REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž 580/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja EB (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Iva Babić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 7. travnja 2025. poslovni broj: P- 4345/2024-9, u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu suda u od 7. travnja 2025. poslovni broj: P- 4345/2024-9.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I.Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 5. (Troškovi) Ugovora o kreditu broj: 016-1962/2006 od 18.8.2006. godine između tužitelja EB (OIB [osobni identifikacijski broj]) i tuženika Addiko bank d.d. (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), (OIB 14036333877) u dijelu:

"5. Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.“

1. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.210,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.9.2006. godine do isplate i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 679,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (7.4.25.) do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97.,6/99.,14/02.,13/03., 9/05., 1/06.,2/10) te je predložio drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži trošak sastava žalbe.

2.1.Pobijanu presudu smatra nepravilnom i nezakonitom navodeći da za ugovaranje osporene naknade postoji pravni osnov te se pri tome poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO), na praksu suda Europske unije, poredbeno pravo te odluke županijskih sudova. Ističe prigovor zastare te osporava i odluku o troškovima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tužitelj u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku

(NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), budući je presuda jasna i razumljiva, a prvostupanjski sud je za svoje stajalište dao valjane razloge. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

5.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi članka 338. ZPP-a budući suprotno elaboriranju tuženika presuda je pravilno obrazložena.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 18. kolovoza 2006. broj 016- 1962/2006 prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 157.000,00 CHF i u kojem je na temelju članka 5. naplatio naknadu u iznosu od 1.2010,66 eura dana 12.09. 2006. koji iznos također potražuje tužbenim zahtjevom.

7. Prvostupanjski sud je utvrđenja:

- da je tužitelju trebao novac kako bi riješio stambeno pitanje sebe i obitelji, u poslovnici tuženika predložili su mu ugovor koji je u konačnici i potpisao, jer mu je rečeno da je to dobro za mlade, da su mu rekli da naknadu mora platiti i da je ista vezana uz paket

- da među strankama nisu vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, jer tužitelj nije uopće bio u mogućnosti da pregovara, da tužitelj uvjerljivo iskazuje, jer je djelatnik tuženika rekao da tu naknadu mora platiti kao dio paketa,

- da tuženik ovakve navode nije niti osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu,

- da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati.

- da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati

- da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% iznosa kredita.

8. Na osnovu ovakvih utvrđenja prvostupanjski sud pozivajući se na odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), članke 59 točka 3., 84., 85. ZZP-a /03 ,članke 1021. -1024., 295., 323. ZOO-a, zaključuje da iz predmetnog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće, pa s obzirom da je tužitelju na temelju čl. 5 ugovora naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 5. ugovora, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona pa je utvrdivši da je odredba članka 5. ugovora ništetna prihvatio da tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje kao i s obzirom na posljedice ništetnosti zahtjev za isplatu iznosa kojeg je tuženi naplatio na ime jednokratnih troškova obrade kredita koji iznos je između stranaka nesporan.

9.Ovakav materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

10. U vrijeme sklapanja predmetno ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je člankom 81. stavak 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da mu ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da se naknada obračunava u omjeru 1,25 % od iznosa kredita, te je utvrđeno da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena u iznosu od 1.210,63 eura. Naime, ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka visinu od 1,25 % od iznosa kredita odredio , iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita.Nadalje po ocjeni ovog suda nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Tužitelj nije mogao pregovarati o visini naknade, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

14. Visina te naknade je po ocjeni ovog suda uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer je plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Također odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

15. Suprotno navodima žalbe te pozivanja na odluke Suda Eu kao i poredbenog prava prvostupanjski sud je donio pobijanu presudu, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

16. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

17. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

18. Pobijana presuda pravilna je i zakonita i u odluci o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. te je suprotno navodima žalbe u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa).

19. Odluka o zatraženim troškovima podnesene žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a.

20. Zbog iznesenog na temelju članka 368. stavak1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić