Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

Poslovni broj: P-874/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice IČP (ranije IČ), OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Orjani Makovac Zubalj, odvjetnici u Bujama-Buie, protiv tuženika t.d. B2 KAPITAL d.o.o., OIB 57509775367, iz [adresa], zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Buterin & partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, izvan ročišta

r i j e š i o  j e

I Ovaj se sud proglašava mjesno nenadležnim.

II Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 19. studenog 2025. tužiteljica tvrdi da je u svojstvu korisnika kredita sklopila sa Privrednom bankom Zagreb d.d. (pravni prednik tuženika) Ugovor o kreditu broj 9015776470, pred Javnim bilježnikom Ankom Poropat iz Višnjana, pod brojem OV-835/11 od 24.03.2011.g. Navedenim ugovorom, odobren da je kredit u iznosu 25.000,00 EUR-a protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1 Ugovora), sa kamatnom stopom propisanom u članku 3. i 4. Ugovora. Ugovoren da je rok otplate/vraćanja kredita od 10 godina, u 120 jednakih mjesečnih anuiteta. Odredbom čl. 1 Ugovora o kreditu, tužiteljici da je odobren kredit u iznosu 25.000,00 EUR-a protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Pravni prednik tuženika da je prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno da je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice. Tužiteljica navodi da se ne može razumno očekivati da bi tužiteljica sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata sa mogućnošću da joj anuitet toliko naraste, odlukom banke. S obzirom da banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time banka čiji da je tuženik pravni sljednik postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Naime, u odnosu ugovorenu kamatnu stopu, iz čl. 3 Ugovora, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time banka postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke da ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača (tj. tužiteljice) u kojoj bi se ona nalazila da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata (i tečaj) vraćaju da se na početno ugovoreno, jer da su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Od početka otplate kredita pa nadalje posljedica navedenih ništetnih odredbi ugovora bila da je povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice, radi čega da tužiteljica više nije mogla vraćati kredit te da je isti otkazan, pa da se ukazuje na utemeljenost tužbenog zahtjeva te se zahtijeva da sud po provedenom postupku donese presudu sljedećeg sadržaja: "Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 9015776470, kojeg je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita sklopila sa Privrednom bankom Zagreb d.d. (pravnim prednikom tuženika) pred Javnim bilježnikom Ankom Poropat iz Višnjana, pod brojem OV-835/11 od 24.03.2011.g."

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba u cijelosti neosnovana. Tužitelj ističe prigovor mjesne nadležnosti. Odredbom čl. 46. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno da je da je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok da odredba čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Budući da tuženik ima sjedište [adresa], dakle na području mjesne nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, jasno da je da je isti mjesno nadležan za odlučivanje u ovom postupku. Tuženik, nadalje, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, predmetni postupak da se vodi radi utvrđenja ništetnim Ugovora o kreditu broj 9015776470, koji je sklopljen između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita te IČ kao solidarnog dužnika. Predmetno potraživanje da je preneseno na tuženika. Dakle, tuženik da nije niti sklopio niti pregovarao s tužiteljem u vezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, odnosno tuženik da na bilo koji način nije utjecao ili mogao utjecati na ugovorene kamate, kao ni na tijek otplate, promjenu kamatnih stopa, raskid ugovora i sl. Dodatno, ističe se da tužitelj nije pravni slijednik Privredne banke Zagreb d.d. kako da to pogrešno tumači tužitelj. Naime, odredbom čl. 80. Zakona o obveznim odnosima reguliran da je institut ustupa tražbine (cesija) kao ugovor u kojem se tražbina s jednog vjerovnika može prenijeti na drugog vjerovnika, dakle ugovorom o cesiji da ne dolazi do promjene ugovorne strane tj. prijenosa ugovora već da dolazi do prijenosa tražbine. Kod ustupa tražbine promjena subjekta da ne utječe na identitet obaveznopravnog odnosa i on da ostaje isti koji je postojao prije promjene, odnosno promjena vjerovnika ili dužnika da ne mijenja sadržaj obaveznopravnog odnosa. Dakle, radi da se o ugovornom prijenosu tražbine te sporednih prava, ali ne i o tome da raniji vjerovnik prenosi na novog vjerovnika cjelokupnu pravnu poziciju iz sklopljenog ugovora s dužnikom, a kako da to očito pogrešno tumači tužitelj. Navedeno da potvrđuje i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Pž-1244/2021-2 od 11.07.2022. “Međutim, nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao davatelj kredita, sklopili ugovor o kreditu. Budući da tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti određene odredbe ugovora samo je tuženik pasivno legitimiran. Tuženik je ustupio tražbinu iz ugovora o kreditu, ali ovdje nije predmet spora ustupljena tražbina, već sam ugovor o kreditu. Ne može primatelj tražbine (cesionar) postati ugovorna strana. Primatelj tražbine je samo ovlašten zahtijevati ispunjenje ustupljene tražbine, ali svi sporovi oko samog ugovora i dalje su sporovi između ugovornih strana. Ustupanjem tražbine nije ustupljen ili prenesen ugovor o kreditu na cesionara. Radi toga je pogrešno i nezakonito shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženik kao ugovorna strana ugovora o kreditu nije pasivno legitimiran u konkretnom sporu.” Tuženik navodi da nije sporno da se ništetnost bilo kojeg ugovora, odnosno pojedinih odredbi, može utvrđivati, međutim u tom parničnom postupku da mogu sudjelovati samo ugovorne strane koje su ugovor i sklopile. Dakle, s obzirom da je tuženik samo stekao tražbinu iz predmetnog ugovora o kreditu, a kako da predmet ovog postupka nije ustupljena tražbina već valjanost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, tako da je jasno da tuženik ne može biti pasivno legitimiran. Stoga da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu. Podredno, tuženik predlaže sukladno odredbi čl. 206. Zakona o parničnom postupku pozvati prethodnog vjerovnika, Privrednu banku Zagreb d.d., da stupi u ovaj postupak kao umješač na strani tuženika. Neovisno o navedenom, tuženik da, opreza radi, iznosi razloge zašto su tužiteljeve tvrdnje o navodnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi pa samim time i ugovora o kreditu u cijelosti neutemeljene. Naime, tužitelj da iznosi neobrazložene i nepotkrijepljene navode vezane uz ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, tvrdeći da je kreditor, odnosno Privredna banka Zagreb d.d., postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, što da je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana. Prvenstveno, tužitelj da u prilog svojih tvrdnji glede ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, unatoč činjenici da je na njemu teret dokazivanja, ne dostavlja nikakve dokaze. Paušalno da tvrdi da njemu kao konkretnom potrošaču, nije pružena mogućnost dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe pa da slijedom toga nije bio u objektivnoj mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće. Ugovaranje promjenjive kamatne stope zakonom da je dopušteno (a u pravnom prometu i uobičajeno), s obzirom da isto izrijekom proizlazi iz odredbe čl. 26. Zakona o obveznim odnosima. Stoga da tvrdnja o ništetnosti ove ugovorne odredbe nema uporište u zakonu. Tuženik ukazuje da je temeljno načelo kod sklapanja ugovora autonomija volje stranaka, a budući da se odredbe o promjenjivoj klauzuli tiču otplate kredita, jasno da je da nema mjesta raspravljanju o poštenosti istih odredbi kada su one u ugovoru sasvim jasne i razumljive te lako uočljive. Štoviše, predmetni ugovor da je solemniziran, iz koje činjenice da jasno proizlazi da je tužitelj bio upoznat sa svakom točkom predmetnog ugovora. Prilikom sklapanja ugovora, iznos kredita, kamatna stopa te način otplate jasno da su utanačeni ugovorom te da je tužitelju, kao korisniku kredita, uručena tablica otplate sa prikazom efektivne kamatne stope u kojoj da je naveden datum dospijeća anuiteta, njihov iznos te udio glavnice i kamate (čl. 4. ugovora) u svakom pojedinom anuitetu. Tuženik ukazuje da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 133/09). Sukladno odredbi čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba da je ništava. Sukladno odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra da se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema tome, da bi predmetne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne potrebno da je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). Tužitelju da nije onemogućeno pregovaranje o predmetnim ugovornim odredbama niti da on dostavlja bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo suprotno. S obzirom da je ugovaranje promjenjive kamatne stope uobičajeno u bankarskom poslovanju, isto da nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, niti bi tužitelj mogao osnovano tvrditi da mu nije bilo poznato ugovaranje promjenjive kamatne stope predmetnim ugovorom. Iz samog ugovora o kreditu da jasno proizlazi da su sporne odredbe jasne te lako uočljive i razumljive. Jasne jer da iz samo izraza promjenjiva proizlazi da je podložna promjenama kroz određeno vrijeme, odnosno da nije fiksna. Uočljive jer da su sastavni dio ugovora i u njemu da su izričito navedene te razumljive jer da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja da je slobodnom voljom preuzela obveze po ugovoru o kreditu. U ovom postupku na tužitelju da je teret dokaza njegovih tvrdnji o ništetnosti ugovornih odredbi, koji da na navedenu okolnost nije predložio niti jedan relevantan dokazni prijedlog izuzev financijskog vještačenja (za koji da je, uopće, nejasno na koji način je relevantan za pravno pitanje ništetnosti, niti da to tužitelj ikako objašnjava). Međutim, čak i da je došlo do promjene kamatne stope, isto da nije razlog za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe budući da je iz iste jasno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o načinu na koji će se ista mijenjati. Dakle, tužitelj da u prilog svojim navodima nije dostavio nikakve materijalne dokaze kojima bi dokazao osnovanost svojih navoda o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi. Dakle, s obzirom na to da tužitelj ničim nije dokazao da bi predmetne ugovorne odredbe bile ništetne, unatoč jasnom zakonskom pravilu o teretu dokazivanja, to da je jasno da je tužba u cijelosti neosnovana i iz ovog razloga, uz očito promašenu pasivnu legitimaciju. S obzirom da tužitelj navodi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi) te da je stoga ništetan i sam ugovor o kreditu, tuženik ističe da eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora (koju ništetnost da tuženik osporava), da nikako ne može povlačiti za sobom ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe. Navedeno da je jasno propisano odredbom čl. 59. st. 2. Zakona o zašiti potrošača, a gotovo jednako da je propisano i odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju, čak i da sud utvrdi ništetnost odredbe o načinu promjene kamatne stope to da nikako ne bi značilo i da je ništetan cijeli ugovor o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava donio 04.03.2020. odluku posl.br. Gos 1/2019-36 u kojoj da je, među ostalim, istaknuo da je: „pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.“ Stoga, kako da predmetna ugovorna o kamatnoj stopi nije ništetna, da nije ništetan niti Ugovor o kreditu u cijelosti, sve da odredba jest ništetna to da ne bi za sobom povlačilo ništetnost cijelog ugovora. Uz to, navedena odredba da ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Bitni sastojci ugovora o kreditu da su stavljanje korisniku kredita na raspolaganje određenog novčanog iznosa s jedne strane te povrat tog iznosa uvećanog za ugovorene kamate s druge strane. Ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope da prema tome nije bitan sastojak ugovora o kreditu, već jedna od sporednih odredbi. Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci posl.br. Gž 444/2018-2 od 10.01.2019., da je zauzeo stav da odredba o kamatnoj stopi nije bitan sastojak ugovora o kreditu pa eventualna ništetnost iste da ne bi za sobom povlačila ništetnost cijelog ugovora o kreditu. Ukazuje se da prigovori tužitelja o odredbi o kamatnoj stopi idu u pravcu jednostrane mogućnosti promjene, odnosno načina na koji se ista mijenja. Prema tome, ništetan da može biti jedino taj dio odredbe (čl. 4.2. ugovora), a ne odredba o kamati u cijelosti. Ovakvo neosnovano tumačenje od strane tužitelja da ukazuje da se ovdje radi o pokušaju izbjegavanja ispunjenja preuzete obveze, a ne zaštiti nekog povrijeđenog prava. Slijedom naprijed navedenog, jasno da je da su navodi tužitelja koji se tiču ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na kamatnu stopu te ništetnosti ugovora o kreditu u potpunosti neosnovani. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbu kao neosnovanu.

3. Tuženikov prigovor mjesnoj nenadležnosti ovog suda je osnovan.

4. Prema čl. 46. st. 1. ZPP-a ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika.

Prema čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište, dakle, u ovom predmetu Općinski građanski sud u Zagrebu, budući da je tuženikovo registrirano sjedište u [adresa], a zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda.

Zbog toga se ovaj sud proglasio mjesno nenadležnim (čl. 20. st. 1. ZPP-a).

Nakon pravomoćnosti ovog rješenja, predmet će se ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu (čl. 21. st. 1. ZPP-a).

U Poreču-Parenzo, 02. veljače 2026.

S u d a c:

Alen Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

Po pravomoćnosti:

- Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, uz spis predmeta.

S u d a c: