REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2140/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja BOKAVŠEK d.o.o., Umag, Nikole Tesle 11, OIB: 60787614257, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Tamara Stanić Sertić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 186,38 EUR, 2. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 186,38 EUR sa zateznim kamatama od 1. studenoga 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamatama na iznos od 186,38 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki I. izreke presude, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 144,91 EUR sa zateznim kamatama od 2. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbijaju se tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na troškove u iznosu od 144,91 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki III. izreke presude i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 6,63 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 2. veljače 2026. do isplate, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate iznosa od 186,38 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

U tužbi u bitnome navodi kako je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 13. srpnja 2024. nastala šteta na vozilu, marke i tipa BMW SERIJA 4 435 D X -DRIVE, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju štetu je u obvezi platiti tuženik kao odgovorni osiguratelj. Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika 17. srpnja 2024. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj 248603200604. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun broj 208-P1-2 na ukupan iznos od 1.275,13 EUR (PDV uključen). Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 1.088,75 EUR. Razliku od 186,38 EUR po računu koji tuženik nije platio tuženik opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Tuženik je platio iznos od sveukupno 1.088,75 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 186,38 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 45,00 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Ustupitelj / oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su 12. veljače 2025. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 186,38 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obaviješten tuženik.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije, osporio je osnovu i visinu tražbine te tijek kamata koji nije prenesen cesijom. U bitnome navodi kako tužitelj potpuno promašeno navodi kako tuženik kao osiguravajuće društvo nameće, ograničava, određuje i slično cijenu sata rada tužitelja i sličnih pružatelja usluga popravka vozila. Ovakav navod je životni i pravni nonsens jer tuženik kao osiguravajuće društvo se time ne bavi niti se smije baviti. Cijenu sata rada određuje pružatelj usluge ali to ne znači da je tuženik kao osiguravajuće društvo u obvezi isto podmiriti. Tužitelj i tuženik nisu u nikakvom pravnom, ugovornom odnosu, odnosno tužitelj nije sa tuženikom sklopio kasko policu. Tuženik je kasko policu sklopio sa vlasnikom vozila i prava i obveze po kasko polici ostvaruju i ispunjavaju tuženik i vlasnik vozila. Budući da je vlasnik vozila kao ugovaratelj i osiguranik pristao na Uvjete koji su sastavni dio police, ne može tužitelj ostvarivati veća prava nego li ih ima vlasnik vozila, što tužitelj pokušava . S tim u vezi, prilikom procjene štete i izrade izvida štete procjenitelj tuženika je ukazao oštećeniku/osiguraniku na odredbe Uvjeta kasko osiguranja i da mjesto popravka sukladno Uvjetima određuje tuženik. Tuženik kao osiguravajuće društvo može odrediti mjesto popravka vozila jer je obveza tuženika vratiti vozilo u prvobitno stanje, što je u interesu oštećenika. Radi se o ugovornom odnosu u kojemu stranke reguliraju prava i obveze, ali to ne znači da oštećenik mora postupiti po uputi tuženika, ali budući da je upozoren da će se troškovi popravka u drugoj radionici priznati u visini kalkulacije troškova popravka u predloženim servisima, to je jasno da je oštećenik svjesno i voljno odlučio popraviti vozilo u drugom mjestu i na taj način svjesno i voljno zaobići obveze koje proizlaze iz ugovora o kasko osiguranju. O svemu ovome postoji pisani trag, odnosno „Uputa o radionici za popravak vozila“ uručen osiguraniku putem e-maila. Oštećeno vozilo je vozilo marke i tipa BMW 4, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika TR, pa upućivanje u radionicu za popravak vozila u Tomić & CO ili Auto Ive j.d.o.o. koji servisi su ovlašteni servis za popravak vozila je itekako postupanje u skladu sa načelima obveznog prava o vraćanju oštećene stvari u prvobitno stanje na najbolji mogući način. Tuženik je oštećeniku priznao cijenu sata rada po 30,00 EUR-a + PDV koliko iznosi cijena sata rada u servisu u koje je tuženik oštećenika uputio na popravak. Stoga se postavlja pravno pitanje može li tužitelj ostvarivati veća prava od osiguranika, odnosno može li tužitelj ugovorom o ustupanju tražbine zaobići uvjete iz ugovornog odnosa na temelju kojega je ugovor o ustupu nastao. Tuženik smatra da ne može i zato tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati ovu vrstu naknade niti je tuženik pasivno legitimiran i odgovoran tužitelju nadoknaditi ovu vrstu potraživanja. Dužnost je oštećenika da poduzme sve potrebne mjere da bi smanjio štetu. U konkretnom slučaju tuženik je ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila, na istom području i iste vrste i kvalitete servisa, kod više kako ovlaštenih, tako i neovlaštenih servisera po jeftinijoj cijeni od one koju navodi tužitelj u ovoj tužbi, ali je bez obzira na navedeno odabrana opcija popravka vozila po skupljoj cijeni. Osporio je navodni Službeni cjenik radionice tužitelja jer ga je tužitelj izdao sam sebi. Predmetni račun nije dokaz jer je sporan i osporen. Budući da se tužitelj poziva na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, ukazuje se da uvjete koji su tamo postavljeni tužitelj nije ničim dokazao. Stoga je cijena sata proizvoljno određena i tuženik smatra da je cijena upravo ovakva jer se naknada štete pokušava ostvariti od osiguravajućeg društva.

3. U nastavku postupka tužitelj je u podnesku od 23. listopada 2025. u cijelosti osporio tvrdnje iz odgovora na tužbu te je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. Uvidom u e-spis i potvrdu o otpravku utvrđeno je kako je 28. listopada 2025. tuženik uredno primio navedeni tužiteljev podnesak s ispravama po svom punomoćniku, ali tuženik nije osporio tužiteljeve tvrdnje iz tog podneska, niti isprave dostavljene uz taj podnesak.

5. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: tužiteljevog računa broj 208-P1-2 od 17. listopada 2024. (str. 50. spisa), tuženikovog izvida štete broj 248603200604 (str. 52. i 95. spisa), e-maila Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (str. 31. – 32. spisa), dopisa Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (str. 33. – 36. spisa), e-mailova (str. 54. i 64. spisa), tuženikove ponude od 21. listopada 2024. (str. 56. spisa), tuženikove obavijesti o isplati osigurnine po ponudi (str. 58. spisa), izvatka o stanju i prometu po računu (str. 60. spisa); punomoći za isplatu izvođaču radova (str. 62. spisa), preslika fotografija (str. 66. – 71. spisa), tužiteljevog cjenika (str. 92. spisa), Ugovora o ustupanju tražbine od 12. veljače 2025. (str. 74. – 75. spisa), notifikacije o ustupanje tražbine (str. 76. – 78. spisa), tuženikove upute o radionici za popravak vozila (str. 93. – 94. spisa), tuženikovih Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila (str. 96. – 133. spisa).

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, osim u dijelu stope zateznih kamata.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 186,38 EUR po osnovi naknade štete u vidu razlike u cijeni rada (radnog sata) koju je obračunao tužitelj u računu broj 208-P1-2 od 17. listopada 2024. i cijene rada (radnog sata) koju je tuženik priznao i platio u mirnom postupku.

8. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi iznos od 6.630,00 EUR u konkretnom slučaju se radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a za koji postupak su primarno mjerodavne odredbe Glave trinaest ZPP-a kao posebne odredbe, uključujući i odredbe članka 461.a ZPP-a. Odredbom članka 461.a stavka 2. ZPP-a je propisano da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. Odredbom članka 461a. stavka 3. ZPP-a propisano je da je postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak. Sud će u postupcima u sporovima male vrijednosti održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Sud će rješenjem odbiti prijedlog stranke za održavanje ročišta ako smatra, s obzirom na okolnosti slučaja, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog stranke za održavanje ročišta nije dopuštena posebna žalba (članak 461.a stavak 4. ZPP -a). Stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu (članak 461.a stavak 9. ZPP). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 6. toga članka sud neće uzeti u obzir (članak 461.a stavak 10. ZPP).

Na navedeno su, u skladu s odredbom članka 461.a stavka 8. ZPP, stranke upozorene u rješenju suda od 25. rujna 2025. koje je tužitelj uredno primio po svom punomoćniku 25. rujna 2025., a tuženik 26. rujna 2025., što je sud utvrdio uvidom u e- spis i potvrde o otpravku.

9. Osim toga, u parničnom postupku svaka stranka je dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju (članak 7. stavka 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a).

10. Nije sporna činjenica da je u mirnom postupku tuženik isplatio iznos od 1.088,75 EUR po osnovi naknade štete na vozilu marke i tipa BMW SERIJA 4 435 D X-DRIVE, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nastale u prometnoj nezgodi koja se dogodila 13. srpnja 2024.

Nije sporan nastanak štetnog događaja niti odgovornost za štetu.

11. Sporne su aktivna i pasivna legitimacija, osnova i visina sporne tražbine.

12. Uvidom u tužiteljev račun broj 208-P1-2 od 17. listopada 2024. (str. 50. spisa) utvrđeno je da je ispostavljen na TR kao kupca i da se, između ostalog, odnosi na lakirerski rad čija cijena po satu iznosi 45,00 EUR plus PDV, za osobno vozilo marke i tipa BMW SERIJA 4 435 D X-DRIVE, registarske oznake [registarska oznaka].

13. Uvidom u tuženikov izvid štete broj 248603200604 (str. 52. i 95. spisa), utvrđeno je da je u toj ispravi kao oštećenik naveden TR, da je kao dan nezgode naveden 13. srpnja 2024. te da je kao oštećeno vozilo navedeno upravo vozilo marke i tipa BMW SERIJA 4 435 D X-DRIVE, registarske oznake [registarska oznaka], dakle, isto vozilo koje je navedeno i u tužiteljevom računu. Nadalje je utvrđeno da su u toj ispravi, između ostalog, utvrđena oštećenja na navedenom vozilu, radno vrijeme popravka limara od 18,83h i radno vrijeme popravka lakirera od 14,20h, ali nije navedena cijena radnog sata limara niti lakirera.

14. Uvidom u tuženikovu ponudu od 21. listopada 2024. (str. 56. spisa) i tuženikovu obavijest o isplati osigurnine po ponudi (str. 58. spisa), koje su upućenu TR, u bitnome je utvrđeno kako se u tim ispravama sam tuženik poziva na prometnu nesreću - osigurani slučaj od 13. srpnja 2024. te tuženikov izvid štete broj 248603200604. Nadalje je utvrđeno da tim ispravama tuženik obavještava TR da je utvrdio postojanje njihove obveze na isplatu činidbe po njegovom odštetnom zahtjevu, da je time njegov odštetni zahtjev pravno osnovan i da su procijenili visinu štete kao ukupnu osigurninu na iznos od 4.570,53 EUR koja visina štete je procijenjena na temelju izvida štete, fotografija oštećenog vozila i računa popravka oštećenog vozila, s time da je račun broj 208-P1-2, dakle, račun koji je predmet ovoga spora, umanjen za 186,38 EUR (sukladno uputi o popravku T).

15. Dakle, iz isprava u spisu proizlazi kako je u trenutku nastanka predmetne prometne nezgode u kojoj je oštećeno upravo vozilo marke i tipa BMW SERIJA 4 435 D X-DRIVE, registarske oznake [registarska oznaka], to vozilo u tom trenutku bilo osigurano kod tuženika te da je sam tuženik učinio nespornom odgovornost za štetu i procijenio je štetu na iznos od 4.570,53 EUR, s time da je po spornom računu nesporno isplatio iznos od 1.088,75 EUR, dok je po sporom računu osporena visina štete u preostalom, u ovom postupku spornom iznosu od 186,38 EUR.

Slijedom navedenog sud je utvrdio da je tuženik osiguratelj vozila čiji je vozač odgovoran za predmetni štetni događaj i tako uzrokovao štetu na predmetnom vozilu. Stoga je sud utvrdio neosnovanim tuženikove tvrdnje kojima osporava pasivnu legitimaciju. To tim više što su tuženikove tvrdnje kojima osporava pasivnu legitimaciju, samo paušalne i tuženik ne obrazlaže niti, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, iznosi činjenice niti iznosi razloge zbog kojih u konkretnom slučaju osporava pasivnu legitimaciju.

16. Nije osnovan niti prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, uvidom u Ugovor o ustupanju tražbine od 12. veljače 2025. (str. 74. – 75. spisa; dalje: Ugovor), utvrđeno je da je sklopljen između TR kao ustupitelja te tužitelja kao primatelja. U članku 1. Ugovora je suglasno utvrđeno da TR kao ustupitelj ima novčano potraživanje prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 186,38 EUR, sve prema računu popravka za štetu 208-P1-2 u ukupnom iznosu od 1.275,13 EUR i temeljem izvida štete tuženika kao dužnika broj 248603200604, dakle, upravo prema računu koji je dostavljen u spis i koji se odnosi na predmetni štetni događaj i upravo prema tuženikovom izvidu štete koji je dostavljen u spis i koji se odnosi na predmetni štetni događaj. U članku 2. Ugovora je utvrđeno da TR kao ustupitelj ustupa tužitelju kao primatelju svoje potraživanje prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 186,38 EUR, dok je člankom 3. Ugovora određeno da će tužitelj kao primatelj obavijestiti tuženika kao dužnika o tom ustupu.

Iz navedenih ugovornih odredbi proizlazi da je TR kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja novčanu tražbinu prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 186,38 EUR po računu broj 208-P1-2, dakle, tražbinu koja je predmet spora u ovom postupku u skladu s odredbama članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

Osim toga, prema odredbi članka 81. stavka 1. ZOO-a, s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Smatra se da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom (članak 81. stavak 3. ZOO-a).

Slijedom navedenog sud je utvrdio da su, suprotno tuženikovoj tvrdnji, u konkretnom slučaju zajedno s glavnom tražbinom u iznosu od 186,38 EUR po računu broj 208-P1-2 na tužitelja kao primatelja prenesene i dospjele, a neisplaćene kamate na iznos od 186,38 EUR.

Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio da je Ugovorom TR kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja upravo spornu tražbinu u iznosu od 186,38 EUR po tužiteljevom računu broj 208-P1-2 koji se odnosi upravo na tuženikov izvid štete nastale u predmetnom štetnom događaju zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos glavnice.

Zbog toga, u skladu s odredbom članka 84. stavka 1. ZOO-a, tužitelj kao primatelj ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je TR kao ustupitelj imao prema tuženiku kao dužniku do ustupanja, o kojem ustupu je tuženik obaviješten kao što to proizlazi iz notifikacije o ustupanju, koju činjenicu tuženik nije niti osporio.

17. Uvidom u tužiteljev račun broj 208-P1-2 od 17. listopada 2024. (str. 50. spisa) utvrđeno je da je tužitelj obavio popravak vozila marke i tipa BMW SERIJA 4 435 D X-DRIVE, registarske oznake [registarska oznaka], a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora. Nadalje je utvrđeno da je tim računom obračunat i lakirerski rad, da je utrošeno 14,2 sati rada, koji broj odnosno obračun sati tuženik nije osporio, a koji broj odnosno obračun sati odgovora broju radnih sati navedenih u tuženikovom izvidu štete broj 248603200604 te da je navedeni rad obračunat po cijeni od 45,00 EUR po satu, uvećano za PDV. Uvidom u tužiteljev Cjenik (str. 72. spisa) utvrđeno je da vrijedi od 26. kolovoza 2024. i da cijena radnog sata iznosi 45,00 EUR plus PDV. Uvidom u navedene isprave je dakle utvrđeno da je cijena radnog sata obračunata u tužiteljevom računu u konkretnom slučaju obračunata u skladu s tužiteljevim Cjenikom. Budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u predmetnom računu obračunao cijene u skladu sa svojim Cjenikom nisu osnovane tuženikove tvrdnje koje se u bitnome svode na to kako je cijena sata proizvoljno određena.

18. Osim toga, prema stajalištu suda, oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe članka 1092. ZOO-a (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-914/2024-2 od 18. ožujka 2024., Pž-387/2024-2 od 6. veljače 2024., Pž-3971/2023-2 od 29. veljače 2024. i Pž-1422/2024-2 od 18. travnja 2024., Pž-3526/2023-2 od 12. ožujka 2024.). Prema stajalištu suda, tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete odnosno njezinu visinu uvjetovati izborom servisera (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-1749/2023-2 od 12. siječnja 2024.). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici mogli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik, dok je u konkretnom slučaju tužitelj oštećeniku obračunao cijenu radnog sata u skladu sa svojim Cjenikom. Stoga nije odlučna činjenica je li tuženik ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila kod više servisera po jeftinijoj cijeni na koju se neosnovano poziva tuženik.

Tuženik se neosnovano poziva i na Uvjete za kasko osiguranju cestovnih vozila (str. 96. – 133. spisa; dalje: Uvjeti), konkretno odredbe E.I. Uvjeta kojima je propisan postupak popravljanja štete, te je u odredbi članka E.I.2. Uvjeta, između ostalog određeno, da tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila. Naime, tim je odredbama ugovoreno samo tuženikovo pravo, odnosno ovlaštenje (mogućnost) određivanja mjesta popravka vozila ili organiziranja i izvršenja popravka vozila, ali nije ugovorena dužnost oštećenika da navedeno prihvati, a takva dužnost, po stajalištu suda, niti ne bi mogla biti ugovorena jer bi ograničavala prethodno navedeno oštećenikovo pravo slobodnog izbora radionice. Osim toga, Uvjetima nije ograničena tuženikova odgovornost prema oštećeniku glede iznosa (visine) satnice popravka, dok tuženik ne može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama (serviserima), dok takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu niti u bilo kojem drugom propisu (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž- 3749/12-3 od 30. srpnja 2015.).

19. Slijedom navedenog, a uzevši u obzir i činjenicu da je cijena sata rada u tužiteljevom računu ispostavljena u skladu s tužiteljevim Cjenikom, sud je utvrdio da, suprotno tuženikovoj tvrdnji, neplaćena razlika cijene sata u iznosu od 186,38 EUR u konkretnom slučaju predstavlja štetu u smislu odredbe članka 1046. ZOO-a koju je, na temelju odredaba članka 1085. stavaka 1. i 4. ZOO-a, tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu dužan naknaditi tužitelju na kojeg je na temelju valjanog Ugovora, u skladu s odredbama članka 80. stavka 1. ZOO-a, prenesena navedena tražbina u iznosu od 186,38 EUR te zakonske zatezne kamate na navedeni iznos glavnice koje su, u skladu s odredbama članka 81. stavcima 1. i 3. ZOO-a, također prenesene na tužitelja.

20. Prema odredbi 12. stavka 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz tuženikove ponude od 21. listopada 2024. (str. 56. spisa) i tuženikove obavijesti o isplati osigurnine po ponudi (str. 58. spisa), proizlazi kako je u tim ispravama navedeno da se odnose na odštetni zahtjev od 17. srpnja 2024., dok tužitelj u konkretnom slučaju zahtijeva isplatu zateznih kamata od 1. studenoga 2024., dakle, od kasnijeg datuma.

Zbog toga suprotno tuženikovoj paušalnoj tvrdnji iz odgovora na tužbu kojom samo paušalno osporava tijek zateznih kamata, ali tu tvrdnje ničim ne obrazlaže, niti iznosi razloge zbog kojih osporava tijek zateznih kamata, tužitelj ima pravo na zatezne kamate od 1. studenoga 2024., kao što to tužitelj zahtijeva u tužbenom zahtjevu (članak 2. stavka 1. ZPP-a), do isplate, i to po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora, odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete, a ne o odnosu iz trgovačkog ugovora niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

21. Uzevši u obzir navedeno sud je u ovom sporu male vrijednosti utvrdio kako izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljevog zastupnika po zakonu te svjedoka TR i OR, kao i provođenjem prometno tehničkog vještačenja i prometnog i/ili financijskog vještačenja nije potrebno radi utvrđivanja odlučnih spornih činjenica budući da je te činjenice bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu.

22. Slijedom navedenog u ovom sporu male vrijednosti sud nije održao niti ročište iz razloga što to nije potrebno radi provođenja dokaznog postupka i što se, s obzirom na okolnosti slučaja, pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta. Zbog toga je sud donio presudu u pisanom postupku na temelju citiranih odredaba članka 461.a ZPP-a pa je odlučio kao u točkama I. i II. izreke presude.

23. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 186,38 EUR, tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25; dalje: OT) i sastavljanja obrazloženog podneska od 23. listopada 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), što ukupno iznosi 100,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 125,00 EUR. Tužitelj ima pravo i na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tar. broj 2. stavak 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23; dalje: Uredba).

Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 144,91 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora, odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se radi o troškovima postupka.

24. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu i za presudu u preostalom iznosu od 6,63 EUR jer je tužitelj platio sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 EUR, dok, prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 186,38 EUR, sudska pristojba za presudu iznosi 13,27 EUR.

Stoga je sud odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u preostalom iznosu od 6,63 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

25. Uzevši u obzir navedeno o troškovima je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke presude.

Zagreb, 2. veljače 2026.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana od dostave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku , a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.