Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru,

Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: Pn – 16/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sucu Mariji Knez, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], Dom za starije i nemoćne osobe, Obala kneza Trpimira 21, Zadar, zastupanog po punomoćniku Ivanu Bitangi, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika ĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Petrusu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra, radi naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave, zaključene 23. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 2. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da pod prijetnjom ovrhe u roku od 15 dana tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 111.314,39 eura (sto jedanaest tisuća tristo četrnaest eura i trideset devet centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima/05.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime mjesečnog gubitka zarade za razdoblje od 5. rujna 2011. pa do 05. rujna 2014. iznos od 12.213,04 eura (dvanaest tisuća dvjesto trinaest eura i četiri centa), te mu u razdoblju od 6. rujna 2014. pa do 30. lipnja 2015. platiti mjesečnu rentu na ime izgubljene zarade u iznosu od 122,49 eura (sto dvadeset dva eura i četrdeset devet centi) mjesečno, u razdoblju od 1. srpnja 2015. pa do 31. prosinca 2015. platiti mjesečnu rentu na ime izgubljene zarade u iznosu od 122,18 eura (sto dvadeset dva eura i osamnaest centi) mjesečno, a u razdoblju od 1. siječnja 2016. pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti plaćati mjesečnu rentu na ime izgubljene zarade u iznosu od 121,71 eura (sto dvaeset jedan euro i sedamdeset jedan cent) mjesečno s kamatom po stopi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima/05 i tekućoj na svaki dospjeli mjesečni iznos od prvog u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate, s time da sve dospjele obroke plati u roku od 15 dana, a buduće najkasnije do 10- tog dana u mjesecu za tekući mjesec.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete u iznosu od 1.500,00 eura (tisuću i petsto eura) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od

2. veljače 2026. pa do isplate.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 53.096,80 eura (pedeset tri tisuće devedeset šest eura i osamdeset centi) s osnove mjesečnog gubitka zarade za razdoblje od 16. kolovoza 2000. pa do 05. rujna 2011., te se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu s osnove potraživane mjesečne rente na ime izgubljene zarade u razdoblju od 06. rujna 2014. pa do 30. lipnja 2015. iznosa od 327,17 eura (trisodvadeset sedam eura i sedamnaest centi) mjesečno, u razdoblju od 1. srpnja 2015. pa do 31. prosinca 2015. iznosa od 327,48 eura (tristodvadeset sedam eura i četrdeset osam centi) mjesečno, a u razdoblju od 1. siječnja 2016. pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti iznosa od 327,95 eura (tristodvadeset sedam eura i devedeset pet centi) mjesečno, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom zaprimljenim od strane suda 5. prosinca 2014.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 13.912,99 eura (trinaest tisuća devetsto dvanaest eura i devedeset devet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos teku od 2. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom daljnjeg troška postupka u visini od 24.822,63 eura (dvadeset četiri tisuće osamsto dvadeset dva eura i šezdeset tri centa) sa zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj NJ (dalje: tužitelj) u tužbi koja je od strane naslovnog suda zaprimljena 5. rujna 2014. (list spisa 1) navodi da je žrtva kaznenog djela počinjenog 2000. od strane tuženika ĐJ (dalje: tuženik) uslijed čega je pretrpio teške tjelesne ozljede od kojih se do podnošenja tužbe nije oporavio, a koje su nastale kao posljedica udaraca gitarom u čelo i uslijed kojih su tužitelju teško ozlijeđena glava i očni živci koji su kao posljedica udaraca postepeno odumrli uslijed čega je tužitelj u potpunosti izgubio vid na oba oka. Protiv tuženika da je vođen kazneni postupak kojim je utvrđena odgovornost istoga. Nadalje navodi da je uslijed posljedica opisanih ozljeda ostao 100 % invalid te da mu je potrebna svakodnevna tuđa pomoć i njega, da je od 2005. od strane Centra za socijalnu skrb bio smješten kod raznih udomiteljskih obitelji, da bi od rujna 2013. bio smješten u Dom za starije i nemoćne u Zadru gdje mu se osigurava zadovoljavanje životnih potreba. Isti je naveo da su mjesečni troškovi kod udomiteljskih obitelji iznosili 2.500,00 kuna, a u Domu za starije i nemoćne osobe u iznosu od 3.500,00 kuna. Tužitelj je naveo da je pretrpio i da još uvijek trpi jake fizičke boli, strah, duševne bolesti zbog naruženosti, te da mu je u potpunosti smanjena životna aktivnost jer da je u trenutku počinjenja kaznenog djela imao 30 godina, redovito se bavio sportom i obavljao svakodnevne aktivnosti. Tužitelj da je morao podmiriti troškove liječenja, na lijekove i preglede mjesečno da je trošio 500,00 kuna, da je odlazio na kontrole kod doktora u Zadar, Biograd na Moru, Šibenik i Zagreb, da mu je potrebna tuđa pomoć i njega od samog nastanka štete te je naveo da je nepovratno izgubio mogućnost zarade ubuduće, kao i mogućnost daljnjeg napredovanja, zaposlenja i sl. Tužitelj je predložio da sud po provedenom postupku donese presudu kojom usvaja njegov zahtjev za naknadom imovinske i neimovinske štete, kao i zahtjev za isplatu buduće rente. Podneskom zaprimljenim od strane suda 5. prosinca 2014. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev s osnove potraživane naknade imovinske štete na način da isti sada potražuje naknadu imovinske štete s osnove mjesečnog gubitka zarade za razdoblje od 16. kolovoza 2000. pa nadalje, a visinu kojeg potraživanja je isti postavio, odnosno specificirao podneskom od 7. prosinca 2015. Tužitelj je na ročištu održanom 14. svibnja 2024., a uslijed uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj novčane iznose koje je ranije potraživao u valuti HRK sada iskazao u valuti EUR.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, protivio se preinaci tužbe te je istaknuo prigovor zastare. Isti je naveo da nije dokazana niti učinjena barem vjerojatnom uzročno posljedična veza između navodnih ozljeda tužitelja i navodne štetne radnje tuženika, da iz medicinske dokumentacije koja prileži spisu nedvojbeno proizlazi kako se tužitelj nije niti liječio do kraja i da je očigledno da isti nije adekvatno liječio ozljedu navodno zadobivenu od navodne štetne radnje tuženika. Također, spisu da ne prileži nijedan medicinski dokaz o tegobama i liječenju navodnih ozljeda tužitelja od 2000. do 2010. slijedom čega da se ima za pretpostaviti da nikakvih tegoba tužitelj u tom vremenskom periodu nije niti imao, te da bi bilo životno i logično za očekivati da bi se posljedice od navodne štetne radnje tuženika pojavile u vremenskom periodu od 10 godina, osobito ovakve kakve opisuje tužitelj. Isti je naveo kako u nalazu od 12. kolovoza 2010. tužitelj sam navodi kako je zadobio još neki udarac u glavu od prije 12 godina, dakle 2 godine prije navodne štetne radnje tuženika. Tuženik je naveo da je na tužitelju isključivi teret dokazivanja da su predmetne ozljede na koje se poziva iz 2011. posljedica navodne štetne radnje iz 2000., iako punih 11 godina nikakvih zdravstvenih tegoba nije imao, teret dokaza da je adekvatno i u cijelosti liječio navodne ozljede navodno zadobivene štetnom radnjom tuženika iz 2000., teret dokaza da u periodu od 2000. do 2011. nije pretrpio nikakvu drugu ozljedu, te teret dokaza da je prije navodne ozljede iz 2000. imao zdravstveno stanje bez ikakvih tegoba. Slijedom svega navedenog tuženik je predložio tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

3. Naslovni sud je u predmetnoj stvari donio presudu i rješenje poslovni broj: P – 1954/2014 od 3. listopada 2024. kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 5.074,50 eura. Povodom izjavljene žalbe od strane tužitelja Županijski sud u Splitu je rješenjem poslovni broj: Gž -3420/2024-3 od 12. veljače 2025. ukinuo označenu presudu i rješenje prvostupanjskog suda i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. U dokaznom postupku, a radi utvrđivanja činjeničnog stanja sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem: medicinska dokumentacija tužitelja (l.s. 7-13, 54-73, 75-82, 94-95, 97, 107-121, 131, 136-140, 143), dopis HZZO-a od 22. prosinca 2015. (l.s. 33), dopis HZZZ-a od 4. siječnja 2016. (l.s. 34), dopis Centra za socijalnu skrb Zadar od 11. siječnja 2015. s prilozima (l.s. 35-43), dopis Hrvatskog zavoda za statistiku od 8. siječnja 2015. (l.s. 25), dopis HZMO-a od 30. ožujka 2016. (l.s. 83), izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku oftamologu dr. MJ, te je pročitan nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 26. travnja 2017. (l.s. 85-87), dopuna nalaza i mišljenja vještaka od 24. svibnja 2018. (l.s. 102), dopuna nalaza i mišljenja vještaka od 21. prosinca 2018. (l.s. 124-126), dopuna nalaza i mišljenja vještaka od 29. siječnja 2021. (l.s. 144-145), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka EJ (l.s. 44), saslušanjem vještakinje Suzane Konjevoda (l.s. 171-173), izvede je dokaz saslušanjem tužitelja (l.s. 44-45), te je izvršen uvid u spis ovog suda posl. broj: Km – 36/00.

4.1. Iako je raspravnim rješenjem od 7. prosinca 2015. određeno izvođenje dokaza saslušanjem tuženika kao stranke za dan 3. ožujka 2016., sud je na održanom ročištu odlučio da se tuženik neće saslušavati budući isti nije pristupio na ročište određeno za njegovo saslušanje niti je svoj izostanak opravdao. Ujedno se ističe da tuženik nije osobno pristupio ni na jedno ročište koje je tijekom postupka održano u predmetnoj stvari.

4.2. Tužitelj je tijekom postupka odustao od ranije predloženog dokaza provođenjem financijskog vještačenja u odnosu na potraživanu imovinsku (materijalnu) štetu.

4.3. Druge dokaze sud nije provodio obzirom na činjenicu što stranke izvođenje daljnjih dokaza nisu ni predlagale, a kraj stajališta suda da je činjenično stanje konkretnog predmeta utvrđeno i raspravljeno u mjeri koja dopušta da se na istom, primjenom materijalno pravnih propisa, koji će se nastavno u ovom obrazloženju citirati, zasnuje pravilna i zakonita odluka.

5. U odnosu na prigovor tuženika kojim se isti protivi preinaci tužbe, prije svega ističe se da je tužitelj podneskom koji je od strane suda zaprimljen 5. prosinca 2014., a prije upuštanja tuženika u raspravljanje uredio točku II. i točku III. postavljenog tužbenog zahtjeva koji se odnose na potraživanu naknadu imovinske štete a koje uređenje uistinu predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva budući tužitelj tako uređenim tužbenim zahtjevom sada potražuje imovinsku štetu s osnove izgubljene zarade. Tužitelj je potom podneskom predanim na ročištu održanom 7. prosinca 2015. precizirao postavljeni zahtjev za naknadu imovinske štete s osnove izgubljene zarade a što sud ne nalazi preinakom tužbenog zahtjeva. Naime, budući preinačeni tužbeni zahtjev od 5. prosinca 2014. nije bio preciziran u pogledu visine potraživanog iznosa to da tužitelj isti nije uredio, odnosno postavio podneskom od 7. prosinca 2015. sud bi tužitelja morao pozvati da takav zahtjev uredi, odnosno da postavi tužbeni zahtjev. U svakom slučaju tužitelj je preinaku tužbe od 5. prosinca 2014. učinio prije zaključenja prethodnog postupka (koji je zaključen na ročištu održanom 7. prosinca 2015.) i prije upuštanja tuženika u raspravljanje slijedom čega sud nalazi da bi ovakva preinaka u smislu odredbe čl. 190. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) bila dopuštena slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom imovinske (materijalne) i neimovinske (nematerijalne) štete koju je pretrpio uslijed zadobivenih ozljeda od strane tuženika u štetnom događaju od 16. kolovoza 2000.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik kao maloljetnik u dobi od 16 godina, 16. kolovoza 2000. nanio tešku tjelesnu ozljedu tužitelju na način da je isti tužitelja akustičnom gitarom udario u predjelu glave uslijed čega je tužitelj zadobio lom frontalne emoidalne, te gornje čeljusti lijevo, da je protiv tuženika u vezi tog događaja pokrenut kazneni postupak te da je od strane naslovnog suda rješenjem posl. br. KM-36/00 od 24. rujna 2021. tuženiku zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela – teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st.2. KZ-a izrečena odgojna mjera posebne obveze – da se uključi u rad humanitarnih organizacija ili u poslove komunalnog ili ekološkog značenja te odgojna mjera da se uključi u pojedinačni ili skupni rad u savjetovalištu za mlade, kao i da je označeno rješenje postalo pravomoćno 11. listopada 2001. Naime, navedene tvrdnje tužitelja tuženik nije osporavao, a iste je sud utvrdio i uvidom u spis ovog suda poslovni broj: KM-36/00.

8. Među strankama je sporna osnovanost utuženog potraživanja, odnosno uzročno posljedična veza između opisanih štetnih radnji tuženika i zdravstvenog stanja tužitelja, sporna je visina utuženog potraživanja, te je sporno je li nastupila zastara potraživanja.

9. Sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno odredbi čl. 8. ZPP utvrdio da su tužbeni zahtjevi tužitelja djelomično osnovani.

10. Temeljem odredbe čl. 1163. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO/05), a uzimajući u obzir da se utuženi događaj dogodio 16. kolovoza 2000. u predmetnoj stvari se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96 i 112/99, dalje: ZOO).

10.1. Odredbom čl. 155. ZOO propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

10.2. Odredbom čl. 185. st.1. ZOO propisano je da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, dok je st.3. propisano kad uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorna osoba, sud će odrediti da ona isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

10.3. Odredbom čl. 186. ZOO propisano je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

10.4. Odredbom čl. 188. st.1. ZOO propisano je da u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada se određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme, dok je st.2. propisano da se novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi što drugo.

10.5. Odredbom čl. 190. ZOO propisano je da će sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja

10.6. Odredbom čl. 195. st.1. ZOO propisano je da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, dok je st.2. propisano ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, i mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

10.7. Odredbom čl. 200. st.1. ZOO propisano je da će sud za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema, dok je st.2. propisano da će sud pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

11. Iz dopisa HZZZ-a od 4. siječnja 2016. proizlazi da tužitelj nije bio u evidencijama nezaposlenih osoba niti je primao novčanu naknadu preko Hrvatskog zavoda od 2000.

12. Iz podataka Centra za socijalnu skrb Zadar od 11. siječnja 2015. proizlazi da je tužitelj bio smješten u udomiteljsku obitelj od 06. svibnja 2011. do 19. rujna 2011., a od 19. rujna 2011. do 14. lipnja 2012. da je smješten u Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu te da je trošak smještaja u potpunosti snosilo Ministarstvo. Nakon toga tužitelj da je od 15. prosinca 2011. do 30. lipnja 2013. bio smješten u udomiteljske obitelji s time da je trošak u cijelosti snosilo Ministarstvo. Nadalje iz podataka proizlazi kako je udomiteljica bez obavijesti otkazala smještaj tužitelju nakon čega je tužitelj smješten u privatni smještaj kod UJ iz [adresa], te mu je priznat doplatak za pomoć i njegu u iznosu od 500,00 kuna mjesečno budući tužitelj u tom trenutku nije imao nikakva primanja. Nakon toga tužitelj da je 30. rujna 2013. smješten u Dom za starije i nemoćne osobe Zadar a troškove smještaja istoga do 1. svibnja 2014. u potpunosti da je snosilo Ministarstvo. Nakon što je tužitelj ostvario pravo na mirovinu isti da je započeo sa sudjelovanjem u troškovima smještaja na način da se iznos njegove mirovine (koji mu je preostao nakon odbijanja mjesečnog iznosa za alimentaciju kao i iznosa od 100,00 kuna za osobne potrebe) uplaćuje na račun Centra za socijalnu skrb Zadar, a razliku do pune cijene smještaja da i nadalje plaća Ministarstvo. Od 01. ožujka 2015. tužitelj da od svoje mirovine u iznosu od 2.460,00 kuna sudjeluje u troškovima smještaja u iznosu od 343,00 kuna mjesečno, a preostali iznos da uplaćuje Ministarstvo. Nadalje iz podataka proizlazi da tužitelj nije mogao sudjelovati sa većim iznosom u troškovima smještaja iz razloga što mu se od mirovine odbijala, kao što mu se i nadalje odbija (u trenutku sastava predmetnog dopisa) alimentacija u iznosu od 1.200,00 kuna mjesečno te ovrha za dugovanje alimentacije u iznosu od 900,00 kuna.

13. Iz uvjerenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 22. prosinca 2015. proizlazi da je tužitelj u razdoblju do 3. rujna 2001. bio osiguran kao nezaposlena osoba, u periodu od 4. rujna 2001. do 29. studenog 2010. da nije imao zdravstveno osiguranje u RH, u periodu od 30. studenog 2010. do 3. rujna 2013. da je osiguran kao nezaposlena osoba, a od 4. rujna 2013. da je osiguran po osnovi prava na mirovinu. Nadalje iz uvjerenja proizlazi da je na dan 22. prosinca 2015. tužitelj imao status osiguranika HZZO, te da tužitelj nije korisnik novčanih naknada pri HZZO.

14. Iz dopisa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Zadar od 4. siječnja 2016. proizlazi da tužitelj nije bio u evidencijama nezaposlenih osoba niti je primao novčanu naknadu preko HZZZ od 2000.

15. Iz dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Zadru od 30. ožujka 2016. proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 4. rujna 2013. do 30. lipnja 2015. primao mirovinu u mjesečnom iznosu od 2.465,10 kuna, u razdoblju od 1. srpnja 2015. pa do 31. prosinca 2015. u iznosu od 2.467,40 kuna mjesečno, a u razdoblju od 1. siječnja 2016. pa do 31. ožujka 2016. u iznosu od 2.470,98 eura mjesečno.

16. Iz iskaza svjedoka EJ proizlazi da tužitelja poznaje od 1996. kada je tužitelj došao u Sabunike te da ga je u to vrijeme viđao svakodnevno jer su bili susjedi. Tužitelj da je u to vrijeme bio nezaposlen, a isti da mu je rekao da je prije dolaska u Sabunike radio u policiji. Svjedok je naveo da je angažirao tužitelja za izvođenje građevinskih radova na svojoj kući, da se radilo o povremenim poslovima, da je gradnja kuće trajala oko dvije godine s time da se zbog proteka vremena ne može sjetiti koliko je tužitelja plaćao za obavljene radove. Svjedok je naveo da je tužitelj bio dobar radnik i dobar čovjek, a nakon što je zadobio ozljedu da više nije bio sposoban raditi u građevini.

16.1. Iskaz svjedoka, a u odnosu na koji stranke nisu imale primjedbi, sud je u cijelosti cijenio istinitim i vjerodostojnim te u suglasju s materijalnom dokumentacijom priloženom spisu, te sud nije našao da bi se radilo o pristranom iskazu.

17. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je u vrijeme ozljeđivanja imao 27 godina, da je bio radno sposoban, da je od 1990. bio pripadnik specijalne policije, a nakon vojno- redarstvene operacije Oluje pa do 2000. da je radio kao inspektor u krim policiji. Nakon toga da je dao otkaz te se odselio u Sabunike gdje je radio raznovrsne poslove na građevini, kopanje kanala, bojanje apartmana i dr. te da je dnevno zarađivao od 150,00 do 200,00 kuna. U Sabunikama da je živio u kući prijatelja kojemu nije plaćao najam. Tužitelj je u iskazu naveo da je kritične prigode kuća u kojoj se nalazio bila otvorena, da su u istu ušli tuženik i treća osoba imena N koje je poznavao i koji su bili djeca njegovih susjeda, te je naveo da su tuženik i N bili u alkoholiziranom stanju te pod utjecem droga. Oni da su od njega te prigode tražili novac koji im je on odbio dati. Tuženik da je tada ugledao akustičnu gitaru koju mu je tužitelj dozvolio da svira nakon čega je tužitelj odjednom osjetio udarac gitarom u predjelu sinusa, od udarca da je pao na stolić i da je čuo tuženika i Đ kako se smiju i bježe. On da je pokušao isprati krv ali da nije uspio i da je rukom utvrdio da mu je lubanja pukla u predjelu čela nakon čega je odvezen u bolnicu gdje mu je odmah potom izvršena operacija. Tužitelj je naveo da su mu drugi dan nakon operacije započeli problemi sa očima i da su ga liječnici u Zadru gdje je boravio dvadesetak dana uputili u KBC Rebro zbog tog problema. Liječnici u KBC Rebro da su mu rekli da više nema spasa za njegove oči, njegov vid da je nestao postepeno i to na način da je prvih pet godina slabio na desnom oku, a drugih pet do šest godina na lijevom oku nakon čega je postao slijep. Tijekom tog razdoblja on da je išao na konzultacije kod liječnika u Šibenik i u Zadar koji su mu govorili isto što i liječnici u KBC Rebro. Kako se nakon toga više nije mogao brinuti za sebe, da se je obratio Centru za socijalnu skrb Zadar koji su ga tada smjestili u udomiteljske obitelji, te je naveo da je jedno vrijeme boravio i u školi za slijepe u Zagrebu. Tužitelj je naveo da iako je imao uvjete za mirovinu još 2000. da nije otišao u istu jer se nadao da će se zaposliti, a kako to nije uspio da je oko 2013. otišao u mirovinu. Do ostvarivanja mirovine njegove egzistencijske potrebe da su bile osigurane od strane udomiteljskih obitelji te je naveo da je povremeno dobivao i jednokratnu pomoć od strane CZSS-a Zadar. Tužitelj je naveo da se je prije ozljede bavio sportom i to košarkom, nogometom, biciklizmom i borilačkim sportovima te da je išao i na natjecanja. Nadalje je naveo da je u vrijeme predmetnog štetnog događaja bio oženjen, da je tijekom braka dobio dvoje djece međutim da u vrijeme štetnog događaja nisu živjeli zajedno te je naveo da se od njegove mirovine usteže alimentacija za kćerku M kao i ovrha za alimentaciju koju nije plaćao za vrijeme dok nije imao prihoda. Tužitelj je naveo da mu roditelji tuženika nikada nisu ponudili nikakvu naknadu za štetu koja mu je nastala u vezi troškova liječenja uslijed ovog događaja niti su mu ponudili mjesečni iznos za uzdržavanje.

17.1. Sud iskaz tužitelja u cijelosti nalazi istinitim i vjerodostojnim, životno logičnim te u suglasju s ostalim dokazima izvedenim tijekom ovog postupka.

18. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka oftalmologa Suzane Konjevoda od 26. travnja 2017. proizlazi da je tužitelj u štetnom događaju od 16. kolovoza 2000. zadobio udarce u području glave uslijed čega je nastupilo krvarenje u prednjoj očnoj sobici i staklastom tijelu desnog oka, fraktura frontalne, etmoidalne kosti i maksile što se kvalificira kao teška tjelesna ozljeda. Vještakinja je navela da je fizička bol bila prisutna uslijed ozlijede jakog intenziteta i kasnije povremeno po nekoliko dana jakog intenziteta, te da je prisutna i danas povremeno (po nekoliko dana) bol srednjeg intenziteta. Nadalje se u nalazu navodi da je došlo do trajnih posljedica obzirom je tužitelj slijep na oba oka što stvara smetnje u svakodnevnom životu, da je došlo do umanjenja životne aktivnosti u omjeru od 85%, da obzirom na sljepoću na oba oka tužitelj nije u mogućnosti obavljati uobičajene svakodnevne poslove te da je istom kako u trenutku ozljeđivanja tako i nadalje bila potrebna tuđa pomoć i njega 24 sata dnevno. Kod tužitelja da je zaostala naruženost. Vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da je obzirom na dostupnu dokumentaciju nepoznato stanje vidne oštrine prije štetnog događaja kao i stanje nakon štetnog događaja, a prije 2011. Ista je navela da iz medicinske dokumentacije nije razvidno postojanje štetnog događaja od 28. veljače 2002. Ista je zaključno navela da obzirom na nedostatak medicinske dokumentacije u razdoblju od 16. kolovoza 2000. pa do 5. prosinca 2011. ne može sa sigurnošću sadašnje stanje povezati sa štetnim događajem. Nakon što je vještakinji dostavljena dodatna medicinska dokumentacija tužitelja ista je u svom mišljenju od 24. svibnja 2018. navela da se tom dokumentacijom ne može utvrditi ništa novo te je ostala pri ranije danom nalazu i mišljenju. Nakon što je vještakinji dostavljena nova medicinska dokumentacija ista je u svom nalazu i mišljenju od 21. prosinca 2018. navela da je medicinska dokumentacija nedostatna, da i dalje nije razvidno daljnje liječenje tužitelja do 5. prosinca 2011., da se na osnovu podataka može pretpostaviti da se radilo o dvije ozljede, jedna u području desnog oka s krvarenjem u oko, a druga u području lijevog oka. Ista je navela da se ishod na desnom oku i sljepoća radi katarakte i ablacije mrežnice može povezati s opisom nalaza Klinike iz 2000. i neliječenjem ili neadekvatnim liječenjem desnog oka. U odnosu na ishod sljepila na lijevom oku radi apsolutnog glaukoma ista je navela da se ne može s većom sigurnosti objasniti niti povezati s predmetnim ozljeđivanjem obzirom na nedostatak podataka. Vještakinja je navela da smanjenje životnih aktivnosti uslijed sljepoće desnog oka iznosi 40%, a uslijed sljepoće oba oka iznosi 100%. U svakodnevnom životu kod sljepoće jednog tj. desnog oka, tužitelju da je u ukupnom funkcioniranju bitno oštećeno vidno polje s desne strane, da mora okretati glavu na desno da bi vidio ako mu netko prilazi s desne strane, da je izgubio prostorni vid i procjenu udaljenosti te da se može sudarati s predmetnima s desne strane. Nadalje je navela da u slučaju gubitka vida na oba oka, osoba je slijepa i potrebna joj je tuđa pomoć i njega. Vještakinja je navela da iz priložene medicinske dokumentacije ne proizlazi kad je liječenje stvarno završeno zbog čega se kao datum dovršetka liječenja može uzeti datum 5. prosinca 2011. (nalaz dr. E). Vještakinja je u dopunskom nalazu i mišljenju navela da je tužitelj trpio bol jakog intenziteta četiri dana (kumulativno), srednje jačine 12 dana, slabog intenziteta 30 dana te da bolovi povremenog karaktera ulaze u duševne boli. Primarni strah da je trpio u trenutku događaja, da je bio intenzivan i kratkotrajan, sekundarni strah jakog intenziteta da je trpio četiri dana, srednjeg intenziteta dvanaest dana i slabog intenziteta tri tjedna. Nadalje je navela da je tuđa pomoć bila potrebna četiri sata dnevno kroz pet dana, potom tri sata kroz tri tjedna te dva sata tri tjedna. Tuđa pomoć tužitelju da je bila potrebna nakon što je vid oštećen na oba oka međutim da se ne može odrediti početak iste uslijed nedostatka medicinske dokumentacije ali da je svakako bila potrebna od 1. prosinca 2011. u trajanju od 4 sata dnevno. Ista je navela da je naruženost bila srednjeg stupnja.

18.1. Nakon što je vještakinji dostavljena nova medicinska dokumentacija tužitelja ista je u dopuni svoga nalaza i mišljenja od 29. siječnja 2021. navela da je iz medicinske dokumentacije vidljivo da je tužitelj zadobio udarac u području čela i obje orbite, da je u nalazu oftalmologa navedena ozljeda i desnog i lijevog oka što se može dovesti u uzročno posljedičnu vezu sa ozljedom. Ista je navela da se ishod sljepila na lijevom oku kao posljedica apsolutnog glaukoma može povezati sa predmetnim ozljeđivanjem te da se hipotetički može pretpostaviti da je u štetnom događaju došlo do natučenja lijevog oka uz manja krvarenja na mrežnici te do razvoja sekundarnog glaukoma. Ista je navela da je primarni strah u trenutku događaja bio intenzivan i kratkotrajan, sekundarni strah jakog intenziteta da je trajao 15 dana, srednjeg intenziteta 12 dana i slabog intenziteta 3 tjedna.

18.2. Vještakinja je na ročištu održanom 14. svibnja 2024. usmeno obrazložila ranije dane nalaze i mišljenja te je navela da u cijelosti ostaje pri istima. Nadalje je navela da su iz dopunske medicinske dokumentacije vidljive promjene koje su nastale na desnom oku kao uzročna posljedica sa štetnim događajem, a što se tiče lijevog oka da nedostaje dio dokumentacije tako da se ne može sa sigurnošću utvrditi a ni isključiti uzročno posljedična veza sa štetnim događajem. Vještakinja je navela da se glaukom najčešće razvija nakon 40te godine a može i ranije, da postoje tipovi koji se mogu razviti od rođenja kao i da trauma oka može također izazvati glaukom. Ista je navela da je pojava krvarenja u prednjoj očnoj sobici najčešće izazvano traumom. Gubitak vida na jednom oku najčešće da ne utječe na drugo oko međutim da je drugačija situacija ukoliko je bolest zahvatila i jedno i drugo oko. Nakon operacije da je potrebno redovito trajno praćenje pacijenta i terapija adekvatna stanju koja je promjenjiva, te je navela da osoba koja nema problema sa očima nema razloga da posjećuje oftalmologa i dolazi na pregled. Ista je navela da je situacija na lijevom oku tužitelja mogla dovesti do glaukoma, ali da to ne može sa sigurnošću utvrditi te je navela da je stanje kakvo je kod tužitelja rijetko s obzirom na dob. Vještakinja je navela da joj nije poznato da bi tužitelj zadobio neki drugi udarac tupim predmetom, te je navela da teške tjelesne ozljede koje su navedene na prvom pregledu u OB Zadar mogu dovesti do oštećenja desnog oka. Ista je navela da je prema medicinskoj dokumentaciji nakon povrede došlo do povećanja očnog tlaka koji se trebao liječiti te je navela da glaukom dovodi do gubitka vida koji je nepovratan ali da bi nakon toga zbog bolova trebalo dolaziti na preglede i liječenja. Ista je navela da se ne može izjasniti je li se tužitelj od potpunog gubitka vida liječio, da je moguće da je uzimao terapiju te je navela ako su vrijednosti tlaka zadovoljavajuće da se terapija ne mijenja. Vještakinja je navela da iz medicinske dokumentacije proizlazi da su sestre iz doma Sfinga u dokumentaciji navele primjedbu da je tužitelj u ratu izgubio vid međutim da iz nalaza OB Zadar, a koji nalazi su prvi dostupni, takvog podatka nema.

18.3. Nalaz i mišljenje vještakinje, dopune istoga kao i iskaz, odnosno usmeno obrazloženje nalaza i mišljenja vještakinje, a u odnosu na koje stranke nisu imale primjedbi, sud je u cijelosti prihvatio cijeneći iste stručnim, valjano obrazloženim i u skladu s pravilima struke. Tako iz nalaza i mišljenja vještakinje, kao i dopuna istoga, a posebice dopune od 29. siječnja 2021. koja je dana na temelju cjelokupne raspoložive medicinske dokumentacije tužitelja proizlazi da je tužitelj u Opću bolnicu Zadar zaprimljen 16. kolovoza 2000. uslijed zadobivanja udarca u području čela i obje orbite, da je tada u nalazu oftalmologa navedena ozljeda i desnog i lijevog oka koje ozljede se prema mišljenju vještakinje mogu dovesti u uzročno posljedičnu vezu sa zadobivenim ozljedama (udarcem). Iz dopune nalaza i mišljenja vještakinje od 21. prosinca 2018. kao i iz iskaza iste proizlazi da se ishod na desnom oku i sljepoća radi katarakte i ablacije mrežnice može povezati s opisom nalaza na oku iz Klinike iz 2000., odnosno da su promjene na desnom oku u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem. U odnosu na promjene na lijevom oku iz vještačenja proizlazi da se ishod sljepila na lijevom oku kao posljedica apsolutnog glaukoma može povezati sa predmetnim ozljeđivanjem, međutim da je u tom dijelu medicinska dokumentacija nedostatna tako da se ne može sa sigurnošću potvrditi a ni isključiti uzročno posljedična veza sa štetnim događajem, ali da se može pretpostaviti da je u štetnom događaju došlo do natučenja lijevog oka (u sklopu traume koja je dovela do gnječno- rezne rane frontalne kosti i donje vjeđe) uz manja krvarenja na mrežnici te do razvoja sekundarnog glaukoma. Nadalje iz nalaza i mišljenja vještakinje (list spisa 172) proizlazi da se glaukom najčešće razvija nakon 40te godine međutim da može i ranije, da trauma oka može izazvati glaukom te da je situacija na lijevom oku tužitelja koja predstavlja traumu mogla izazvati glaukom. Nadalje iz iskaza vještakinje proizlazi da ozljede koje su navedene na prvom pregledu u OB Zadar mogu dovesti do oštećenja desnog oka, da nalaz izrađen na sam dan štetnog događaja se može kvalificirati kao teška tjelesna ozljeda i da je to dovelo do oštećenja desnog oka, da je uslijed ozljede došlo do povećanja očnog tlaka a posljedično tome do nepovratnog gubitka vida koji gubitak je nepopravljiv neovisno o daljnjem liječenju, odnosno da pacijent dalje može dolaziti na liječenje uslijed razvoja bolova kojih može a i ne mora biti. Iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je primarni strah u trenutku događaja kod tužitelja bio intenzivan i kratkotrajan, sekundarni strah jakog intenziteta da je trajao 15 dana, srednjeg intenziteta 12 dana i slabog intenziteta 3 tjedna. U odnosu na pretrpljene bolove vještakinja je u nalazu i mišljenju od 21. prosinca 2018. navela da je tužitelj trpio jake bolove 4 dana, srednje jačine 12 dana, slabog intenziteta 30 dana, a bolovi povremenog karaktera da ulaze u duševne bolove te su isti prema nalazu i mišljenju vještakinje od 26. travnja 2017. prisutni i prilikom davanja tog nalaza i mišljenja povremeno, po nekoliko dana, srednjeg intenziteta. Nadalje iz nalaza i mišljenja vještakinje od 21. prosinca 2018. proizlazi da je nagrđenost srednjeg stupnja, da je smanjenje životnih aktivnosti za sljepoću desnog oka oko 40%, a za sljepoću oba oka 100%, da tužitelj uslijed gubitka vida desnog oka u ukupnom funkcioniranju ima bitno oštećeno vidno polje s desne strane, da je izgubio prostorni vid i procjenu udaljenosti, da se može sudarati s predmetima s desne strane. Uslijed gubitka vida na oba oka tužitelju da je potrebna tuđa pomoć i njega, da je ista svakako bila potrebna od 5. prosinca 2011. u omjeru 4h kumulativno (poslovi u kući, oko kuće, odlasci liječniku, pratnja kod izlazaka i sl.). U odnosu na završetak liječenja vještakinja je navela da navedeno ne proizlazi iz medicinske dokumentacije slijedom čega da se može uzeti da je isto završeno 5. prosinca 2011. kada je izdan nalaz dr. E (list spisa 75).

19. Cijeneći nalaz i mišljenje vještakinje a kako je to ranije navedenog sud je utvrdio da je u štetnom događaju od 16. kolovoza 2000. tuženik tužitelju zadao udarac u području čela i obje orbite, uslijed kojeg udarca je došlo do ozljede desnog oka tužitelja a trajna posljedica te ozljede je sljepilo na desnom oku a koja posljedica se nije mogla sanirati daljnjim liječenjem. Iako vještakinja sa sigurnošću nije mogla potvrditi da je i sljepoća lijevog oka posljedica ozljeda zadobivenih u štetnom događaju, sud je uzimajući u obzir da je tuženik tužitelju u štetnom događaju zadao i ozljede lijevog oka, odnosno da je došlo do razderotine frontalno i donje vjeđe lijevo uslijed čega je tužitelju izvršen operativni zahvat šivanja donje vjeđe lijevo a kako to proizlazi iz dostupne medicinske dokumentacije, cijeneći pritom iskaz svjedoka LJ kao i tužitelja iz kojih proizlazi da tužitelj prije predmetnog štetnog događaja nije imao problema s vidom a što bi proizlazilo i iz medicinske dokumentacije tužitelja u kojoj nije evidentirano da bi tužitelj odlazio na preglede i posjećivao oftalmologa prije štetnog događaja (prema usmenom nalazu i mišljenju vještakinje proizlazi da osoba koja nema problema s očima nema razloga odlaziti na preglede, posjećivati oftalmologa) dok tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza na te okolnosti na tuženiku, te pritom uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještakinje iz kojeg proizlazi da se sljepilo na lijevom oku tužitelja kao posljedica apsolutnog glaukoma može povezati sa predmetnim štetnim događajem (ozljedama zadobivenim od strane tuženika) koji događaj predstavlja traumu (prema nalazu i mišljenju vještakinje glaukom se može izazvati traumom kao u predmetnom slučaju), to je sud uzimajući u obzir sve navedeno utvrdio da postoji pravno relevantna uzročna veza između štetnog događaja (udarca tuženika) i štete tužitelja (sljepilo na lijevom oku). Naime, prema utvrđenju suda štetna radnja je bila podobna za izazivanje konkretne štetne posljedice, odnosno trauma nanesena tužitelju od strane tuženika uslijed udarca je tipičan uzrok za nastanak šetne posljedice a kako to navodi i sama vještakinja u svom nalazu i mišljenju. Slijedom navedenog sud je utvrdio da postoji uzročno posljedična veza između opisane štetne radnje tuženika i nastale štete na oba oka tužitelja što dovodi do zasnivanja odgovornosti tuženika za nastalu štetu.

20. Budući je tuženik istaknuo prigovor zastare potraživanja to je prvenstveno valjalo odlučiti o osnovanosti izjavljenog prigovora.

21. Odredbom čl. 376. st.1. ZOO propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, dok je st.2. propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

21.1. Odredbom čl. 377. st.1. i st.2. ZOO propisano je da kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja. Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete. Stavkom 3. je propisano da isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

22. Budući je predmetna šteta učinjena kaznenim djelom, tada je u toj situaciji za svaku vrstu potraživane štete potrebno utvrditi je li nastala prema odredbi čl. 376. ili čl. 377. ZOO te primijeniti onaj propis po kojem zastara nije nastala, odnosno onaj propis koji je za oštećenika povoljniji s time da se oba propisa ne mogu primijeniti istodobno. Budući je tuženik na štetu tužitelja počinio kazneno djelo nanošenja teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st.2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/1997, 27/1998, 50/2000, dalje: KZ) za koje je zapriječena kazna zatvora od jedne do osam godina, to zastara kaznenog progona sukladno odredbi čl. 19. st.1. alineja 3. KZ iznosi 10 godina. Zastara kaznenog progona za štetni događaj od 16. kolovoza 2000. je uslijed pokretanja kaznenog postupka od 12. rujna 2000. (podnošenjem zahtjeva naslovnom sudu za pokretanje pripremnog postupka) prekinuta te je ista ponovno počela teći pravomoćnošću osuđujuće odluke donesene u kaznenom postupku, a to je u predmetnoj stvari pravomoćnošću rješenja naslovnog suda posl. broj: KM – 36/00 od 24. rujna 2001. koje je postalo pravomoćno dana 11. listopada 2001. Kako je zastara ponovno počela teći dana 12. listopada 2001. to je ista prema odredbi čl. 377. ZOO nastupila 12. listopada 2011., odnosno ista je nastupila prije podnošenja tužbe a koja je naslovnom sudu podnesena 5. rujna 2014. Pritom se ističe da zastarijevanje naknade štete uzrokovane kaznenim djelom počinje teći od dana kad je kazneno djelo počinjeno a ne od dana kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a kako je to predviđeno odrednom čl. 376. st.1. ZOO. Ujedno se ističe da ovdje nema mogućnosti primjene apsolutnog zastarnog roka od 20 godina propisanog odredbom čl. 20. st.6. KZ u svezi s odredom čl. 19. st.1. alineja 3. KZ budući je kazneni progon protiv tuženika poduzet i završen unutar roka zastare kaznenog progona donošenjem pravomoćne osuđujuće odluke. Slijedom navedenog, a kako je zastara tužiteljeva potraživanja nastupila sukladno odredbi čl. 377. ZOO valjalo je utvrditi je li ista nastupila i prema odredbi čl. 376. ZOO i to u odnosu na svaki potraživani oblik imovinske i neimovinske štete, a kako to proizlazi i iz upute Županijskog suda u Splitu iz ukidne odluke donesene u predmetnoj stvari.

23. U smislu odredbe čl. 376. st.1. ZOO subjektivni rok zastare zahtjeva za naknadu prouzročene štete ovisi kumulativno o dvjema činjenicama, i to o saznanju oštećenika za štetu i o saznanju oštećenika za osobu koja je štetu učinila. Pod saznanjem za štetu podrazumijeva se ne samo saznanje o postojanju štete već i o obujmu štete, odnosno o elementima njezine visine. Objektivni rok zastare zahtjeva za naknadu štete u smislu odredbe čl. 376. st.2. ZOO počinje teći od trenutka kad su nastale štetne posljedice, a ne od štetnog događaja, te se objektivni rok primjenjuje tek kad subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu i počinitelja istječe izvan petogodišnjeg roka. Zastara tražbine naknade štete ne može početi teći prije nego šteta nastupi, odnosno ne može početi teći ni subjektivni ni ovjektivni rok.

23.1. Uzimajući u obzir da je tužitelj odmah nakon štetnog događaja znao za osobu počinitelja štete to je valjalo utvrditi kada je isti saznao za štetu, odnosno kad su nastale štetne posljedice. Pod saznanjem za štetu podrazumijeva se ne samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje o opsegu štete, odnosno elementima njezine visine, zbog čega, kad je riječ o štetama nastalim zbog tjelesne ozljede i narušenja zdravlja, a obzirom na različite vidove štete, treba razlikovati i različitost vremena kad je oštećenik saznao za pojedine oblike nematerijalne (neimovinske), odnosno materijalne (imovinske) štete. Prema opće usvojenoj sudskoj praksi trenutkom saznanja za štetu koja se odnosi na pretrpljene fizičke bolove smatra se vrijeme kada su bolovi prestali, a najkasnije kada završi liječenje i kada se stabilizira zdravlje oštećenika narušeno štetnim događajem, a vrijeme završetka liječenja i stabilizacije zdravstvenog stanja oštećenika smatra se trenutkom saznanja i za štetu s osnove pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti, jer je završetkom liječenja oštećenik saznao za trajne posljedice zadobivenih ozljeda. U odnosu na pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti trenutkom saznanja za štetu smatra se vrijeme kada je postalo izvjesno da se posljedice zadobivenih ozljeda koje predstavljaju naruženost ne mogu više ukloniti, niti bitno smanjiti, a u pogledu straha, kad je strah prestao, odnosno, kad je postalo izvjesno njegovo trajnije postojanje, a kako to navodi i drugostupanjski sud u ukidnoj odluci.

