REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-1018/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine, Trg Kralja Tomislava 10/I, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Kutini od 2. listopada 2025., poslovni broj P-64/2025- 8, na sjednici vijeća održanoj dana 3. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, te se presuda Općinskog suda u Kutini od 2. listopada 2025., poslovni broj P-64/2025-8:

1. ukida u dijelu točke I. izreke kojom je utvrđena ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 151-50-4426338 od 26. rujna 2007. u dijelu koji glasi: „kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“

2. ukida u točki III. izreke (troškovi postupka),

te se predmet u ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 151-50- 4426338 koji su dana 26.09.2007.g. sklopili tužitelj LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditor u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu u visini od 3,30% (slovima: tri cijela trideset posto) od iznosa kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju SĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 547,04 eura sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 02.10.2007.g. do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do konačne isplate prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju SĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 875,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja pa do isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Tuženica je pravovremeno podnijela žalbu protiv dijela točke I. izreke i protiv točke III. izreke prvostupanjske presude i to zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08

- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP). U žalbi ističe kako je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj snosi trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, nepoštena ugovorna odredba. Ističe kako ugovorna odredba kojom je ugovoreno da tužitelj snosi troškove upisa fiducijarnog vlasništva u korist tuženika na osobnom automobilu nije nejasna niti nerazumljiva s obzirom da je u kontekstu ugovorene mjere osiguranja kojoj je jasno ugovorena svrha i koja se zasniva upisom, jasno navedeno da troškove njezine provedbe snosi tužitelj. Kada se isto poveže da je tuženica imala stvarni trošak upisa fiducijarnog vlasništva na osobnom automobilu i zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja kao predlagatelj upisa temeljem članka 10. Zakona o Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima, to je u konkretnom slučaju kada je dokazana svrha i visina troška koje je tužitelj platio, pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je članak 3. Ugovora o kreditu u tom dijelu stvorio neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, odnosno da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. U odnosu na pobijanu točku III. izreke kojom su određeni troškovi postupka, tuženica navodi kako je u tužbi kao vrijednost predmeta spora tužitelj naznačio iznos od 1.327,36 eura za deklaratorni dio zahtjeva i 547,04 eura za kondemnatorni dio zahtjeva, te je tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu iznosa od 547,04 eura. Navodi kako se deklaratorni zahtjev u točki I. tužbe koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora, a što je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u više svojih odluka. Također navodi da se u konkretnom slučaju ne radi ni o situaciji u kojoj je vrijednost predmeta spora suviše visoko ili nisko naznačena na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu članka 40. stavak 3. ZPP-a, već da se naznačena vrijednost predmeta spora za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova. Kako je prvostupanjski sud troškove obračunao prema vrijednosti predmeta spora tako što je zbrojio vrijednost predmeta spora za deklaratorni i kondemnatorni dio zahtjeva, predlaže odluku o troškovima preinačiti, podredno predlaže presudu suda prvog stupnja ukinuti u pobijanom dijelu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 151-50-4426338 od 26. rujna 2007., koja se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kredita od 3,30 % od iznosa kredita i na trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, te isplata iznosa od 547,04 € na ime ništetne odredbe.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su stranke temeljem Ugovora o kreditu broj 151-50-4426338 od 26. rujna 2007., zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženica odobrila i stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 28.458,04 CHF s rokom otplate od 60 mjeseci ;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja člankom 3. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužitelja da tuženici plati troškove obrade kredita u iznosu od 3,30% jednokratno prilikom prvog korištenja kredita;

- da iz potvrde tuženice od 6. ožujka 2025. proizlazi da je tuženici, prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.121,71 kuna/547,04 eura (3,30% od iznosa kredita sukladno članku 3. Naknada – Ugovora o kreditu) i da je ista naplaćena od iznosa odobrenog kredita;

- da iz iskaza tužitelja, koji je prihvaćen u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog automobila isključivo za osobne potrebe, da je ugovor već bio pripremljen kada je došao u banku i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj, te da mu nitko u banci nije objasnio o kakvoj se naknadi radi, odnosno koja su njegova prava i obveze iz Ugovora.

7. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio kako nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tuženica, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Stoga, razmatrajući je li predmetna odredba članka 3. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, prvostupanjski sud je zaključio da iz navedene odredbe nije vidljivo od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni pa kako je odredbama članka 81. stavak 1. i 2. i članka 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 dalje ZPP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnoj situaciji radilo o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, zbog čega je spornu odredbu iz članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom.

7.1. S obzirom da među strankama nije bilo sporno da je tužitelju na ime jednokratne naknade za obradu kredita prilikom isplate kredita obustavljen iznos od 547,04 eura (4.121,71 kuna), to je prvostupanjski sud tužitelju na ime stečenog bez osnove dosudio zatraženi iznos naveden u točki II. izreke prvostupanjske presude.

8. U ovoj, žalbenoj fazi postupka, nije sporno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi (dio točke I. izreke prvostupanjske presude) i nije sporno da je tuženica zbog ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi dužna tužitelju isplatiti iznos od 547,04 eura sa zateznim kamatama kako je navedeno u točki II. izreke prvostupanjske presude. Naime, tuženica žalbom ne osporava presudu u tom dijelu.

9. Dakle, u žalbenoj fazi postupka sporno je, je li ništetan dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je korisnik kredita, odnosno tuženica dužna platiti trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

10. Naime, prvostupanjski sud, iako utvrđuje da je i ovaj dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu ništetan, u cijeloj svojoj presudi ne daje razloge zbog kojih smatra da bi i taj dio odredbe Ugovora o kreditu također bio ništetan, pa je u pravu tuženica kada navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer se pobijana presuda u tom dijelu ne može ispitati, budući da nema razloge o odlučnim činjenicama. Zbog navedenog je žalbu tuženice valjalo prihvatiti i pobijanu presudu ukinuti u pobijanom dijelu točke I. izreke koji se odnosi na obvezu tuženice da plati trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, te u tom dijelu vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, u fazu glavne rasprave.

11. Osnovano tuženica u svojoj žalbi ukazuje i na pogrešan pravni stav prvostupanjskog suda glede odluke o troškovima postupka. Naime, prvostupanjski je sud trošak tužitelja obračunao prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj označio u tužbi zbrajajući deklaratorni i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (1.327,36 eura za deklaratorni i 547,04 eura za kondemnatorni).

11.1. Prema stavu ovog drugostupanjskog suda, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu u kojem pravcu je tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavak 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavak 3. ZPP-a. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1170/2020 od 25. listopada 2023., Rev- 1927/2017 od 18. siječnja 2022., Revt-156/2013 od 7. svibnja 2014.).

11.2. Kako je zbog pogrešnog pravnog stava prvostupanjskog suda trošak pogrešno obračunat, a imajući u vidu i činjenicu da je odluka prvostupanjskog suda ukinuta u dijelu točke I. izreke, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

12. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom tako što će za svoj stav o ništetnosti dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na trošak upisa prijenosa prava vlasništva dati dostatne razloge, a ponovno će i obračunati trošak postupka imajući stavove Vrhovnog suda izražene u gore navedenim odlukama. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzet će u obzir i trošak žalbe.

13. U nepobijanom dijelu, (dio točke I. i točka II. izreke) prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

14. Slijedom navedenog, a temeljem članka 369. stavak 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić