Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-490/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Darku Samardžija odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473,zastupanog po odvjetnici Margiti Kiš Kapetanović iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 3. veljače 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i punomoćnice tuženika, te nakon objave presude dana 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. stavak 4. ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 3208638387 sklopljenoga dana 23. ožujka 2007. između tužitelja VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora, a kojom je odredbom ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 tužitelju VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplatiti iznos od 145,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 27. ožujka 2007. do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 tužitelju VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana naknaditi parnični trošak postupka u iznosu od 245,29 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od dana presuđenja 3. veljače 2026. do isplate.

IV Sa preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1.Tužitelj je tužbom od 24.10.2024. utužio tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 23. ožujka 2007. sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora 3208638387. Odredbom članka 2. stavak 4. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Sukladno navedenome, tužitelj je tuženiku dana 26. ožujka 2007. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.093,78 kuna.

Europski sud je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Stoga tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe. Tužitelj potražuje protuvrijednost u EUR iznosa od 1.093,78 kuna, tj. iznos od 145,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. ožujka 2007. do naplate.

Tužitelj se putem punomoćnika obratio tuženiku zahtjevom za dostavom dokumentacijom i isplatu, te je tuženik dostavio traženu dokumentaciju, ali je odbio sklapanje nagodbe. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbenom zahtjevu u pogledu osnova. Prigovara naznačenoj vrijednosti spora od naznačenih 1.472,40€ a tužitelj je naknadno u tijeku postupka snizio v.p.s. na ispravan iznos od 145,17€.

U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare jer je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u utuženom iznosu od 145,17€ naplaćena 26. ožujka 2007. a tužba je podnesena nakon više od 15 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb P- 1401/12 (VTS RH broj Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka.

Tuženik tvrdi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena te da se radi o vrsti naknade koja je uređena posebnim propisima, kojima je tuženiku kao banci dano ovlaštenje predmetnu naknadu naplatiti, kao i da se radi o redovitom trošku kreditiranja, prepoznatom u nacionalnom zakonodavstvu, kao i u zakonodavstvu EU. Nadalje tuženik tvrdi da je odredba kojom se ugovara obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu te da stoga prema odredbi čl. 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Obveza plaćanja naknade je bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor te je banka tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Tuženik navodi nadalje da je obveza plaćanja naknade također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke iz 1999. u točki 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu kredita u iznosu od 1% od iznosa kredita ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Tuženik ističe da da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopuštena; da je bila ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu; da je bila određena prema Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora te je time određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku te da je bila ekvivalentna izvršenim uslugama banke. Tuženik zaključuje da se ne može smatrati da je sporna predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, da bi bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere, pa da bi se posljedično smatrala nepoštenom/ništetnom. Tuženik ukazuje i na praksu Suda EU, u predmetu C-621/17 te navodi da iz te odluke proizlazi da kada tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz dovoljno jasnih i razumljivih ugovornih odredbi, da nije potrebno točno navesti usluge koje se pružaju, ako se priroda pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Tuženik ističe da su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput troškova rada; administrativnih troškova i amortizacija - materijalnih troškova i troškova za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba te troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Tuženik slijedom svega izloženoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaze u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP-a uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 21.3.2007. u dopis punomoćnika tužitelja tuženoj bez naznake datuma, u odgovor tuženika od 7. svibnja 2024. na dopis tužitelja, u. z.k. izvadak, u odgovor na tužbu sa prilozima uputom za odobravanje kredita građanima, u popis proizvoda za domaće i strane fizičke osobe pri financiranju kredita, u opće uvjete poslovanja tuženika, u podnesak tužitelja od 7.11.2025., u iskaz saslušanog tužitelja GJ.

4. Tužitelj VJ iskazao je da je 2007. podigao kredit u Zagrebačkoj banci radi adaptacije i nadogradnje kuće u kojoj stanuje. Taj kredit je podigao iz razloga jer je u to vrijeme bio jedan od najpovoljnijih kredita i imao je najnižu kamatnu stopu, bio je vezan uz tečaj CHF a smatrao je da je to stabilna valuta.

