REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-720/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, pravnoj stvari tužiteljice EJ iz [adresa], Novi [adresa], E [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Konjevod, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Ulica Stjepana Širole 4, OIB: 57500462912 i 2. tuženika Lovačke udruge "Gaj" Županja iz Županje, Osječka 40, OIB: 12777237649, kojeg zastupa punomoćnik Slavko Živković, odvjetnik u Županji, te uz sudjelovanje umješača na strani 2. tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik Mate Kačan, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. ožujka 2025. Poslovni broj: P-1707/2021-36 , u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu 25. ožujka 2025. Poslovni broj: Pn-1707/2021-36. u pobijanim dijelovima točaka I., II. i IV izreke prvostupanjske presude.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe te tužiteljice za naknadu troškova podnesenog odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je :

I „Nalaže se 1. tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.040,36 eura sa zateznim kamatama od 25. ožujka 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužiteljice da joj 1. tuženik isplati zatezne kamate na iznos od 3.040,36 eura od 25. veljače 2021. do 24. ožujka 2025.

III Odbija se zahtjev tužiteljice da joj 2. tuženik isplati iznos od 3.040,36 eura sa zateznim kamatama od 25. veljače 2021. do isplate (solidarno s obvezom 1. tuženika iz toč. I izreke).

IV Nalaže se 1. tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 1.412,35 eura sa zateznim kamatama od 25. ožujka 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V Nalaže se tužiteljici naknaditi 2. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 eura u roku 15 dana.

VI Odbija se zahtjev umješača na strani 2. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1 i 3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da presuda nije razumljiva , ne sadrži valjane razloge kao i razloge o odlučnim činjenicama budući u obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi kako se u konkretnom slučaju divlja životinja mogla pojaviti na autocesti samo kroz postojeću žičanu ogradu koju održava tuženik što upućuje na zaključak da je izostao adekvatan nadzor kao i pažljivije pregledavanje dionice autoceste te da zaštitna ograda nije održavana na način da sa potpunom sigurnošću isključi se mogućnost ulaska divljih životinja na autocestu no to nije utemeljeno jer nije proveden niti jedan dokaz u tom pravcu i da sama činjenica što se divljač našla na kolniku autoceste ne mora značiti da je isto povezano sa zaštitnom ogradom koju održava tuženik.

2.2. Također da je upravitelj autoceste postupio sukladno aktualnim zakonskim i podzakonskim propisima koji uređuju njegovu djelatnost i koji predviđaju granice do koje je tuženik dužen postupati kako bi se oslobodio od eventualne odgovornosti od bilo kakvih događaja.

2.3. Nadalje da iz radne dokumentacije Tehničke jedinice održavanja, koju je tuženik dužan voditi u skladu s posebnim propisima proizlazi da je na dan štetnog događaja ophodnja dionice autoceste organizirana i obavljena u redovitim ophodnjama i da tom prigodom nisu uočeni bilo kakvi nedostatci, kako na kolniku ,tako niti na zaštitnoj ogradi, niti je uočena bilo koja životinja unutar ograđenog prostora autoceste.

2.4. Ističe da je usvajanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravnu odredbu članka 50. Zakona o cestama Narodne novine 84/2011, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014, 110/2019, dalje ZC) i članka 1045 Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) prema kojima tuženik odgovara po načelu krivnje kada je šteta nastala kao posljedica neodržavanja ceste što nije dokazano.

2.5. Odgovornost nalazi u lovačkom društvu pozivajući se na odredbe članka 83. Zakona o lovstvu, NN 99/18, 32/19 i 32/20 dalje. ZL), odnosno u radnjama same tužiteljice.

2.6. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži troškove podnesene žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženika tužiteljica žalbene navode smatra neosnovanima navodeći da prvotuženik niti jednim žalbenim navodom nije dokazao u žalbi navedene povrede jer da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se čagalj zabio u automobil tužiteljice a da je i sam djelatnik tuženika u svom iskazu naveo da je čagalj mogao ući na autocestu kroz obližnje dvorište kod naplatnih kućica kao i kroz iskopanu rupu koju da, ukoliko je i postojala, nije mogao vidjeti jer je te noći padao snijeg.

3.1.Navodi da je razlog nastanka štete upravo neprimjerno održavanje prometnice te predlaže da se žalba odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

Traži troškove odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete na osobnom automobilu koja je nastala uslijed naleta divlje životinje dana 11. veljače 2021. oko 23,30 sati na kolniku autoceste A3 Zagreb-Lipovac, kod 275km+800 m, prilikom koje prometne nezgode je došlo do totalne štete na vozilu u vlasništvu tužiteljice.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbama, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

5.2. Pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje 1.tuženik u žalbi.

6. Prvostupanjski sud je utvrđenja:

- da je do naleta na čaglja došlo u trenutku kad se tužiteljica kretala lijevom prometnom trakom,

- da je vidjela čaglja koji je dolazio s njezine lijeve strane i provlačio se kroz razdjelni pojas koji se nalazi između dva pravca autoceste, ali da nije uopće stigla reagirati te da je došlo do naleta na životinju.

-da se vozilo tužiteljice kretalo od zapada prema istoku, na pravocrtnoj i horizontalnoj dionici južnog kolnika autoceste A3 i to prema iskazu vozačice lijevom prometnom trakom,

da je, s obzirom da je čagalj prema iskazu vozačice izašao iz smjera sjevera krećući se vozilu gledano s lijeva u desno, tužiteljica najranije mogla uočiti čaglja kad je izašao ispod središnje odbojne ograde kad se životinja nalazila na oko 4,50 m od mjesta naleta.

- da je naletna brzina vozila na čaglja iznosila oko 120 km/h, da je vozačica za reakciju imala na raspolaganju 0,65 sec što nije dovoljno vremena za kočenje, što znači da se vozačica tom brzinom kretala i prije nezgode,

- da bi nalet na životinju u konkretnom slučaju bio izbjegnut pri kretanju vozila brzinom od 89 km/h kao i da trošak popravka vozila zajedno s uključenim PDV-om iznosi 4.325,70 EUR.

- da tuženici baš ničim ne dokazuju da je tužiteljica bilo kojim svojim postupkom doprinijela nastanku štetnog događaja.

- da se tužiteljica kretala brzinom od 120 km/h, dakle ispod dopuštene brzine kretanja na autocesti od 130 km/h (čl. 54. st. 1. toč. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ( "Narodne novine", broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19 i 42/20 - dalje: ZSPC) te nije imala dovoljno vremena za kočenje nakon što je uočila divlju životinju na cesti, a prije nego što je došlo do naleta na nju.

- da je svjedok ĐJ (djelatnik 1. tuženika) išao u redovitu ophodnju u 19:30 sati te da je otprilike u 19:45 sati prolazio pokraj mjesta gdje je došlo do naleta čaglja te da nije vidio niti njega niti oštećenu ogradu, a da nisu uočena niti oštećenja na zaštitnoj ogradi niti iskopana rupa ispod zaštitne ograde,

- nadalje da je svjedok iskazao je da takvo oštećenja nisu uočena niti pregledom zaštitne ograde prilikom uviđaja 1 km prije i nakon mjesta štetnog događaja, s time da je moguće da rupu nisu niti mogli vidjeti jer je noć prije padao snijeg-

- također da je dionica autoceste koju on nadzire dugačka 56,3 km i da 80 % iste prolazi kroz šumu pa da se i prije ovog događaja događalo da divlja životinja uđe na autocestu,

- da se na autocesti ne nalazi znak upozorenja "divljač na cesti" jer je autocesta zaštićena zaštitnom ogradom,

- da svjedok ne tvrdi da nije postojala prokopana rupa ispod žičane ograde nego samo da je on nije vidio, a da se ophodnja vrši na način da dvoje ljudi sjedi u ophodarskom vozilu kojima ima bočni reflektor koji obasjava travnati dio uz cestu te žičanu ogradu, dok se vozilo kreće brzinom od cca 40-45 km/h.

7. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke navodi da je pitanje odgovornosti 1. tuženika za štetu u konkretnoj pravnoj stvari regulirano je člankom 50. Zakona o cestama (Narodne novine 84/2011, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014, 110/2019, dalje ZC). Čl. 50. st. 1. ZC propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, da je člankom 50. st. 2. ZC propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima, da se krivnja tuženika presumira, a on se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da nema njegove krivnje (čl. 1045. st. 1. ZOO-a.

7.1. Nadalje, stajališta je da niti jedna stranka ne tvrdi niti ne dokazuje da bi predmetna šteta nastala zbog provođenja lova (u kojem slučaju bi lovoovlaštenik odgovarao za štetu sukladno čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu, NN 99/18, 32/19 i 32/20), pa da 2. tuženik (lovačko društvo) za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti odgovara po pravilima objektivne odgovornosti.

7.2. Zaključuje da 2. tuženik odgovara po načelu uzročnosti jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar (kod sraza motornog vozila i divljači na javnoj cesti motorno vozilo ne treba smatrati opasnom stvari jer se radi o šteti koju je prouzročila divljač kao opasna stvar, a ne o šteti koju je na divljači napravilo motorno vozilo), a koje pravno shvaćanje izraženo je u više odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice, Rev-1057/14 od 5. prosinca 2017., Rev-2902/16 od 28. kolovoza2019. i Rev-352/2022-2 od 5. travnja 2022.).

7.3. Ističe da slučajeve oslobođenja od odgovornosti za tu štetu propisuje odredba čl. 1067. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) u skladu s kojom se vlasnik opasne stvari oslobađa odgovornosti ako je šteta nastala, među ostalim, isključivo radnjom treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao spriječiti (stavak 2.), a ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje (stavak 4.).

8. Zaključno prvostupanjski sud ističe da se odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara, u konkretnom slučaju 1. tuženika, ne iscrpljuje samim pravilnim i propisnim postavljanjem signalizacije i opreme na cesti nego su oni odštetnopravno odgovorni i u slučaju kada je do nezgode došlo upravo uslijed neprimjernog održavanja javne ceste, jer u suprotnom do izlijetanja divljači na autocestu ne bi došlo, da redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti. Također da teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa na strani su 1. tuženika i da činjenica da se čagalj našao na kolniku autoceste ukazuje na to da je, ili u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep, ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena da spriječi ulaz divljači na autocestu, ili da je ispod ograde bila iskopana rupa, jer se u suprotnom ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a za to po načelu pretpostavljene krivnje odgovara 1. tuženik (čl. 1045. ZOO).Isto tako da se u konkretnom slučaju divlja životinja mogla pojaviti na autocesti samo kroz postojeću žičanu ogradu, koju održava 1. tuženik, što upućuje na zaključak da je izostao adekvatan nadzor kao i pažljivije pregledavanje predmetne dionice autoceste, te da zaštita ograda nije održavana na način da s potpunom sigurnošću isključi mogućnost ulazaka divljih životinja u zaštićeni prostor autoceste, koje se njome ne smiju kretati i da činjenica što ophodarska služba prilikom redovitog obilaska nije primijetila oštećenje na zaštitnoj ogradi ne znači da oštećenja nije bilo, te što ophodar prilikom uviđaja nije vidio oštećenje na ogradi 1 km lijevo i desno od štetnog događaja ne znači da negdje dalje nije bilo oštećenje kroz koju se čagalj provukao.

8.1. Prvostupanjski sud je stajališta da je na 1. tuženiku teret dokazivanja činjenice da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste pri čemu tužiteljica nije dužna konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste, te zaključuje da činjenica da se čagalj našao na kolniku autoceste ukazuje da 1. tuženik nije poduzeo sve potrebne mjere kako bi osigurao neometan i siguran promet na autocesti jer pravilnim održavanjem zaštitne ograde divlja životinja ne bi mogla ući na prostor autoceste.

8.2.Prvostupanjski sud stoga nalazi odgovornost 1. tuženika za nastalu nezgodu pa s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka koji je utvrdio visinu nastale štete koja se žalbom ne osporava pravilnom primjenom materijalnog prava obvezuje 1. tuženika na naknadu nastale štete zajedno sa zateznim kamatama u skladu sa odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a, ne nalazeći ujedno da bi na temelju citiranih propisa 2. tuženik bio odgovoran za nastalu štetu pa neosnovano u žalbi tuženik se poziva na članak 83. ZL-a koji dakle nije primjenjiv u konkretnom slučaju.

9. Materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

9.1. Odredbom članka 1045. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO ) propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove.

