REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-3973/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljice SVZ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Marko Židić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Iva Markotić Bagarić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. prosinca 2025. godine u prisutnosti osobno tužiteljice i zamjenika punomoćnika stranaka, dana 2. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o j e:

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici SVZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.500,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 10. veljače 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pod prijetnjom ovrhe, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, nadoknaditi tužiteljici SVZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu prema određenju suda zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pod prijetnjom ovrhe, sve u roku od 15 dana.". II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.062,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (2.2.26.) do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno da su dana 11.11.2021. godine zaključile Ugovor o skrbništvu nad financijskim instrumentima ( u daljnjem tekstu Ugovor), tužiteljica kao klijent, a tuženik kao banka.

1.1. Nije nit sporno da su stranke dana 16.7.2021. godine zaključile Ugovor o ZABA Preferirani partneri usluzi (u daljnjem tekstu Ugovor ZABA), koji se tuženik obvezao (čl. 4.) sve podatke iz ugovora, kao i podatke o tužiteljici, kao klijentu te stanje i promete čuvati kao tajnu uz posebnu obvezu da podatke neće učiniti dostupnim trećim osobama.

1.2. Konačno, nije sporno da je tuženik dana 12.1.2023. godine obavijestio tužiteljicu da je tuženik prilikom slanja mjesečnog izvještaja skrbničkog računa dana 11.1.2023. godine, umjesto na e-mail tužiteljici predmetni izvještaj dostavljen na e-mail adresu treće osobe.

2. Tužiteljica tvrdi da je radnjom opisanom pod 1.2. došlo do povrede njezinih osobnih podataka, da je od tuženika tražila imena osobe ili osoba koje su izvještaj primile, što je tuženik odbio učiniti. Time je, kako tvrdi tužiteljice povrijeđeno pravo na privatnosti tužiteljice. Nadalje, tužiteljica smatra da se radi o strogo osobnim podacima, koji između ostalog predstavljaju i bankovnu tajnu, da je počinitelj ukazane povrede kreditna institucija kojoj je dužnost raspolagati s takvim podacima s osobitom pažnjom.

2.1. Sve opisano pod 2. dovelo je kod tužiteljice, kako tvrdi, do povrede prava na privatnost, a saznanje tužiteljice o odavanju njezinih podataka trećim osobama izazvalo je kod nje strah, anksioznost, nelagodu i gubitak povjerenja.

2.2. Radi svega navedenog smatra da je pretrpjela neimovinsku štetu koja se ogleda u izrazito teškoj povredi prava privatnosti pa potražuje iznos od 3.500,00 eura sa kamatom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku u mirnom postupku, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

3. Tuženik pak smatra da se radilo o nenamjernom pogreški tehničke prirode kojom je mjesečni izvještaj tužiteljice o stanju računa poslan na e-mail adresu drugog klijenta tuženika, ali navodi da je na pogrešku odmah reagirao na način da je od primatelja zatraženo da trajno uništi zaprimljeni izvještaj i uklonio tehničku pogrešku koja je dovela do opisanog događaja (1.2.)

3.1. Tuženik smatra da opisani događaj ne daje pravo tužiteljici na naknadu neimovinske štete, jer nema okolnosti koje opravdavaju dosuđivanje takve naknade pa zahtjev predlaže odbiti u cijelosti i potražuje naknadu parničnog troška.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo sve po strankama predložene dokaze te je izvršio uvid u ugovore, e-mail poruke, izvještaje, uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz svjedoka SV i saslušana je tužiteljica, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

4.1. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza ovaj sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Cijeneći navode stranaka tijekom postupka sporno je je li tužiteljica pretrpjela neimovinsku štetu, kako je određena čl. 19. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO), kao i visina te štete kod koje se primjenjuje odredba čl. 1100 st. 1. i 2. ZOO-a koja propisuje da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, pri čemu će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

5.1. Tužiteljica dosta skromno iskazuje o posljedicama saznanja da su podaci o stanju njezinih certifikata i udjela u fondovima dostavljeni trećoj osobi pa tako navodi da je bila u šoku, osjetila je ljutnju, jer se ista pogreška tuženika desila i njezinom suprugu i dvoje djece, a posebno jer obitelj što poslovno što privatno cijeli život posluje s tuženikom, sa kojim su imali odličnu suradnju. Uz to navodi da se radilo o situaciji kada su njezini podaci upućeni trećoj osobi zbog čega postoji mogućnost da će se podaci zloupotrijebiti, iako do danas nije imala drugih neugodnosti.

5.2. S druge strane, tužiteljica priznaje da su joj se djelatnici banke ispričali. Ostala je i dalje klijent banke, jer nekako vjeruje da da se takva pogreška neće više dogoditi i ima povjerenje u tuženika, a i iz razloga što su unaprijedili način slanja izvještaja, koji se sada otvara putem unošenja OIB [osobni identifikacijski broj]a.

5.3. Nadalje, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona nakon štetnog događaj u procjeni svojeg daljnjeg poslovnog odnosa s tuženikom nastupa jedino s pozicije svoje osobne koristi, uz što, to je nesumnjivo, veže svoje povjerenje u rad tuženika (5.2.) pa se zaključuje da su posljedice o kojima iskazuje (5.1.) bila kratkotrajne. Od dva certifikata koje je imala jedan je prodala, a drugi još nije dospio pa je i dalje u ugovornom odnosu s tuženikom. Od udjela u dva fonda, jedan je prodala, a u odnosu na drugi tužiteljica je procjenjivala je svoju osobnu korist pa tako i danas ima udjele u fondu, jer vrijednost fonda raste na način da se ono što je uložila uvećalo gotovo za 100%, radi čega te udjele nije prodala čak ni nakon proteka roka koji ju je oslobađao poreznih obveza na zaradu. Odnosno, kako iskazuje, uopće joj se ne isplati udio prodati, jer se radi o njezinoj osobnoj koristi.

5.4. Konačno, tužiteljica iskaz prilagođava kako bi imala više uspjeha u ovom sporu, pa nastavno iskazuje da smatra da način sadašnjeg otvaranja izvještaja (putem OIB [osobni identifikacijski broj]a) ipak nije dovoljna zaštita, iako je nekoliko minuta ranije iskazivala da je takav način otvaranja izvještaja doveo do toga da ima povjerenje u rad tuženika (5.2.).

6. Iz suglasnih iskaza tužiteljice i njezinog supruga, SV utvrđeno je da imovinsku štetu radi pogreške banke nije nastala. U ostalom dijelu iskaz svjedoka nije cijenjen za potrebe ovog postupka, jer svjedok u jednom dijelu opisuje kronologiju u slučaja, koja nije sporna, a u drugom dijelu iskazuje o svojim osobnim posljedicama vezanima uz događaj, koji posljedice s tužiteljicom i njezinom posljedicama nisu ni u kakvoj vezi, jer se radi o osobnim posljedicama, koje se ne mogu protegnuti na treću osobu.

7. Iz dostavljenih podataka tuženika proizlazi da je isti treću osobu obavijestio o greški koja se desila, traženo je da se poruka izbiše, a treća je osoba obavijestila tuženika da je isto učinila.

8. Nije za sud sporna štetna radnja, dakle postupanje tuženika kojim su izravno povrijeđeni osobno podaci tužiteljice, jer su njezini osobni podaci, s količinom udjela u fondovima i brojem certifikata proslijeđeni trećoj osobi, bez, kako to tvrdi tužiteljica činjenično tijekom postupka, mogućnosti potpune provjere tvrdnji tuženika da su podaci poslani samo jednoj osobi i da je ta osoba po traženju tuženika poruku izbrisala. Dakle, radi se o štetnoj radnji tuženika, nepravilnom postupanju tuženika-banke, koje je dovelo do povrede prava osobnosti tužiteljice, jer se, između ostalog, radi o povredi bankarke tajne suprotno ugovornim i zakonskim odredbama te bez suglasnosti tužiteljice.