U razgovoru s djelatnikom banke ne sjeća se da mu je posebno ukazivano na odredbu ugovora koja se odnosi na novčanu naknadu koju banka uzima za obradu kredita te nije istu odredbu posebno uočio u ugovoru koji je letimično pročitao. Kada je predao svu dokumentaciju za kredit i kada mu je banka uručila pismeni primjerak ugovora o kreditu koji je morao ovjeriti kod javnog bilježnika, čitajući isti bila mu je bitna kamatna stopa iz ugovora koja je bila niža od one u drugim bankama, bila mu je bitna visina mjesečnog obroka za otplatu kredita koji su njegova primanja mogla podnijeti. Sjeća se da je prilikom dobivanja kredita dobio gotovinu na svoj račun za troškove adaptacije kuće i da je taj iznos bio manji od iznosa podignutog kredita a tako su dobivali i drugi i to umanjenje je bilo za troškove obrade kredita. U to vrijeme nije znao koliko iznosi naknada za obradu kredita. Kredit je otplatio i za isti je provedena konverzija. Za mogućnost povrata ove naknade čuo je od drugih kolega u selu koji su isto digli kredit i otišao je kod odvjetnika kojeg je angažirao i zbog toga je tužio. Ni sada ne zna da li je naknada bila ugovorena u postotku ili kako drugačije no rečeno mu je da je to iznos koji se uobičajeno plaća za troškove obrade kredita a nije navođeno za koje radnje banke se isti odnosi već je samo navedeno troškovi obrade kredita. Prilikom preuzimanja pismenog ugovora o kreditu koji je primio već napisanog dobio je plan otplate kredita a ne zna da li je dobio opće uvjete poslovanja banke ili kakvu drugu dokumentaciju. Plana otplate se sjeća jer je u istom znao provjeriti koliko je mjesečna rata porasla u odnosu na onu koja je u planu otplate. Po struci je strojobravar i tada je prvi put čuo za neke izraze iz ugovora o kreditu kao što je anuitet i slično. Ne razumije sve financijske izraze. Nije bio vlasnik obrta niti direktor firme ni u vrijeme podizanja kredita niti kasnije i sve vrijeme radi u firmi Komunalac Davor. Pri sklapanju ugovora o kreditu nije mu dana mogućnost da pregovara o pojedinim odredbama ugovora te nakon što se odlučio za ovaj kredit u banci mu je pripremljen pismeni ugovor koji je preuzeo i otišao ovjeriti.

Na pitanje suca da li je u ugovoru postojala koja odredba s kojom se nije slagao, iskazuje da bi to bila ta odredba o troškovima obrade no čuo je da to mora platiti a bilo mu bitno da dobije kredit koji je tražio i prihvatio je sve odredbe koje je banka odredila a na koje nije mogao utjecati. Prilikom podizanja kredita i realizacije istog nije prigovarao odredbi koja određuje visinu naknade za obradu kredita kao niti za bilo koju odredbu ugovora o kreditu jer je bio sretan što je dobio kredit.

U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije znao da će morati platiti tu naknadu a shvatio je da mu je naplaćena naknada u trenutku kada mu je iznos kredita uplaćen na njegov račun i nakon toga je čuo u banci da je to za obradu kredita a tako je čuo i od ostalih kolega koji su dizali kredit da je i njima iznos kredita umanjen za troškove obrade kredita. Nije se u banci raspitivao na što se točno odnose troškovi obrade kredita. Nije pokušao smanjiti tu odredbu i nije išao u banku da se interesira se zašto mu je umanjen iznos odobrenog kredita jer je znao da su to troškovi za obradu kredita. Nije znao da se opći uvjeti poslovanja tuženika kao i odluka o tarifi naknade za usluge banke primjenjuje i za njegov kredit. Ne sjeća se iznosa naknade za obradu kredita već samo iznosa rate za otplatu kredita koja je rasla. Kada je realizirao kredit nije znao koliko naknada iznosi a vidio je da je dobio manji iznos na račun od iznosa kredita koji piše u ugovoru, a u vrijeme adaptacije kuće mu je svaki iznos bio bitan. Kuću koju je adaptirao nije nikada iznajmljivao a i danas živi u istoj.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2 st. 4 Ugovora o namjenskom kreditu od 23. ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora a u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

6. Sud smatra da je sporna odredba čl. čl. 2 st. 4 Ugovora o namjenskom kreditu od 23. ožujka 2007. ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), te i pozivom na odredbe čl. 295. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO).

7. Tuženica osporava tužbeni zahtjev tužitelja te osporava da bi navedena odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita u skladu s odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora bila ništetna kao i tvrdnju tužitelja da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te da bi ista bila protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tužena u odgovoru na tužbu navodi koji su to stvarni troškovi koji su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, te poriče da ista naknada uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

8. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu tužitelj - potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, utvrdio pretpostavke nepoštenosti takve ugovorne odredbe, te je iz provedenih dokaza utvrđeno da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

Polazeći od toga da je tužitelj kredit digao za obnovu svog stambenog prostora, namjena podignutog kredita potvrđuje da je tužitelj potrošač te se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je sudu predočio činjenice i dokaze koji potkrjepljuju potrošačku svrhu ugovora o namjenskom kreditu a svojstvo tužitelja kao potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice. Uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, sud polazi od toga da je tužitelj dokazao svoj status potrošača a cijeneći sve okolnosti konkretnog pravnog odnosa, i temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Sud ne prihvaća navode tuženika da se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne bi smjela smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima jer da u vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku da ugovori i naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Ne stoje navodi tuženika da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2.st.4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača gdje je zakonodavac u čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“ a ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita.

Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade 4 za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca

10. Tužena nije dokazala da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe a iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da tužitelj nije informiran o potrebi plaćanja predmetne naknade čija visina je određena čl. 2 st. 4 Ugovora o namjenskom kreditu od 23. ožujka 2007.

11. Iz iskaza tužitelja GJ proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, dok tužena strana nije pružila dokaze u prilog osporavanja tvrdnji tužitelja niti je bilo čime poduprla svoje navode.

Iz odredbe ugovora čije se utvrđenje ništetnosti tužbenim zahtjevom traži nije vidljivo koliko iznosi naknada i troškovi tuženika kao kreditora već je samo uopćeno navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Isto pokazuje da se radi o spornoj neodređenoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo.

12. Sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP. Time je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade čija visina nije naznačena u ugovoru. U ugovorima o kreditu kreditori naknadu za obradu kredita često naznačuju u ugovorenom postotku od iznosa kredita, pa korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu. Na taj način naknada za obradu izražena u postotku znači da za isti posao pri plasiranju kredita kreditor naplaćuje različitu visinu naknade za obradu kredita ovisno o visini kredita. Stvarni troškovi koje je tuženica kao kreditor ima pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita nisu različiti bez obzira na visinu kredita koji korisnik kredita podiže.

U slučaju tužitelja GJ tužena u svojoj odredbi uopćeno navodi obvezu plaćanja sve naknade i troškova koje ima korisnik kredita a prilikom realizacije kredita a prema odluci o tarifi naknada za usluge kreditora.

13. Sud smatra da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. čl. 2 st. 4 Ugovora o namjenskom kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

14. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

15. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužitelj je moguće informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

17. U konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru te se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz saslušanog tužitelja) pa se može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

Predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje se značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, jer bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

18. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri a vezano za ugovaranje promjenjive kamatne stope koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni te su propustile potrošače informirati o tome.

19. Zbog navedenog utvrđena je ništetnom odredba čl. 2 st. 4. ugovora o kreditu a kako je to navedeno u točki I izreke presude.

Tužena banka nije dokazala objektivno nastale troškove niti visinu naknade u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora u trenutku realizacije kredita tužitelja kod tuženika kao kreditora.

Tuženica nije postupala u dobroj vjeri te tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za usluge kreditora prilikom obrade i odobravanja kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i tuženik - trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te sud smatra da tako uopćena odredba ugovora nije jasna i lako razumljiva te lako uočljiva.

Imajući u vidu pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, sud je zaključio da je sporna odredba čl. 2. st. 4 Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87.

ZZP nepoštena a time i ništetna.

20. O odredbi za plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita nije se pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirana od strane banke i na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, pa ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

21. Tužitelj je dokazao svojstvo potrošača a temeljem sklopljenog namjenskog ugovora o kreditu od 23. ožujka 2007. za adaptaciju nekretnine u kojoj stanuje. Tužitelj je isti ugovor sklopio kao fizička osoba kao korisnik kredita a odredbom čl. 5 st. 1 točka 15 Zakona o zaštiti potrošača potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušanog tužitelja koji je iskazao da je kredit podigao upravo za adaptaciju kuće u kojoj živi te je isti u vrijeme podizanja i otplate kredita bio G.

22. Sud smatra da je odredba čl. 2. st. 4 Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

23. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorio naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora, time da je prema priznanju same tužene naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosila utuženi iznos od 1.093,78kn / 145,17€ o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužitelja sa 26.03.2007. naplatio iznos od 1.093,78kn / 145,17€ (str. 14 spisa), to je tuženik dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno protuvrijednost eura (145,17 eura - prema fiksnom tečaju - 7,53450 kuna za jedan euro) s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od narednog dana od dana stjecanja 26.10.2005. do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO- a), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

24. O stopi zatezne kamate na dosuđeni iznos od 145,17€ koja je naplaćena od tužitelja sa 26.03.2007. zakonska zatezna kamata je dosuđena od 27.03.2007. do isplate, a ne kako je to tužitelj zatražio od 24. ožujka 2007., a sve temeljem zakonskih odredbi, a kako je to navedeno u izreci presude.

25. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući da je u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 2. stavak 4 Ugovora o kreditu od 23.3.2007., sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 2. stavka 4. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

26. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., ZJ i ĐJ, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., V, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.

27. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. stavka 4. Ugovora o kreditu od 23.3.2007. koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. U svom dopisu od 7. srpnja 2024. tuženik je punomoćniku tužitelja (strana 14 spisa) naznačio da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva po predmetnom kreditu s danom 26.3.2007. te je iznosila 1.093,78 / 145,17€.

U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su 23.3.2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik – Zagrebačka banka d.d. - kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju stambenog prostora za iznos kredita od 23.000,00 CHF.

U točki 2. stavka 4 Ugovora o kreditu je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove, a prema Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora. U ugovoru nije navedeno koji postotak naknade se određuje.

28. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade i troškova u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora stranci dovoljno jasno precizirana te da li je stranka u trenutku realizacije kredita znala koliko ona iznosi i na što se odnosi.

Sporna je i visina navedene naknade za obradu kredita. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 2. stavka 4. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

29. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na sve naknade i troškove u skladu s odredbom o Tarifi naknada za usluge kreditora a kako je to navedeno u čl.2.4. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknade i troškove za obradu kreditnog zahtjeva a prema odluci tuženi o Tarifi naknada za usluge kreditora.

Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

30. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 2. stavka 4. Ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku sa 23.3.2007. isplatio iznos od 1.093,78kn / 145,17€, a koja visina iznosa naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva je nesporna po tuženiku.

Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 21. travnja 2007. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.)

31. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 145,19€ eura.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 7.11.2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 19.12. 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 3.2.2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), što ukupno iznosi 175,00 eura na koji iznos tužitelju pripada PDV od 43,75 eura što zbrojeno daje iznos od 218,75 eura.

Tužitelju je dosuđen i trošak plaćene pristojbe na tužbu od 13,27 eura te pristojbe na presudu od 13,27 eura što ukupno daje zbroj od 245,29 eura koji iznos je tužena dužna naknaditi tužitelju. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 3. veljače 2026. do isplate.

Tužitelj je odbijen sa zatraženim troškom pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura jer je prema ispravnom v.p.s.-u od 145,17 eura pristojba na tužbu 13,27 eura koliko je sud tužitelju i priznao.

32. Slijedom gornjeg odlučeno je kao u izreci presude.

U Novoj Gradiški 3. veljače 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana objave iste na E oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370 ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. Odvj. Darko Samardžija

2. Odvj. Margita Kiš Kapetanović