Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-841/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika OTP BANKE d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. prosinca 2025., u nazočnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 2. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 5.t.3 Ugovora o kreditu br. 50377/06 sklopljenog 4. rujna 2006. između tužiteljice JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika OTP BANKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (pravni slijednik Societe Generale- Splitska banke d.d.), a koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 0,50% od iznosa kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 129,29 EUR-a (stodvadesetdeveteura- dvadesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 13. rujna 2006. pa do isplate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 245,30 EUR-a (dvjestočetrdesetpeteura-tridesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 4. rujna 2006. da je sa Societe Generale-Splitska banke d.d., pravni prednik tuženika sklopio Ugovor o kreditu br. 50377/06, a prema kojem tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 41.500,00 CHF. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate od 180 mjeseci. Tuženik je u članku 5.t.3 predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 0,50% od iznosa kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredit. Tužiteljica ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja. Nadalje, navela je da je propisano da je da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Isto tako, tužiteljica je navela da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužiteljicu, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj, te tužiteljica smatra da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći.

1.1. Tijekom postupka tužiteljica je navela da je Sud Europske unije 2021. zauzeo stajalište prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takvog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja. Nastavno, tužiteljica navodi da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužiteljice kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužiteljica ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužiteljici) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. Nadalje, tužiteljica je navela da tuženik neosnovano prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora navodeći da u konkretnom slučaju tužba sadrži dva zahtjeva, deklaratorni i kondemnatorni te da je potrebno iste zbrojiti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te je naveo da nije sporno da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika sklopila predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, tuženik je osporio da su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tuženik je istaknuo prigovor zastare navodeći da je potraživanje tužiteljice pod zastarom jer petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (5. rujna 2006.), a tužba je podnesena tek 16. lipnja 2025. Tuženik je istaknuo da je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 5.3., stoga su navodi tužiteljice koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Tuženik je naveo i da ako bi se uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužiteljica prilikom plaćanja ulazne naknade znala da istu eventualno ne bi bila dužna platiti, ali nije zadržala navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Tuženik osporava i previsoko označenu vrijednost predmeta spora, te navodi da se vrijednost predmeta spora treba odrediti u iznosu od 129,29 EUR-a. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1. Tijekom postupka tuženik navodi da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a. Tuženik je naveo da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Potvrda banke (list spisa 5), ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva (list spisa 6-13), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor br. 50377/06 (list spisa 14-18), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor br. 261989 (list spisa 19-20), te je saslušao tužiteljicu.

4. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem iz razloga što je tužiteljica na raspravi održanoj 11. prosinca 2025. odustao od tog dokaznog prijedloga iz razloga što tuženik nije osporavao visinu.

5. Na raspravi koja je održana 11. prosinca 2025. tuženik je naveo da ističe kako ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 129,29 EUR-a, međutim osporava deklaratorni dio tužbenog zahtjeva. Sukladno tome, osporava tužiteljicino neprihvatljivo postavljanje vrijednosti predmeta spora, budući da je isto suprotno recentnoj sudskoj praski koju je isti priložio uz svoj odgovor na tužbu, te predlaže sudu da sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a utvrditi predmet vrijednosti spora u navedenom iznosu od 129,29 EUR-a.

5.1. Sud je sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) odredio vrijednost predmeta spora u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 129,29 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 129,29 EUR-a a koja se odnosi na naknadu za obradu kredita koju je isplatila tuženiku prilikom isplate kredita broj 50377/06.

8. Među parničnim strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 50377/06 4. rujna 2006. u iznosu od 41.500,00 CHF. Naknada za obradu kredita plaćena je 13. rujna 2006. u iznosu od 974,11 kn.

9. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine.

10. Iz Potvrde banke od 12. lipnja 2025. (list spisa 5) proizlazi da tuženik potvrđuje da je tužiteljica bila korisnik kredita, broj Ugovora 50377/06 , te da je po navedenom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana u iznosu 207,50 CHF.

11. Iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva (list spisa 6-13) proizlazi da su čl. 5 toč.3. Ugovora o kreditu, tužiteljica i tuženik, između ostalog, ugovorili naknadu za obradu kredita u visini od 0,5 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita.

12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavila banka, a kredit je bio potreban radi adaptacije stambenog objekta. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. U banci nisu ništa objašnjavali, samo su rekli da je kredit u CHF-u ima bolje uvjete, tj. bolju kamatu, a potpisala je što su oni dali. Dali su ugovor na čitanje, pročitao ga je i više-manje ga je razumjela. Vidjela je odredbu o naknadi za obradu kredita i znala je da mora platiti, ali u banci nisu obrazložili koja je svrha i zašto plaća naknadu za obradu kredita, a nisu ni rekli koji troškovi ulaze u naknadu za obradu kredita, nego su samo rekli da mora platiti troškove obrade kredita. Prilikom sklapanja ugovora nije rečen iznos naknade za obradu kredita, već su dali potvrdu što je sve naplaćeno iz kredita. Nije tražila objašnjenja, nije joj ponuđeno pregovaranje, a nije ni pitala može li pregovarati, jer su uvjeti takvi kakvi jesu da uzme što ponude i ne može pregovarati. Ne sjeća se je li na prvoj strani ugovora o kreditu vidjela da se ulazna naknada nalazi u postotku koji će morati platiti. Nije pitala za objašnjenja jer su to bili uvjeti pod kojim se kredit može dobiti. Rečeno joj je i pokazano joj je što je uskraćeno od iznosa kredita.

12.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, logičan, jasan i bez proturječnosti.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nadalje, prema ocjeni ovoga suda, tužiteljica nije mogla shvatiti niti ekonomske posljedice za sebe ugovaranjem navedene naknade, jer nije znala čemu sve služi ta naknada. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije pregovarao. Tuženik je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini iznos naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

17. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi adaptacije stambenog objekta. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

18. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti je shvatila da isto može, odnosno nije joj niti ponuđeno da pregovara, te su joj rekli da tu odredbu ne može mijenjati.

19. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno banka nije pregovarale s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerila da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava. Naime, banka tužiteljicu nije obavijestila da može o istoj pregovarati a nije se niti uvjerila da bi pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, odnosno ovaj sud zaključuje da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

21. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir narav proizvoda i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužiteljica bila onemogućena u pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetne ugovorne odredbe nije lako razumljiv. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

21.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

22. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla razumjeti smisao, svrhu niti ekonomske posljedice navedene odredbe. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije mogla shvatiti posljedice - ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe jer joj tuženik nije rekao koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade. Imajući na umu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba bila za tužiteljicu nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

22.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 5. toč. 3. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 0,50% od iznosa kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, te je sukladno 81. st. 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

23. Budući da je predmetni dio odredbe čl. 5. toč. 3. Ugovora o kreditu ništetan ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita. Tužiteljica je 13. rujna 2006. platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 129,29 EUR-a.

24. Na iznos od 129,29 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a s obzirom na to da je predmetna odredba nepoštena ona je ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a. Naknada je naplaćena 13. rujna 2006., pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s vrijednosti predmeta spora određenog na ročištu (u iznosu od 129,29 EUR-a, odnosno u visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, toč. 5.1. obrazloženja ove presude). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 11. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 16. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 187,50 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a, što sveukupno iznosi 214,05 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife uvećano za 25% PDV-a, što sveukupno iznosi 245,30 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

26.1. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, jer u vrijeme donošenja odluke navedena pristojba nije dospjela niti u je tužiteljica platila.

27. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 2. veljače 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika