REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-4357/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice TO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 2. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 5. ugovora o kreditu broj 86096/04 od 28. listopada 2004. sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika u dijelu koji glasi: “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno, odmah po potpisu Ugovora”.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 214,04 eura sa zateznim kamatama od 2. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi u tužbi podnesenoj 26. lipnja 2025. navodi da je s pravnim prednikom tuženika 28. listopada 2004. sklopila ugovor o kreditu kojim joj je tuženik odobrio kredit u iznosu 5.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju prednika tuženika, važećem za euro da dan korištenja kredita. Ističe da je čl. 5. ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa odobrenog kredita te da je tužiteljici naplaćena ulazna naknada u iznosu od 150,00 eura. Ističe da o toj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale u smislu da je tužiteljici tuženik prethodno, a ni naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Ističe da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi ta da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj iste s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora koji je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također navodi da je na opisani način tuženik prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača. Ističe da je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a faktički isplatio drugi iznos umanjen za navodne troškove obrade kredita. Tužbenim zahtjevom predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor nedostataka aktivne legitimacije jer tužitelj nije dokazao da je on vršio uplate na ime dospjelih anuiteta te da nije dokazao da je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Ističe da tužitelj nije potrošač. Ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva pa da nije dopušteno utvrđivati njezinu ništetnost. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Na ročištu održanom 21. siječnja 2026. tuženik je učinio nespornim sve činjenične navode istaknute tijekom postupka od strane tužiteljice. Osporava jedino da bi tužiteljica imala status potrošača.

4. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice kao fizičke osobe i pravnog prednika tuženika 28. listopada 2004. (list 4-5 spisa) utvrđeno je da je člankom 5. ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn i naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora. Također je utvrđeno da se radi o nenamjenskom kreditu.

7. Tužiteljica je već dostavljenim ugovorom, koji je sklopila kao fizička osoba, dokazala svoj status potrošača. Naime, sukladno čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi da bi svrha ugovora bila namijenjena zanimanju tužiteljice, njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Tuženik ničim nije dokazao da se radilo o takvoj svrsi ugovora.

8.1. Tuženik je na ročištu održanom 21. siječnja 2026. učinio nespornim da je sporna odredba sadržana u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru koji je sastavio tuženik te da o spornoj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale. Također nije sporno da tuženik nije tužiteljici prethodno, a ni naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu.

8.2. Nije sporno ni da je tužiteljici naplaćena ulazna naknada u iznosu od 150,00 eura (tuženik je taj činjenični navod tužbe učinio nespornim na ročištu 21. siječnja 2026.). Stoga nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice koji prigovor je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu uz obrazloženje da tužiteljica nije dokazala je platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

10. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Razmatrajući sadržaj članka 3. ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,00% od iznosa odobrenog kredita). No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je odredba poštena.

12. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst te činjenicu da je riječ o obvezi koja se plaća odmah potpisu ugovora, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 5. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

12. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Treba dodati da tuženik ničim ne dokazuje da su stvarni troškovi obrade kredita iznosili 3% iznosa kredita (niti je prije sklapanja ugovora predočio tužiteljici od čega se isti sastoje i u kojoj visini, što je tuženik učinio nespornim na ročištu 21. siječnja 2026.).

14. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15. Odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91,73/91,111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. S obzirom da je nepoznato o kakvim se uopće troškovima radi, nije razumno zaključiti da se takvi navodni troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

17. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 5. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,00% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. Tuženik nije niti pokušao dokazati parametre na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužiteljica bila informirana o svrsi takve naknade. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

21. Razumno je pretpostaviti da je tuženik prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove. Međutim sama činjenica da je trošak obrade kreditnog zahtjeva određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu podmireni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

22. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da tužiteljica, neovisno o tome što je trebala i mogla pročitati spornu odredbu koja je transparentna, nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi i da o naknadi nije mogla pregovarati. Stoga je ništav članak 5. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn. Stoga je zaključak ovog suda da se radi o ništavoj odredbi.

23. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare. Naime, pravo na isticanje ništavosti se ne gasi (čl. 110. ZOO/91).

24. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u toč. I izreke.

25. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 dalje ZPP) te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (150,00 eura) te zatraženom troškovniku.

26. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 25 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 19.08.2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8/1) te trošak pristupa na ročište 21.01.2026. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 75 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 187,50 eura. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužiteljice iznose 214,04 eura. Priznate su joj i zatezne kamate od donošenja ove presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

U Zagrebu 2. veljače 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.