23.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je vid na desnom oku slabio prvih 5 godina, a na lijevom oko narednih 5-6 godina nakon čega je u potpunosti ostao slijep iz čega bi proizlazilo da je tužitelj postao slijep tijekom 2011. Uzevši u obzir navedeno kao i da iz nalaza i mišljenja vještakinje od 21. prosinca 2018. proizlazi da se kao datum završetka liječenja tužitelja može uzeti 5. prosinca 2011. kada je sačinjen nalaz dr. E, a nakon kojeg datuma prema medicinskoj dokumentaciji nije provođeno daljnje liječenje zbog navedenih ozljeda, to je sud utvrđenja da je liječenje tužitelja zbog ozljeda zadobivenih u štetnom događaju završeno 5. prosinca 2011. te da je tužitelj najkasnije završetkom liječenja saznao za štetu koja mu je nastala u štetnom događaju od 16. kolovoza 2000. Uzevši u obzir da bi vrijeme saznanja tužitelja za štetu uslijed pretrpljenih bolova bilo vrijeme kad su ti bolovi prestali (prema nalazu i mišljenju vještaka od 26. travnja 2017. tužitelj je i na dan 26. travnja 2017., odnosno nakon podnošenja tužbe povremeno trpio bolove srednjeg intenziteta), odnosno najkasnije kad se završi liječenje (isto je završeno 5. prosinca 2011.) to je uzimajući u obzir da je tužba podnesena 5. travnja 2014. sud utvrdio da nije nastupio trogodišnji zastarni rok s osnove potraživane naknade neimovinske (nematerijalne) štete uslijed pretrpljenih bolova. U odnosu na potraživanu naknadu štete s osnove pretrpljenog straha, iako iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je sekundarni strah (jakog, srednjeg i slabog intenziteta) trajao oko 48 dana od dana nastanka štetnog događaja sud je uzimajući u obzir da je tužitelj postepeno gubio vid, da je vid u potpunosti izgubio 2011. te da je liječenje završeno u prosincu 2011. utvrdio da bi do prosinca 2011. kod tužitelja bio prisutan strah uslijed bojazni o mogućem potpunom gubitku vida, odnosno da je strah prestao završetkom liječenja kada je tužitelj mogao utvrditi neuklonjive daljnje posljedice, slijedom čega ni u odnosu na ovaj vid štete nije nastupila zastara potraživanja. U odnosu na pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti sud je utvrdio da bi vrijeme saznanja za iste bilo po završetku liječenja kada se je stabilizirano tužiteljevo zdravlje i kada je isti i saznao za trajne posljedice zadobivenih ozljeda, odnosno kad je i saznao da je nastupilo nepovratno sljepilo na oba oka. Kako je završetak liječenja bio u prosincu 2011., a tužba je podnesena u travnju 2014. to ni u odnosu na ovaj vid štete nije nastupila zastara potraživanja. U odnosu na potraživanu štetu po kriteriju naruženosti ističe se da iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da se kod tužitelja radi o naruženosti srednjeg stupnja. Budući je tužitelj dana 16. kolovoza 2000., odnosno istoga dana kad je zaprimljen u bolnicu imao i operativni zahvat, te da je potom tužitelj bolove jakog, srednjeg i slabog intenziteta trpio 46 dana, odnosno najdulje do 2. listopada 2000., dok iz medicinske dokumentacije kao i ostalih izvedenih dokaza ne proizlazi a niti to tužitelj tvrdi da je u pogledu te ozljede bilo provođeno daljnje liječenje radi otklanjanja ili barem umanjenja nastupjele naruženosti, to je po ocjeni ovoga suda, svakako tijekom listopada 2000. tužitelj svakako znao za zaostali ožiljak na glavi i za neimovinsku štetu po kriteriju duševnih boli za naruženost. Kako je tužitelj tek 5. rujna 2014. potraživao naknadu neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti prema kriteriju duševnih bolova zbog naruženosti, to je po ocjeni ovoga suda, a sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO nastupila zastara potraživanja za popravljanje dijela neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti prema kriteriju naruženosti, jer je u trenutku podnošenja tužbe protekao rok od tri godine od kada je tužitelj doznao za tu štetu i za osobu koja je štetu učinila.

24. Prilikom određivanja visine naknade sud je uzeo u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno intenzitet i trajanje pretrpljenih fizičkih boli, straha uslijed povrjeđivanja, duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, lokalitet ozljeđivanja i neugodnosti povezane s liječenjem, činjenicu da je tužitelj u trenutku štetnog događaja bio osoba mlađe životne dobi (30 godina star) koja će uslijed nanesenih ozljeda nesporno cijeli život trpjeti duševne boli te je sud uzeo u obzir i ograničenja u životnim aktivnostima koje je tužitelj ranije ostvarivao a koje kao slijepa osoba više ne može ostvarivati u budućnosti i koja je šteta trajnog karaktera. Uzevši u obzir Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete VSRH od 29. studenog 2002. br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, te izmjene istih prema odluci VSRH Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka i 15. lipnja 2020. to sud smatra da je opravdano dosuđenje tužitelju s osnove pretrpljenog straha (tužitelj je prema nalazu i mišljenju vještaka trpio primarni strah u trenutku događaja koji je kod tužitelja bio intenzivan i kratkotrajan, sekundarni strah jakog intenziteta koji je trajao 15 dana, srednjeg intenziteta koji je trajao 12 dana i slabog intenziteta u trajanju od 3 tjedna) iznosa od 1.900,00 eura, s osnove pretrpljenih boli (tužitelj je prema nalazu i mišljenju vještaka trpio jake bolove 4 dana, srednje jačine 12 dana, a slabog intenziteta 30 dana) iznosa od 1.000,00 eura. Zbog ograničenja uslijed sljepoće na oba oka tužitelj će cijeli život morati ulagati dodatne napore u svakodnevnom socijalnom funkcioniranju, a što predstavlja i trajnu frustraciju. Kod tužitelja je došlo do trajne povrede duševnog integiteta (što vještak procjenjuje u visini od 100% uslijed sljepoće na oba oka) slijedom čega sud zaključuje da tužitelju po ovom kriteriju, odnosno s osnove pretrpljenih duševnih bolova pripada zasigurno iznos od 108.414,39 eura. Iz svega navedeno sud zaključuje da tužitelju pripada ukupna naknada na ime neimovinske (nematerijalne) štete u iznosu od 111.314,39 eura, odnosno da taj iznos odgovara pravičnoj satisfakciji za pretrpljene povrede prava osobnosti tužitelja u smislu odredbe iz čl. 200. ZOO.

24.1. Sud nalazi da je dosuđena novčana naknada pravična posebice stoga jer težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, pri čemu je sud vodio računa i o cilju kojem služi ta naknada ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Naime, sud je pritom uzeo u obzir da je tužitelj uslijed nanesenih ozljeda imao operaciju, da je oporavak i strah od posljedica trajao do završetka liječenja, te su uzeta u obzir sva ograničenja u životnim aktivnostima koja je nakon štetnog događaja tužitelj trpio kao i koja će u budućnosti sasvim izvjesno trpjeti.

24.2. Tužitelju u odnosu na tako dosuđeni iznos pripada i pravo na potraživane zakonske zatezne kamate od dana presuđenja a kako to isti potražuje tužbom sukladno odredbi čl. 277. ZOO u svezi s odredbom čl. 29. ZOO/05.

24.3. U odnosu na preostali potraživani iznos u visini od 1.500,00 eura a za koji sud nalazi da bi tužitelju pripadao s osnove duševnih boli zbog naruženosti, sud je utvrdivši da je u odnosu na ovaj vid štete nastupila zastara potraživanja, zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

24.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. i III. izreke presude.

25. U odnosu na potraživanu naknadu imovinske (materijalne) štete i to izgubljene zarade uslijed nesposobnosti za rad, sud je uzimajući u obzir sve ranije navedene okolnosti utvrdio da između invalidnosti tužitelja i nemogućnosti njegovog zapošljavanja i štetnog događaja za koji je odgovoran tuženik postoji uzročna veza te da tuženik odgovara tužitelju za naknadu štete zbog izgubljene zarade te da je isti iz tog razloga u obvezi tužitelju plaćati novčanu rentu u visini neto plaće niskokvalificiranog radnika, sve dok za to postoje uvjeti. Naime, ozljede tužitelja zadobivene u predmetnom štetnom događaju koji se je dogodio 16. kolovoza 2000. su dovele do sljepoća na oba oka (što je prema nalazu i mišljenju vještaka dovelo do 100% smanjenja životne aktivnosti), odnosno tužitelj je postao trajno invalidna osoba ovisna o pomoći i njezi drugih osoba, što je kod tužitelja uzrokovalo opću trajnu nesposobnost za rad, kao i razlog za prijevremeni starosni odlazak u mirovinu. Pritom nije relevantno što u vrijeme štetnog događaja tužitelj nije bio u radnom odnosu. Naime, prema odredbi čl. 195. st. 1. ZOO tko drugom nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Dakle, oštećenik ima pravo na naknadu štete zbog gubitka zarade bez obzira na to bi li je ostvarivao u radnom odnosu ili izvan njega. Prema odredbi čl. 195. ZOO, proizlazi da zarada izgubljena zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja zapravo nije propisom ograničena samo na određenu vrstu zarade niti da bilo koji drugi propis ograničava oštećenika u pravu na naknadu štete zbog gubitka bilo koje zarade koju je oštećenik ranije ostvarivao, a koju zbog narušenja zdravlja više nije mogao ostvarivati. Svaka zarada koju je dakle, tužitelj ostvarivao ili je mogao ostvarivati, a zbog predmetnog štetnog događaja nije ostvarivao, predmet je gubitka u njegovoj imovini odnosno pravna je osnova za naknadu štete u smislu odredbe čl. 195. st. 1. ZOO. Na isti način je ta naknada propisana i odredbom čl. 1095. st. 2. ZOO/05 koji se primjenjuje na razdoblje nakon 1. siječnja 2006.

25.1. Prema tim odredbama, samim gubitkom sposobnosti za rad, bilo potpunim ili djelomičnim, koji je posljedica štetnog događaja, oštećenik ne trpi štetu već je nužno da oštećenik zbog posljedice te nesposobnosti za rad (potpune ili djelomične) gubi zaradu, koja je imovinska šteta koju je odgovorna osoba dužna naknaditi (tako i u Rev- 411/11 od 11. lipnja 2014.).

25.2. Kada preostala radna sposobnost tužitelju više ne omogućuje obavljanje poslova na kojima je radio do ozljeđivanja (iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da je tužitelj prije ozljede radio kao građevinski radnik) a nije u mogućnosti osposobiti se za druge poslove u skladu sa svojom preostalom radnom sposobnošću, pripada mu naknada štete s osnova izgubljene zarade, ali i rente s te osnove (tako i u Rev-1325/11 od 1. srpnja 2014.).

26. Ujedno se ističe da za utvrđivanje iznosa novčane rente, koja pripada oštećeniku koji gubi zaradu zbog trajnog narušenja zdravlja, nije pravno odlučno u kojem je postotku prema medicinskim kriterijima tužitelju (oštećeniku) preostala radna sposobnost, već je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi u čemu se konkretno sastoji tjelesna ograničenja koja su posljedica ozljeda i u čemu i kako onemogućuju tužitelja da radom ostvaruje zaradu koju je ostvarivao na poslovima ili aktivnostim koje je radi stjecanja zarade ostvarivao prije nastupanja oštećenja zdravlja. Ta faktična ograničenja u svakom pojedinom slučaju u smislu navedene odredbe treba staviti u korelaciju s poslovima koje je oštećenik obavljao te je radi pravilne primjene čl. 195. ZOO trebalo utvrditi jesu li konkretne trajne posljedice oštećenja zdravlja u cijelosti ili djelomično stvarno onemogućile tužitelja da u budućnosti ostvaruje zaradu (tako i u Rev-34/08 od 15. listopad 2008.).

26.1. Kad je oštećenik zbog posljedice štetnog događaja postao nesposoban za svoje dotadašnje zanimanje i izgubio prihode koje je ostvarivao, odgovorna osoba dužna mu je naknaditi cjelokupnu štetu (čl. 190. ZOO-a) s naslova izgubljene zarade, neovisno o stupnju utvrđenog smanjenja radne sposobnosti oštećenika koji u konkretnom slučaju iznosi 100%. Tužitelj je u konkretnom slučaju prema utvrđenju suda dokazao da mu je zbog utvrđene potpune nesposobnosti izmakao određeni prihod koji bi on objektivno ostvario prema redovitom tijeku stvari, jer je, s obzirom na gore navedene i utvrđene činjenice, dokazao da bi ostvarivao zaradu u razdoblju za koje mu je dosuđena naknada jer bi isti prema utvrđenju suda i dalje kontinuirano radio razne poslove tijekom cijele kalendarske godine, što ovom sudu nije upitno (s obzirom na utvrđene radne karakteristike tužitelja, vještine i znanja koje je imao i njegovu spremnost da ostvari neki prihod za sebe).

27. Sud je visinu gubitka zarade utvrdio prema prosječnoj mjesečnoj isplaćenoj plaći nekvalificiranog radnika budući je tužitelj visinu gubitka zarade potraživao prema neto plaći NKV dok isti tijekom postupka nije dokazao niti je tvrdio da bi mu pripadalo pravo na prosječnu isplaćenu neto plaću VSS, VŠS ili SSS.

28. Uzimajući u obzir da je tuženik i za ovaj vid štete istaknuo prigovor zastare potraživanja to je valjalo prethodno utvrditi je li nastupila zastara potraživanja s osnove izgubljene zarade. Sud je u odnosu na potraživanu naknadu štete na ime izgubljene zarade utvrdio da je nastupila zastara potraživanja temeljem odredbe čl. 377. st. 1. ZOO. U konkretnom slučaju do prekida zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete došlo je pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv tuženika, a prekinuto zastarijevanje je počelo ponovno teći kada je postala pravomoćna kaznena presuda kojom je štetnik oglašen krivim, odnosno ista je ponovno počela teći 12. listopada 2001. Obzirom da je od pravomoćnosti kaznene presude (11. listopada 2001.) proteklo više od deset godina do podnošenja tužbe tužitelja (tužba je podnesena 5. rujna 2014.), u smislu odredbe čl. 377. ZOO nastupila je zastara zahtijevati naknadu štete iz predmetnog štetnog događaja na ime izgubljene zarade. Preostalo je utvrditi je li nastupila zastara potraživanja ovog vida štete sukladno odredbi čl. 376. ZOO. Pri tome se ističe da potraživanje naknade štete na ime izgubljene zarade nije povremeno potraživanje koje dospijeva godišnje u smislu odredbe čl. 372. st. 1. ZOO bez obzira da li se takva šteta potražuje kao renta ili u iznosima koji su dospjeli za proteklo razdoblje. Građanski odjel VSRH je zauzeo pravno shvaćanje broj Su IV-16/2021 od 20. rujna 2021., a koje je dužan primijeniti prvostupanjski sud, a isto glasi: „Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljena zarada, uzdržavanje ili u drugim slučajevima naknade buduće imovinske štete) oštećenik može ostvarivati ne samo u vidu rente već i sukcesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje, ali se u tom slučaju prekid zastare iz članka 245. stavak 3. ZOO/05 odnosi samo na tražbinu iz tužbenog zahtjeva, stoga rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje počinju teći prema članku 230. i 231. ZOO/05, dok za slijedeće (novo) utužene tražbine zastara teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće. Iz zauzetog stajališta bi proizlazilo da zastara u konkretnom slučaju teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem tužbe, koja je u ovom slučaju podnesena 5. rujna 2014. Tužitelj predmetnom tužbom potražuje gubitak zarade za razdoblje od 16. kolovoza 2000. pa do podnošenja tužbe, a rentu za razdoblje od podnošenja tužbe pa nadalje. Uzevši u obzir da je tužitelj odmah po štetnom događaju znao za osobu štetnika a visinu štete svakog mjeseca po dospijeću iste, to se u predmetnom slučaju primjenjuje zastarni rok od 3 godine a kako je to propisano odredbom čl. 376. st.1. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su zastarjele sve tražbine po osnovi izgubljene zarade a koje su dospjele u razdoblju od 16. kolovoza 2000. pa do 5. rujna 2011., odnosno da nisu u zastari tražbine koje su dospjele unatrag tri godine od podnošenja tužbe.

29. Odlučujući o potraživanoj šteti s osnove izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad prouzročene predmetnim štetnim događajem sud je stajališta, a uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, da tužitelj nije bio u mogućnosti ostvariti onu imovinsku korist koju bi izvjesno ostvario da nije nastupila nesposobnost za rad. Pri tome je posve nebitno je li neostvarenje imovinske koristi posljedica gubitka zarade u radnom ili izvan radnog odnosa. Iako je tužitelj u odnosu na potraživanu štetu odustao od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem, sud je uzimajući u obzir spisu priloženu dokumentaciju visinu potraživane štete mogao samostalno utvrditi. Sud pritom nalazi osnovanim zahtjev tužitelja da bi mu pripadalo pravo na naknadu izgubljene zarade na osnovi odredbi čl. 195. ZOO (sada čl. 1095. ZOO/05) barem u visini prosječne mjesečne isplaćene plaće niskokvalificiranog radnika (tužitelj tijekom postupka nije ni tvrdio da bi mu pripadalo pravo na prosječnu mjesečnu neto plaću radnika sa VSS, VŠS ili SSS već je isti potraživao prosječnu plaću NKV) a koja je u utuženom razdoblju isplaćivana u Republici Hrvatskoj. Uzevši pritom u obzir da je tijekom 2011. prosječna isplaćena neto plaća NKV u RH iznosila 3.332,00 kuna/442,23 eura, tijekom 2012. da je iznosila 3.368,00 kuna/447,01 eura, a tijekom 2013. da je iznosila 3.396,00 kuna/450,73 eura, to je sud utvrdio da je tužitelju tijekom 2011. nastala šteta u iznosu od 1.768,93 eura (za razdoblje od 5. rujna 2011. pa do 31. prosinca 2011.), tijekom 2012. u iznosu od 5.364,12 eura (za razdoblje od 1. siječnja 2012. pa do 31. prosinca 2012.) te tijekom 2013. u iznosu od 3.605,84 eura (za razdoblje od 1. siječnja 2013. pa od 4. rujna 2013.), odnosno da mu je u tom razdoblju nastala šteta u visini od ukupno 10.738,88 eura. U odnosu na naknadu štete za daljnje potraživano razdoblje, odnosno od 4. rujna 2013. (kada je tužitelj ostvario pravo na mirovinu) pa nadalje sud je utvrdio da tužitelj za to razdoblje nema pravo na potraživanu prosječnu plaću koju bi ostvarivao NKV a kako to isti potražuje, već da isti ima pravo na razliku pretpostavljene prosječne plaće koju bi ostvarivao NKV radnik da nije došlo do predmetnog štetnog događaja i umirovljenja tužitelja, te ostvarene mirovine. Uzimajući u obzir da je prema podacima Državnog zavoda za statistiku od 8. siječnja 2015. (list spisa 25) prosječna mjesečna isplaćena neto plaća u 2013. za NKV iznosila 3.396,00 kuna/450,73 eura, a tijekom 2014. 3.388,00 kuna/449,66 eura, a da je tužitelj u razdoblju od 4. rujna 2013. pa do 30. lipnja 2015. ostvarivao mirovinu u iznosu od 2.465,10 kuna/327,17 eura mjesečno, u razdoblju od 1. srpnja 2015. pa do 31. prosinca 2015. u iznosu od 2.467,40 kuna/327,48 eura, te u razdoblju od 1. siječnja 2016. pa do 31. ožujka 2016. u iznosu od 2.470,98 kuna/327,95 eura mjesečno, to je sud utvrdio da je razlika između neto plaće NKV i ostvarene mirovine tužitelja u razdoblju od 4. rujna 2013. pa do prosinca 2013. iznosila 494,24 eura (123,56 eura mjesečno), a za razdoblje od 1. siječnja pa do 6. rujna 2014. iznosila 979,92 eura (122,49 eura mjesečno) što ukupno iznosi 1.474,16 eura. Sukladno navedenom sud je utvrdio da je tužitelj u razdoblju od 5. rujna 2011. pa do 05. rujna 2014. pretrpio gubitak zarade u iznosu od 12.213,04 eura dok je odbijen zahtjev tužitelja u preostalom potraživanom iznosu. U odnosu na potraživanu mjesečnu rentu za razdoblje od 6. rujna 2014. pa nadalje, a koju rentu je tužitelj potraživao u jedinstvenom iznosu od 449,66 eura mjesečno, sud je uzimajući u obzir da je tužitelj prema podacima koji priležu spisu mirovinu u razdoblju od 2014. pa do 31. ožujka 2016. ostvarivao u različitim iznosima (a kako je to ranije navedeno), te pritom uzimajući u obzir da mu s osnove mjesečne rente pripada pravo na razliku iznosa prosječne plaće NKV i ostvarene mirovinu, utvrdio da tužitelju u razdoblju od 6. rujna 2014. pa do 30. lipnja 2015. pripada mjesečna renta u iznosu od 122,49 eura mjesečno, u razdoblju od 1. srpnja 2015. pa do 31. prosinca 2015. u iznosu od 122,18 eura mjesečno, a u razdoblju od 1. siječnja 2016. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti prihvaćen je rentni zahtjev za isplatu mjesečnog iznosa od 121,71 eura. Nadalje je sukladno odredbi čl. 29. ZOO/05 prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata. Uzimajući u obzir navedeno sud je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja u preostalom dijelu zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog rentnog zahtjeva. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. i IV. izreke presude.

30. Cijeneći uspjeh stranaka u predmetnom postupku sud je utvrdio je tužitelj u predmetnom postupku u odnosu na potraživanu neimovinsku štetu uspio u visini od 87% (sud je pritom uzeo u ozbir kvantitativni i kvalitativni uspjeh u odnosu na svaki vid potraživane štete), a u odnosu na potraživanu imovinsku štetu u visini od 59% (sud je pritom uzeo u obzir kvantitativni i kvalitativni uspjeh tužitelja) iz čega proizlazi da je tužitelj u predmetnom postuku uspio u ukupnoj visini od 73%, a tuženik u visini od 27%.

30.1. Sukladno odredbi čl. 154. st.2. u svezi s odredbom čl. 155. ZPP, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, valjalo je tužitelju zastupanom po odvjetniku priznati kao troškove potrebne za vođenje predmetnog postupka, trošak sastava tužbe u potraživanom iznosu od 1.698,00 eura sukladno Tbr.7. toč.1. u svezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa), trošak pristupa na ročišta održana 3. studeno 2014., 7. prosinca 2015., 3. ožujka 2016., 18. travnja 2023., 7. ožujka 2024., 14. svibnja 2024., 5. studenog 2025. i 23. prosinca 2025. u visini od 1.698,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. ttoč.1. Tarife), trošak pristupa na ročišta održana 2. prosinca 2014., 15. siječnja 2015., 2. prosinca 2021., 29. kolovoza 2023. u visini od 424,50 eura za svako ročište ( Tbr.9.toč.5. Tarife), trošak sastava podneska od 19. lipnja 2018. i 6. rujna 2019. u iznosu od 1.698,00 eura za svaki podnesak (Tbr.8. toč.1. Tarife), trošak sastava podneska od 20. ožujka 2020. i 22. prosinca 2020. u visini od 849,00 eura za svaki podnesak (Tbr.8.toč.3. Tarife), te trošak sastava žalbe u visini od 2.122,50 eura (Tbr.10. toč.1. Tarife) što ukupno iznosi 24.196,50 eura. Tužitelju na taj iznos pripada i pravo na potraživani porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% sukladno Tbr.42. Tarife i odredbi toč. 2. Stope PDV-a, koja je sastavni dio Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19 i 138/20) u iznosu od 6.049,12 eura što čini trošak postupka u ukupnom iznosu od 30.245,62 eura. Uzimajući u obzir uspjeh stranaka u predmetnom postupku te oduzimajući uspjeh tuženika u predmetnom postupku od uspjeha tužitelja sukladno odredbi čl. 154. st.2. ZPP to je utvrđeno da je tužitelj u predmetnom postupku uspio u visini od 46%. Uzimajući u obzir postotak uspjeha tužitelja u predmetnom postupku te ukupne troškove postupka to tužitelju pripada pravo na naknadu troška u visini od 13.912,99 eura a kako je to odlučeno točkom II. izreke rješenja.

30.2. Na tako priznati trošak postupka valjalo je tužitelju priznati i pravo na potraživanu zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od dana presuđenja pa do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st.3. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 80/22), te odredbi čl. 29. st. 1. i st.2. ZOO/05, a kako je to odlučeno točkom II. izreke rješenja.

30.3. Zahtjev tuženika za naknadom troška postupka je odbijen primjenom odredbe čl. 154. st.2. ZPP budući je uspjeh tuženika u predmetnom postupku uzet u obzir prilikom obračuna troškova priznatih tužitelju. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke ovog rješenja.

31. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Zadru 2. veljače 2026.

Sudac:

Marija Knez

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu protiv odluke teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjera za za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu protiv odluke teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu protiv odluke teče od dana dostave pisanog otpravka odluke. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

Dostavna naredba:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku.