Poslovni broj: P-386/2023-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U ZAPREŠIĆU

Pavla Lončara 2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, po sucu toga suda, mr. sc. Zvonimiru Dodig kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZŽ iz [adresa], oib: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletić, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, ulica Domovinskog rata 61, oib:52508873833, zastupanog po punomoćniku Sanji Vukina, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane usmene, glavne i javne rasprave zaključene 22. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja, 2. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva kojeg su zaključili tužitelj ZŽ [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik OTP BANKA HRVATSKA d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833, kao kreditor dana 17.10.2005. godine i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

2. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833 isplatiti tužitelju ZŽ [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 6.877,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od: 3,04 Eura od dana 13.12.2005.godine 2,68 Eura od dana 13.3.2007.godine 1,76 Eura od dana 11.4.2007.godine 0,29 Eura od dana 11.1.2008.godine 3,36 Eura od dana 12.2.2008.godine 7,72 Eura od dana 11.3.2008.godine 3,95 Eura od dana 11.4.2008.godine 1,27 Eura od dana 13.5.2008.godine 0,88 Eura od dana 11.6.2008.godine 0,07 Eura od dana 11.7.2008.godine 6,39 Eura od dana 11.10.2008.godine, 11,26 Eura od dana 11.11.2008.godine 9,89 Eura od dana 11.12.2008.godine 21,72 Eura od dana 13.1.2009.godine 39,24 Eura od dana 11.2.2009.godine 45,05 Eura od dana 11.3.2009.godine 34,85 Eura od dana 11.4.2009.godine 33,03 Eura od dana 12.5.2009.godine 32,01 Eura od dana 11.6.2009.godine 34,06 Eura od dana 11.7.2009.godine 29,96 Eura od dana 11.8.2009.godine 31,82 Eura od dana 11.9.2009.godine 28,62 Eura od dana 13.10.2009.godine 31,47 Eura od dana 11.11.2009.godine 29,83 Eura od dana 11.12.2009.godine 47,26 Eura od dana 12.1.2010.godine 51,79 Eura od dana 11.2.2010.godine 50,83 Eura od dana 11.3.2010.godine 54,68 Eura od dana 13.4.2010.godine 60,22 Eura od dana 11.5.2010.godine 65,15 Eura od dana 11.6.2010.godine 74,61 Eura od dana 13.7.2010.godine 65,36 Eura od dana 11.8.2010.godine 88,87 Eura od dana 11.9.2010.godine 76,53 Eura od dana 12.10.2010.godine 78,92 Eura od dana 11.11.2010.godine 89,15 Eura od dana 11.12.2010.godine 102,67 Eura od dana 11.1.2011.godine 83,53 Eura od dana 11.2.2011.godine 88,19 Eura od dana 11.3.2011.godine 81,60 Eura od dana 12.4.2011.godine 96,66 Eura od dana 11.5.2011.godine 106,64 Eura od dana 11.6.2011.godine 111,85 Eura od dana 12.7.2011.godine 162,84 Eura od dana 11.8.2011.godine 113,01 Eura od dana 13.9.2011.godine 107,41 Eura od dana 11.10.2011.godine 109,01 Eura od dana 11.11.2011.godine 108,28 Eura od dana 13.12.2011.godine 114,25 Eura od dana 11.1.2012.godine 118,70 Eura od dana 11.2.2012.godine 120,07 Eura od dana 13.3.2012.godine 116,84 Eura od dana 11.4.2012.godine 118,56 Eura od dana 11.5.2012.godine 120,34 Eura od dana 12.6.2012.godine 117,67 Eura od dana 11.7.2012.godine 117,42 Eura od dana 11.8.2012.godine 112,40 Eura od dana 11.9.2012.godine 114,11 Eura od dana 11.10.2012.godine 117,85 Eura od dana 13.11.2012.godine 116,66 Eura od dana 11.12.2012.godine, 118,38 Eura od dana 11.1.2013.godine 113,50 Eura od dana 12.2.2013.godine 111,62 Eura od dana 12.3.2013.godine 116,99 Eura od dana 11.4.2013.godine 111,73 Eura od dana 11.5.2013.godine 108,96 Eura od dana 11.6.2013.godine 105,83 Eura od dana 11.7.2013.godine 109,66 Eura od dana 13.8.2013.godine 111,76 Eura od dana 11.9.2013.godine 113,75 Eura od dana 11.10.2013.godine 114,19 Eura od dana 12.11.2013.godine 116,83 Eura od dana 11.12.2013.godine 94,98 Eura od dana 11.1.2014.godine 56,11 Eura od dana 11.2.2014.godine 57,47 Eura od dana 11.3.2014.godine 57,22 Eura od dana 11.4.2014.godine 55,03 Eura od dana 13.5.2014.godine 54,72 Eura od dana 11.6.2014.godine 56,62 Eura od dana 11.7.2014.godine 58,55 Eura od dana 12.8.2014.godine 59,56 Eura od dana 11.9.2014.godine 59,67 Eura od dana 11.10.2014.godine 61,52 Eura od dana 11.11.2014.godine 62,09 Eura od dana 11.12.2014.godine 62,84 Eura od dana 13.1.2015.godine 111,32 Eura od dana 11.2.2015.godine 99,74 Eura od dana 11.3.2015.godine 104,41 Eura od dana 11.4.2015.godine 103,09 Eura od dana 12.5.2015.godine 100,56 Eura od dana 11.6.2015.godine 103,97 Eura od dana 11.7.2015.godine 92,53 Eura od dana 11.8.2015.godine 87,61 Eura od dana 11.9.2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje do 31.07.2015. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833 isplatiti tužitelju ZŽ [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova manje obračunatog iznosa glavnice za konverziju iznos od 2007,38 Eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 1.10.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.312,81eur sa zateznom kamatom koja teče od 2. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

5.Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 830,85eur sa zateznom kamatom od 5. ožujka 2016. i prigovor prijeboja u iznosu od 331,94eur uvećan za zakonske zatezne kamate • na iznos od 0,71 EUR od dana 11.01.2006. do isplate, • na iznos od 2,43 EUR od dana 11.02.2006. do isplate, • na iznos od 4,50 EUR od dana 11.03.2006. do isplate, • na iznos od 3,73 EUR od dana 11.04.2006. do isplate, • na iznos od 4,03 EUR od dana 13.06.2006. do isplate, • na iznos od 5,36 EUR od dana 11.07.2006. do isplate, • na iznos od 5,88 EUR od dana 11.08.2006. do isplate, • na iznos od 4,74 EUR od dana 12.09.2006. do isplate, • na iznos od 3,73 EUR od dana 11.10.2006. do isplate, • na iznos od 7,14 EUR od dana 11.11.2006. do isplate, • na iznos od 6,02 EUR od dana 12.12.2006. do isplate, • na iznos od 8,67 EUR od dana 11.01.2007. do isplate, • na iznos od 9,34 EUR od dana 13.02.2007. do isplate, • na iznos od 10,63 EUR od dana 13.03.2007. do isplate, • na iznos od 11,55 EUR od dana 11.04.2007. do isplate, • na iznos od 15,34 EUR od dana 11.05.2007. do isplate, • na iznos od 15,00 EUR od dana 12.06.2007. do isplate, • na iznos od 17,62 EUR od dana 11.07.2007. do isplate, • na iznos od 14,82 EUR od dana 11.08.2007. do isplate, • na iznos od 14,92 EUR od dana 11.09.2007. do isplate, • na iznos od 18,14 EUR od dana 11.10.2007. do isplate, • na iznos od 15,51 EUR od dana 13.11.2007. do isplate, • na iznos od 16,58 EUR od dana 11.12.2007. do isplate, • na iznos od 13,01 EUR od dana 11.01.2008. do isplate, • na iznos od 9,94 EUR od dana 12.02.2008. do isplate, 5 • na iznos od 5,58 EUR od dana 11.03.2008. do isplate, • na iznos od 9,35 EUR od dana 11.04.2008. do isplate, • na iznos od 12,03 EUR od dana 13.05.2008. do isplate, • na iznos od 12,42 EUR od dana 11.06.2008. do isplate, • na iznos od 13,23 EUR od dana 11.07.2008. do isplate, • na iznos od 14,52 EUR od dana 12.08.2008. do isplate, • na iznos od 13,82 EUR od dana 11.09.2008. do isplate, • na iznos od 6,91 EUR od dana 11.10.2008. do isplate, • na iznos od 1,34 EUR od dana 11.11.2008. do isplate, • na iznos od 3,41 EUR od dana 11.12.2008. do isplate.

6.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova postupka.

O b r a z l o ž e n j e

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 2. svibnja 2023. tvrdi da je kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 90883/05 dana 17. listopada 2005. temelj kojeg da je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 54.000,00CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, da je dana 21. listopada 2005. sklopio Dodatak 1. tomu Ugovoru, a dana 4. ožujka 2016. da je sklopio s tuženikom i Dodatak 2. tomu ugovoru kojim je njegova obveza u CHF konvertirana u EUR.

2.Tužitelj navodi da podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, a na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa stoga smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa bilo jednostrano.

3.Tužitelj smatra da su odredbe citiranog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ništetne, jer predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između stranaka tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njihovoj zakonom predviđenoj svrsi.

4.Tužitelj smatra da je dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, te egzaktne parametre i metodu izračuna takvih parametara, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje one mogu imati na tužitelja. Tužitelj tvrdi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su mu bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Obzirom na navedeno, tužitelj tvrdi da je zbog rasta valute švicarski franak u odnosu na kunu, preplatio kredit, pa stoga predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci uz nadoknadu parničnog troška.

5.U svom pisanom odgovoru na tužbu tuženik navodi da potvrđuje navode tužbe vezano uz činjenicu da je između stranaka sklopljen predmetni ugovor o kreditu. Zatim tuženik navodi da se utvrđenja iz "Parnice Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj i protivi se svim navodima vezano uz isticanje ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Što se tiče odredaba ugovora, tvrdi da su sve odredbe, uključujući i one o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, lako uočljive, jasne i razumljive te da je u slučaju bilo kakvih nejasnoća tužitelj mogao tražiti objašnjenje od djelatnika banke. Tuženik ističe i prigovor zastare i prigovore radi prijeboja i prebijanja, smatra da je tužitelj prihvaćanjem izračuna konverzije pristao da se njegove uplate koje je vršio po kreditu u CHF do 30. rujna 2015. koriste za namirenje uplata po kreditu u EUR, te da je već s obzirom na činjenicu da je predmetni kredit konvertiran i položaj tužitelja izjednačen s položajem korisnika kredita u valuti EUR tužbeni zahtjev neosnovan, pa zato predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

6.Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid u Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj: 261805 i 90883/05, Dodatak 2 Ugovora o kreditu broj: 90883/05 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 4. ožujka 2016., pregled prometa za klijenta, Obavijesti o promjeni kamatne stope, podatke o predmetnom kreditu, otplatni plan s pregledom uplata, izvod po kreditu, Obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate, podatke o stanju tekućeg računa tužitelja 4040044700900, promet po računu, Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 90883/05 od 17. listopada 2005., Dodatak 1. Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 90883/05 od 17. listopada 2005. od 21. listopada 2005., dopis kreditora od 9. studenog 2015. i Pregled kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Zakonom o kreditnim institucijama, proveo je financijsko vještačenje koje je povjerio stalnom sudskom vještaku za financije Mladenu Pavetić, te je saslušao tužitelja.

7.Sud je proveo sve predložene dokaze.

8.Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti. 8a.Sud nije dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužitelja od 13. studenog 2025. u dijelu u kojem tužitelj ističe još i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, jer se ne radi o zahtjevu koji isključuje onaj prvoistaknuti.

9.Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 90883/05 od 17. listopada 2005. i u Dodatak 1 tomu ugovoru od 21. listopada 2005., te je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik (ranije HVB Splitska banka d.d.) kao banka-kreditor temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju iznos od 54.000,00CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

10.Nadalje sud je utvrdio da je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Time je sud utvrdio sporne dijelove predmetnog Ugovora o kreditu na čiju ništetnost upire tužitelj.

11.U svom usmenom iskazu tužitelj je iskazao da je podigao kredit u CHF jer su mu bankovni službenici tuženika takav kredit ponudili i jer je za njega bio najpovoljniji i jedini dostupan, no da ga pritom nisu upozorili na značajne promjene tečaja valute CHF, kao i na mogućnost značajnog porasta rate kredita zbog rasta tečaja valute duga, te da nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu na čiji sadržaj nije mogao utjecati. Usto, da je kredit podigao za svoje osobne svrhe, to jest rješavanje stambenog pitanja. 11a.Dakle, na temelju iskaza tužitelja, kojeg je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinitog, nedvojbeno je utvrđeno da je predmetni kredit tužitelj podigao u osobne nekomercijalne svrhe, što znači da u konkretnom slučaju tužitelj nedvojbeno ima status potrošača, a da predmetni ugovor o kreditu podignut samo za privatne svrhe tužitelja predstavlja potrošački ugovor u smislu pravila iz čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13 i 147/13). Također je nedvojbeno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane tuženika, koji sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

12.Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je pod točkama 6. i 7. izreke, pored ostaloga, da je banka ovdje tuženika u razdoblju od 01. rujna 2004. (OTP banka d.d.), odnosno od 1. listopada 2004. (Societe Generale-Splitska banka d.d.) do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka ovdje tuženika postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 01. rujna 2004. (OTP banka d.d.), odnosno od 1. listopada 2004. (Societe Generale-Splitska banka d.d.) do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik kao banka u razdoblju od 01. rujna 2004. (OTP banka d.d.), odnosno od 1. listopada 2004. (Societe Generale-Splitska banka d.d.) do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da se djelomično odbija žalba tuženika kao banke kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojima se utvrđuje da je tuženik kao banka u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Konačno, da je presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

14.Prema čl. 142. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, dalje: ZOO/91) i čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

15.Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

16.Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17.Prema čl. 50. ZOO/91 i čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

18.Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog k zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6. st.1. Direktive određuje: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe. Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. ZŽH od 14.06.2012. godine, točka 73. , utvrđeno je da se članak 6. (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je tako utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njezin sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu s pravnom stečevinom EU.

19.Prema stavu ovoga suda ništetne su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu (toč 2. i 10.) u dijelu u kojem se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak. Naime, ovaj sud se referira na obrazloženje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. iz koje proizlazi da su banke (uključujući i ovdje tuženika), vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu, te sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose. Nadalje, da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni, propustile su potrošače informirati o tome. Konačno, da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu čl. 502.c ZPP-a kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva. Stoga je i vezanjem uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli ovaj sud našao ništetnim pojedine odredbe predmetnog Ugovora o kreditu (točke 2. i 10) u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF.

20.Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je temeljem ništetnog dijela ugovornih odredaba kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF (točke 2. i 10. predmetnog Ugovora o kreditu) došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja kao potrošača, te smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji je nastao uslijed promjene tečaja valute u valutnoj klauzuli – CHF na način da je tečajem došlo do značajnog povećanja vrijednosti valute CHF.

21.Slijedom svega naprijed navedenog, sud je prethodno navedene dijelove tih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnim, kao u točki 1. izreke presude.

22.Na okolnost osnove i visine tužbenog zahtjeva tužitelja, ovaj sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mladenu Pavetić, a kojim je konačno utvrđeno da je tužitelj zbog rasta valute CHF u odnosu na domaću valutu kunu platio tuženiku više u ukupnom iznosu od 6.877,00eur, te da razlika između nedospjele glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. po početnom tečaju CHF i iznosa nedospjele glavnice kredita nakon provedene konverzije iznosi 2.007,38eur.

23.Stranke nisu imale primjedbi na konačan nalaz i mišljenje vještaka vezano uz njegov računski dio.

24.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mladena Pavetić, s obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i usmeno na glavnoj raspravi i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

25.Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio osnovanim u cijelosti konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se potražuje isplata s osnova valutne klauzule zbog promjene tečaja CHF zbog preplaćenih mjesečnih anuiteta u iznosu od 6.877,00eur, te s osnova razlike između nedospjele glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. po početnom tečaju CHF i iznosa nedospjele glavnice kredita nakon provedene konverzije u iznosu od 2.007,38eur, te je iste iznose dosudio tužiteljici na teret tuženika u smislu čl. 1111. ZOO-a, a s tijekom zatezne kamate kako je utvrđen u financijskom vještvu i to u odnosu na iznos od 6.877,00eur od prvoga dana iza dana plaćanja pojedinih anuiteta, a u odnosu na iznos od 2.007,38eur od prvoga dana iza časa konverzije, kao u točkama 2. i 3. izreke presude.

25a.Što se tiče, pak, provedene konverzije i tvrdnje tuženika da bi već po toj osnovi, s obzirom na tužiteljevo prihvaćanje konverzije, tužbeni zahtjev trebalo odbiti, mišljenje je ovoga suda da je takva tvrdnja tuženika neosnovana. Naime, zakonske odredbe po kojima je izvršena konverzija se odnose na kredite sa valjanom CHF valutnom klauzulom, a u konkretnom slučaju ona je ništetna, što znači da nije nastala, te da ne dolazi do primjene zakona na kojima se konverzija temelji, jer se konverzija odnosi samo na ugovorne obveze koje proizlaze iz osnovnog ugovora o kreditu, to jest na promjenu valute duga ali ne i na anuliranje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pa stoga sklapanjem i potpisivanjem Dodatka 2 Ugovora o kreditu broj: 90883/05 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 4. ožujka 2016. nisu anulirani razlozi koji su provocirali ništetnost te odredbe. Navedeni je Dodatak samo izjednačio položaj korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ovaj bio da je ugovoreno korištenje kredita u EUR, međutim, odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) nije regulirana pravna sudbina ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, niti je propisano na koji bi se način trebalo to pitanje riješiti, pa je mišljenje ovog suda da sklapanjem citiranog Dodatka 2 nije prestala postojati pravna osnova temeljem koje je tuženik dužan tužitelju isplatiti preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu. Konačno, sklapanjem Dodatka 2 nije došlo do novacije ugovora u smislu čl. 148. st. 1. ZOO-a jer su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne.

26.U konkretnom slučaju tuženik podnosi u odgovoru na tužbu prigovor radi prebijanja u iznosu od 830,85eur s pripadajućom zateznom kamatom po osnovi preplate utvrđene Sporazumom o korištenju preplate po konverziji od 4. ožujka 2016., te prigovor prijeboja u iznosu od 331,94 eur s pripadajućim zateznim kamatama po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika. U konkretnom slučaju tuženik te prigovore ističe samo uz pretpostavku ako sud nađe da bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, što znači da se radi o kompenzacijskim prigovorima procesnopravne naravi, jer prigovor radi prijeboja u parnici koji je materijalnopravne naravi polazi od priznanja osnovanosti i visine novčane tražbine protivnika, što ovdje nije slučaj.

26a.Nije u pravu tuženik kada zahtijeva da se ukupno preplaćeni iznos mjesečnih anuiteta po zaključenom Ugovoru o kreditu zbog unesene valutne klauzule umanji za iznos tzv. negativne razlike. Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio, niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primljeno. Osim toga, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost spornih ugovornih odredbi, već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Također, obzirom da je tužitelj ujedno istaknuo i prigovor zastare u odnosu na tuženikovu tražbinu, ona je i u zastari u smislu čl. 198. i 225. ZOO-a, jer se u odnosu na potraživanje tuženika ne promjenjuje kolektivna presuda, pa je trenutak susreta međusobnih tražbina stranaka s osnova tečaja bio čas pravomoćnosti prethodno već citirane kolektivne presude za valutu 14. lipnja 2018., a što znači da je do toga časa potraživanje tuženika već bilo u zastari jer datira za period zaključno do 11. prosinca 2008., zbog čega je prigovor tuženika radi prebijanja njegove tražbine u iznosu od 331,94eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama valjalo odbiti kao neosnovan i stoga presuditi kao u točki 5. izreke.

26b.Nije u pravu tuženik niti kada zahtijeva prebijanje s osnova iznosa preplate od 830,85eur koji odgovara iznosu preplate utvrđenom u Sporazumu o korištenju preplate po konverziji od 4. ožujka 2016. koji je sklopio s tužiteljem. Naime, takvom preplatom tužitelj nije ništa primio, niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečeg što nije primio. Osim toga, s obzirom na istaknuti prigovor zastare, i ta je novčana tražbina tuženika u zastari u smislu čl. 225. ZOO-a, zbog čega je i u odnosu na taj prigovor tuženika valjalo presuditi kao u točki 5. izreke.

27.Odluka o plaćanju zateznih kamata i o visini kamatne stope temelji se na odredbama iz čl. 277. ZOO/91 i čl. 29. ZOO-a i čl. 214. ZOO/91 i čl. 1115. ZOO-a.

28.Na kraju ovaj sud sa sigurnošću zaključuje da nije nastupila zastara utuženog novčanog potraživanja tužitelja iz razloga jer je podnošenje kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 prekinulo zastaru. Takva ocjena ovog suda utemeljena je na stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odlukama broj Rev-2245/17, broj Rev-3142/2018 i broj Rev-1404/2018, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od časa pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe. Konačno, zastara u ovom slučaju nije nastupila niti oslonom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. iz razloga jer je pravna osnova potraživanja tužitelja stjecanje bez osnove u kojem je zastarni rok 5 godina, kao i oslonom na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što, dakle, znači da u konkretnom slučaju, u kojem je ništetnost pojedinih odredbi ugovora utvrđena kao glavno pitanje, niti po toj osnovi nije došlo do zastare.[1]

29.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Parnični trošak odnosi se na trošak zastupanja stranaka putem odvjetnika, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme zaključenja glavne rasprave, te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ((Narodne novine br. 138/23, dalje: OT) i vrijednost predmeta spora u času zaključenja glavne rasprave.

1 Stajališta zauzeta kao u presudi Županijskog suda u Splitu broj: Gž - 428/2021 od 15. srpnja 2021.

30.Obzirom da je uspio u cijelosti u ovom sporu, tužitelju pripada pravo potraživati od tuženika nadoknadu parničnog troška u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a u cijelosti.

31.Sud je tužitelju dosudio trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00eur (Tbr. 7.1. i 46. OT), trošak sastava podnesaka od 10. listopada 2023., 19. lipnja 2025. i 6. listopada 2025. u iznosu od po 250,00eur (Tbr. 8.1. i 46. OT), trošak sastava podneska od 13. studenog 2025. u iznosu od 62,50eur (Tbr. 8.4. i 46. OT), te trošak zastupanja na ročištima od 16. prosinca 2024., 24. studenog 2025. i 22. prosinca 2025. u iznosu od po 250,00eur (Tbr. 9.1. i 46. OT), a što uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,77eur i trošak vještačenja u iznosu od 443,54eur, sveukupno iznosi 2.312,81eur, kao u točki 4. izreke presude.

32. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, nema pravo na nadoknadu troškova postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, kao u točki 6. izreke presude.

33.Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude. U [adresa] 2. veljače 2026.

Sudac:

mr. sc. Zvonimir Dodig,

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave pod uvjetima iz članka 335. i čl. 348. ZPP-a. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju, po pun.,

2. Tuženiku, po pun.