8.1. Pri tome sud upire na odredbu čl. 156. i 157. Zakona o kreditnim institucijama (NN 159/13 – u daljnjem tekstu ZKI) koji propisuju obvezu bankama čuvanja bankovne tajne.

8.2. Konačno, čl. 82. st. 1. Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka (Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka) propisano je da svaka osoba koja je pretrpjela materijalnu ili nematerijalnu štetu zbog kršenja uredbe ima pravo na naknadu štete od voditelja obrade ili izvršitelja obrade za pretrpljenu štetu.

9. Povezujući sve utvrđeno sud navodi da s jedne strane cijeni povredu prava kod tužiteljice i to imajući u vidu da je sadržaj njezinih osobnih podataka i bankovnih tajni greškom tuženika učinjen dostupnim, najmanje jednoj osobi (8.).

9.1. S druge strane sud cijeni i iskaz tužiteljice iz kojeg je utvrđeno da je zbog propusta tuženika bila u šoku, razočarana, osjetila je ljutnju, a posebno jer se to desilo cijeloj obitelji i zbog toga što postoji mogućnost da će se takav podatak zloupotrijebiti.

9.2. Međutim, sud mora cijeniti iskaz tužiteljice u cijelosti pa se utvrđuje da okolnosti cijelog slučaja nisu bile za tužiteljicu tako otegotne, da je ona u cijelosti prekinula odnos klijent/banka s tuženikom (5.2. -5.3.), upravo suprotno, iskazuje o povjerenju koje i dalje ima u tuženika, a i o razlozima svoje osobne koristi, koju nesporno stavlja iznad povrede koju joj je tuženik učinio pa je, između ostalog, ocjenjeno da se radilo o posljedicama koje su bile kraćeg trajanja.

10. U takvim okolnostima (9.-9.2.) sud utvrđuje da je došlo do povrede prava iz čl. 19. ZOO-a i to do povrede pravna osobnih i financijskih podataka tužiteljice, ali da okolnosti cijelog slučaja ne opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade pa je tužiteljica sa svojim zahtjevom odbijena. Pri tome je sud kao odlučan cijenio iskaz tužiteljice u cijelosti, a kako je obrazloženo pod 5. -5.4.

10.1. Sud posebno ističe da se u ovom sporu ne radi o "kažnjavanju" tuženika radi propusta u radu i povredi ugovorne odredbe ugovora zaključenog s tužiteljicom, već o ocjeni okolnosti iz čl. 1100. ZOO-a u vezi s čl. 19. ZOO-a.

10.2. Ova presuda donesena je upravo imajući u vidu odluke Suda Europske unije na koje se poziva tužiteljica, iz kojih proizlazi da je dužnost ovog suda, u skladu s nacionalnim pravom, a u konkretnom slučaju to je ZOO, ocijeniti opseg novčane naknade. Iz odluka ne proizlazi da svaka povreda Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka automatizmom daje pravo na naknadu neimovinske štete dosuđivanjem pravične novčane naknade.

11. Odluka o naknadi troškova tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) te je tuženiku zastupanom po punomoćniku priznat trošak sastava odgovora na tužbu i podneska od 3.5.24. (tbr 7/1, 8/1) i pristupa na dva ročišta (trb 9/1) po 200,00 eura, te za podnesak od 2.7.25. 50,00 eura (tbr. 8/4) ili ukupno 850,00 eura, što je uvećano za 25% PDV-a (212,50 eura).

11.1. Na ukupan trošak u iznosu od 1.062,50 eura kamata temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a teče od dana donošenja ove presude, a po stopi iz čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu, 2. veljače 2026. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.