od 11. listopada 2011. godine do isplate;
- na iznos od 41,80 EUR od 11. listopada 2011. godine do isplate;
- na iznos od 61,41 EUR od 10. studenog 2011. godine do isplate;
- na iznos od 27,55 EUR od 10. studenog 2011. godine do isplate;
- na iznos od 76,27 EUR od 07. prosinca 2011. godine do isplate;
- na iznos od 89,07 EUR od 12. prosinca 2011. godine do isplate;
-na iznos od 16,14 EUR od 10. siječnja 2012. godine do isplate;
- na iznos od 79,54 EUR od 10. siječnja 2012. godine do isplate;
- na iznos od 35,87 EUR od 10. veljače 2012. godine do isplate;
- na iznos od 63,20 EUR od 10. veljače 2012. godine do isplate;
- na iznos od 56,23 EUR od 09. ožujka 2012. godine do isplate;
- na iznos od 43,22 EUR od 09. ožujka 2012. godine do isplate;
- na iznos od 74,13 EUR od 10. travnja 2012. godine do isplate;
- na iznos od 22,94 EUR od 10. travnja 2012. godine do isplate;
- na iznos od 94,09 EUR od 07. svibnja 2012. godine do isplate;
- na iznos od 98,39 EUR od 10. svibnja 2011. godine do isplate;
- na iznos od 20,15 EUR od 12. lipnja 2012. godine do isplate;
- na iznos od 80,03 EUR od 12. lipnja 2012. godine do isplate;
- na iznos od 39,69 EUR od 10. srpnja 2012. godine do isplate;
- na iznos od 58,28 EUR od 10. srpnja 2012. godine do isplate;
- na iznos od 59,86 EUR od 06. kolovoza 2012. godine do isplate;
- na iznos od 39,05 EUR od 06. kolovoza 2012. godine do isplate;
- na iznos od 73,32 EUR od 10. rujna 2012. godine do isplate;
- na iznos od 19,33 EUR od 10. rujna 2012. godine do isplate;
- na iznos od 92,32 EUR od 10. listopada 2012. godine do isplate;
- na iznos od 2,33 EUR od 10. listopada 2012. godine do isplate;
- na iznos od 98,42 EUR od 09. studenog 2012. godine do isplate;
- na iznos od 17,43 EUR od 21. studenog 2011. godine do isplate;
- na iznos od 97,06 EUR od 07. prosinca 2012. godine do isplate;
- na iznos od 19,09 EUR od 21. prosinca 2012. godine do isplate;
- na iznos od 98,75 EUR od 09. siječnja 2013. godine do isplate;
- na iznos od 19,62 EUR od 21. siječnja 2013. godine do isplate;
- na iznos od 94,21 EUR od 08. veljače 2013. godine do isplate;
- na iznos od 17,04 EUR od 21. veljače 2013. godine do isplate;
- na iznos od 108,53 EUR od 11. ožujka 2013. godine do isplate;
- na iznos od 97,44 EUR od 10. travnja 2013. godine do isplate;
- na iznos od 19,26 EUR od 22. travnja 2013. godine do isplate;
- na iznos od 93,68 EUR od 10. svibnja 2013. godine do isplate;
- na iznos od 16,15 EUR od 21. svibnja 2013. godine do isplate;
- na iznos od 90,69 EUR od 10. lipnja 2013. godine do isplate;
- na iznos od 15,16 EUR od 13. lipnja 2013. godine do isplate;
- na iznos od 87,59 EUR od 10. srpnja 2013. godine do isplate;
- na iznos od 14,33 EUR od 22. srpnja 2013. godine do isplate;
- na iznos od 90,77 EUR od 09. kolovoza 2013. godine do isplate;
- na iznos od 15,66 EUR od 21. kolovoza 2013. godine do isplate;
- na iznos od 91,90 EUR od 11. rujna 2013. godine do isplate;
- na iznos od 16,82 EUR od 21. rujna 2013. godine do isplate;
- na iznos od 94,90 EUR od 10. listopada 2013. godine do isplate;
- na iznos od 17,73 EUR od 14. listopada 2013. godine do isplate;
- na iznos od 112,45 EUR od 12. studenog 2013. godine do isplate;
- na iznos od 0,02 EUR od 21. studenog 2013. godine do isplate;
- na iznos od 98,52 EUR od 12. prosinca 2013. godine do isplate;
- na iznos od 19,72 EUR od 13. prosinca 2013. godine do isplate;
- na iznos od 111,47 EUR od 08. siječnja 2014. godine do isplate;
- na iznos od 98,71 EUR od 10. veljače 2014. godine do isplate;
- na iznos od 13,92 EUR od 21. veljače 2014. godine do isplate;
- na iznos od 99,58 EUR od 10. ožujka 2014. godine do isplate;
- na iznos od 14,03 EUR od 14. ožujka 2014. godine do isplate;
- na iznos od 98,90 EUR od 10. travnja 2014. godine do isplate;
- na iznos od 13,88 EUR od 16. travnja 2014. godine do isplate;
- na iznos od 1.664,16 EUR od 22. travnja 2014. godine do isplate;
- na iznos od 1.852,73 EUR od 22. travnja 2014. godine do isplate;
- na iznos od 6.492,95 EUR od 24. travnja 2014. godine do isplate
i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi koju uređuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje do 31.07.2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i u roku o 15 dana.
i
r i j e š i o j e
I. Odbijaju se kao neosnovani tuženikovi prigovor radi prebijanja.
II. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.375,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se kao neosnovan odbija zatraženi trošak tužitelja preko dosuđenog.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102639299 dana 27.09.2005.u [adresa], koji ugovor je potvrđen kod javne bilježnice Vere Marčina , dana 30.09.2005., broj ovjere OU-864/05- Navedenim ugovorom tuženik da je kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i isplatio stambeni kredit u iznosu od 83.900,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, u kojem je rok otplate kredita bio 204 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima, te da je početni anuitet iznosio 589,19 CHF, a koju obvezu preuzetu navedenim Ugovorom tužiteljica je u cijelosti prijevremeno ispunila 01.04.2014. U čl. 7 Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz Ugovora /iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i eventualni drugi troškovi/ obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa banke. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora/tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća pojedinog mjesečnog anuiteta. Navedenim ugovorom, ugovoren je švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Takvim postupanjem tuženik je postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača NN96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s obzirom da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te tužiteljica smatra da se radi o nepoštenim i ništetnim odredbama Ugovora. Navodi da se u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač- Hrvatski savez za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka kao tuženika, pravomoćnom presudom VTS koja je donesena u istom predmetu pod posl. brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, jer je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u cijelosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana, pa su navedene odredbe utvrđene ništetnima i nepoštenima. Sukladno odredbi čl. 502 c. ZPP, tužiteljica je ovlaštena pozivati se u ovoj parnici na pravna utvrđenja iz navedenih presuda, a sud je vezan utvrđenjima iz tih parnica. Sukladno svemu navedenom a zbog nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora tužiteljica smatra da je ona svoju obavezu iz ugovora o kreditu preplatila, te stoga sukladno odredbi čl. 1111. ZOO ima pravo od tuženika na povrat stečenog bez osnove. Isto tako smatra da joj pripadaju i zakonske zatezne kamate za svaki preplaćeni iznos od dana kada je isti plaćen pa do isplate. Sukladno svemu navedenom predlaže se da sud usvoji tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, prigovor zastare cjelokupnog potraživanja, a ujedno osporava i status potrošača tužiteljici smatrajući da se isti ne presumira već da je tužiteljica dužna isti dokazati. U cijelosti spori osnovanost i visinu predmetne tužbe te postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tuženik navodi da o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u chf su bili opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora i predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Zakonska odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, kao i da su tužitelji bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, pa je tako tuženik tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli, i to na više različitih načina, kao iz Ugovora, Informacija „pojam valutna klauzula“, provjera tečaja određene strane valute na besplatnom telefonu Banke ili na internet stranici Banke, pa dakle iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Ujedno dostavlja ovjeren iskaz djelatnika ZA, da se tužitelju pružila razina informacija, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Podredno i opreza radi, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga sukladno tužbenom zahtjevu tužitelja utvrdio ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli, a za što tuženik opetovano ističe da je u cijelosti neosnovano i apsurdno, tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta kao i s osnova razlike u depozitu koji j e u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio i s osnove razlike u depozitu i to u iznosu od 1.662,59 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na tekuće iznose. Slijedom svega, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužben zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu i to: Ugovor o kreditu od 27. rujna 2005 (l.s. 6-24), Otplatni plan za kredit (l.s. 25-29), Pregled prometa po kreditu (l.s. 30-45), informativni letak tuženika (l.s. 91-131), Ugovor o oročenom kunskom depozitu (l.s. 185), Izvod prometa po računu (l.s. 186), ovjeren iskaz djelatnika ZA (l.s. 107-108), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Božena Kačanić (l.s. 224-230), dopuna nalaza i mišljenja (l.s. 246-250), saslušao tužitelja kao stranku (l.s.258).
4. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog sud je ocijenio neosnovanim te taj prigovor odbio na ročištu održanom dana 05. ožujka 2025. godine. Čl. 70. st. 1. ZPP propisuje da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan dok st. 3. tog članka propisuje da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu te u čl. (nečitko) kojeg Ugovora su stranke ugovorile za slučaj spora nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke (nesporno Rijeka). Međutim, ocjena je ovog suda da takva prorogacijska klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP/03 i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U svezi navedenog, Sud Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 ako su ispunjene temeljne pretpostavke, ta da nije bila posebno pregovarana i ta da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi kao prvo, o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika na sadržaj koje potrošač ovdje tužitelj nije imao stvarni utjecaj o čemu sudu iskazuje i sam tužitelj navodeći da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovora o odredbama kredita, da su tekst ugovora napisali djelatnici banke, a sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužitelj koji u vrijeme sklapanja Ugovora ne prebiva u mjestu sjedišta Banke, za sporove u svezi Ugovora koji sklapa u [adresa] odabrao mjesnu nadležnost suda u Rijeci kao mjestu sjedišta Banke koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta prebivališta tužitelja; te kao drugo, da takva ugovorna odredba nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza u sporu koji proizađe iz Ugovora tužitelj sukladno toj odredbi mora putovati pred sud u Rijeku što mu, obzirom na mjesto prebivališta i rada u [adresa] koja je udaljena nekoliko stotina kilometara od Rijeke te obzirom na cijenu i vremensko trajanje putovanja na relaciji [adresa] uzrokuje značajne financijske troškove; to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna ugovorna odredba.
5. Podneskom od 12. prosinca 2025. (l.s. 253-257) tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev, po provedenom financijskom vještačenju, u skladu s odredbom čl. 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22-dalje u tekstu: ZPP), zbog čega ovaj podnesak tužitelja po provedenom financijskom vještačenju predstavlja uređenje tužbe.
6. Tuženi tijekom postupka osporava tužitelju status potrošača.
6.1.Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ista pristupila u banku 2005. godine kako bi podigla kredit radi kupnje stana u [adresa]. Djelatnik banke da joj je ponudio odmah da podigne kredit u valuti u CHF, što je njoj bilo malo čudno jer da je do tad čula da se kredit podiže u DEM, ali da ga je poslušala, budući je isti više puta naglasio kako je to trenutno najpovoljniji kredit na tržištu. Pristala je na kredit u CHF te je isti i realiziran na način da je 10% kredita ostavila kao depozit do otplate kredita. Prilikom zatvaranja kredita 2014. godine isti depozit da je iskoristila za zatvaranje kredita i kako je uplaćivala policu osiguranja tokom cijelog vremena trajanja kredita, tako da je i taj iznos koji se skupio u tih 9 godina iskoristila također za zatvaranje kredita. Djelatnik banke da ju je nazvao i rekao da dođe potpisati ugovor o kreditu, a koji je sastavila banka, a nakon čega je isti uzela i otišla kod javnog bilježnika na solemnizaciju. Pojedine odredbe ugovora joj nije objasnio niti djelatnik banke a niti javni bilježnik, a ugovor da je pročitala. Djelatnik banke joj je sugerirao da je to najpovoljniji ugovor trenutno za mene, pa da je isti prihvatila i nije se previše sekirala da bi nešto moglo ispasti loše, a samo je razumjela da podiže kredit u valuti CHF, ali nije znala da može toliko varirati zajedno s kamatnom stopom, pa je rata od početne 2.800,00 kuna u jednom trenutku došla i do 4.100,00 kuna. Stan koji sam kupila iz kredita nije iznajmljivala, a do 2013. da je u istom živjela, a tek 2021. godine je isti i prodala. Na upit iskazuje da joj je djelatnik banke samo pozitivno pričao o kreditu u CHF i pritom govorio kako je to stabilan kredit i valuta dok da je kamata najpovoljnija na tržištu.
6.2. Tuženi nije ovom sudu predložio nikakve dokaze da je tužitelj zaista u predmetnoj, kupljenoj nekretnini obavljao gospodarsku djelatnost. (kao npr. da je tužitelj bio vlasnik obrta ili tvrtke koja se bavi uslužnom djelatnosti odnosno da je registriran ili prijavio ikakvu poslovnu djelatnost na navedenoj lokaciji), pa ovaj sud utvrđuje iz iskaza tužitelja da nekretnina koja je predmet kreditiranja nikad nije iznajmljena za turističke svrhe a niti za obavljanje gospodarske djelatnosti, već proizlazi da iskaza da je jedno vrijeme tužiteljica u istoj i stanovala. Svojstvo potrošača se određuje prema stvarnoj namjeni i svrsi ugovora, jer je bitno za odlučivanje o svojstvu potrošača, za što se kredit realno koristio, slijedom čega sud smatra da se kredit koristio u privatne, stambene i osobne svrhe, jer tijekom postupka suprotno nije dokazano, a koji teret dokaza je bio na tuženiku da dokaže da je osoba djelovala u profesionalnom svojstvu, slijedom čega sud smatra da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 5 Zakona o zaštiti potrošača, jer je kredit koristio izvan svog zanimanja i poslovne djelatnosti i isključivo za osobne svrhe.
7. Predmet spora po tužbenom zahtjevu je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te da tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaju CHF u odnosu na kune od 11. studenoga 2005. nadalje, pa da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 14.900,47 EUR s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
8. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
9. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
10. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile dana 27. rujna 2005. predmetni ugovor o kreditu, namjena stambeni kredit građana preko tri godine kako to proizlazi iz samog ugovora (čl.3. ugovora), kao i iskaza tužitelja. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 83.900,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,5%, te da je rok otplate kredita ugovoren na 204 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama, kao i da je u cijelosti prijevremeno zatvoren dana 01. travnja 2014. godine.
11. U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
12.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 7. spornog ugovora zaključenog između stranaka.
13. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
15.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.
16. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
17. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF 4,569 kn za 1CHF, pa bi tužitelju pripadalo potraživanju u iznosu od 14.900,47 Eur-a prema vještačenju vještaka Božene Kačanić prema kojem ispada tužitelj pretplatio i to od početka otplate kredita 11. studenoga 2005. do kraja otplate kredita 24. travnja 2014. po osnovi promjene tečaja za CHF iznos od 14.900,47 (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, već je isti po nalazu uredio tužbeni zahjev, dok tuženi nije prigovorio matematičkom izračunu uplata tužitelja na ime predmetnog kredita, kao niti izračunu pretplate tužitelja, već je osporio osnovanost potraživanja tužitelja te specificirao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 4.277,30/EUR 567,70 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio kn 12.526,79/ EUR 1.662,59 više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita.
17.1. Ocjenjujući nalaz i mišljenje i dopunu stalnog sudskog vještaka, na koji nije ni bilo prigovora stranaka, sud je isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.
18. Naime, prvostupanjski sud se pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tog tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje i protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
19. Jednako tako identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora, koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.
20. Također, treba naglasiti da se u postupku za zaštitu kolektivnih interesa utvrđuje je li osporena odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama potrošača i trgovca u potrošačkom ugovoru na štetu potrošača i je li to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te pozitivna odluka iz tog postupka ima učinak prema svim potrošačima koji su s trgovcem protiv kojeg se vodi postupak kolektivne zaštite sklopili ugovor s nepoštenom ugovornom odredbom. Posljedično potrošač u individualnom sporu se može pozvati na utvrđenje da je ugovorna odredba nepoštena i u odnosu na njega ta odredba ga ne obvezuje. Sud je vezan tom odlukom i na to pazi po službenoj dužnosti, te sud nije dužan to ponovno utvrđivati u individualnom sporu.
21. Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g.
22. Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 09. lipnja 2023. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 14. lipnja 2018. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.
23. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud dosudio tužitelju preplaćenu razliku anuiteta, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Božene Kačanić, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF.
24. Kako je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj ugovor, to prvostupanjski sud smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj te da isti temeljem odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
25. S obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to je odbijen prigovor zastare.
26. Naime, prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije, potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose.
27. Naime, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. U konkretnom slučaju ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i svrha ugovora se može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka.
28. Sud nije odlučivao o tuženikovu prigovoru radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (i to u iznosu od kn 4.277,30/EUR 567,70 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose) i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu (koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio kn 12.526,79/ EUR 1.662,59 više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita). Za navesti je da je pogrešno pravno shvaćanje tuženika da se utvrđeni iznosi trebali umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, u ovom postupku predmet spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Imajući u vidu da plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, to ne postoji obveza vraćanja nečega što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Slijedom toga, nije došlo do prijenosa bilo kakve imovinske vrijednosti s tuženika na tužitelja, te nije nastala nikakva samostalna, uzajamna i dospjela protutražbina tuženika prema tužitelju, koja bi mogla biti predmet prijeboja sukladno člancima 360. i 361. ZOO-a. Kako u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao postojanje protutražbine koja bi mogla biti predmet prijeboja, sud njegov prigovor, iako pravodoban, odbija kao neutemeljen.
29. Slijedom navedenog, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinačnog dokaza i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, te su na iznos glavnice označen u izreci dosuđene i zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, i to na svaki pojedinačni mjesečni iznos koji teku od sljedećeg dana od dana izvršene uplate do isplate, dok je visina zatezne kamate određena temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.
30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koji trošak za zastupanje tužitelja po punomoćniku iz redova odvjetnika je valjalo priznati i to za sastav tužbe u visini od 250 bodova (Tbr.7.), za sastav obrazloženih podnesaka od 11.03.2024., 06.11.2025., 12.12.2025., (Tbr.8.t.1.) svaki u visini od 250 bodova, za zastupanje na ročištu na kojim se raspravljalo od 05.03.2025., 28.11.2025., 13.01.2026. svaki od po 250 bodova (1 bod / 2 eura), uvećano za PDV 25% (875 Eura), uvećano za troškove vještačenja od 250,00 Eura, što sveukupno iznosi 4.375,00 eura, EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja odluke do isplate u skladu sa čl.29.st.2.ZOO-a.
31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
Zadar, 03. veljače 2026.
Sutkinja
Maja Nevešćanin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.
DNA:
-Tužitelju po punomoćniku
-Tuženoj po punomoćnicima
