Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Čohilj i partneri, iz Pule-Pola, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 09. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 03. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 17.042,22 eur, i to uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja po stopi propisanoj odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose teče na iznos od 16.119,22 eur od 01. listopada 2015., pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.972,52 eur, i to uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose teče od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
III Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. tužiteljica tvrdi da su tužitelj i tuženica, odnosno, tuženica putem svoje Podružnice Laguna sa sjedištem u [adresa] zaključili dana 13. prosinca 2006. ugovor o kreditu kojim da je tuženica odobrila tužiteljici kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 95.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan isplate po godišnjoj kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci banke, a koja da je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,25 % godišnje (t. 1., 2., 4. i 7. ugovora o kreditu). T. 7. ugovora da je određeno da se kredit i kamata otplaćuju u 240 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke na dan plaćanja. T. 4. ugovora o kreditu da je propisano da je korisnik kredita dužan platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, kao i da se visina kamatne stope može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita. Sukladno navedenim odredbama ugovora o kreditu, tokom trajanja kreditnog odnosa, tuženica da je jednostranim odlukama mijenjala kamatnu stopu, pa da je tako od početnih 4,25 %, kamatna stopa iznosila 5,25, 5,20, 5,75, 5,65, 6,00 % itd., a koje da su sve kamatne stope više od kamatne stope važeće na dan zaključenja ugovora o kreditu. Osim navedenog, za vrijeme trajanja kreditnog odnosa tečaj HRK/CHF od početnih 4,59, te prosječnih 4,5-4,6 tokom 2007. i 2008., u 2009. da počinje konstantno rasti da bi u 2015. iznosio čak 7,2 (1 CHF=7,2 kn). Povećanjem kamatne stope, te povećanjem tečaja HRK/CHF da je došlo i do znatnog povećanja anuiteta koje da je korisnik kredita trebao otplaćivati, pa da je tako njegov anuitet po kreditu od prvotnih 588,27 CHF x 4,599787 = 2.706,00 kn, tokom 2013. dosegao iznos od 4.500,00 kn i više. Dana 14. prosinca 2015. tužiteljica i tuženica, sada putem Podružnice Pula, potpisale da su dodatak ugovoru o kreditu br. 9012165347, te da se temeljem istoga iznos konverzije kredita denominiran u CHF mijenja s iznosom kredita denominiran u eur. Temeljem navedene konverzije utvrđeno da je da je tužitelj do navedenog dana (30. rujna 2015.) uplatio tuženici sveukupno iznos od 365.246,45 kn, te da je na dan stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno, 30. rujna 2015., bio u preplati s osnova odobrenog mu kredita u iznosu od 31.168,64 kn. Navedeni iznos isplaćen da je tužitelju bez zateznih kamata umanjenjem budućih obroka kredita za 50 %. Navedene odredbe t. 1., 4. i 7. ugovora o kreditu da su ništetne u dijelu u kojem da je iznos kredita vezan uz vrijednost CHF, kao i u dijelu u kojem da je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa, i to u skladu s odlukom banke o kamatnim stopama, odnosno, ništetne da su odredbe prema kojima da je tužitelj bio dužan vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća i u kojem da je obračunata promjenjiva kamatna stopa, i to temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima i odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a sve kako da slijedi. Odredbama čl. 269. st. 2. i č. 270. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) da je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena, određena i odrediva, a ugovor da je ništetan ukoliko činidba ne ispunjava navedene uvjete određene zakonom. U odnosu na tužitelja činidba da nije bila određena zbog promjenjivosti tečaja CHF, kao i zbog promjenjivosti kamatne stope. U odnosu na tuženicu, a s obzirom na sklopljeni ugovor i sadržaj istog, tužitelj da je potrošač, te da mu je tuženica kao trgovac ponudila na sklapanje ugovor kojeg da je unaprijed sastavila i o kojem da tužitelj, kao potrošač nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti opće odredbe ZOO-a i posebne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koje da reguliraju pitanje nepoštenih ugovornih odredbi. Naime, čl. 296. ZOO-a da se ima primijeniti obzirom da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prilikom sklapanja ugovora prouzročena očita neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, a čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o ugovornim odredbama o kojima da se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a uzrokovale da su znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Kao što da je ranije navedeno, kamatna stopa određena ugovorom o kreditu (t. 7.) mijenjala da se jednostranom odlukom tuženice, odnosno, prema za tužitelja netransparentnim kriterijima, pa da se, shodno tome, o promjeni nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom kao potrošačem, niti da se od iste tražila bilo kakva suglasnost. Ističe se kako prilikom ocjenjivanja valjanosti pojedine odredbe o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, nije dovoljno da ista bude jasna, pregledna i razumljiva potrošaču, već da mu prilikom stupanja u obvezni pravni odnos moraju biti jasni i razumljivi ekonomski razlozi koji da se nalaze u pozadini primjene te ugovorne odredbe, kao i odnos između te odredbe i ostalih odredbi ugovora (o tome u sudskoj praksi suda EU: predmet C-26/13 P i C-186/16 K), na što da je nacionalni sud dužan ex offo paziti (C-453/10 Perničova, C-618/10 Banco Espanol, C-488/11 KĆ i dr.). Osim zbog povećanja kamatne stope, do promjene u visini mjesečnih anuiteta koje da je tužiteljica bila dužna plaćati tuženici, došlo da je, kao što da je već navedeno, i zbog znatnog porasta tečaja CHF, u kojoj valuti da je određen anuitet, u odnosu na vrijednost kune u kojoj da je vršeno plaćanje. Posebno se napominje da tuženica sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovarala ni o valuti CHF, uz koju da je vezana glavnica. Upravo suprotno, tuženica da je tužiteljici prikazala takav ugovor kao najpovoljniji zbog niže kamatne stope, pritom ne ukazavši na rizik zbog izglednosti promjene tečaja švicarskog franka, zbog čega da je ugovorna obveza o indeksaciji ugovorne obveze u CHF nepoštena, pa time i ništetna. U tom smislu da je mjerodavna i sudska praksa, odnosno, odluke VTS-a i VS-a RH donesene povodom kolektivne tužbe podnesene od strane Udruge CHF, i to kako slijedi. Presudom VTS-a posl. br. Pž-7129/13 utvrđeno da je da je, između ostalog, tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i internim aktima tuženika, a o kojoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovarao, niti je ugovorom utvrdio točne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je ponovno imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, čime je tuženik postupio suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i ZOO-u. Presudom VTS-a posl. br. Pr-6632/17 odbijene da su žalbe tuženika, između ostalog i tuženika u ovom predmetu, te da je u većem dijelu potvrđena presuda TS-a u Zagrebu P-1401/12 kojom da je u bitnom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja, kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Navedene da su odluke, osim zauzetog pravnog shvaćanja koji da je kao takav obvezujući za nižestupanjske sudove, relevantne i u odnosu na zastarne rokove koji da se u slučaju podnošenja kolektivne tužbe prekidaju, te počinju ponovno teći po pravomoćnosti sudske odluke, donesene u povodu te tužbe, a što da je potvrđeno i odlukom VS-a RH povodom izvanredne revizije posl. br. Rev-2245/17 kojom da se utvrđuje kako se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Slijedom navedenog, tužiteljica da ovu tužbu podnosi u za to zakonom predviđenom roku. Obzirom da na ništetnost ugovornih odredbi, koje se odnose na valutu za koju je vezan kredit i kamatu koja predstavlja cijenu kredita, osim prava na isplatu neosnovano naplaćenog iznosa s osnova istih, koji da će se iznos specificirati po provedenom financijskom vještačenju u toku ovog postupka, postavlja da se i pitanje ništetnosti cjelokupnog ugovora o kreditu. Neovisno o navedenom, činjenica ništetnosti navedenih ugovornih odredbi (valutna klauzula CHF i promjenjivost kamatne stope) od utjecaja da je na činjenicu da provođenjem konverzije i potpisivanjem dodatka ugovoru o kreditu ugovorne strane nisu mogle konvalidirati ništetne odredbe ugovora, jer ukoliko su ništetne odredbe osnovnog ugovora, utoliko da su ništetni i svi njegovi dodaci, budući da se ništetnost utvrđuje ex tunc. U prilog navedenom da ide i odredba čl. 11. i 12. dodatka ugovoru o kreditu, kojom da se utvrđuje da se između ugovornih strana na sve odredbe koje nisu mijenjane osnovnim ugovorom primjenjuju i dalje odredbe osnovnog ugovora. U tom smislu, recentna odluka VS-a RH po izvanrednoj reviziji br. 2868/2018 da potvrđuje da: "Činjenica da je potrošač sklopio dodatak ugovoru o kreditu i proveo konverziju CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu eur ne znači da je time izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu, i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO)." Pravni interes tužitelja u ovom slučaju da je više nego očit, te da će ga tužiteljica, iako da se na navedenu okolnost predlaže provesti financijskog vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku (radi utvrđenja preplaćenog iznosa po svakom pojedinom obroku s osnova ništetne odredbe o povećanju kamatne stope te ništetne valutne klazule) pokušati financijski prikazati kako slijedi. Sukladno pregledu uplata priložen uz ovu tužbu, utvrđeno da je da je tužiteljica samo do provođenja konverzije, odnosno, do 30. rujna 2015. s osnova ugovora o kreditu isplatila tuženici sveukupno 365.246,45 kn. Temeljem prvotno ugovorene kamatne stope (čije da je povećanje utvrđeno ništetnim) te primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita (4,599787) tužiteljica da je tuženici zaključno do 30. rujna 2015. trebala isplatiti iznos od sveukupno 284.121,25 kn (105 obroka x 588,27 CHF = 61.768,35 CHF x 4,599787 = 284.121,25 kn), što da znači da je na dan 30. rujna 2015. tužiteljica prema tuženici bila u preplati u iznosu od 81.125,20 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate, dok da je tuženica tužiteljici priznala iznos od svega cca 31.168,64 kn, i to bez kamata. Posebno se predlaže da sud naloži tuženici dostaviti svu kreditu dokumentaciju, a posebno pregled uplata po kreditu tužitelja nakon konverzije, te promjene kamatnih stopa prije i poslije konverzije, kao i svu ostalu dokumentaciju koja da će financijskom vještaku biti potrebna u svrhu provođenja predloženog financijskog vještačenja. Slijedom navedenog, tužiteljica, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 17.042,22 eur, i to uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja po stopi propisanoj odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose teče na iznos od 16.119,22 eur od 01. listopada 2015., pa do isplate, sve u roku od 15 dana."
2. U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnom, tvrdi kako iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku, kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a br. Pž-7129/13 da je pravno irelevantna u smislu čl. 138.a i 502.c ZPP-a, čime da se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, te da pravno više nije na snazi, ukazuje da se u cijelosti pravno neutemeljen i potpuno promašen ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja, te da bi sud tada imao sve elemente za utvrđenje koliko je to tužitelj nesporno primio po osnovi kredita, odnosno imao da bi elemente da sukladno zakonu utvrdi obvezu i iznos vraćanja i tužitelju, a ne samo tuženiku. Tuženik ističe kako je sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u eur) prestao postojati, pa korisnik kredita – tužiteljica na temelju tog ugovora (jer da ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke – tuženika, a ni tuženik od tužiteljice, uključujući i ono što je možebitno stečeno, bez pravne osnove, jer da su sva plaćanja (uključujući i preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Naime, kako da se predmetnim Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu, bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što da je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovom postupku, to da je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi predmetnog ugovora vezane uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i cjelokupni zahtjev za isplatom, neosnovan u cijelosti, jer da niti navedenim zakonom, niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već da je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. S druge strane, sklapanje takvog dodatka ugovora o kreditima da je za tuženika državna prisilna mjera iza koje da stoje državni prisilni mehanizmi provedbe te mjere, kao što da je to potvrdio i sam Ustavni sud u svom rješenju o prijedlogu za određivanje privremene mjere za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi predmetnog zakona, te da se ne radi o ispunjenju ili priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Naime, iz prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji da je bio upućen Hrvatskom saboru (u konačnici koje izmjene i dopune da su i usvojene), jasna da je namjera predlagatelja zakona da, između ostalog, rastereti i sudove, citat: "Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova. Naime, značajan broj potrošača podnio je (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe pred općinskim sudovima u kojima od vjerovnika traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamatne stope koje su im vjerovnici jednostrano odredili tijekom otplate. Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima." Naime, iz zakona da jasno proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita, i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eur, što da naravno uključuje i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao da je postojati u potpunosti nakon što da je konvertiran u eur, pa da po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Također, kako da je već naznačeno i kako da jasno proizlazi iz samog zakona, konverzija da je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita, i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eur, što da naravno uključuje i kamate. Slijedom odredbi zakona, tuženik da je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u eur i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom dodatka ugovoru na strani tužiteljice prestalo biti bilo kakvo potraživanje tužiteljice po ugovoru u CHF, to da je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužiteljica više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja, odnosno, daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Predmetni dodatak ugovoru o kreditu sklopljen da je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim da je u čl. 19.e st. 6. propisano sljedeće: "... Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima ..." Iz citirane odredbe da proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što da je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija , tada da isti više nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji da je prestao postojati. Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u eur, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji da su veći od iznosa eur obroka raspoređuju da se kao preplata. Preplata da se priznaje potrošaču na ime budućih obroka koji će dospijevati, a da se ne tretiraju kao umanjenje glavnice. Preplata da se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka, odnosno, anuiteta iznos do najviše 50 % može zatvoriti preplatom sve dok se se preplata u potpunosti ne iskoristi. Nastavno, budući da je potpisom dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time da je i sama tužiteljica prihvatila i priznala da joj je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje da je do tada tužiteljica izvršavala, pa tako i uplate po osnovi kamate. Anuitet da je definiran kao obrok ili rata otplate kredita koju da korisnik kredita otplaćuje po posebnom amortizacijskom planu. Anuitet da se određuje tako da o dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen. U anuitet da su uključeni i dio dio duga i pripadajuće kamate. Drugim riječima, anuitet da se sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje osnovni dug, uključujući interkalarnu kamatu ako prije nije plaćena) i kamata (dio kojim se plaća naknada za korištenje dobivenih financijskih sredstava). Iz navedenog dodatka da nedvojbeno proizlazi da je tužiteljici predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženo preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata. Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što da je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovom postupku, to da je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata "preplaćenih kamata po kreditu u CHF", neosnovan u cijelosti, jer da niti navedenim zakonom, niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već da je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Naime, upravo da je iz obrazloženja zakona vidljivo da je predlagatelj zakona utvrdio da je zbog znatne aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa na CHF, te značajno manje aprecijacije tečaja eur, kao i pada kamatnih stopa na kredite u eur, donesena odluka o zakonskom rješenju, a kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili sa korisnicima kredita u eur. Osim toga, tužitelj da svoj tužbeni zahtjev temelji na presudama VTS-a, te VS-a RH iz predmeta "Potrošač", a koje da se, kako da je to izrijekom naveo VSRH, odnose samo i isključivo na kredite u CHF. Budući da se ovdje više ne radi o kreditu u CHF, te da je tužiteljici već obračunat iznos svih uplaćenih kamata od početka trajanja kredita pa do 30. rujna 2015., to da je jasno da je zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan. Također, kako da je već naznačeno i kako da jasno proizlazi iz samog zakona, konverzija da nije izvršena "zbog valute", već da su u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i ta plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eur, što da naravno uključuje i kamate. Nadalje, budući da je potpisom dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time da je i sama tužiteljica prihvatila i priznala da joj je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje da je do tada tužiteljica izvršavala, pa tako i uplate po osnovi kamate, a što da nesporno proizlazi iz čl. 3. i 4. dodatka ugovora o kreditu. Nakon ovako izvršene konverzije, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavila tužiteljica da zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije tuženik da je priznao i obračunao uplate – "preplatu", a na temelju ovako donijete presude tužitelj da bi ponovno naplatio taj isti iznos s osnova kamate. Tuženik ističe prigovor zastare.
3. U svojoj replici, u odnosu na prigovor da je podnesena tužba u potpunosti neosnovana i neuredna, obzirom da se tužiteljica poziva na presudu VSRH Pž-7129/13, a na čija da se utvrđenja mogu pozivati pravne i fizičke osobe u parnicama radi naknade štete, dok da se u konkretnom slučaju radi o parnici radi stjecanja bez osnove, tužiteljica prije svega ističe kako sud nije vezan pravnom kvalifikacijom u tužbi ukoliko tuženica smatra da se tužiteljica u tužbi poziva na stjecanje bez osnove. Nadalje, a kako da se u konkretnom slučaju i radi o stjecanju bez osnove, ističe se da se i navedene odredbe ZZP i ZPP valja tumačiti ekstenzivno, jer da bi svako drugo tumačenje dovelo do nejednakog položaja građana ovisno o tome da li utvrđenja raspravljena u kolektivnoj tužbi predstavljaju temelj za podnošenje tužbe radi naknade štete ili isplate po nekom drugom osnovu. U prilog navedenom da je i činjenica da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, 01. rujna 2019., čl. 502.c izmijenjen čime da je navedena dvojba razjašnjena obzirom da ova odredba sada jasno propisuje kako se pravne ili fizičke osobe mogu u parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom kolektivne tužbe. Tužiteljica da se već u tužbi pozvala na zauzeto pravno shvaćanje u odluci VSRH po izvanrednoj reviziji br. Revr-2868/2018 temeljem kojeg: "Činjenica da je potrošač sklopio dodatak ugovoru o kreditu i proveo konverziju CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu eur ne znači da je time izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO). Nadalje, netočni da su navodi da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu osnovni ugovor o kreditu koji da je sadržavao nepoštene ugovorne odredbe prestao postojati, jer da u samom dodatku ugovora o kreditu jasno stoji da osnovni ugovor o kreditu i dalje ostaje na snazi osim u dijelu koji je izmijenjen navedenim dodatkom. Neovisno o navedenom, kao što da je VSRH i naveo u svojoj gore citiranoj odluci, ništetnost da nastupa po samom zakonu i da nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, to što da je, kako da tvrdi tuženica, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu uzrok ništetnosti osnovnog pravnog posla, odnosno, njegovih odredbi nestao, da ne znači da su sada ugovor o kreditu, odnosno, njegove odredbe postale valjane. Činjenica da je provedbom konverzije, tužiteljici priznat određeni preplaćeni iznos (i to samo djelomično i bez kamata) da samo potvrđuje činjenicu da je tužiteljica neosnovano isplatila tuženici veći iznos od stvarno dugovanog u određenom trenutku, no da ne znači da je tako utvrđen iznos ispravan te potpun. Da to nije tako (da iznos priznat provedbom konverzije kao "preplaćen" nije ispravan i potpun) da proizlazi već iz navoda iz tužbe, no na navedenu okolnost da se predlaže provesti financijsko vještačenje. Netočni da su i navodi da bi usvajanje tužbenog zahtjeva značilo dvostruku naplatu tužiteljice obzirom da je tužiteljica u svom obračunu uzela u obzir iznos priznat konverzijom, no i ovdje da se radi o okolnosti na koju da se predlaže provesti financijsko vještačenje. Pogrešno da tuženica smatra da tužiteljica tvrdi i temelji svoje potraživanje na činjenici da je promjenjiva kamatna stopa kao takva ništetna. Ugovaranje promjenjive kamatne stope kao takvo da nije ništetno, već da je nepoštena, a samim tim i ništetna promjena kamatne stope sukladno jednostranoj odluci Banke na temelju tužiteljici nepoznatih i nejasnih parametara i elemenata. I sam tuženik, pozivajući se na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ, da ističe da se nepoštenima imaju smatrati one odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu davanje mogućnosti prodavatelju robe ili davatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Iznimka na koju da se tuženica poziva temeljem koje se takva odredba neće smatrati nepoštenom, ukoliko se radi o proizvodima ili uslugama kod koji je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom, da nije primjenjiva na konkretan slučaj. Da je nadolazeću oscilaciju financijskog tržišta tuženica imala pod nadzorom da proizlazi iz same činjenice da su upravo u spornom periodu od 2003. do 2008. odobravani krediti u CHF, da su ti krediti potrošačima bili najpovoljniji, da je kamatna stopa primijenjena na navedene kredite, dakle, cijena usluge, bila niža od istovrsnih kredita u eur i kn. Zbog čega da financijske institucije, između kojih i tuženica, toliki broj kredita u CHF nisu plasirale 2003., već tek nakon toga? Očito da je da su tuženici, kao i drugim financijskim institucijama nadolazeće oscilacije bile itekako poznate, te da su upravo zbog istih krediti u CHF plasirani pod, u trenutku odobrenja, najpovoljnijim uvjetima. A upravo da su ti najpovoljniji uvjeti bili razlogom sklapanja ugovora o kreditu u CHF na strani potrošača, ovdje tužiteljice, kojoj da s druge strane nadolazeće oscilacije na financijskom tržištu u odnosu na valutu CHF, niti su bile niti su mogle bit poznate. Dakle, ugovaranje promjenjive kamatne stope na način kako je uređeno ugovorom o kreditu zaključenom između stranaka da je nepošteno i kao takvo ništetno, kao što da je nepošteno i ništetno ugovaranje valutne klauzule u CHF, a što da je potvrdio i VSRH u svojoj odluci posl. br. Rev 2221/2018-11. U odnosu na prigovor zastare, kao što da je već istaknuto, u konkretnom slučaju da se radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove, koje da kao takvo zastarijeva za vrijeme od pet godina, a o čemu da je također VSRH već zauzeo pravni stav u svojoj presudi Rev -2245/17 od 12. ožujka 2018. Slijedom navedenog, tužiteljica ostaje pri tužbi i tužbenom zahtjevu.
4. U svoj replici, tuženik, u bitnom, navodi da nastavno na objavljenu presudu Europskog suda u predmetu C-567/20 od 05.05.2022. godine, u nastavku analizira značenje iznesenih stavova Europskog suda u dijelu koji da se odnosi na pravne efekte konverzije, te da ističe kako slijedi. Prvenstveno tuženik ističe kako se donošenjem predmetne odluke Europskog suda stvorio pravni okvir primjenjiv na sve sporove koji se tiču konvertiranih kredita, odnosno stvorile da su se jasne procesno-pravne i materijalno-pravne pretpostavke za okončanje predmetnih postupaka te poduzimanje daljnjih (dokaznih) radnji u postupku da ne bi bilo u skladu s načelom procesne ekonomičnosti. Naime, predmetna odluka objasnila da je pravnu snagu očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju, te osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), nedvojbeno potvrdio da se, u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud da je tako odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje da su odraz odredaba istog zakona, čiji da je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, da ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Europski sud da zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Predmetna presuda da potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka koji da zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj da niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, to da treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. S tim u vezi, valja da dodatno pojasniti kako je sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili definitivno otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, imajući u vidu snagu ranije iznesene argumentacije u prilog valjanosti konverzije i njenih pravnih efekata, prvenstveno iz razloga što da je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu da su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. U takvoj situaciji, potvrđuje da se i stajalište VSRH iz Oglednog postupka u kojoj da je jasno definiran opseg prigovora ništetnosti koji da se u slučaju provedene konverzije eventualno mogu isticati u sudskom postupku, a koji da se mogu ticati isključivo općih pretpostavki ništetnosti ugovora definiranih Zakonom o obveznim odnosima, neovisno o posebnom zakonskom uređenju mehanizma konverzije, te eventualno situacije u kojoj konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK (koji prigovori, međutim, da do sada nisu bili predmetom rasprave niti u jednom sporu u kojem tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po CHF kreditu). Upravo iz navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka jasno da proizlazi stajalište da uspostava ugovorne ravnoteže i restitucijski učinak konverzije nije nastupio neposredno na temelju zakona, već na temelju odluke potrošača i novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, a koji da nemaju učinak novacije ugovorne obveze niti se na njih primjenjuju opća pravila obveznog prava. Štoviše, VSRH da utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i da proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. S tim u vezi, sada da je i Europski sud, pod točkom 27. presude C-567/20, naveo, citat:
„odluka Vrhovnog suda obvezuje niže sudove, ali se različito tumači u pogledu njezina utjecaja na pravo potrošača koji je prihvatio takvu konverziju na obeštećenje. ... U skladu s drugim pristupom, koji zagovara sud koji je uputio zahtjev (da potrošač prihvaćanjem konverzije nije u potpunosti obeštećen, op.a.), navedena odluka se ne može razumjeti na taj način jer bi inače proizvela učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13 kako je tumači Sud.“, te na taj način definitivno otklonio bilo kakvu dvojbu u pogledu tumačenja navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka. Naime, Europski sud time da jasno ukazuje da bi stav nacionalnog suda koji bi podilazio tvrdnji o pravu potrošača na bilo kakvo dodatno obeštećenje povrh onog koji je proveden kroz mehanizam konverzije (koji stav zagovara sam sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku), proizveo učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13. Sukladno navedenome, posebno se ističe da su sudovi nižeg stupnja vezani pravnim shvaćanjem VSRH iz Oglednog postupka, pa da se zaključci iz te odluke VSRH izravno primjenjuju u svim sudskim postupcima koji se odnose na konvertirane kredite, za razliku od nekih drugih odluka VSRH koje da su paušalno, a sada da se pokazuje i protivno odluci Europskog suda, tumačile mogući opseg pravnog interesa tužitelja na isticanje ništetnosti upravo u predmetima s konvertiranim kreditima. Dakle, pitanje konverzije kako je provedena sukladno ZID ZPK da nije u domeni primjene Direktive 93/13, stoga da tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje, niti se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati jer da ovako uspostavljen mehanizam obeštećenja ne potpada pod primjenu Direktive br. 93/13 ratione materiae u smislu čl. 1. st. 2. iste. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te da bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist i to protivno samom ZID ZPK. Budući da je zakonodavac prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju, Europski sud u presudi C-567/20 utvrdio da je: „…u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz [obveznih] zakonskih ili regulatornih odredaba. Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati.“ Također, u predmetnoj da je presudi Europski Sud izričito utvrdio kako se ovo pitanje „konverzije“ razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. Predmeta Dunai, na koji da su se tužitelji tijekom postupka neosnovano pozivali. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača protivan da je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU kako da ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud i ovom najnovijom citiranom presudom. To da se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na osnovnom ugovoru i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja VSRH u Ogledom postupku kao i ove presude Europskog suda da jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.
5. U svojoj replici tužiteljica navodi da, uzimajući u obzir sadržaj odredbi mjerodavnih propisa te ukupnost dosadašnje sudske prakse svih nadležnih domaćih i inozemnih sudskih instanci, shvaćanje da je tužiteljice da aktualno ne postoji baš niti jedan činjenični ni materijalnopravni razlog zbog kojeg bi se njezin zahtjev u ovome postupku mogao ocijeniti neosnovanim. Baš naprotiv, svi takvi normativni i praktički momenti da upućuju na osnovanost tužiteljičinog tužbenog zahtjeva, i to neovisno o (odnosno: usprkos) naknadnom sklapanju dodatka ugovoru o kreditu tj. njegovoj „konverziji“. Naime, zahtjev tužiteljice da proizlazi iz plaćanja koja da je učinila tuženiku prema njegovim obračunima i traženjima utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o kreditu koji da je sastavio on sam(ostalno), bez ikakvog sudjelovanja (realno: mogućnosti za sudjelovanje) tužiteljice u stipuliranju bilo koje od ugovornih odredaba, pa da bi stoga efekt neosnovanosti njenog zahtjeva (koju da tuženik u postupku očito priželjkuje i zato sugerira sudu) eventualno mogla polučiti tek ona i onakva – po mogućnosti dobrovoljna tj. dispozitivna – konverzija kojom bi tužiteljica bila u potpunosti restituirana u odnosu na sve isplate tuženiku za koje da kao utemeljene na ništetnim odredbama ugovora o kreditu nije bilo nikakve osnove i na koje da nije imao nikakvo pravo. Međutim, u konkretnom odnosu parničnih stranaka o takvom nečemu da nema govora jer da niti je tužiteljica (ikada, a ponajmanje predmetnom konverzijom) primila potpunu restituciju, niti je u sklapanju dodatka ugovoru o kreditu kojim je konverzija ugovorena bilo ikakve realne dispozitivnosti. Ovo prije svega zato što da konverzija kredita nije rezultat obostrano slobodnog promišljanja i ugovaranja stranaka, nego da je utemeljena na odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje: ZIDZPK) čiji da je koncept takav da u njegove normativne okvire obostrana dispozitivnost ne može ni zalutati, pri čemu da u (ne)vrijeme donošenja i stupanja na snagu ZIDZPK njegovim primarnim adresatima ni približno nisu bile niti su mogle biti poznate sve relevantne okolnosti koje da danas u značajnoj mjeri definiraju odnose kakav je predmetni – počevši od (pravomoćno utvrđene) ništetnosti valutne klauzule u CHF pa nadalje. Štoviše, valjanost i primjena same konverzije uopće da nisu predmet ovog postupka, u kojem da kao najvažnije treba raspraviti izostanak potpune restitucije, koju da tužiteljica tužbenim zahtjevom upravo i traži, i to do trenutka konverzije te u uvjetima (konkretne) konverzije: dakle – isplatu onoga što da je tuženiku bez osnove (jer „osnova“ da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu) plaćeno, a pritom konverzijom da nije za budući aranžman u potpunosti honorirano (utvrđenom „preplatom“), zbog čega da nije moguće ni pravno održivo zanemariti raniji odnos stranaka kao da ga nije bilo te fingirati da tužiteljica do konverzije nije isplatila tuženiku nemale iznose bez ikakvih osnova, odnosno temeljem ništetnih osnova. Drugim riječima, radi da se o zahtjevu za isplatu „unatoč“ konverziji jer da rezultat prethodnog odnosa njome nije (u potpunosti) saniran, pa da sama činjenica konvertiranja kredita ni u kojem slučaju ne može taj zahtjev negirati, a korisnik kredita i nadalje ima pravni interes kako za utvrđenje njištetnosti pojedinih odredaba ugovora, tako i za potpunu restituciju. Uostalom, sve naprijed navedeno u skladu da je i sa shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim primjerice u odlukama broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2021-2 od 21. prosinca 2022., kao i sa shvaćanjima drugostupanjskih sudova u Republici Hrvatskoj, izraženima npr. u odlukama Županijskog suda u Zadru broj: Gž-170/2022-2, Gž-612/2022-5 i Gž-108/2023-2, Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1737/2021-2, Gž-42/2024-2 i Gž-4450/2020-2, Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-1147/2022-2, odnosno Županijskog suda u Puli-Pola broj: Gž-437/2022-2 te sjednici Građanskog odjela tog suda od 4. prosinca 2023. Slijedom navedenog, tužiteljica da ustraje u tužbi te predlaže po provedbi postupka (uključivo i financijskim vještačenjem) prihvatiti tužbeni zahtjev.
6. U svojoj replici, tuženik navodi da, za slučaj da sud odredi financijsko vještačenje, predlaže da se uzmu u obzir i tzv. negativne razlike.
7. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
Tužiteljica je početno tužbenim zahtjevom zahtijevala isplatu iznosa od 81.000,00 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 10.750,55 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.
Tužiteljica je, nakon zaključenja prethodnog postupka i provedenog vještačenja, postavila tužbeni zahtjev kojim zahtjeva isplatu novčanog iznosa od 17.042,22 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužiteljica povećala svoj tužbeni zahtjev, te u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a preinačila tužbu.
Tuženik se usprotivio povišenju tužbenog zahtjeva, što je sud tretirao kao protivljenje preinaci tužbe.
Prema čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave.
Kako se u ovom predmetu radi o sporu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima, a preinaka tužbe je izvršena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, sud je, temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a, dopustio preinaku.
8. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 9012165347 od 13. prosinca 2006. (8-10) i dodatak ugovoru o kreditu broj 9012165347 (20-23). Provedeno je financijsko vještačenje. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.
9. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9012165347 od 13. prosinca 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i treće osobe kao solidarni i založni dužnik. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 95.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan isplate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,25 % godišnje (t. 1., 2., 4. i 7.). T. 7. ugovora o kreditu je određeno da se kredit i kamata otplaćuju u u 240 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja. T. 4. ugovora o kreditu propisano je da je korisnik kredita dužan platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, kao i da se visina kamatne stope može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita. Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF.
Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.
Namjena kredita iz ugovora o kreditu je adaptacija stambenog objekta. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužiteljice, odnosno, njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužiteljica u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužiteljice, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.
Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.
Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (iz čl. 7. i 4. ugovora o kreditu) su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.
Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su ništetne.
Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.
Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 5.511,50 eur / 41.526,28 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 26. studenog 2007. 45,60 eur / 343,59 kn, 26. studenog 2007. 45,56 eur / 343,28 kn, 24. prosinca 2007. 45,57 eur / 343,32 kn, 24. prosinca 2007. 45,21 eur / 340,60 kn, 22. veljače 2008. 46,26 eur / 348,51 kn, 15. ožujka 2008. 46,25 eur / 348,44 kn, 21. travnja 2008. 82,09 eur / 618,47 kn, 31. svibnja 2008. 80,13 eur / 603,77 kn, 31. svibnja 2008. 79,64 eur / 600,07 kn, 07. srpnja 2008. 79,54 eur / 599,30 kn, 30. srpnja 2008. 79,88 eur / 601,86 kn, 26. rujna 2008. 78,67 eur / 592,75 kn, 29. rujna 2008. 79,19 eur / 596,69 kn, 14. studenog 2008. 86,97 eur / 655,29 kn, 26. studenog 2008. 84,63 eur / 637,65 kn, 18. veljače 2009. 86,19 eur / 649,40 kn, 18. veljače 2009. 87,92 eur / 662,44 kn, 25. veljače 2009. 88,07 eur / 663,54 kn, 29. travnja 2009. 86,09 eur / 648,65 kn, 29. travnja 2009. 86,72 eur / 653,40 kn, 30. travnja 2009. 86,59 eur / 652,41 kn, 13. srpnja 2009. 84,97 eur / 640,17 kn, 29. kolovoza 2009. 84,71 eur / 638,22 kn, 28. rujna 2009. 84,36 eur / 635,60 kn, 28. rujna 2009. 83,93 eur / 632,36 kn, 27. studenog 2009. 83,33 eur / 627,84 kn, 30. prosinca 2009. 84,32 eur / 635,30 kn, 15. veljače 2010. 85,61 eur / 645,01 kn, 22. ožujka 2010. 86,70 eur / 653,26 kn, 22. ožujka 2010. 86,70 eur / 653,24 kn, 28. svibnja 2010. 87,80 eur / 661,50 kn, 26. lipnja 2010. 87,94 eur / 662,62 kn, 16. srpnja 2010. 89,14 eur / 671,64 kn, 16. srpnja 2010. 91,49 eur / 689,35 kn, 29. rujna 2010. 93,15 eur / 701,81 kn, 29. rujna 2010. 95,09 eur / 716,47 kn, 29. studenog 2010. 94,64 eur / 713,07 kn, 27. prosinca 2010. 95,79 eur / 721,75 kn, 27. prosinca 2010. 96,57 eur / 727,62 kn, 28. siječnja 2011. 79,57 eur / 599,55 kn, 25. veljače 2011. 78,90 eur / 594,50 kn, 28. ožujka 2011. 84,51 eur / 636,72 kn, 14. svibnja 2011. 83,84 eur / 631,69 kn, 14. svibnja 2011. 84,68 eur / 638,02 kn, 16. kolovoza 2011. 85,76 eur / 646,16 kn, 30. kolovoza 2011. 76,79 eur / 578,57 kn, 23. rujna 2011. 76,43 eur / 575,83 kn, 23. rujna 2011. 78,71 eur / 593,06 kn, 23. rujna 2011. 60,01 eur / 452,15 kn, 14. listopada 2011. 59,73 eur / 450,01 kn, 30. prosinca 2011. 60,14 eur / 453,11 kn, 30. prosinca 2011. 60,59 eur / 456,51 kn, 20. travnja 2012. 61,36 eur / 462,31 kn, 20. travnja 2012. 61,14 eur / 460,67 kn, 20. travnja 2012. 60,66 eur / 457,04 kn, 26. lipnja 2012. 60,64 eur / 456,87 kn, 26. lipnja 2012. 60,84 eur / 458,37 kn, 26. lipnja 2012. 60,64 eur / 456,89 kn, 30. kolovoza 2012. 59,88 eur / 451,13 kn, 29. rujna 2012. 54,24 eur / 408,70 kn, 29. rujna 2012. 53,81 eur / 405,44 kn, 24. prosinca 2012. 54,35 eur / 409,50 kn, 27. veljače 2013. 54,18 eur / 408,21 kn, 27. veljače 2013. 54,01 eur / 406,96 kn, 15. ožujka 2013. 52,82 eur / 398,00 kn, 23. travnja 2013. 58,70 eur / 442,28 kn, 29. svibnja 2013. 57,78 eur / 435,32 kn, 08. srpnja 2013. 57,78 eur / 435,37 kn, 08. srpnja 2013. 56,62 eur / 426,59 kn, 08. srpnja 2013. 56,53 eur / 425,95 kn, 31. srpnja 2013. 56,28 eur / 424,02 kn, 23. kolovoza 2013. 53,96 eur / 406,55 kn, 31. kolovoza 2013. 53,98 eur / 406,72 kn, 30. rujna 2013. 54,85 eur / 413,23 kn, 16. prosinca 2013. 54,88 eur / 413,48 kn, 16. prosinca 2013. 54,71 eur / 412,21 kn, 31. siječnja 2014. 54,19 eur / 408,33 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen i izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 7.927,89 eur / 59.732,64 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 14. studenog 2008. 22,78 eur / 171,62 kn, 26. studenog 2008. 13,67 eur / 102,97 kn, 18. veljače 2009. 20,52 eur / 154,64 kn, 18. veljače 2009. 28,11 eur / 211,80 kn, 25. veljače 2009. 29,21 eur / 220,07 kn, 29. travnja 2009. 21,57 eur / 162,55 kn, 29. travnja 2009. 24,67 eur / 185,84 kn, 30. travnja 2009. 24,67 eur / 185,90 kn, 13. srpnja 2009. 18,84 eur / 139,21 kn, 29. kolovoza 2009. 17,89 eur / 134,78 kn, 28. rujna 2009. 16,99 eur / 127,98 kn, 28. rujna 2009. 15,74 eur / 118,57 kn, 27. studenog 2009. 13,77 eur / 103,78 kn, 30. prosinca 2009. 18,44 eur / 138,97 kn, 15. veljače 2010. 24,41 eur / 183,92 kn, 22. ožujka 2010. 29,56 eur / 222,76 kn, 22. ožujka 2010. 30,15 eur / 227,14 kn, 28. svibnja 2010. 35,36 eur / 266,42 kn, 26. lipnja 2010. 36,60 eur / 275,75 kn, 16. srpnja 2010. 42,31 eur / 318,75 kn, 16. srpnja 2010. 52,92 eur / 398,70 kn, 29. rujna 2010. 60,62 eur / 456,73 kn, 29. rujna 2010. 69,63 eur / 524,60 kn, 29. studenog 2010. 68,42 eur / 515,53 kn, 27. prosinca 2010. 74,13 eur / 558,51 kn, 27. prosinca 2010. 78,20 eur / 589,17 kn, 28. siječnja 2011. 88,20 eur / 664,57 kn, 25. veljače 2011. 85,45 eur / 643,81 kn, 28. ožujka 2011. 87,42 eur / 658,63 kn, 14. svibnja 2011. 84,88 eur / 639,55 kn, 14. svibnja 2011. 90,03 eur / 678,35 kn, 16. kolovoza 2011. 96,43 eur / 726,54 kn, 30. kolovoza 2011. 126,07 eur / 949,88 kn, 23. rujna 2011. 124,85 eur / 940,70 kn, 23. rujna 2011. 139,98 eur / 1.054,65 kn, 23. rujna 2011. 111,52 eur / 840,21 kn, 14. listopada 2011. 110,48 eur / 832,42 kn, 30. prosinca 2011. 114,73 eur / 864,42 kn, 30. prosinca 2011. 119,38 eur / 899,47 kn, 20. travnja 2012. 126,45 eur / 952,71 kn, 20. travnja 2012. 125,96 eur / 949,05 kn, 20. travnja 2012. 123,41 eur / 929,87 kn, 26. lipnja 2012. 124,51 eur / 938,10 kn, 26. lipnja 2012. 127,34 eur / 959,42 kn, 26. lipnja 2012. 127,01 eur / 956,96 kn, 30. kolovoza 2012. 122,22 eur / 920,87 kn, 29. rujna 2012. 121,99 eur / 919,11 kn, 29. rujna 2012. 119,54 eur / 900,67 kn, 24. prosinca 2012. 125,58 eur / 946,20 kn, 27. veljače 2013. 125,43 eur / 945,02 kn, 27. veljače 2013. 125,32 eur / 944,23 kn, 15. ožujka 2013. 116,24 eur / 875,83 kn, 23. travnja 2013. 122,60 eur / 923,72 kn, 29. svibnja 2013. 116,52 eur / 877,89 kn, 08. srpnja 2013. 118,00 eur / 889,05 kn, 08. srpnja 2013. 109,90 eur / 828,04 kn, 08. srpnja 2013. 11,62 eur / 833,44 kn, 31. srpnja 2013. 109,94 eur / 828,37 kn, 23. kolovoza 2013. 113,18 eur / 852,72 kn, 31. kolovoza 2013. 114,81 eur / 865,02 kn, 30. rujna 2013. 123,88 eur / 933,40 kn, 16. prosinca 2013. 125,65 eur / 946,72 kn, 16. prosinca 2013. 125,74 eur / 947,38 kn, 31. siječnja 2014. 122,88 eur / 925,83 kn, 10. travnja 2014. 125,76 eur / 947,57 kn, 12. svibnja 2014. 125,79 eur / 947,75 kn, 12. lipnja 2014. 124,25 eur / 936,19 kn, 20. lipnja 2014. 122,96 eur / 926,42 kn, 10. srpnja 2014. 124,07 eur / 934,82 kn, 29. kolovoza 2014. 125,32 eur / 944,25 kn, 18. listopada 2014. 131,03 eur / 987,25 kn, 29. listopada 2014. 132,12 eur / 995,47 kn, 01. prosinca 2014. 132,78 eur / 1.000,40 kn, 24. prosinca 2014. 135,03 eur / 1.017,41 kn, 24. prosinca 2014. 134,43 eur / 1.012,89 kn, 26. veljače 2015. 135,71 eur / 1.022,53 kn, 10. ožujka 2015. 135,71 eur / 1.022,53 kn, 21. ožujka 2015. 135,71 eur / 1.022,53 kn, 20. svibnja 2015. 135,71 eur / 1.022,53 kn, 24. lipnja 2015. 135,71 eur / 1.022,53 kn, 30. lipnja 2015. 135,71 eur / 1.022,53 kn, 03. kolovoza 2015. 135,71 eur / 1.022,53 kn, 26. kolovoza 2015. 135,71 eur / 1.022,53 kn, 31. kolovoza 2015. 135,71 eur / 1.022,53 kn.
Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik bi, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja.
Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO-a/05, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO/05.
Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu broj 9012165347 od 10. prosinca 2015. utvrđeno je da su tuženik, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i treće osobe, kao solidarni i založni dužnici, navedenog dana sklopili dodatak ugovoru o kreditu (dalje: dodatak) koji se odnosi na predmetni ugovor o kreditu. Dodatak je sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur, te je utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste.
Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem dodatka izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje dodatka između stranaka nije od značaja za postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti dodatkom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, te ugovarale valutnu klauzulu.
Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanje istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF / utuženi period, kao ni preplate zbog promjene tečaja, a do kojih preplata je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.
Stoga, činjenica da su stranke sklopile dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužiteljici vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope, te razliku nastalu zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Zato je valjalo utvrditi da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, te razlika između tečaja švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, te ukoliko postoji visinu istih, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.
Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno, da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 5.511,50 eur., 2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 7.927,89 eur, 3. nepriznati iznos umanjene glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.679,81 eur, pa je tuženik za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije, 4. tužiteljica je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom eur kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 4.844,43 eur na dan 30. rujna 2015. Rekapitulacijom, nakon uzetih iznosa iz t. 1. i 2. u obračun, obračuna zateznih kamata za svako pojedino potraživanje pod t. 1. i 2. do konverzije, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući t. 3. i 4.) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 17.042,22 eur, i to: 16.119,20 eur glavnice – preplate po kamati, valuti i razlike glavnice, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, te 923,02 eur preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. Konverzija je provedena sukladno odredbama ZIODZPK-a, te je na taj način matematički tužiteljica izjednačena s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom u eur. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda usporedba sa kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom. Posljedično, tuženik na ime obeštećenja, duguje tužiteljici još iznose sukladno rekapitulaciji.
Što se tiče prijedloga tuženika da se, u slučaju financijskog vještačenja, uzmu u obzir i tzv. negativne razlike, sud nije prihvatio ovaj prijedlog. To već iz razloga što je predmet ovog postupka zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, a tuženik nije tokom postupka postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor po kojem bi se moglo raspravljati i odlučivati o tzv. negativnim razlikama nastalim prilikom otplate kredita.
Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka.
Tuženik je osporio nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, već je iznio prigovore pravne prirode. Tuženik tako, u bitnom, navodi daje nalaz i mišljenje vještaka baziran na pogrešnoj premisiji da između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, što da nije bila ugovorna volja stranaka, niti da to proizlazi iz samog sadržaja ugovora o kreditu, pa da je nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban. Nalaz i mišljenje vještaka da ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu. Nalaz i mišljenje vještaka da ne daje odgovor na pitanje koja je visina kamatne stope i visina tečaja koju je tuženik obračunavao na glavnicu kredita, a koja je nezakonita, pa da je u tom smislu nalaz i mišljenje vještaka potpuno neupotrijebljivo za utvrđivanje koje činjenice će sud prema svom uvjerenju uzeti kao dokazane.
Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope i tečajnih razlika, te ostalim stavovima izraženim u ovom obrazloženju. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Na matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka nije bilo prigovora. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan, u odnosu na kamatnu stopu, donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž-7124/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Slijedom svega navedenog, tuženik duguje tužitelju utuženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana provedbe konverzije do isplate. Zato je odlučeno kao u t. I dispozitiva.
10. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove.
Vrijednost predmeta spora je u ovom predmetu do 13. prosinca 2025. iznosila 10.750,00 eur, a nakon toga iznosi 17.042,22 eur.
Tužiteljici su, s obzirom na vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji, priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za pribavu isprava 50,00 eur (Tbr. 36. st. 3.), za sastav podneska od 26. rujna 2019. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za sastav žalbe od 02. srpnja 2024. 250,00 eur (Tbr. 10. t. 1.), za sastav podneska od 14. prosinca 2025. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 09. siječnja 2026. 500,00 eur, za PDV na ove radnje 425,00 eur (Tbr. 46.), za sudsku pristojbu na tužbu 153,96 eur i za vještačenje 693,56 eur, ili ukupno 2.972,52 eur.
Nisu joj priznati troškovi sastava tužbe i podneska od 26. rujna 2019. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu ti troškovi prelaze limit određen citiranim tarifnim brojevima. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 27. svibnja 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi sastava žalbe u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu ti troškovi prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, pa shodno tome, ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 07. siječnja 2026., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, jer je sadržaj tog podneska mogla iznijeti usmeno na ročištu za koje su joj priznati troškovi zastupanja, pa shodno tome ni troškovi PDV na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u dijelu iznad priznatog, jer te troškove nema, jer je ova pristojba iznosila onoliko koliko joj je priznato. Nisu joj priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer te troškove nema, budući da su ti troškovi iznosili onoliko koliko joj je priznato (ostatak položenog predujma biti će joj vraćen).
Tužiteljici, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.
Tužiteljica nije izgubila ovu parnicu, pa nije dužna naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. III dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 03. veljače 2026.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broj primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužiteljici p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