10. Odredbom članka 50. stavak 1. i 2. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje: ZC) propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, te da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

11. Odredbom članka 26. ZC-a je propisano da poslovi održavanja javnih cesta u smislu ovoga Zakona jesu: – planiranje održavanja i mjera zaštite javnih cesta i prometa na njima, – redovito i izvanredno održavanje javnih cesta, – ustupanje radova redovitog i izvanrednog održavanja javnih cesta, – stručni nadzor i kontrola kakvoće ugrađenih materijala i izvedenih radova održavanja javnih cesta, – ustupanje usluga stručnog nadzora i kontrole kakvoće ugrađenih materijala i izvedenih radova održavanja javnih cesta, – osiguranje uklanjanja oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari s javne ceste, – ophodnja.

12. Odredbom članka 82. stavak 1. ZC-a je propisano da Hrvatske ceste, društvo s ograničenom odgovornošću sa sjedištem u [adresa], državnim cestama upravlja, gradi ih, rekonstruira i održava, dok je stavkom 3. predmetnog članka između ostalo propisano i da je predmet poslovanja Hrvatskih cesta d.o.o. obavljanje poslova održavanja iz članka 26. ovoga Zakona.

12.1. Odredbom članka 93. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj: 33/05, 64/05, 155/05, 14/11 dalje: Pravilnik) propisano je da su žičane ograde namijenjene zaštiti prometa od divljači i drugih životinja, a člankom 94. Pravilnika je propisano da se žičane ograde postavljaju na auto ceste, brze ceste i druge ceste kada je to potrebno.

13. Imajući u vidu navedene odredbe Zakona o cestama i Pravilnika, proizlazi da je dužnost tuženih Hrvatskih cesta d.o.o. bilo postavljenje i održavanje zaštitne ograde na predmetnoj autocesti upravo radi zaštite prometa na cesti od divljači. Nadalje, prema odredbi članka 17. stavak 1. tog Zakona javne ceste se planiraju, projektiraju, grade, rekonstruiraju i održavaju na način (...) da omogućuju sigurno prometovanje svih sudionika u prometu, kao i sukladnost javnih cesta s drugim zahvatima u prostoru i s okolišem kroz koji se protežu.

14. Slijedom navedenog, budući da se divljač našla na kolniku autoceste, suprotno navodima žalbe, ovaj sud smatra da postoji odgovornost tuženika u smislu presumirane krivnje tuženika za propust u održavanju zaštitne ograde (Rev-x 230/12 od 8. studenog 2012.).

15. Stoga je prvostupanjski sud osnovano obvezao tuženika da tužitelju naknadi štetu u predmetnom štetnom događaju koju štetu je prvostupanjski sud utvrdio na temelju objektivnog nalaza i mišljenja prometnog vještaka i koju visinu žalbenim navodima žalitelj ne osporava, niti daje konkretne činjenice koje bi dovele u sumnju utvrđenu visinu. Neosnovani su stoga žalbeni navodi da je tuženik poduzeo sve propisane zadaće u cilju sprječavanja nastanka štete budući je prvostupanjski sud utvrdio da je iz samog iskaza djelatnika tuženika razvidno da nije postojala kontrola u takvom intenzitetu da bi se sa sigurnošću mogla spriječiti mogućnost nastanka štete te nepredviđenih okolnosti vezanih uz sigurnost autoceste i da nije pregledano šire područje mjesta nastanka štetnog događaja.

15.1. Isto tako nije tuženik dokazao niti iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi na mjestu nastanka štetnog događaja postojalo ograničenje od 100 km/h te da bi postojalo bilo kakav doprinos tužiteljice u nastanku štetnog događaja koji bi nastupio i da se tužiteljica kretala brzinom od 89 km/h.

16. Zbog iznesenog valjalo je odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu kako u pogledu glavnog zahtjeva ( točke I., i III., izreke), tako i u pogledu odluke o troškovima postupka( točka IV. Izreke) koji su kako po osnovi, tako i visini pravilno odmjereni.

17. U sadržajno nepobijanim točkama (točka II., III., V. i VI.) prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

18. Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1.

19. Odluka o zatraženim troškovima odgovora na žalbu tužitelja temelji se na odredbi članka 155. ZPP-a. Isti trošak naime, po ocjeni ovog suda nije bio neophodan za uspješno vođenje postupka.

20. Zbog svega iznesenog na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Slavonskom Brodu, 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić