REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8979/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Hrvoje Kardum, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri j.t.d., Zagreb, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB:90275854576, kojeg zastupa Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 20. siječnja 2026. u prisutnosti obiju parničnih stranaka, dana 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe na str. 3. Ugovora o leasingu br. 25883 od 27.6.2007. te u čl. 19., 20., 21., 23. Općih uvjeta Ugovora o leasingu sklopljenog između tuženika kao davatelja leasinga i tužitelja kao primatelja leasinga u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 21.1. Ugovora o leasingu br. 25883 od 27.6.2007. sklopljenog između tuženika kao davatelja leasinga i tužitelja kao primatelja leasinga u dijelu u kojem je ugovoreno da visina obroka leasinga podliježe prilagodbi zbog promjene uvjeta refinanciranja.

III. Nalaže se tuženiku isplati tužitelju 2.276,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, i to:

na iznos od 1,31 EUR od 14.9.2007. do isplate

na iznos od 1,88 EUR od 16.10.2007. do isplate

na iznos od 1,54 EUR od 15.1.2008. do isplate

na iznos od 4,16 EUR od 23.2.2008. do isplate

na iznos od 3,87 EUR od 23.2.2008.do isplate

na iznos od 9,76 EUR od 12.3.2008. do isplate

na iznos od 9,49 EUR od 16.4.2008. do isplate

na iznos od 2,60 EUR od 13.5.2008. do isplate

na iznos od 5,04 EUR od 12.6.2008. do isplate

na iznos od 3,97 EUR od 13.7.2008. do isplate

na iznos od 0,69 EUR od 12.8.2008. do isplate

na iznos od 1,38 EUR od 18.9.2008. do isplate

na iznos od 6,73 EUR od 10.10.2008. do isplate

na iznos od 17,14 EUR od 21.11.2008. do isplate

na iznos od 14,09 EUR od 13.12.2008. do isplate

na iznos od 25,69 EUR od 14.1.2009. do isplate

na iznos od 28,67 EUR od 13.2.2009. do isplate

na iznos od 30,01 EUR od 13.3.2009. do isplate

na iznos od 26,55 EUR od 12.4.2009. do isplate

na iznos od 24,77 EUR od 14.5.2009. do isplate

na iznos od 21,69 EUR od 11.6.2009. do isplate

na iznos od 19,26 EUR od 14.7.2009. do isplate

na iznos od 19,25 EUR od 19.8.2009. do isplate

na iznos od 21,80 EUR od 14.10.2009. do isplate

na iznos od 20,26 EUR od 14.10.2009. do isplate

na iznos od 20,15 EUR od 12.11.2009. do isplate

na iznos od 21,49 EUR od 12.12.2009. do isplate

na iznos od 24,05 EUR od 13.1.2010. do isplate

na iznos od 26,33 EUR od 10.2.2010. do isplate

na iznos od 26,52 EUR od 10.3.2010. do isplate

na iznos od 33,70 EUR od 13.4.2010. do isplate

na iznos od 30,55 EUR od 18.5.2010. do isplate

na iznos od 33,60 EUR od 18.6.2010. do isplate

na iznos od 45,16 EUR od 16.7.2010. do isplate

na iznos od 41,13 EUR od 17.8.2010. do isplate

na iznos od 54,18 EUR od 17.9.2010. do isplate

na iznos od 48,42 EUR od 17.10.2010. do isplate

na iznos od 43,74 EUR od 17.11.2010. do isplate

na iznos od 57,54 EUR od 17.12.2010. do isplate

na iznos od 70,58 EUR od 16.1.2011. do isplate

na iznos od 61,46 EUR od 18.2.2011. do isplate

na iznos od 64,96 EUR od 16.3.2011. do isplate

na iznos od 56,34 EUR od 17.4.2011. do isplate

na iznos od 61,36 EUR od 17.5.2011. do isplate

na iznos od 79,83 EUR od 17.6.2011. do isplate

na iznos od 73,94 EUR od 17.7.2011. do isplate

na iznos od 101,19 EUR od 18.8.2011. do isplate

na iznos od 114,68 EUR od 20.9.2011. do isplate

na iznos od 79,46 EUR od 18.10.2011. do isplate

na iznos od 82,38 EUR od 16.11.2011. do isplate

na iznos od 80,96 EUR od 16.12.2011. do isplate

na iznos od 84,55 EUR od 17.1.2012. do isplate

na iznos od 88,67 EUR od 20.2.2012. do isplate

na iznos od 87,56 EUR od 18.3.2012. do isplate

na iznos od 85,68 EUR od 17.4.2012. do isplate

na iznos od 86,45 EUR od 16.5.2012. do isplate

na iznos od 88,41 EUR od 16.6.2012. do isplate, sve u 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba na str. 3. Ugovora o leasingu br. 25883 od 27.6.2007. sklopljenog između tuženika kao davatelja leasinga i tužitelja kao primatelja leasinga u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi zaključenja ugovora u protuvrijednosti iznosa od 852,43 CHF.

V. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 503,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 29.6.2007. do isplate, koja do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak od 2.148,52 eura sa zateznom kamatom od 4. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 27.6.2007. kao potrošač, u svrhu kupovine osobnog automobila, sklopio s tuženikom Ugovor o leasingu broj 25883 na iznos od 42.621,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je sklopljen na način da je tuženik tužitelju predočio šprancu ugovora o kojem se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati, već su djelatnici tuženika u standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja te iznosu leasinga. Tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja ponudivši tužitelju ugovor s elementima o kojima tužitelj nije mogao pregovarati, već mu je ponuđen po sistemu "uzmi ili ostavi": Pritom je tuženik na taj način ugovorio iste one odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja se mijenja samovoljnom odlukom tuženika (čl. 19., 20., 21. 23. Općih uvjeta) kakve su u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u kolektivnom sporu utvrđene ništetnima. Osim toga, u ugovoru sadržana je i nezakonita odredba kojom je tuženiku dopušteno da jednostranom odlukom mijenja visinu predujma naknade i obroka leasinga, kao i odredbu o troškovima zaključenja ugovora, koje je tužitelj 29.6.2007. platio u iznosu od 503,85 eura, o kojoj se također nije pojedinačno pregovaralo, nije navedeno od čega se taj trošak sastoji, već je navedena u unaprijed formuliranom ugovoru, a na njezin sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Zato tužitelj predlaže dosuditi mu iznos koji je tuženik bez osnove stekao na temelju navedenih ništetnih odredbi i nakon provedenog vještačenja postavlja zahtjev kao u izreci.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije i zastare potraživanja. Osporava i visinu zahtjeva, pozivajući se na činjenicu da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, da je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora ponuđeno da izabere između ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR i CHF. I odredba o troškovima zaključenja ugovora o kreditu zakonita je i valjano ugovorena, a odnosi se na troškove obrade kredita, odnosno administrativnih troškova obrade za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora, koji je točno određen prije sklapanja predmetnog ugovora, tužitelju detaljno objašnjen, a o tome se moglo i pregovarati. Zato predlaže zahtjev odbiti.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine, otplatni plan, promet po kreditu i drugu dokumentaciju u spisu, saslušao tužitelja i proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., Zagreb. Od prijedloga da se sasluša njegov djelatnik ČI tuženik je tijekom postupka odustao.

4. Na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet je spora zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu kojim su ugovorene valutna klauzula, mogućnost prilagodbe visine obroka leasinga zbog promjene uvjeta refinanciranja i plaćanje troškova zaključenja ugovora te posljedično zahtjev za isplatu.

6. Nema spora o tome da je između tužitelja, kao korisnika i tuženika, kao davatelja leasinga zaključen 27. lipnja 2007. Ugovor o leasingu broj 25883 za iznos kunske protuvrijednosti 42.621,45 CHF radi financiranja kupnje osobnog vozila .

7. U vrijeme sklapanja pravnog posla između tužitelja i tuženika na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP).

8. Prema odredbi čl. 3. st. 1. navedenog Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

9. S obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj kao fizička osoba sklopio Ugovor s tuženikom, a iz njegovog iskaza sud je utvrdio da je to učinio radi kupnje vozila za privatne svrhe, ima svojstvo potrošača.

10. Tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan je: s obzirom da je upravo tužitelj kao potrošač s njime sklopio predmetni ugovor, aktivno je legitimiran za zahtjev koji postavlja u ovoj parnici.

11. Tužitelj je u iskazu u bitnom naveo da mu je novac bio potreban za kupnju automobila, da mu je bilo rečeno da leasing mora biti u CHF, a ne u kunama ili eurima, a i na formularima je bilo otisnuto „CHF“, da je tražio da mu rata bude nepromjenjiva, kako sebe ne bi dovodio u financijske poteškoće, no uvjeti su bili „uzmi ili ostavi“, da rata nije bila nepromjenjiva, već je s početnih oko 1.600,00 kn mjesečno nakon pet godina iznosila oko 2.200,00 kn, da ga nitko nije upozoravao na to da se tečaj CHF može jako promijeniti, nije se mogao sjetiti je li bilo govora o plaćanju naknade, da je ugovor dobio na uvid u auto-kući prije potpisivanja, da itko nije rekao da će se nešto mijenjati niti mu je itko objašnjavao sastavnice i svrhu ulazne naknade, da je usmeno tražio izmjene, ali nisu bile dozvoljene.

12. Iz ovog je dokaza sud utvrdio da tužitelj, kao potrošač, nije mogao razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih ugovornih odredbi, niti je mogao valjano odlučiti hoće li takav ugovor sklopiti, jer mu je uručen ugovor unaprijed pripremljen od strane tuženika. Osim toga, utvrđeno je da je ugovor sastavio tuženik, da je riječ o tipskom ugovoru i da stranke nisu posebno pregovarale oko sada spornih odredbi. S druge strane, tuženik nije dokazao suprotno.

13. Tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora sa tužiteljem nije imao svojstvo banke pa stoga navedeni Ugovor nije ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO).

14. Iako ga stranke nazivaju ugovorom o leasingu, on po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu.

15. Prema odredbi čl. 499. ZOO ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

16. Prema odredbi čl. 56. ZZP ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Zajmodavac je svaka osoba ili skupina osoba koja u okviru svoje djelatnosti ili svoga zanimanja sklapa s potrošačima ugovore o zajmu. Za potrebe ovoga Zakona, zajmodavac se smatra trgovcem.

17. Prema odredbi čl. 81. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U konkretnom slučaju, to nije učinio.

18. Prema odredbi čl. 83. ZZP prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

19. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20. U konkretnom slučaju u Ugovoru koji je sklopljen između tužitelja i tuženika ugovorena je valutna klauzula koja doslovno glasi: „Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su iste izražene u CHF (švicarskim francima), ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb“ (čl. 20.1.OU).

21. U čl. 21.1. ugovora određeno je: “Visina učešća i rata leasinga podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, ako i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji te u slučaju promjene propisa odnosno donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjen ukupni iznos naknada za leasing, godišnja kamatna stopa Ugovora, kao i realna godišnja kamatna stopa. Visina naknade za leasing je promjenjiva i ako se cijena vozila (također bez pripadajućih poreza te drugih davanja ) promijeni prije isporuke vozila. O promjenama u otplatnoj tablici uslijed izmjena nekog od elemenata izračuna realne godišnje kamatne stope primatelj leasinga će biti obaviješten na način koji je odabrao pri zaključenju ugovora.“

22. U ugovoru su navedeni i troškovi zaključenja s porezom na dodanu vrijednost u visini od 852,43 CHF.

23. Odredba čl. 81. ZZP temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 91/13).

24. Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

25. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U situaciji kada se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, ne može se ugovor tumačiti na štetu tužitelja radi činjenice što isti nije pročitao, jer je na tuženiku teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu bi bio dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale, što nije učinio.

26. Na temelju navedenih dokaza nedvojbeno je utvrđeno da je predmetni Ugovor standardni ugovor kojeg je tuženik zaključivao.

27. Također je utvrđeno da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora, troškovi koji ulaze u troškove ugovaranja kredita, mogući rizici rasta tečaja CHF i faktori koji na to utječu.

28. Time što je tužitelj znao da ugovara kredit uz valutnu klauzulu i što je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, ne znači da je taj institut potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem bio razumljiv na način da bez prethodno predočenih točnih, jasnih, razumljivih kriterija može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF.

29. Dakle, tuženik prije sklapanja Ugovora nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

30. Takve ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu u dijelu koje se odnose na valutnu klauzulu bile su lako uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive. Stoga se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 84. ZZP te navedene odredbe podliježu testu poštenosti. Naime, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisnicima zajma pruži dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke.

31. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit izražen, već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

32. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak, u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2017., N i dr., C 186/16, EU:C:2017:703, t. 50.).

33. Stoga je tuženik sklapanjem Ugovora o kreditu povrijedio pravo tužitelja kao potrošača, jer je u njemu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana za švicarski franak.

34. Zato je valjalo utvrditi djelomičnu ništetnost ugovora i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

35. Što se tiče zahtjeva koji se odnosi na plaćanje naknade za ugovaranje kredita valja reći sljedeće: po čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

36. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

37. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od sada 503,85 eura, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

38. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. IV. izreke presude.

39. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću čiji nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen objektivno i u skladu sa pravilima struke.

40. Vještak je u pisanom nalazu i mišljenju ustvrdio da razlika u iznosu obroka po tečaju na dan izračuna u odnosu na obroke primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi 2.276,62 eura. Razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na obroke primjenom tečaja na dan početka ugovora (za obroke za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos) jest 2.274,60 eura.

41. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Zbog toga je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani tuženika. Pritom se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početno ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

42. Neovisno o tome je li tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, uzevši u obzir pravno shvaćanje VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu tzv. pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pritom treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njime sklopio ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova, za razliku od tužitelja, znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tužitelj u razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjestan, da bi išta morao vraćati, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Kad bi se zahtjev tužitelja umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim time suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe.

43. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 2.276,62 eura, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni u tablici, kao i uplaćeni trošak zaključenja ugovora od 503,85 eura, pa je odlučeno kao u izreci, po čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO.

44. Posebno valja dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

45. Prigovor zastare nije osnovan: prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

46. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te se trošak tužiteljice odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su dosuđeni troškovi sastava tužbe od 200,00 eura (tbr 7/1), podnesaka od 8.12.2023., 28.2.2025., 5.6.2025. po 200,00 eura (tbr 8/1), za zastupanje na ročištima 15.10.2024., 25.2.2025. i 20.1.2026. po 200,00 eura (tbr 9/1), ukupno 1.400,00 eura, što uvećano za PDV 25% od 350,00 eura i trošak vještačenja od 250,00 eura te sudsku pristojbu na tužbu i presudu od po 74,26 eura iznosi 2.148,52 eura. Tužitelju nije dosuđen trošak privatno izrađenog vještačenja jer nije bio neophodan (čl. 155. ZPP).

47. Na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 3. veljače 2026.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA.

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika