Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-184/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice LL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 20. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice u zamjeni ŠL, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Željke Radoš Radičević u Osijeku, po objavi 2. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010446891/2005 sklopljenog 19. srpnja 2005. između tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Regionalni centar za Slavoniju i Baranju - Osijek, Kapucinska 29), a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed“.

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici LL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 464,18 eura (slovima: četiristo šezdeset četiri eura osamnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 464,18 eura teče od 19. srpnja 2005. do 28. srpnja 2005.

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici LL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 497,22 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 13. veljače 2025. navodi da je tužena pravni slijednik, Slavonske banke d.d. Osijek/Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., da su 19. srpnja 2005. tužiteljica i Slavonska banka d.d. Osijek, pravni prednik tužene, sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030242-60010446891/2005, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-840/05 25. srpnja 2005., a prema kojem je prednik tužene kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja, a koji je kredit prijevremeno otplaćen 20. siječnja 2021. Ugovoren je rok otplate kredita koji je iznosio 16 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Tužena je u članku 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovorila odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima ili troškove osiguranja fiducija, troškove obrade kredita, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru, snosi korisnik kredita. Tužiteljica ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom jer je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužiteljica niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosila sama tužiteljica mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nepoštena ugovorna odredba posljedično se smatra ništetnom. Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljicom i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužiteljici kao potrošaču oko kojeg tužiteljica nije mogla pregovarati, niti na isti utjecati. Iz dopisa tužene od 18. rujna 2024. proizlazi da je tužena 29. srpnja 2005. tužiteljici naplatila navedenu naknadu u visini od 3.497,33 HRK odnosno 464,18 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7.53450 HRK. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tužena ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupala nepošteno i time tužiteljici, kao sudionika u obveznom odnosu, dovela u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primila, a sve to sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Slijedom navedenog tužiteljica podnosi ovu tužbu i predlaže sudu kao stvarno i mjesno nadležnom da nakon provedenog postupka donese presudu:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010446891/2005 sklopljenog 19. srpnja 2005. između tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Regionalni centar za Slavoniju i Baranju - Osijek, Kapucinska 29), a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed“.

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 464,18 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 19. srpnja 2005. do isplate, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku 15 dana.“

1.1. U podnesku od 17. travnja 2025. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u točki II. izreke na način da na iznos od 464,18 eura potražuje pripadajuću zakonsku zateznu kamatu počev od 29. srpnja 2005. pa do isplate.

2. Tužena u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare. Ugovor o kreditu otplaćen je u siječnju 2021, pa kako je tužiteljica njime dobila na raspolaganje 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 464,18 EUR, tužena ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 107., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., dalje u tekstu: ZOO 78). Stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

U članku 6. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 3,00% odobrene glavnice. Stoga je činidba na koju se tužiteljica obvezala u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1066., stavkom 2. ZOO-a 78 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2. stavku 1. točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 52/16.) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tužena na temelju članka 1022. stavka 2. imala pravo naplatiti tužiteljici i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama („Narodne novine“, 84/02.), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3. točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite („Narodne novine“, 74/03.). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tužena je navedenu obvezu ispunila. Slijedom navedenog, članak 6. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj.

Članak 6. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 6. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/03., dalje u tekstu: ZZP 03). Naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila je predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. Travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. U točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019.: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Sumirajući navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tužena je jasno i transparentno prikazala trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. U ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tužena prije sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici detaljno prikazala strukturu svih troškova, primjerice da je tužiteljica dobila tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljičine informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopila? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. Bankarski sektor jedan je od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tužena je konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Slijedom navedenog, tužena predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužiteljicu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

2.1. U podnesku od 13. siječnja 2026. tužena moli dodjelu kraćeg roka kako bi se očitovala na visinu naplaćene naknade.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao isplatni nalog (stranica 5 spisa), odgovor na zahtjev (stranica 6 spisa), otplatni plan (stranica 9-13 spisa), Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010446891/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 19. srpnja 2005. (stranica 14-22 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 47-48 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Odbijen je prijedlog tužene za pribavom očitovanja Hrvatske narodne banke o značenju efektivne kamatne stope (EKS), jer istim se ne bi utvrdile odlučne činjenice. Odbijen je prijedlog tužene od 13. siječnja 2026. za dodjelom kraćeg roka za očitovanje na visinu naplaćene naknade, a ovo jer je tužena od dana dostave tužbe na odgovor, 10. ožujka 2025., pa do održavanja ročišta 20. siječnja 2026. imala dovoljno vremena da se očituje o toj činjenici. Jednako tako visina i datum naplaćene naknade utvrđeni su temeljem spisu priležeće dokumentacije (isplatnog naloga odnosno odgovora tužene od 18. rujna 2024.) koju je tužiteljici dostavila upravo tužena. Nije provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, budući je tužiteljica na ročištu 20. siječnja 2026. odustala od provođenja istog, a obzirom visina naplaćene naknade proizlazi iz isplatnog naloga odnosno odgovora tužene od 18. rujna 2024.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 6. Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010446891/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 19. srpnja 2005. koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed.", te isplata iznosa od 464,18 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. srpnja 2025. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 19. srpnja 2005. tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tužene

- Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010446891/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 50.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju kuće,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed (članka 6.).

6. Sporno je među strankama je li dio odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 1,50% iznosa kredita, sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja. Sporna je i visina naplaćene naknade kao i datum naplate iste.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP) važećim u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

7.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

7.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

7.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporni dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu nije izuzet iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporni dio ugovorne odredbe članka 6. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., „Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. – dalje u tekstu: ZOO/91.) važećim u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom stambenom kreditu – za adaptaciju kuće, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je kredit bio potreban za adaptaciju kuće u kojoj je živjela, time da u trenutku podizanja kredita nije bila vlasnica tvrtke niti obrta niti je kuću adaptiranu sredstvima kredita unijela u imovinu tvrtke odnosno obrta. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač u smislu dijela citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 6. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 19. srpnja 2005.

9.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla u Slavonskoj banci d.d. u Osijeku, podnijela je zahtjev za odobrenje kredita, iz banke su ju pozvali da dođe potpisati ugovor koji su oni sačinili. Pročitala je odredbe ugovora koje su se ticale iznosa, roka otplate, visine rate. Ostale odredbe nije posebno čitala, nije niti imala vremena da sve detaljno iščita. Od bankovnog službenik nije joj rečeno na što se odnosi naknada za obradu kredita odnosno na koji način je utvrđena visina iste. Vjerovala je da je banka postupala pošteno i da je napravljeno sve onako kako treba. Nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora o kreditu a kako je to sačinila banka. Uopće nije znala da joj je banka naplatila iznos te naknade i da joj isti nije smjela naplatiti sve do trenutka dok nije počelo kolektivno utuženje u svezi ništetnosti odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kada joj je odvjetnica rekla da joj u banci nisu smjeli naplatiti niti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Bila je u vezi ovjere ugovora kod javnog bilježnika i on ju nije upoznao s odredbama ugovora o kreditu, a pogotovo ne odredbe koja se tiče naplate naknade za obradu kredita.

9.2. Iz odredbe članka 6. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50% iznosa kredita.

9.3. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, tužiteljici nije pojašnjeno zašto se plaća ta naknada niti na koji način je određena visina iste, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, na koje prosječni klijent nije mogao utjecati, već ih je mogao uzeti ili ostaviti. Jednako tako, tužiteljicu niti javni bilježnik prilikom ovjere ugovora o kreditu nije upoznao s odredbama ugovora.

9.4. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.5. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.6. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.7. Budući se o spornom dijelu odredbe članka 6. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

9.8. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 6. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

10. Neosnovan je prigovor tužene da se radi o zabrani manjeg značaja, iz razloga što je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama.

11. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 110. ZOO- a/91. propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti dijela odredbe članka 6. Ugovora o kreditu. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj:

Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO- a/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti dijela odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 371. ZOO-a/91 od pet godina nije protekao.

12. Prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO/91. u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 214. ZOO/91. je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

13. Radi utvrđenja visine i datuma naplaćene naknade za obavljanje bankarskih usluga ovaj sud je pročitao odgovor na zahtjev od 18. rujna 2024. i isplatni nalog.

13.1. Iz odgovora na zahtjev od 18. rujna 2024., a kojom je tužena odgovorila na upit tužiteljice o visini naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, proizlazi da je tužiteljici po Ugovoru o kreditu br. 5140030242-60010446891/2005., naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) 29. srpnja 2005. prilikom korištenja kredita u iznosu 3.497,33 kn, što proizlazi i iz isplatnog naloga.

13.2. Iz isplatnog naloga proizlazi da su tužiteljici naplaćeni troškovi obrade (1,50%) u iznosu 3.497,33 kn što prema fiksnom tečaju konverzije (7,53450) odgovara iznosu od 464,18 eura.

13.3. Prema tome tužiteljici je na ime naknade za obradu kredita dosuđen iznos od 464,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. srpnja 2005. pa do isplate.

13.4. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

14. Obzirom na iznijeto valjalo je odlučiti kao u točki I. i II. izreke presude.

15. Pošto je tužiteljica u podnesku od 17. travnja 2025. uredila tužbeni zahtjev u točki II. izreke na način da na iznos od 464,18 eura potražuje pripadajuću zakonsku zateznu kamatu počev od 29. srpnja 2005. pa do isplate, umjesto od 19. srpnja 2005., to je ustvari za dio zakonske zatezne kamate počev od 19. srpnja 2005. do 28. srpnja 2005., povukla tužbu, čemu se tužena nije protivila, pa je za taj dio zahtjeva valjalo utvrditi da je tužba povučena i odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

16. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje: ZPP) te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 20. siječnja 2026. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 464,18 eura, a koji iznos predstavlja utuženi iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.

16.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 17. travnja 2025. u iznosu 100,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 20. siječnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 2. veljače 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 350,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 437,50 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak pristojbe za tužbu u iznosu 33,18 eura i presudu u iznosu 26,54 eura. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 497,22 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP-a) pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužiteljica odbijena.

17. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Osijeku 2. veljače 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Željka Radoš Radičević, odvjetnica u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu