REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-807/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, po sucu toga suda Branimiru Miljeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tanji Bota, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-343/2023-24 od 16. srpnja 2025., dana 2. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe tužitelja ŠJ i tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pn- 343/2023-24 od 16. srpnja 2025., u točki I. izreke.

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja, a odbija žalba tuženika, te se preinačava odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 400,00 eura u roku 15 dana dok u ostalom dijelu, uključujući i troškove drugostupanjskog postupka, svaka stranka snosi svoje troškove.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn- 2586/2022-26 od 20. studenoga 2023. presuđeno je:

I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 260,41 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje teku od dana 5.5.2023.g. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se odbija tužbeni zahtjev preko određenog iznosa od 260,41 eura, a do zatraženog iznosa od 534,83 eura.

II Svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Žalbe protiv presude uložili su tužitelj i tuženik.

3. Tužitelj je uložio žalbu u odnosu na odbijajući dio presude i na odluku o troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, te preinači prvostupanjska presuda na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti i tužitelju dosude troškovi postupka uključujući i troškove žalbe, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3.1. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a tužitelj vidi u tome što smatra kako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer izreka presude proturječi sama sebi i razlozima presude, presuda nema nikakvih razloga o odlučnim činjenicama, o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

3.2. U sadržaju žalbe tužitelj smatra da je pogrešno prvostupanjski sud dosudio neimovinsku štetu ispod iznosa koji se dosuđuju za takav vid povreda sukladno Orijentacijskom kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, navodeći da bi tužitelju po predmetnom štetnom događaju pripadao iznos od minimalno 1.864,82 eura na ime pravične novčane naknade. Isto tako prvostupanjski sud pored svih ostalih specifičnih okolnosti slučaja, nije uzeo u obzir ni stopu inflacije na koju se pozvao Vrhovni sud Republike Hrvatske.

3.3. U odnosu na troškove parničnog postupka tužitelj smatra da mu je prvostupanjski sud trebao priznati troškove parničnog postupka u cijelosti jer je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Osim toga tuženik je, osporavajući visinu potraživanja tužitelja, osporavao i sami osnov tužbenog zahtjeva zbog čega su u stvari i nastali troškovi parničnog postupka, ili ako je već sud odlučio cijeniti djelomičan uspjeh stranaka u postupku onda je trebao prvo utvrditi kako je tužitelj u pogledu dokazivanja osnova uspio sa 100%, a u pogledu dokazivanja daljnje visine u omjeru od 50%, čime bi uspjeh tužitelja u tom slučaju bio bi 75%. Uz to smatra da je tužitelju trebalo priznati u potpunosti troškove medicinskog vještačenja i sudskih pristojbi.

3.4. Tužitelj nadalje navodi da je prvostupanjski sud propustio provesti valjanu ocjenu svih dokaza, arbitrarno i proturječno donoseći presudu, čime je počinio povredu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čl. 6. st. 1. kojom se jamči pravo na pošteno suđenje kao i čl. 1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda kojim se jamči zaštita vlasništva u širem smislu kao i jamstvo zakonitosti iz čl. 29. st. 1. Ustava RH kojim se jamči pravo na pravično suđenje, i čl. 48. st. 1. Ustava RH kojim se jamči pravo vlasništva, te povredu načela jednakosti iz čl. 14. st. 1. i 2. Ustava.

4. Žalbu protiv presude uložio je i tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4.1. U sadržaju žalbe tuženik smatra neosnovanim dio odluke o visini naknade neimovinske i imovinske štete, odluke o tijeku zateznih kamata te odluke o parničnim troškovima stranaka. Vezano uz utvrđenu visinu neimovinske štete, u žalbi se navodi da prihvaćeni iznos neimovinske štete predstavlja nelogično i pravno neprihvatljivo odstupanje od uobičajenih kriterija sudske prakse, jer je prema nalazu vještaka tužitelj zadobio lake tjelesne ozljede od kojih nisu zaostale trajne posljedice, a liječenje je trajalo svega tjedan dana, pa je isplaćenim iznosom šteta u cijelosti nadoknađena.

4.2. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio cijenu tuđe njege i pomoći u iznosu od 12,00 EUR/h prema Odluci o cijenama usluga u Domu Lovret za starije i nemoćne, jer tužitelj nije stara i nemoćna osoba, a nije ni dokazao da je koristio usluge navedenog Doma, već naprotiv, iskazao je da su mu pomagali roditelji. Isto tako u žalbi se obrazlaže stav da je zatezne kamate na neimovinsku i imovinsku štetu trebalo dosuditi od presuđenja.

4.3. Glede troškova postupka tuženik smatra da će zbog dodatnog uspjeha u sporu i odluka o trošku biti izmijenjena.

5. U odgovoru na žalbu elaborira svoj stav da su Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda isključivo smjernica i pomoćno sredstvo sudovima prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade i da inflacija ne bi trebala pasti na teret tuženika, te predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.

6. O žalbi tužitelja i tuženika na odluku o glavnoj stvari.

7. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.

7.1. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.

7.2. U ovoj pravnoj stvari radi se o sporu male vrijednosti, te se žalba protiv presude u sporu male vrijednosti, u smislu članka 467. stavak 2. ZPP-a, ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između zatraženog iznosa naknade neimovinske i imovinske štete i naknade koju je po tom osnovu isplatio tuženik prije pokretanja postupka.

9. U drugostupanjskom postupku, kao i u prvostupanjskom postupku nije sporna odgovornost za nastalu štetu, nego isključivo visina dosuđene neimovinske i imovinske štete.

9.1. Nije sporno ni da je tuženik tužitelju na ime naknade štete neimovinske i imovinske štete isplatio ukupan iznos od 1.336,63 eura.

10. Bitne činjenice glede utvrđivanja posljedica koje je štetni događaj ostavio na tužitelja utvrđene su provođenjem medicinskog vještačenja po vještacima dr. Danči Tripalo specijalisti ortopedu i dr. Nikoli Sikirici specijalisti psihijatru.

10. U svom nalazu i mišljenju vještak dr. Danči Tripalo iskazala je da je uslijed zadobivenih povreda tužitelj trpio bolove jakog intenziteta jedan dan, srednjeg 1 tjedan, te slabog 1 mjesec. Tuđa njega i pomoć je bila potrebna 2 dana 2 sata dnevno i još 3 dana po 1 sat dnevno, kao pomoć kod obavljanja osobne higijene. Naruženja nema. Liječenje je trajalo jedan tjedan, nakon toga je išao raditi. Tužitelj nije zadobio teže ozljede koje bi dovele do umanjenja životnih aktivnosti.

10.1. Vještak dr. Nikola Sikirica specijalist psihijatar u nalazu i mišljenju iskazao je da je tužitelj kao posljedicu nezgode trpio sekundarni strah jakog intenziteta 24 h, nastavio se sekundarni strah umjerenog intenziteta u trajanju od 7-10 dana te blažeg intenziteta u trajanju 5-6 tjedana. Trajnih povreda duševnog integriteta kao posljedice traumatskog događaja nije bilo.

11. Nalaze i mišljenja stalnih sudskih vještaka pravilno je prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti i na njima temeljio svoju odluku, jer su nalazi i mišljenja izraženi stručno i detaljno i jasno i argumentirani.

12. Temeljem nalaza vještaka drugostupanjski sud zaključuje da je tužitelj pretrpio povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, jer na to ukazuju intenzitet i trajanje posljedica štetnog događaja. Stoga u konkretnom slučaju tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu satisfakciju primjenom odredbi članka 1046. stavka 1. i članka 1100. stavka. 1.-3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ , br. 35/05., 41/08., 125/11, 76/15 - dalje: ZOO), u vezi sa člankom čl. 19. st. 2. ZOO-a, a kao kriteriji za određivanje visine novčane satisfakcije uzeti su trajanje i intenzitet bolova i pretrpljenog straha.

13. Prvostupanjski sud tužiteljici je po osnovi neimovinske štete u vidu novčane satisfakcije zbog povrede prava osobnosti utvrdio ukupni iznos štete u visini od 1.513,04, eura, i to po osnovu kriterija fizičkih bolova 716,70 eura i po osnovu pretrpljenog straha 796,34 eura.

14. U odnosu na naknadu imovinske štete za tuđu njegu i pomoć, prvostupanjski sud za ukupno sedam sati njege, dosudio je ukupno 84,00 eura (12,00 eura po satu), prema Odluci o cijenama usluga u Domu Lovret, Split, što ukupno iznosi 1.597,04 eura.

14. Drugostupanjski su polazeći od činjenice da je neimovinska šteta po osnovi povrede prava osobnosti jedinstvena šteta, a pojedine manifestacije te štete su tek kriteriji za utvrđivanje visine pravične novčane satisfakcije, imajući u vidu da se radi o posljedicama koje nisu ostavile trajne posljedice na zdravlje tužitelja, smatra da je u konkretnom slučaju iznos novčane satisfakcije zbog povrede prava osobnosti dosuđen u nešto nižem iznosu i da bi adekvatna novčana satisfakcija tužitelju zbog povrede prava osobnosti iznosila ukupno 1.562,04 eura, i to nešto više po kriteriju pretrpljenih bolova, a nešto niže za pretrpljeni strah.

15. Za imovinsku štetu dosuđen je previsok iznos od 12,00 eura po satu, jer se ne može za tuđu pomoć i njegu koju pružaju članovi kućanstva kao nekvalificirane osobe primijeniti cjenik usluga Doma Lovret, Split, kao specijalizirane ustanove. Po mišljenju drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju primjerena cijena bila bi 5,00 eura po satu, ili 35,00 eura.

16. Ukupan iznos neimovinske i imovinske štete iznosi stoga 1.597,04 eura, kako je to presudio i prvostupanjski sud, pa kako je tuženik već isplatio 1.336,63 eura pravilno je presuđen isplatiti još 260,41 eura.

17. Zatezna kamata pravilno je dosuđena i na iznos neimovinske i imovinske štete primjenom odredbe članka 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP), prema kojem tužitelju pripada pravo na zatezne kamate na taj iznos počevši od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku, jer tuženik nije naknadio tužitelju svu štetu najkasnije u roku 60 dana od primitka odštetnog zahtjeva.

18. Žalba tužitelja djelomično je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana glede odluke o troškovima postupka.

19.1. Naime, u pravu je tužitelj kada u žalbi navodi da je u konkretnom slučaju zbog protivljenja tuženika bilo nužno provesti medicinsko vještačenje, pa je stoga opravdan zahtjev da mu te troškove treba priznati u cijelosti. No s druge strane treba imati u vidu da je tuženik djelomično uspio u sporu u jednakom omjeru kao i tužitelj, pa je o troškovima trebalo odlučiti primjenom članka 154. st. 2. i članka 155. ZPP-a, i u tom dijelu pravilno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

19.2. Tuženiku nisu priznati troškovi odgovora na žalbu jer po ocijeni drugostupanjskog suda nisu bili relevantni za odluku o žalbama.

20. Zbog svega iznesenog ovaj drugostupanjski sud temeljem članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 3. ZPP-a, presudio je kao u izreci .

U Požegi 2. veljače 2026.

S u d a c

Branimir Miljević