REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5064/2025-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći, Su-1400/19, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 18. prosinca 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika Brunu Petrovčića, odvjetnika u Koprivnici i JV, odvjetničku vježbenicu i zz za odvjetnike iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Su-1400/19, dana 02. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

„ 1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 218-50-3340770 od 15. ožujka 2006. g. sklopljenog između tužitelja CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 u kojem je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita plaćanje naknade za obradu kredita u jednokratnom iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita.

2. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 413,28 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2006. pa do isplate, a koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 901,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na isti počev od 02. veljače 2026. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Dana 14.10.2021. godine tužitelj je Općinskom sudu u Koprivnici podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da su dana 15. ožujka 2006.g. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3340770 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu 20.298,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Predmetnim ugovorom u čl. 3. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u jednokratnom iznosu od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita.

2. Tuženik je tužitelju dana 17. ožujka 2006.g. naplatio jednokratno naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 669,85 CHF što predstavlja 3.113,93 kn obračunato po srednjem tečaju CHF na dan isplate (3,30 % od iznosa odobrenog kredita). Tužitelj u tužbi navodi da je na taj način tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 19.628,60 CHF odnosno protuvrijednost od 91.913,20 kuna.

3. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu ta je kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazio zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je tužitelj doveden u neravnopravni položaj i u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Tuženik je na taj način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje u tekstu ZZP/03) i to člancima 81, 82 i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05 i dr., dalje u tekstu ZOO/05). Tužitelj u tužbi navodi da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 3. Ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi”, kao i da tuženik tužitelju nije prezentirao koje tuženik to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi tužitelj iste morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži, te u ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, a dodatno nije precizirano niti d ali će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Tužitelj navodi da polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza (osim želje za ekstraprofitom), nameće se zaključak kako takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banke – trgovca kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, između ostaloga načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zlouporabe prava.

4. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik kreditiranjem tužitelja po osnovi ugovorenih kamata zaradio pozamašnu svotu te uistinu nije bilo nužno od tužitelja uzeti i dodatni novčani iznos na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Tužitelj ističe da naknada obrade kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i to je ono što ju između ostaloga čini nepoštenom, te nema opravdanih razloga za naplatu ove naknade, jer je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju ona pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate.

5. Slijedom toga tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu:

„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 218-50-3340770 od 15. ožujka 2006.g. sklopljenog između tužitelja Milorada Jug OIB [osobni identifikacijski broj] 17135 iz Radeljevog Sela 37/a te tuženika Raiffeisen bank d.d. Zagreb, Magazinska c. 69, OIB 530 569 665 35, u kojem je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita plaćanje naknade za obradu kredita u jednokratnom iznosu od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita .

2. Nalaže se tuženiku Raiffeisen bank d.d. Zagreb, Magazinska c. 69 OIB: 530 569 665 35 da tužitelju IV OIB [osobni identifikacijski broj] 171 35 iz Radeljevog Sela 37/a, isplati iznos od 3.113,93 kn sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008.g. do 31. Srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %- tnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se plaća na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena koju kamatu utvrđuje HNB i to kako slijedi: 3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom po stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3% poena koju kamatu utvrđuje HNB prema tekućim od dana presuđenja pa do isplate, sve to u roku 15 dana.“ 6. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj se očituje na tuženikov odgovor na tužbu u odnosu na sve istaknute tuženikove prigovore, osnovanost kojih tuženik osporava u cijelosti te to obrazlaže podneskom od 28.02.2022. godine, dok svojim podneskom od 10.08.2022. godine tužitelj navodi da između istih parničnih stranaka je vođena parnica u pogledu ništetnosti kamatne stope i ništetnosti valutne klauzule iz istog ugovornog odnosa. Donijeta je presuda P-164/19 od 04. listopada 2021.g. kojom je usvojen tužbeni zahtjev a presuda je pravomoćna i ovršna. U tom predmetu tuženica je uložila prigovor mjesne nenadležnosti koji je odbijen i pravomoćnim rješenjem ovog suda P-164/19 od 06. studenog 2019.g. određeno je da je za suđenje mjesno nadležan Općinski sud u Koprivnici, a riječ je o sporu koji proizlazi iz istog ugovornog odnosa, ugovora o kreditu br. 218-50-3340770 od 16. ožujka 2006.g. pa je u pogledu prigovora mjesne nenadležnosti riječ o pravomoćno presuđenoj stvari (res iudicata). Iz tih razloga potrebno je odbaciti prigovor tuženice s obzirom da je za suđenje iz ovog ugovornog odnosa ustanovljena nadležnost Općinskog suda u Koprivnici.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti, jer su parnične stranke su odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, pa je tako ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan, pa tuženik predlaže da Općinski sud u Koprivnici prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu.

8. Tuženik također, a obzirom na dospijeće tražbine naznačeno u toč. II. tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, jer tužitelj u toč II. tužbenog zahtjeva traži isplatu iznosa od 3.113,93 kn, s naznakom dospijeća 17.03.2006., dok je tužbu podnio tek 14.10.2021., dakle više od petnaest godina nakon dospijeća, odnosno izvan propisanog zastarnog roka od pet godina, pa slijedom navedenog, tuženik predlaže da Općinski sud u Koprivnici, sukladno načelu ekonomičnosti, bez provođenja daljnjih dokaza odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelju naloži da tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

9. Uz navedene prigovore tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, smatrajući neosnovanim navode tužitelja koji smatra ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita, te navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, a predmetna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, a tužitelj ne navodi zašto bi ista bila ništetna niti na tu okolnost predlaže ikakve dokaze. Tuženik navodi da nije dopušten test poštenosti, a i da jeste, tuženik ističe da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Uz navedeno, predmetna naknada izričito je navedena u samom ugovoru o kreditu, njezino plaćanje propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu, pa je time predmetna naknada je valjano ugovorena te je tužbeni zahtjev i u tom dijelu u potpunosti neosnovan.

10. Pored navedenog, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, što je ovdje slučaj.

11. Tuženik navodi da je tužitelj naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen sedam godina prije podnošenja tužbe. Kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž- 4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora, pa slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

12. Po pravomoćnosti rješenja o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici, te dostavi cijelog predmeta Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na postupanje, koje je nastavljeno pod poslovnim brojem P-5064/2025.

13. U ovom parničnom postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, tužitelj je podneskom od 30.10.2025. godine očitovao se na način da navodi da prije rasprave zakazane za dan 19. studeni 2025. godine u gore označenoj pravnoj stvari, tužitelj se ovim podneskom dodatno očituje o okolnostima koje tuženik tijekom postupka čini spornima te dostavlja odgovarajuću sudsku praksu koja ukazuje na osnovanost shvaćanja tužitelja, a s obzirom na u međuvremenu nastupjelu promjenu valute u RH kao i način određivanja zakonske zatezne kamate, specificira se tužbeni zahtjev, pa se stoga predlaže sudu da dozvoli tužitelju da se o predmetnom očituje, a sve na način da tuženik, između ostalog, ističe kako tužitelj smatra da sama okolnost da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo istu čini nepoštenom, no da je uz to potrebno utvrditi i da li takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da su navedena shvaćanja tuženika sasvim irelevantna, jer je upravo o ovome pitanju nedvosmisleni stav zauzeo VSRH i to u predmetima Rev-1051/23-2 i Rev-715/2024- 2 u kojima je revident (banka) postavio pitanje: Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojim se ugovara naknada za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe? Tužitelj navodi da VSRH u oba predmeta reviziju odbija kao neosnovanu i zaključuje kako već iz stranačkog iskaza tužitelja i iz iskaza osobne bankarice proizlazi kako se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi, te je provođenjem tih dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti. Prvostupanjski sud smatra kako okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo sveukupno očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Drugostupanjski sud dodatno navodi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Smatra da, time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Revizijski sud prihvaća takve zaključke da se nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz naknade.

14. Tužitelj u ovom podnesku navodi kako tuženik smatra da tužitelj ne bi mogao tužbu podnijeti i po proteku većeg broja godina, a da je pritom tuženik dužan platiti zateznu kamatu za cijelo razdoblje, od stjecanja bez osnove, a tužitelj ističe da je istim gore citiranim odlukama, VSRH i o navedenom pitanju nedvosmisleno zaključuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja. U konkretnom slučaju, s obzirom da je tužena u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, utvrđuje se kako je upravo tužena, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu od dana plaćanja te naknade.

15. Tužitelj napominje da iz odgovora na tužbu proizlazi kako tuženik prigovara visini postavljenog tužbenog zahtjeva. Radi ekonomičnosti postupka i mogućeg izbjegavanja provođenja financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, predlaže se pozvati tuženika da se očituje o visini tužitelju naplaćene naknade za obradu kredita kao i dana kada je predmetna naplata izvršena, a za slučaj da tuženik to ne učini, predlaže se sudu obvezati ga da dostavi podatak o tome u kojoj visini je predmetna naknada naplaćena, kojeg dana i koji tečaj je tuženik koristio na taj dan za vršenje izračuna opisane naknade, dok tužitelj opreza radi predlaže provesti knijgovodstveno

- financijsko vještačenje na okolnost visine tražbine te predlaže saslušati tužitelja na okolnost sklapanja ugovora, kako nije bio u mogućnosti pregovarati ni utjecati na spornu ugovornu odredbu.

16. Tužitelj ovim svojim podneskom od 30.10.2025. godine, obzirom na promjenu valute i određivanja visine zakonske zatezne kamate, tužitelj u nastavku specificira tužbeni zahtjev, odnosno, predlaže sudu po provođenju dokaznog postupka donijeti sljedeću presudu:

„ 1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 218-50-3340770 od 15. ožujka 2006. g. sklopljenog između tužitelja CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 u kojem je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita plaćanje naknade za obradu kredita u jednokratnom iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita.

2. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 413,28 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.3.2006. do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 apostotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od presuđenja do plaćanja, u roku 15 dana.„

17. Kod ovog ispravka i specifikacije tužbenog zahtjeva tužitelj ustraje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove prema troškovniku i zatezne kamate tekuće na iste od presuđenja pa do isplate.

18. Tuženik u postupku nastavljenom pred ovim sudom kao mjesno i stvarno nadležnim za postupanje, protivi se preinaci tužbenog zahtjeva, jer je u podnesku tužitelja od 30.10.2025. godine naznačen tijek kamate, te ostaje u cijelosti kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda i dokaznih prijedloga. Tuženik čini nespornim naznačeni VPS od 413,28 EUR, kao i tijek zatražene zatezne kamate na taj iznos, dok i nadalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti te ostaje i kod drugih istaknutih prigovora, a posebno kod prigovora zastare.

19. Kod ovih svojih navoda tuženik ustraje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove postupka prema troškovniku i na troškove potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

20. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, saslušao tužitelja osobno kao stranku, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaza, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

21. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

22. Među strankama nije sporno da je tužitelj sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, da isti sadrži spornu odredbu utvrđenje ništetnosti koje traži tužitelj u ovom sporu, da je tužitelj temeljem iste ugovorne odredbe platio tuženiku utuženi iznos, da visina tako plaćenog iznosa s naslova tzv. ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita sadašnjih 413,28 EUR, te tijek zatezne kamate na taj iznos počev od 17.03.2006. godine, dok tuženik osporava da bi tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja predmetnog iznosa koji je predmet ovog spora, te spori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, osporava da je odredba čl. 3. Ugovora ništetna, da li je ista naknada bila određena, kao i da li je nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja, te ima li tužitelj prema odredbi čl. 326. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti, obzirom da se prema tvrdnji tuženika radi o manjoj zabrani, te je ugovor u cijelosti ispunjen.

23. Dakle, sporno je da li je predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li je tuženik bio savjestan u vrijeme stjecanja utuženog iznosa prema navedenoj odredbi čl. 3., da li je predmetna odredba iz čl. 3. Ugovora bila jasno vidljiva i uočljiva, da li je predmetna odredba dovela do znatne neravnoteže na teret tužitelja, da li je tužitelj imao utjecaja na sadržaj i ugovorne odredbe predmetnog Ugovora, te je sporna savjesnost tuženika.

24. Sud je iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke utvrdio da je on rođen 1965. po zanimanju umirovljeni šumski sjekač, te da prije podizanja predmetnog kredita nije bio klijent banke tuženice, već je u autosalonu u Koprivnici našao auto koji se tužitelju svidio, pa je tužitelj digao kredit kod tuženika. Tužitelj iskazuje da je išao je u poslovnicu dići predmetni kredit za kupnju vozila za tužiteljeve osobne potrebe, kako je vozilo i koristio.

25. Tužitelj iskazuje da se on ne razumije u financije i nije shvatio ništa o ulaznoj naknadi, ali ju je platio kao i sve ostalo, te je u cijelosti sam otplatio kredit. Tužitelj navodi da je njemu objašnjeno kolika će biti mjesečna rata i što će biti, ali mu nije ništa objašnjeno vezano uz to od čega bi se sastojala ulazna naknada i zašto ju tužitelj mora platiti. Ugovor je tužitelja dočekao napisan i tužitelj ga je samo solemnizirao.

26. Sud je ovaj iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan životno logično i uvjerljivo, u skladu sa spisu priležećom dokumentacijom, pa je tako tužitelj dokazao svoj status potrošača, da je kredit koristio za osobne potrebe, da mu nije razjašnjeno od strane tuženika od čega se sastoji ta naknada koju je platio, kao niti zašto je mora platiti, ali da je on platio sve što je morao. Sud je time utvrdio da je tuženik propustio informirati tužitelja o bitnim elementima ugovora, te da je time bez pojedinačnog pregovaranja o tom dijelu ugovornih odredbi, došlo do znatne neravnoteže među ugovornim strankama i to na štetu tužitelja. Ova neravnoteža ne znači samo značajan novčani iznos za koji je tužitelj primjenom ništetne odredbe oštećen, već samu činjenicu da je tužitelj doveden u pravno značajno štetan i nepovoljan položaj u ovom pravnom poslu.

27. Nije sporno da je tužitelj izvršio ovu svoju ugovornu obvezu i isplatio tuženiku kao naknadu za obradu kredita, prema ugovornoj odredbi iz čl. 3. dana 17.03.2006. godine iznos od 3.113,93 kn što je 3,30 % od iznosa kredita te da je taj iznos ustegnut od iznosa kredita od 20.298,45 CHF. Nije sporno između stranaka, a očitovanjem tuženika u tijeku postupka, da je VPS 413,28 EUR, koji čini eursku protuvrijednost ranije navedenog kunskog iznosa prema fiksnom tečaju konverzije kuna u EUR kao službenoj valuti Republike Hrvatske.

28. Sud je iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke utvrdio da tužitelj nije znao od čega se sastoji predmetne naknada, da tužitelju nije razjašnjeno o čemu se vezano uz predmetnu naknadu za obradu kredita radi i od čega se sastoji, da je to bio tipski ugovor dan mu na sklapanje tj. solemnizaciju.

29. Sud je utvrdio da je čl. 9. Ugovora, navedeno od strane tuženika, da se na primjenjuju opći akti Kreditora na sve što nije regulirano ugovorom, sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ugovora, kao i da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasnom iskazanom efektivnom kamatnom stopom. I ovom ugovornom odredbom je tuženik sebi zadržao pravo da mijenja svoje opće akti koji će se primjenjivati na ugovornih odnos s tužiteljem, kao da tužitelj kao potrošač na to pristaje i to bianco, jer mu uopće nije poznato niti može biti o kakvim će promjenama biti riječ, a jasno je da si je tuženik zadržao pravo da ih donosi samostalno, bez ikakvog upliva tužitelja, te da time regulira ono što nije navedeno u samom Ugovoru. Ovdje se također sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a.

30. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratna naknada obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku, treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

31. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

32. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da mu ta odredba nije obrazložena i objašnjena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

33. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom ugovoru navedena kao 3,30% od iznosa kredita, te je utvrđeno da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena u iznosu od 3.113,93 tadašnjih kuna, što je sada eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju konverzije utvrđenih i konačno utuženih 413,28 EUR. Sud je utvrdio da ta odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 3,30% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao. Tuženik nije dokazao da bi i u njegovim općim aktima, koji su sastavni dio ugovora prema odredbi čl. 295. ZOO-a bilo taksativno navedeno od čega se ta naknada sastoji i u kojim nominalnim iznosima i zašto baš od 3,30% iznosa kredita.

34. Navođenje tuženika da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, ovaj sud je stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

35. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

36. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga. Sud je utvrdio da tužitelj ima pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe, kao i da se ne radi o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da time tužitelj ne bi mogao utužiti za ništetnost.

37. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade, te da je na osnovi već iznesenog, utvrdio da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 3. kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i tužbeni zahtjev kao što je postavljen pod toč. II. petita tužbenog zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa naknade, što je potraživanje tužitelja spram tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove, kako je sud i dosudio tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude, a sud je obrazložio da je utvrdio da je neosnovano tuženikovo isticanje da bi se radilo o manjoj zabrani u realiziranom kreditu, čime bi tužitelj, kako to neosnovano tvrdi tuženik, ostao bez prava da ističe ništetnost konkretnog dijela ugovorne odredbe čl. 3.

38. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115.

– sve ZOO-a.

39. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, a sud je utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude zatraženi iznos plaćene naknade, jer je taj iznos postavljen u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

40. Nadalje, sud je utvrdio da ne može ustvrditi da tužitelj ne bi imao pravo ustajati ovom tužbom i tražiti ništetnost dijela ugovorne odredbe, kako to netočno navodi tuženik, pozivajući se na okolnost da je ugovor u cijelosti realiziran, te da se radi o zabrani manjeg značaja, a u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a.

41. Obzirom da visina tužbenog zahtjeva, kao i zatraženi tijek zatezne kamate nisu sporni, kako je to tuženik učinio nespornim u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka, a isto je sud utvrdio da proizlazi i iz dokumentacije, to je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti.

42. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

43. Sud je prihvatio ispravak i konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 30.10.2025. godine utvrdivši da je isto učinjeno u skladu s odredbama ZPP-a u cijelosti, a posebno je sud o istome odlučio primjenom odredbe čl. 190. st. 2. i čl. 191. st. 3. – sve ZPP-a, pa je protivljenje tom uređenju (preinaci) i ispravku tužbenog zahtjeva po tuženiku neosnovano u cijelosti.

44. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti, a kao i sve ostale prigovore, od osnova, svojstva potrošača, osporavanja ništenosti, itd., a kako je to sud već sve obrazložio u ovoj presudi.

45. Obzirom da je utuženi dio ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate tužitelja utuženog iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatraženi iznos od 413,28 EUR počev od dana nakon stjecanja istog od strane tuženika, tj. kako su zatražene u petitu tužbenog zahtjeva, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od prvog dana nakon što je tužitelj izvršio predmetno plaćanje tuženiku. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je neosnovan u odgovoru na tužbu istaknut prigovor vezano uz savjesnost tuženika.

46. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine donesena je primjenom odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. i III. izreke ove presude.

47. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu, te sud napominje da je vezan specifikacijom zatraženih troškova kao u troškovniku kao gornjom granicom za dosuđenje troškova.

48. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 28.02.2022., podnesak 09.08.2022., podnesak 30.10.2025., ročište 15.09.2022., ročište 19.11.2025., ročište 18.12.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 50 bodova, što je ukupno 350 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 700,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 175,00 EUR, te čini zbir od 875,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 901,54 EUR i dosuđen je tužitelju kao pod toč. III. izreke ove presude.

49. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 02. veljače 2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

50. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 02. veljače 2026.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. tuženiku po pun.