Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 2
Poslovni broj: Gž R-342/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Daniele Pivčević, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Ivana Tironija, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SU (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane (OIB: 52634238587), Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-690/2019 od 6. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 3. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženice se djelomično odbija, a djelomično uvažava, pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-690/2019 od 6. ožujka 2020. potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke preko iznosa od 33.013,76 kuna / 4.381,68 eura[1] do iznosa od 74.374,99 kuna / 9.871,26 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 21. rujna 2018. do isplate, kao i u odluci o trošku, dok se prvostupanjska presuda preinačuje u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na način da se odbija zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na taj iznos, a za razdoblje prije 21. rujna 2018.
II. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju na ime troškova revizijskog postupka iznos od 1.875,00 kuna / 248,86 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-690/2019 od 6. ožujka 2020. naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 74.374,99 kuna / 9.871,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci (točka I. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu više zatraženog iznosa od 27.986,72 kuna / 3.714,48 eura, te dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike naknade plaće kao neosnovan (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 31.750,00 kuna / 4.213,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka III. izreke).
2. Inače, predmet spora je bio zahtjev tužitelja za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama u razdoblju od ožujka 2006. do prosinca 2008., koji rad je tužitelj obavljao kao pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske s činom poručnika korvete, raspoređenim u ustrojbenu cjelinu Zapovjedništva Hrvatske ratne mornarice s pristožernim postrojbama, Flota Hrvatske ratne mornarice, na dužnosti pomorskog časnika do 14. prosinca 2006., a od 15. prosinca 2006. zapovjednika Zapovjedno- brodskog odreda - zamjenik zapovjednika.
3. Odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, dalje: ZPP) presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-697/2020-2 od 9. srpnja 2020. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke. Ujedno je djelomično odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen do iznosa od 33.013,76 kuna / 4.381,68 eura s pripadajućom zateznom kamatom. Nadalje je djelomično prihvaćena žalba tuženice te je preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 33.013,76 kuna / 4.381,68 eura s pripadajućom zateznim kamatama, kao i u odluci o parničnom trošku, te je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 33.013,76 kuna / 4.381,68 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose pobliže opisanim u izreci presude i naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.924,37 kuna / 1.449,91 eur sa zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu do iznosa od 31.750,00 kuna / 4.213,95 eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka 3. izreke).
4. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Revd 3732/2020-2 od 5. travnja 2022. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude.
5. Povodom revizije tužitelja revizijski sud je drugostupanjsku presudu ukinuo u pobijanom dijelu pod točkom 3. izreke kojim je prihvaćena žalba tuženice i preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev tužitelja odbijen i za daljnji iznos preko iznosa od 33.013,76 kuna / 4.381,68 eura s pripadajućim kamatama i u tom ukinutom dijelu je predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a radi ponovne ocijene prigovora tuženice o nastupu zastare za dio plaće za koji je 21. rujna 2018. povišen tužbeni zahtjev.
6. Dakle, u ovoj fazi postupka sporno je, je li za dio tužbenog zahtjeva preko iznosa od 33.013,76 kuna / 4.381,68 eura do iznosa od 74.374,99 kuna / 9.871,26 eura nastupila zastara s obzirom da je tužbeni zahtjev do 21. rujna 2018. iznosio 33.013,76 kuna / 4.381,68 eura, a sporna je i odluka o trošku.
7. Sud prvog stupnja u dijelu kojim se traži isplata iznosa od 74.374,99 kuna / 9.871,26 eura (od čega je već pravomoćan iznos od 33.013,76 kuna/ 4.381,68 eura) prihvaća tužbeni zahtjev, a nakon što je u postupku utvrdio:
- da je rad tužitelja u utuženom razdoblju bio organiziran na način da se upućivao na višednevne službe na moru temeljem višednevnih radnih naloga o čemu je tuženica vodila evidenciju rada;
- da je posao bio organiziran tako da je tijekom višednevnih službi tužitelj imao dnevno 8 sati slobodnog vremena kada nije stvarno izvršavao radne zadatke i tako provedeno vrijeme ne može se smatrati prekovremenim radom, dok je sve ostalo radio po nalogu i za račun poslodavca;
- da tuženica nije donijela rješenje o preraspodjeli radnog vremena, kao ni rješenje o korištenju slobodnih dana odnosno tužitelju nisu omogućeni slobodni dani;
- da i iz iskaza svjedoka proizlazi da je rad bio organiziran na način da su za spavanje i odmor imali nekoliko sati unutar 24 sata dnevno;
- da je vještačenjem utvrđeno, a temeljem dokumentacije tuženice (evidencije mjesečnih sati rada tužitelja, radnih naloga, obračunskih lista i izvješća koja se odnose na obavljanje dužnosti tužitelja) kako je tužitelj u predmetnom razdoblju ostvario prekovremene sate rada, rad subotom, nedjeljom, blagdanom i noćni rad koji nije plaćen u ukupnom iznosu od 74.374,99 kuna / 9.871,26 eura ili po mjesecima kako je prikazano u Tablici koja je prilog vještva, ako se uzme u obzir osmosatni dnevni odmor;
- da su u navedene prekovremene sate dakle, uračunati samo stvarno odrađeni sati rada duži od punog radnog vremena, a ne i sati kada tužitelj nije stvarno izvršavao radne zadatke (osmosatni odmor);
- da je u tom smislu tužitelj povisio tužbeni zahtjev podneskom od 21. rujna 2018., a koji je do tada iznosio 33.013,76 kuna / 4.381,68 eura, te je u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva tuženica istakla prigovor zastare.
8. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud smatra da tužitelj ima pravo na povećanu plaću u smislu odredbe članka 39. stavak 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 92/04), te odredbe članka 92. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04 - pročišćeni tekst), ali zaključujući kako je neprihvatljivo da bi tužitelj mogao raditi 24 sata dnevno (bez odmora) određeno razdoblje, pravo na uvećanje plaće ocijenio je osnovanim samo za stvarno odrađene sate rada te kao prekovremeni rad nije priznao razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata. Prvostupanjski sud u svojoj odluci nije cijenio prigovor zastare istaknut od strane tuženice na povišeni dio tužbenog zahtjeva.
9. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na povećanu plaću prihvaća i ovaj sud, dok o zastari potraživanja tužitelja u dijelu zahtjeva koje je preinakom tužbe povišen preko iznosa od 33.013,76 kuna / 4.381,68 eura do iznosa od 74.374,99 kuna / 9.871,26 eura za kazati je slijedeće:
10. U okolnostima konkretnog slučaja nije sporno da je preinaka tužbe izvršena povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka i provedenog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine nastale štete.
11. Preinaka tužbe regulirana je člankom 190. i člankom 191. ZPP-a.
12. Stavkom prvim članka 190. ZPP-a je propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom drugim istoga članka propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
13. Nadalje, člankom 191. stavak 1. ZPP-a je propisano da preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom drugim istoga članka je propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.
14. Navedenim, povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe (članak 191. stavak 1. ZPP-a).
15. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženice, ako je preinaka izvršena iz iste činjenične osnove tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti (članak 191. stavak 2. ZPP-a), a kako to cijeni i revizijski sud u odluci broj Rev-429/2024-2 od 12. lipnja 2024.
16. Nadalje, na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 27. svibnja 2024. u pogledu tijeka zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje:
„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."
17. Kako se u konkretnom slučaju preinaka tužbe temelji na istoj činjeničnoj osnovi, u skladu sa prethodno citiranim pravnim shvaćanjem, podnošenjem tužbe u ovom sporu je prekinuta zastara i u odnosu na preinačeni dio tužbe (povećanjem zahtjeva).
18. Međutim, povišenjem tužbenog zahtjeva zakonske zatezne kamate na iznos za koji je uvećan tužbeni zahtjev, teku tek od trenutka preinake tužbenog zahtjeva. Stoga je tuženica u obvezi platiti zatezne kamate na povećani dio tužbenog zahtjeva od trenutka kad je isti postavljen, jer ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva.
19. U takvoj situaciji u tom dijelu je u odnosu na kamate sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, čime je u odnosu na kamate koje se odnose na preinačeni dio tužbenog zahtjeva (preko iznosa od 33.013,76 kuna / 4.381,68 eura do iznosa od 74.374,99 kuna / 9.871,26 eura) trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu na način kako je to navedeno u izreci ove drugostupanjske odluke.
20. Kako izvršena preinaka prvostupanjske presude ne mijenja ocjenu suda prvog stupnja o konačnom uspjehu stranaka u ovom sporu, to je trebalo potvrditi i odluku o trošku utemeljenu na ispravno izvršenom obračunu u primijeni odredbe članka 154. ZPP-a.
21. Pri odlučivanju koje će troškove naknaditi prvostupanjski sud je jasno naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a), te koliko bodova pripada za svaku pojedinu poduzetu radnju. Pritom je sud prvog stupnja pravilno vodio računa radi li se o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari ili se pak samo raspravljalo o procesnim pitanjima, kao i je li u pitanju obrazloženi podnesak ili je to podnesak čije sastavljanje spada u ostale podneske pa su neosnovani žalbeni prigovori s tim u vezi. Što se tiče troška sastava podnesaka, sud prvog stupnja priznavao je trošak sastava samo onih podnesaka za koje je opravdano smatrao da su u postupku bili svrsishodni i potrebni. Isto tako, suprotno navodima tužitelja predujmljeni trošak vještačenja mu je priznat u cijelosti. Nadalje, obveza tuženika da trošak postupka isplati na račun punomoćnika tužiteljice proizlazi iz sadržaja same punomoći priložene uz tužbu.
22. Slijedom svega iznesenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
23. Kako je odluka o troškovima revizije, a s kojom je tužitelj uspio, ostavljena za konačnu odluku, istom je na ime njenog sastava priznat iznos od 1.875,00 kuna / 248,86 eura.
U Splitu 3. veljače 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
dr. sc. Daniela Pivčević
