Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2494/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Almi Opačak, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P- 241/2021-24 od 12. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-241/2021-24 od 12. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđene su ništetnima odredbe članka 2, 3., 4. i 9. st. 2. Ugovora o kreditu od 3. srpnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i Addiko Bank d.d. Zagreb, [adresa], (kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod [adresa] i Hypo-Alpe Adria Bank d.d. Zagreb [adresa]) kao davatelja kredita, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i u dijelu izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.876,41 eura po osnovi razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate kako je pobliže navedeno u toj točki izreke. U točki III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.948,21 eura po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 27. studenog 2008. do isplate. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka 1.756,60 eura sa zateznim kamatama od 12. ožujka 2024. do isplate.

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. i 11. ZPP-a. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud je dao obrazložene razloge zbog kojih pojedine dokazne prijedloge nije prihvatio, što je u skladu s njegovim ovlastima iz članka 220. stavka 2. ZPP-a, te time nije onemogućio tuženika u raspravljanju pred sudom. Neprihvaćanje dokaznih prijedloga za provođenje dodatnih vještačenja ne predstavlja bitnu povredu postupka, s obzirom da je prvostupanjski sud ocijenio da su odlučne činjenice već dovoljno razjašnjene izvedenim dokazima, osobito provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a takva ocjena suda nije proizvoljna niti arbitrarna.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima odredbi članaka Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita prema odluci tuženika, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi razlike preplate zbog primjene valutne klauzule, kao i zbog naplaćene izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do isplate.

9. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio:

- da je 3. srpnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i Slavonske banke (prednika tuženika) kao kreditora na iznos od 107.500,00 CHF;

- da je tužitelj potrošač jer je kredit iskorišten za kupnju stambenog prostora za potrebe njegove obitelji, apartmana na moru;

- da Slavonska banka d.d. nije bila obuhvaćena presudom po kolektivnoj tužbi potrošača, a kako je tuženik pravni sljednik Slavonske banke, da je pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari (Ustavni sud RH u svojim odlukama U-III-7002/2021, U-III- 2558/2022,U-III-1359/2022 i dr.);

- da je tužitelj 27. studenog 2008. prijevremeno otplatio kredit u cijelosti;

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, tužitelj više platio zbog promjene tečaja iznos od 2.876,41 eura, te da je tužitelj radi prijevremene otplate kredita platio naknadu u iznosu od 1.948,21 eura.

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

11. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

13. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

14. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

15. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da su tužene banke povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

16. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Addiko bank d.d. je pravni slijednik Hypo-Alpe-Adria Bank d.d., koja je pravni slijednik Slavonske banke d.d. pa je tuženik pripajanjem preuzeo sva prava i obveze svojih pravnih prednika, a prednik tuženika je bio stranka u kolektivnom sporu.

17. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te kasnije sukladno odredbama članka 96. i 97. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

18. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu.

19. Prvostupanjski sud pravilno je primijenio pravna shvaćanja izražena u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača. Suprotno žalbenim navodima, sud nije nekritički primijenio učinke kolektivnih presuda, već je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe sadržajno istovjetne onima koje su u kolektivnom postupku ocijenjene nepoštenima, te da se iste nisu pojedinačno pregovarale niti su bile transparentne.

20. Neosnovano tuženik smatra kako sud nije izveo dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja stranaka. Tijekom postupka tuženik je iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja i svjedokinju VV, djelatnicu tuženika za koju je utvrdio da je iskazivala općenito, a nije bila osobni bankar tužitelja i nije sudjelovala u razgovorima sa istim u vrijeme kada je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu, pa nema niti osobnih saznanja o tome što je tužitelju rečeno i ponuđeno u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, dok je tužitelj u svom iskazu jasno naveo da o odredbama Ugovora nije pregovarao i da mu ih nitko nije posebno rastumačio.

21. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te da je njima tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora, a kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

22. Suprotno žalbenim navodima, tuženiku su bila osigurana primjerena jamstva prava na pravično suđenje kao što su pravo na obrazloženu sudsku odluku i jamstvo odsutnosti proizvoljnosti u odlučivanju sudova, te je imao mogućnost u pogledu tog i drugih s njim povezanih prigovora iznositi navode i predlagati dokaze pod jednakim uvjetima kao i potrošač, a navedeni zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljen je na ocjeni provedenog parničnog postupka kao cjeline.

23. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te promjenjiva kamatna stopa određivana jednostranim odlukama tuženika. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu sadržavale jasne, objektivne i provjerljive kriterije za promjenu kamate, zbog čega nisu bile transparentne niti razumljive prosječnom potrošaču, što ih čini nepoštenima u smislu ZZP. Jednako tako, odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile praćene potpunim i razumljivim informacijama o stvarnim ekonomskim rizicima koje takva klauzula nosi, a žalbeni navodi o nemogućnosti predviđanja kretanja tečaja CHF nisu odlučni, budući da se nepoštenost ne temelji na samom riziku, već na njegovom nejasnom i netransparentnom prenošenju na potrošača.

24. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, proizlazi da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika i da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

25. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je utvrdio da je namjera sklapanja spornog ugovora o kreditu bila kupnja nekretnine za osobne potrebe. Stoga je pravilno zaključio da tužitelj u ovom sporu ima svojstvo potrošača jer je predmetni pravni posao sklopio kao fizička osoba, izvan bilo kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, ukazujući na odredbe članka 81., članka 82. i članka 90. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za potrebe kupnje apartmana koji je prvotno koristio za osobne, nekomercijalne svrhe, odnosno za obitelj i zdravstvene potrebe djeteta. Činjenica da je tužitelj počeo iznajmljivati apartman tek nakon otplate kredita i da se vodi kao fizička osoba iznajmljivač ne mijenja njegov status potrošača u trenutku sklapanja ugovora. Osim toga, povremeno iznajmljivanje apartmana u domaćinstvu, bez obilježja organizirane i trajne gospodarske djelatnosti, ne isključuje status potrošača.

26. U odnosu na daljnje žalbene prigovore, za navesti je kako neosnovano tuženik osporava metodologiju koju je primijenio sudski vještak u izradi nalaza i mišljenja. U ovom postupku utvrđena je ništetnost valutne klauzule CHF, a posljedica ništetnosti, jest obveza vraćanja onoga što je na temelju ništetne odredbe stečeno. Iz toga slijedi da se financijski obračun mora temeljiti na stvarno plaćenim iznosima po ništetnoj odredbi u odnosu na iznose koje bi tužitelj platio da do primjene ništetne odredbe nije došlo, odnosno da valutna klauzula nije proizvodila pravne učinke. Pri tome je pravilno sud prvog stupnja zaključio kako tuženik neosnovano prigovara metodologiji obračuna jer je Ugovorom o kreditu jasno ugovorena početna kamatna stopa iz čega proizlazi da su stranke odredile kamatnu stopu i istu se nadalje nije moglo mijenjati te je stoga opravdano primijeniti varijantu izračuna vještaka o razlici visine plaćenih anuiteta i visine anuiteta izračunatih prema ugovorenoj kamatnoj stopi.

27. Prvostupanjski sud pravilno je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, koji je izrađen stručno, jasno i u skladu s postavljenim zadatkom. Žalbeni navodi kojima se osporava visina utvrđene tražbine predstavljaju u biti drukčiju ocjenu dokaza, koja sama po sebi ne može dovesti do drugačije odluke, jer sud drugog stupnja ne nalazi proturječnosti niti nelogičnosti u provedenom vještačenju.

28. Žalbeni navodi u svezi razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita (tzv. negativne razlike) nisu osnovani. Tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.). Osim toga, plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

29. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

30. Tužitelju stoga pripada pravo na povrat zatražene pretplate jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

31. Prigovor zastare potraživanja je prvostupanjski sud ispravno otklonio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

32. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

33. Navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

34. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., to u konkretnom slučaju (tužba je podnesena 21. travnja 2021.) zastara nije nastupila kako to ispravno cijeni i sud prvog stupnja (članak 225. ZOO-a), čime se žalbeni navodi glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

35. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio i ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Suprotno žalbenim tvrdnjama, sporna odredba nije bila transparentna niti je omogućavala potrošaču da unaprijed procijeni ekonomske posljedice prijevremene otplate, budući da visina naknade nije bila određena niti odrediva u trenutku sklapanja ugovora, već je ovisila o jednostranim odlukama tuženika. Takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, neovisno o općoj dopuštenosti ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu prema ZOO.

36. Dakle, potrošač je prilikom zaključenja ugovora stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ta visina ovisiti što predstavlja postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, čime je ova odredba ugovora nepoštena i ništetna.

37. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

38. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

39. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

40. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom naknadom za prijevremenu isplatu jer se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju nije mogao utjecati, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnim ovu ugovornu odredbu.

41. Time je suprotno stavu žalitelja pravilno tuženik obvezan vratiti tužitelju plaćeni iznos po toj osnovi sa zateznom kamatom primjenom članka 1115. ZOO-a od dana stjecanja jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

42. Pri tome zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme utuženja i donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

43. Vezano uz spornu okolnost predstavlja li naplaćeni iznos unaprijed ugovoreni iznos naknade štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate po osnovi plaćanja negativne kamate (troškovi likvidnosti) i administrativnih troškova, ovaj sud smatra kako je na tuženiku bio teret dokaza da dokaže kako je prijevremenom otplatom kredita pretrpio štetu.

44. Naime, odredba članka 1024. ZOO propisuje kako je u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.). te kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.)

45. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad je po ugovoru kredit trebalo vratiti, već samo naknadu stvarno pretrpljene štete.

46. Međutim, tuženik nije dokazao da mu je šteta stvarno i nastupila, ni postojanje elemenata za odgovornost tužitelja, a kako je tada važećim odredbama ZZP/03 i ZOO propisano pravo tužitelja, kao korisnika kredita, da može izvršiti prijevremenu otplatu kredita, to u konkretnom slučaju nema štetne radnje, jer tužitelj izvršenom prijevremenom otplatom nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, već je samo iskoristio zakonsko pravo propisano odredbama iz članka 1024. ZOO i članka 64. stavka 1. ZZP/03.

47. Slijedom navedenog, sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljena je protivno odredbi članka 1024. ZOO, glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno ne radi se o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, ţj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja njegova trajanja, a na što nema pravo prema citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

48. U odnosu na daljnje žalbene razloge u odnosu na visinu dosuđenih iznosa, za navesti je kako je sud prvog stupnja pravilno odbio prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika jer se istim ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti od čega se sastoje troškovi ni na koji način, temeljem kojih parametara i u kojoj visini će banka zaračunati iznos naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Sud prvog stupnja je pri tome cijenio kako iz isprava u postupku i vještačenja jasno proizlazi visina obračunate i naplaćene izlazne naknade pa je pravilno odbio i provođenje dokaza daljnjim financijskim vještačenjem, a što je jasno obrazložio.

49. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", 138/23, dalje: Tarifa) kao i odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 155. ZPP-a, a žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost odluke.

50. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrditi pobijanu odluku.

51. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, odbijen je i sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a.

U Splitu 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić