Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-344/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Sandri Đurin odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića br. 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Knežević odvjetniku u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 19. prosinca 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnicom i punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208268550 sklopljenog dana 17. siječnja 2007. godine između tužitelja OT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića br. 10, OIB 92963223473 koje glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 18 D. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208268550 sklopljenog dana 17. siječnja 2007. godine između tužitelja OT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića br. 10, OIB 92963223473 koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“, pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića br. 10, OIB 92963223473 da tužitelju OT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati

- novčani iznos od 157,36 € - 1.185,60 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 15% godišnje koja teče od 13.02.2007.g. do 31.12.2007.g., po stopi od 14% od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. g. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena,

- novčani iznos od 82,86 € - 624,33 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 12% teče od 13.06.2012.g. do 31.07.2015.g, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. g. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića br. 10, OIB 92963223473 da tužitelju OT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 244,92€ zajedno sa zz. kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja 3. veljače 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj je tužbom od 10.6.2025. utužio tuženu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208268550 od dana 17. siječnja 2007. godine, a temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u visini od 17.440,59 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu. Tužitelj je svoju ugovornu obvezu otplate kredita u cijelosti izvršio dana 11. lipnja 2012. godine, prijevremenom otplatom.

U članku 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila tuženik je kao bankar ugradio odredbu o obvezi korisnika kredita da Banci plati sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora. Temeljem ove ugovorne odredbe tuženik je tužitelju obračunao i naplatio iznos od 1.185,60 kn dana 14. veljače 2007. godine na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

U točki 18 D Ugovora o kreditu tuženik je kao bankar ugradio odredbu o mogućnosti prijevremene otplate odnosno da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Temeljem ove ugovorne odredbe tuženik je od tužitelja dana 11. lipnja 2012. godine obračunao i naplatio naknadu u iznosu od 624,33 kn. Tužitelj sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao o odredbama članaka 2. st. 3. i 18 D Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, već je tužitelj prihvatio ponudu od strane tuženika, a koji Ugovor je bio unaprijed formulirani standardni ugovor sastavljen od strane tuženika. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu niti je niti mogao pregovarati o postotku naplate naknade za obradu kredita, kao niti o naknadi prilikom prijevremene otplate. Isto tako u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u Ugovoru nema naznake njezine visine odnosno nije određena. Navedeni članak Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila je ništetan, jer je ujedno suprotan i kogentnoj odredbi članka 1024. st. 4. i članka 5. Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odredbom Zakona o obveznim odnosima propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti odnosno nema pravo na izgubljenu dobit.

Nesporno da je ovakvom ugovornom odredbom, a onda i samom praksom tuženika znatno otežano ispunjenje ugovora prije roka, a koje je pravo tužitelja na prijevremeno zatvaranje kredita zakonsko pravo, što znači da je tuženik u konkretnom slučaju nepošten stjecatelj budući da nije pretrpio nikakvu štetu. Zakon o zaštiti potrošača u članku 81. (NN 96/2003) regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto propisuje i odredba čl. 296 st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelj se tuženiku obratio svojim zahtjevom od 09. travnja 2024. godine za dostavu dokumentacije o visini naplate naknada, datuma naplate te predložio i očitovanje tuženika o mogućnosti rješavanja spora mirnim putem odnosno da se sklopi izvansudska nagodba. Tuženik je u svojem očitovanju od 15. travnja 2024. godine dostavio podatke o visinama naplaćenih naknada. Na miran način rješenja spora tuženik ne pristaje. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 3208268550 sklopljenog dana 17. siječnja 2007. kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, te s navedene osnove zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 240,19 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 157,26€/1185,60kn od 13.2.2007. te tužitelja zahtjeva utvrđenje ništetnom odredbe čl. 18.D kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu s kojeg osnova se zahtjeva isplata iznosa od 82,86€/624,33kn od 13.6.2012. godine pa do isplate.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedene ugovorne odredbe imale smatrati nepoštenom odnosno ništetnom.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. I Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisana visina naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita.

Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

Naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge, povezanih regulatornih troškova.

Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (FT protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

Navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom da ista ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. Uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, po tuženiku proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom / ništetnom.

Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada za obradu kredita naplaćena 14. veljače 2007. a za prijevremenu otplatu kredita sa 11. lipnja 2012. godine. Ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirane odredbe bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade za obradu kredita izvršeno 14.2.2007. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 17 godina, a od plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je naplaćena sa 11. lipnja 2012. godine proteklo je više od 13 godina, što čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. Nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3.1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

Tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Sud je proveo dokaze u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP-a uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 17.1.2007. u dopis punomoćnice tužitelja tuženoj od 9.4.2024., u odgovor tuženika od 15.4.2024. na dopis tužiteljice, u odgovor na tužbu sa prilozima uputom za odobravanje kredita građanima, u sudsku praksu, u podnesak tužitelja od 20.8.2025., u iskaz saslušanog tužitelja OT.

4. Tužitelj ZT iskazao je da je 2007. podigao kredit u Zagrebačkoj banci radi kupovine automobila koji je kupio u auto salonu Vidaković u Novoj Gradišci. Djelatniku auto kuće je predao svu potrebnu dokumentaciju za kredit a sjeća se je sam osobno još morao odnijeti u banku bon 2 jer je u to vrijeme bio zaposlen kod privatnika u firmi Grading. Sa djelatnikom banke nije ništa razgovarao o kreditu koji namjerava podići već je samo predao taj bon 2 djelatniku koji je radio na kreditima i gdje mu je rečeno da ostavi taj bon 2. Ništa sa djelatnikom nije razgovarao o kreditu već je sve poslove oko podizanja kredita prepustio djelatniku auto kuće gdje je kupio auto koji mu je rekao da oni sređuju papire za kredit. U vrijeme kada je dizao kredit nije mu djelatnik auto kuće rekao da postoji trošak obrade kredita i novac od kredita je uplaćen direktno na račun auto kuće. Iz auto kuće su ga nazvali i rekli da je novac uplaćen ali da je uplaćen manji iznos od onog koji je tužitelj dobio kreditom. Nije znao zbog čega je iznos dobivenog kredita manji i to je odmah rekao djelatniku auto kuće no nije išao u banku pitati zbog čega je taj iznos umanjen. Djelatnik auto kuće mu je rekao da će oni provjeriti zašto je taj iznos umanjen no nitko mu poslije nije iz auto kuće ništa javljao a tužitelj nije išao u banku pitati zbog čega je taj iznos umanjen. U tijeku otplate kredita nije znao da je taj iznos umanjen zbog troškova obrade kredita. Kada je otplaćivao kredit rata kredita se počela povećavati zbog rasta tečaja franka pa je htio prijevremeno otplatiti kredit. U banci mu nisu rekli da treba platiti trošak za prijevremenu otplatu i zatvaranje kredita. Uredno je platio iznos koji mu je banka rekla da mora platiti pri zatvaranju kredita a nije znao da u tom iznosu postoji trošak naknade za prijevremeno zatvaranje kredita. Naknadno kada je sav kredit već otplatio i prijevremeno zatvorio od drugih prijatelja je čuo da se plaćaju troškovi i za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita i tada mu je bilo jasno da je i onaj umanjeni iznos sigurno bio zbog troškova obrade kredita. Za kredit nije proveo konverziju i otplaćen je 2012.g. a tužio je banku samo zbog preplate zbog valutne klauzule i ista odvjetnica mu je rekla da ima pravo na povrata naknade za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita pa je za to i tužio. Po struci je trgovac i nije bio vlasnik nikakvog obrta ni direktor tvrtke nikada a sada je zaposlen u MUP-u. Završio je SSS za trgovca i poslije se prekvalificirao za komercijalistu i ne razumije baš sve financijske izraze koji se spominju u kreditu. Ugovor o kreditu je letimično pročitao ono što je razumio a bila mu je bitna visina kredita i visina rate. Ne sjeća se da je uopće uočio odredbu o obvezi plaćanja bilo kakvih naknada. Prvu naknadu za obradu kredita nisam ni znao da sam platio samo sam vidio manje uplaćeni iznos sredstava o čemu me je obavijestio djelatnik auto kuće. Drugu naknadu za obradu kredita je morao platiti jer mu je mjesečna rata jako narasla pa nije imao izbora, nije bio u poziciji da odbije plaćanje te naknade pri zatvaranju kredita jer takva mogućnost odbijanja plaćanja i ne postoji. Kada je vršio prijevremenu otplatu ovog kredita u banci isti je otplatio sredstvima novog kredita koji je podigao u istoj banci a iz sredstava novo odobrenog kredita je i plaćena naknada za prijevremeno zatvaranje prvog kredita u banci. Nije tražio pojašnjenje o iznosima koji su izračunati kod prijevremene otplate kredita jer je mislio da je to sve ono što banka mora naplatiti. Banka mu nije naknadno dostavila nikakvu drugu dokumentaciju osim onoga što je dobio u auto kući ugovora o kreditu i otplatnog plana. Nije niti smatrao da treba još nešto drugo dobiti.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba članka 2. stavak 3. i čl. 18. D. ugovora o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila broj ugovora 3208268550 sklopljenog dana 17. siječnja 2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. a kojom je odredbom ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, te zahtjev za isplatu iznosa od 157,36€ eura obračunate naknade sa zateznim kamatama od 15.2.2007., obzirom da je naknada naplaćena sa 14.2.2007. u iznosu od tadašnjih 1.185,60kn/157,36€, te da je ništetna odredba čl. 18.D. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita a koja je kod tužitelja naplaćena sa 11.6.2012. u iznosu od 624,33kn/240,22€ pa se kamata na istu potražuje od 13.6.2012.

6. Nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) i tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora realiziran namjenski kredit za kupovinu novog automobila u iznosu od 17.440,59 CHF, da je u članku 2. stavka 3. Ugovora o kreditu navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Iznos naknade od 1.185,60kn/157,36€ je prema dopisu tuženika od 15.4.2024. naplaćen sa 14.2.2007. (str. 12 spisa) prilikom korištenja kredita te je isti iznos odbijen od odobrenog kredita tužitelju.

U čl. 18. D. istog ugovora o kreditu navedeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora odnosno prema Općim uvjetima kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate te je prema dopisu tuženika od 15.4.2024. naplaćen sa 11.6.2012. naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 624,33kn/82,86€.

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu sud je ocijenio da postoji mjesna nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški pred kojim je podnesena tužba a imajući u vidu odredbe čl.1. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju(.N.N. br.102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015.g. te dodani čl.19.L. st.1. Zakona kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Tim zakonskim izmjenama u naš pravni sustav inkorporirane su odredbe Uredbe EU br.1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12.12.2012.g. u kojoj Uredbi je u čl.18.st.1. propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, ili, neovisno o domicilu druge stranke, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima domicil. Na opisani način zakonom, odnosno pravom EU je propisana izberiva nadležnost, između ostalog i prema mjestu gdje potrošač ima prebivalište. U čl.19. L. st.4. toč.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da se od odredbe iz st.1. Zakona može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora. Navedeni ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju(.N.N. br.102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015.g. primjenjuje se na sve ugovore o kreditu. Identično je propisano i čl.19. Uredbe EU br.1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12.12.2012.g. Kada su u pitanju potrošački ugovori, a predmetni kreditni odnos između stranaka to je, tada je zakonom, odnosno pravom EU propisana izberiva mjesna nadležnost prema sjedištu druge ugovorne strane ili prebivalištu potrošača, a od te propisane izberive nadležnosti se može odstupiti samo sporazumom koji se postigne nakon pokretanja spora. Kako je klauzula o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu u protivnosti sa odredbama javnog prava (kogentnim odredbama o nadležnosti iz Zakona o potrošačkom kreditiranju i Uredbe EU br.1215/2012) to ista više ne može izazivati pravne posljedice. Navedeno pravno shvaćanje o mjesnoj nadležnosti u skladu sa čl.19.L. Zakona o potrošačkom kreditiranju zauzeo je ŽS u Zadru u odluci br.Gž- 535/19-2, ali i Vrhovni sud RH u rješenju br.Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.g. Ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti također je ugovorena prema unaprijed formuliranom obrascu pripremljenom od strane tuženika, a sukladno čl.49. Zakona o zaštiti potrošača(u kojemu su implementirane smjernice 99/13 EEZ o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora) nepoštena je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena kada bi se uzelo sjedište banke takva bi odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka (ŽS u Rijeci u odlukama br.Gž-1318/2019-2 i Gž-2066/2017-2 te ŽS u Splitu u odluci br.Gž-1550/2019-2 i br.Gž-2171/2019-2).

Mjesna nadležnost ovog suda postoji sukladno čl.19. L. st.4. toč.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom odredbom je propisana univerzalna mjesna nadležnost nezavisno od toga radi li se o ugovorima o kreditu sa međunarodnim obilježjem ili ne.

8. Među strankama je sporno da li su odredbe članka 2. st. 3. i čl. 18.D. Ugovora o kreditu od 17.1.2007. ništetne prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o tim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, da li takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od ukupno 240,22€ sa zateznim kamatama kao u izreci presude.

9. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

10. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

11. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

12. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu Ugovora o kreditu, nespornog priznanja tuženika o visini naplaćenih naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita u ukupnom iznosu od 240,22€ (str. 12 spisa) i iskaza tužitelja OT, odredbe članka 2. st. 3. i čl. 18. D. Ugovora o kreditu po ocijeni suda su nepoštene, a time i ništetne iz razloga što se radi o odredbama ugovora koje je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.

Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

13. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik na način da je u članku 2. st. 3 i čl. 18.D. naveo da je naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu određena prema Odluci o tarifi naknade za usluge kreditora visini naknade za obavljanje bankarskih usluga i to za obradu kredita jednokratno unaprijed a za prijevremenu naplatu i prema Općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene naplate.

Tako određene naknade i to jednokratna unaprijed prilikom realizacije kredita i naknada prilikom prijevremene otplate kredita da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora, no bez navođenja o kojim troškovima i naknadama se točno radi. Na taj način kreditor bez ikakve suglasnosti korisnika kredita istog dovodi u neravnopravni položaj jer se isti obvezuje platiti sve naknade i troškove bez navođenja na što se isti odnose. Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 157,36€ obuhvaća sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju Kreditoru kod odobrenja kredita, time da se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu koji navodi da je poslove oko dobivanja kredita za njega u banci obavio djelatnik Auto Salona Vidaković a koji mu je i predao pismeni ugovor o kreditu i on nije niti bio u banci vezano za dobivanje kredita već je samo potrebnu dokumentaciju za kredit predao djelatniku auto salona. Dobiveni ugovor o kreditu je letimično pročitao prije potpisivanja jer je ugovor bio unaprijed pripremljen i nije mogla utjecati na sadržaj istoga. Nije niti znao da postoji ulazna naknada i koliko iznosi te je za istu saznao od svog odvjetnika koji ga je zastupao u drugim predmetima prema istoj banci. Iz navedenog je vidljivo da ne stoje navodi tužene strane da je tužitelj bio upoznat s odredbom kojom se određuje naknada za obradu kredita i za naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, no tužena svoje tvrdnje nije ničim dokazala.

Uzimajući u obzir iskaz saslušanog tužitelja koja navodi da mu nitko nije objašnjavao koliko iznosi naknada za obradu kredita i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita od strane djelatnika banke jer je sve poslove oko dobivanja kredita obavio djelatnik auto salona gdje je kupovao automobil vidljivo je da nisu točne tvrdnje tuženika da je djelatnik banke objasnio tužitelju na što se odnosi ulazna naknada.

Na svakoj strani je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasni na što se s obzirom na odredbu članka 2. stavka 3. i čl. 18.D. Ugovora o kreditu jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi.

Prema navodu tuženika naknada iz čl. 2. stavke 3. Ugovora, a kako to tvrdi tužena se odnosila na obradu kreditnog zahtjeva pokrivene usluge i troškove koji se spominju, troškove rada, administrativne troškove i amortizaciju, materijalne troškove i troškove za nebankarske usluge, troškove provizija i naknada, poreza i drugih administrativnih davanja.

Navedene naknade nisu tužiteljici ni na bilo koji način spomenute niti objašnjene koliko će iste iznositi i zbog čega, a pogotovo u konkretnom slučaju gdje je tužitelj dobio već gotov pismeni ugovor o kreditu u auto salonu gdje je kupovao automobil prilikom potpisivanja istog i prije ovjere kod javnog bilježnika.

Iz navedene odredbe čije se utvrđenje ništetnom traži nije vidljivo koliki je postotak naknade za obradu kredita, jer je paušalno navedeno naknade i troškovi u skladu s odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora sve u točki 2 stavak 3 Ugovora o kreditu. U istoj točki 2. stavka 4 se spominje obveza plaćanja jednokratne premije osiguranja tražbine kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi od 2,00 % koja se obračunava na iznos kredita iz članka 2. stavka 1 od 17.440,59 CHF uvećanom za 20%. U odgovoru na tužbu tužena strana polazi od toga da je ugovorena naknada za obradu kredita 2,00 % a što nije precizno navedeno u odredbi čije se utvrđenja ništetnom traži, već se isti postotak odnosi na jednokratnu premiju osiguranja koja se nadovezuje kao obveza korisnika kredita i koja je jednokratno isplaćena u utuženom iznosu kako je to tužena i nesporno priznala te naznačila u svom dopisu od 15.4.2024. (strana 12 spisa). Sudu nije poznato za obavljanje kojih bankarskih usluga je naplaćena naknada po kreditu u utuženom iznosu, a visinu naknade zasigurno nije nitko niti objašnjavano tužitelju kao korisniku kredita prilikom podizanja kredita a obzirom da je poslove oko dobivanja kredita umjesto tužitelja za njega obavio djelatnik auto kuće u kojoj je kupovao automobil a što je očito bila praksa navedene Auto kuće Vidaković.

Nejasno je u konkretnom slučaju koje su to naknade za obavljanje bankarskih usluga i kojih, a koje su naplaćene tužitelju kao korisniku kredita, kao i to kako i kada ih je prezentirao tuženik korisniku kredita, ovdje tužitelju, na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da mu je ista jednokratno naplaćena prilikom realizacije kredita za kupovinu automobila, kao i prilikom naplate naknade zbog prijevremenog zatvaranja kredita.

14. Sud smatra da je odredba čl. 2.3. i odredba čl. 18.D. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorio naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora, time da je prema priznanju same tužene naknada za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita zbrojeno iznosila utuženi iznos od 240,22€ a o kojim se ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i koje kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa su zbog toga te odredbe nepoštene i ništetne.

Kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužitelja naplatio utuženi iznos od 240,22€, to je tuženik dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno protuvrijednost eura (240,22 eura - prema fiksnom tečaju - 7,53450 kuna za jedan euro) s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj:

55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od stjecanja 20.11.2008. do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

15. O stopi zatezne kamate za utužene iznose odlučeno je na temelju zakonskih odredbi a kako je to navedeno u izreci presude.

16. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući da je u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 2.3. i čl. 18.D. Ugovora o kreditu od 17. siječnja 2007., sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 2. st. 3 i čl. 18.D. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

17. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., LT i ČT, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., O, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.

18. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. stavka 3. i čl. 18.D. Ugovora o kreditu od 17. siječnja 2007. koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora."

U svom dopisu od 15.4.2024. tuženik je punomoćniku tužitelja (strana 12 spisa) naznačio da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva po predmetnom kreditu s danom 14.2.2007. te je iznosila 1.805,60kn / 157,36€ te sa danom 11.6.2012. naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 624,33kn / 82,86€. U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su 17. siječnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik – Zagrebačka banka d.d.- kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupovinu automobila za iznos kredita od 17.440,59 CHF.

U točki 2. stavka 3 Ugovora o kreditu je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove, a prema Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora. U ugovoru nije navedeno koji postotak naknade se određuje no u slijedećoj točki je navedena obveza korisnika kredita o plaćanju jednokratne premije osiguranja tražbine kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini od 2,00 % koja se uračunava na iznos kredita uvećanog za 20%.

U čl. 18. D. ugovora navedena je obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita a prema Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora te prema Općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate kredita.

Sporno je među strankama da li su odredbe kojima je ugovoreno plaćanje navedenih naknada i troškova u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora stranci dovoljno jasno precizirana te da li je stranka u trenutku realizacije kredita znala koliko te naknade iznose i na što se odnose.

Sporna je i visina navedene naknade za obradu kredita. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio.

U ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita te prijevremene otplate kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita i prijevremene otplate kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 2. stavka 3. i čl. 18. D. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 2. stavka 3. i čl. 18. D. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača.

Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita i prijevremene otplate kredita (članak 2. stavak 3. i čl. 18. D. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja OT, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 17. siječnja 2007. Poklonjena je vjera iskazu saslušanog tužitelja koji je iskazao da nije bio u banci niti je imao kontakt sa bankarskim službenikom tuženika te mu nitko nije objašnjavao na što se točno odnosi trošak naknade za obradu kredita i zašto iznosi baš toliko koliko je ista naknada iznosila. Nije mogao utjecati na iznos naknade za obradu kredita niti je znao koliki je iznos naknade za obradu kredita koji joj je odbijen od podignutog iznosa kredita. Prije utuženja je od punomoćnika saznao koliko iznosi taj dodatak za obradu kredita za koji je tužitelj podnio tužbu.

Iz navedenog proizlazi da je banka sačinila pismeni ugovor o kreditu sukladno svojim uvjetima te je isti dostavila Auto kući Vidaković koji je ugovor uručio tužitelju, a koji nije mogao utjecati na bilo koju odredbu predmetnog ugovora o kreditu pa tako i odredbe o ugovorenoj naknadi iz točke 2.3. i 18.D. Ugovora. Naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita bile su u sklopu ugovora o kredita, i prilikom pregovaranja i potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo ni spomena o navedenim naknadama niti na što se iste odnose i koliko iznose.

Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na sve naknade i troškove u skladu s odredbom o Tarifi naknada za usluge kreditora a kako je to navedeno u čl.2.3. i čl. 18.D. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknade i troškove za obradu kreditnog zahtjeva i naknade u slučaju prijevremene otplate kredita a sve prema odluci tuženi o Tarifi naknada za usluge kreditora.

Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Tuženik je prigovorio da tužitelj nije dokazao da je potrošač prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača a temeljem sklopljenog namjenskog ugovora o kreditu od 17. 1. 2007. za kupovinu automobila.

Tužitelj je isti ugovor sklopio kao fizička osoba kao korisnik kredita a odredbom čl. 5 st. 1 točka 15 Zakona o zaštiti potrošača potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušanog tužitelja koji je iskazao da je kredit podigao upravo za kupovinu automobila kojeg je koristio u privatne svrhe te da je u vrijeme podizanja i otplate kredita radio kao policajac u MUP RH i nije bio privatnik, niti vlasnik obrta niti trgovačkog društva.

21. Sud smatra da je odredba čl. 2. st. 3 i čl. 18. D. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

22. Ugovorena obveza plaćanja svih naknada i troškova kako je to navedeno u Ugovoru u odredbi 2. stavka 3. i čl. 18. D. Ugovora o kreditu, a bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi bez naznake bilo kakvog kriterija za visinu iste naknade i troškova, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba nije transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o čak i o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 2. stavka 3. i čl. 18. D. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 2. stavka 3. i čl. 18.D. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

23. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 2. stavka 3. i čl. 18. D. Ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku naplatio utužene iznose od ukupno 240,22€, a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženiku kao i datum naplate.

Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekućom od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 20.11.2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

24. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema ispravnoj vrijednosti predmeta spora od 240,22€.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu 50,00 € (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 20.8.2025. u iznosu 50,00 € (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 19.12.2025. u iznosu 50,00 € (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 3.2.2026. u iznosu 25,00 € (Tbr. 9. točka 3. Tarife), trošak sastava zahtjeva od 9.4.2024. u iznosu od 50,00€ (Tbr. 36. točka 3 Tarife), što zbrojeno daje iznos od 225,00€.

Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 6,64 € i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,28 € pa ukupan trošak tužitelja iznosi 244,92 €. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 3. veljače 2026. do isplate.

U Novoj Gradiški 3. veljače 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana objave iste na E oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370 ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. Odvj. Sandra Đurin

2. Odvj. Kruno Knežević