REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-56/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-938/2025-7 od 9. listopada 2025., ispravljene rješenjem o ispravku suda prvog stupnja poslovni broj: P-938/2025-11 od 28. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 2.veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-938/2025-7 od 9. listopada 2025., ispravljene rješenjem o ispravku suda prvog stupnja poslovni broj: P- 938/2025-11 od 28. listopada 2025., u dosuđujućem dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II. Prihvaća se kao djelomično osnovana žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-938/2025-7 od 9. listopada 2025., ispravljene rješenjem o ispravku suda prvog stupnja poslovni broj: P- 938/2025-11 od 28. listopada 2025., u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka ( točka III. izreke) na način da ista u tom dijelu, sada, preinačena glasi:

„ III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju AL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 245,30 eura sa zateznom kamatom tekućom od 9. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupk, kao neosnovan odbija.“

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suda suđeno je:

„ I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 6.1 Ugovora o kreditu broj 203027 od 7. veljače 2007. godine zaključenog između tužitelja AL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno, 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 isplatit tužitelju AL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 184,85 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. veljače 2007. utvrđenim čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96, 72/02, 153/04) do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 da tužitelju AL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 901,55 eura sa zateznom kamatom tekućom od 9. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka odnosno da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 6.1 Ugovora o kreditu broj: 203027 od 7. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, kao kreditora, kojom je između njih ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno, 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn i posljedično tome njegov zahtjev za isplatu tako plaćenog iznosa od ukupno 184,85 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže označeno u izreci pobijane presude, temeljeći svoj zahtjev na tvrdnji da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ona od strane tuženika, kao kreditora unesena u tzv. „tipski ugovor“ sastavljenim od strane tuženika, na koji on kao potrošač nije mogao utjecati, a što je protivno kogentnim odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (broj: 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja navedenog ugovora.

7. U ovom postupku, obzirom na žalbene navode žalitelja, nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, kao kreditora, 7. veljače 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 203027 i da je odredbom čl. 6.1 Ugovora između ugovornih strana ugovorena obveza tužitelja, kao korisnika kredita platiti tuženiku, kao kreditoru jednokratnu naknadu za obradu kredita u visini od 1,50% iznosa odobrenog kredita odnosno minimalno 500,00 kn i da tako obračunata naknada po navedenom Ugovoru o kreditu iznosi 184,85 eura, koju je tužitelj i platio.

8. Obzirom na žalbene navode tuženika, u ovom dijelu postupka, sporno je, je li ta ugovorna odredba ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati navedenu isplatu osnovom pravila o stjecanju bez osnove.

9. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da je ova sporna ugovorna odredba o ugovorenoj naknadi za obradu kredita, koja je od strane tuženika unesena u navedeni Ugovor o kreditu, a na koju tužitelj nije mogao utjecati i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/93 i posljedično tome sukladno odredbi čl. 82. navedenog Zakona ništetna jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Posljedično tome, sud prvog stupnja zaključuje i da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju navedeni novčani iznos temeljem odredbe 323. u vezi odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO).

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

10.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka valja istknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a kako niti sam žalitelj ni izrekom, a niti sadržajno ne ukazuje na određenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka koju je navodno počinio sud prvog stupnja ističući da žalbu podnosi i iz ovog zakonskog žalbenog razloga, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da u ovom postupku nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

11. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

12. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

13. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/93, koja je zapravo u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07) propisno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

14. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/93 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje ni žalitelj u svojoj žalbi nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu, radi čega tako utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na ovu spornu ugovornu odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kao trgovca te zbog toga tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj i da je ona tužitelju, kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača imajući u vidu visinu te plaćene naknade u odnosu na visinu ostvarenog kredita, posljedično čemu je ona ništetena, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., C- 622/17 izraženo pravno shvaćanje:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

16.1. Međutim, za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada su sklopljeni navedeni ugovori o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti

16.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

18. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

19. Iz prethodno navedenih razloga iz utvrđenja suda prvog stupnja jasno proizlazi zaključak da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Osim toga, obzirom da je tužitelj u poslovnicu tuženika pristupio u namjeri sklapanja navedenog ugovora o kreditu i da mu je predočen predmetni ugovor sa već unaprijed poznatom činjenicom ( ugovornom odredbom) o potrebi plaćanja naknade za obradu kredita u navedenom postotku u odnosu na odobreni kredit, što samo po sebi znači da je već u to vrijeme imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja ( sadržaju ugovora i (ne)priloženih isprava) ne i njenoj krajnjoj svrsi.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

21. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

23. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

23.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

23.2. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

23.3. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet navedenih ugovora, pri čemu je potrošač ( tužitelj) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenih Ugovora o nenamjenskom kreditu, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri prilikom ugovaranja ovdje spornih ugovornih odredbi i da tužitelj, kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja ( tako npr. i u Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), pa je posljedično tom žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo, kao neosnovanu odbiti.

25. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žalitelja, valja istaknuti da nije sporno da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 143/13) dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i da je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/14- dalje: Pravilnik), izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita i da su preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije u ovom postupku dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, pa sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, pravilno zaključuje da je ova ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

26. Posljedično navedenom, sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, radi čega je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

27. Međutim, po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, sud prvog stupnja je odlučujući o troškovima postupka djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja kada je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, sud prvog stupnja je o troškovima postupka pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa). Međutim, odlučujući o tim troškovima postupka sud prvog stupnja je troškove postupka pogrešno odmjerio prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi jer se tužbeni zahtjev koji sadrži zahtjev za utvrđenje i zahtjev za isplatu, kao posljedicu takvog utvrđenja ne može smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. st. 1. ZPP, kako to pogrešno shvaća sud prvog stupnja, već se radi o situaciji iz članka 187. st. 3. ZPP, kada je tužitelj pored kondemnatornog istaknuo i deklaratorni tužbeni zahtjev odnosno deklaratorni preambul koji predstavlja nužnu logičku pretpostavku svake kondemnatorne odluke, radi čega je u konkretnom slučaju tužitelju valjalo troškove postupka priznati prema kondemnatornom zahtjevu odnosno njegovom zahtjevu za isplatu iznosa od 184,85 eura. Posljedično tome, tužitelju je na temelju prema Tbr. 7. točka 1 Odvjetničke tarife valjalo za sastav tužbe valjalo priznati 25 bodova, za zastupanje na ročištu od 18.9.2025. prema Tbr. 9. točki 1. Odvjetničke tarife 25 bodova, za sastav podneska od 4.7.2025. prema Tbr. 8 točki 1. Odvjetničke tarife 25 bodova i za zastupanje na ročištu za objavu presude prema Tbr. 9. točki 3. Odvjetničke tarife 12,5 bodova, odnosno ukupno mu je trebalo priznati 87,5 bodova, što prema vrijednosti boda od 2,00 eura prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife iznosi ukupno 175,00 eura i sve uvećano za troškove PDV prema Tbr. 46. Odvjetničke tarife iznosi ukupno 218,75 eura. Pored toga tužitelju pripada pravo i na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, pa u ovom postupku tužitelju pripada pravo na troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 245,30 eura, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka valjalo kao neosnovan odbiti.

28. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja, odlučujući o glavnom zahtjevu tužitelja ( točka I. i II. izreke) na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika, u ovom dijelu, kao neosnovanu odbiti i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom I. ove presude, a odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom III. izreke preinačiti i na temelju odredbe čl. 380. točke 3. ZPP odlučiti kao u izreci pod točkom II. ove presude.

29. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer tuženik sa svojom žalbom nije uspio glede glavne stvari ( utvrđenja ništetnosti i isplate), a zbog odluke o troškovima postupka koja je sada djelomično preinačena nisu nastali posebni troškovi ( čl. 166. u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP), pa je posljedično tome odlučeno kao u izreci pod točkom III. ove presude.

Pula - Pola, 2. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris