REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5527/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukadin i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnica iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 15. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Stipicu Jakića, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 2. veljače 2026.

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 016-545/2007 od dana 20.06.2007. godine koji su sklopili PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kao kreditor, na način da je ništetan dio čl. 5.2. koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedesetposto) iznosa kredita.“

II. Nalaže s tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 1.982,57 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 26. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.057,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 2. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 20.6.2007. sklopio ugovor o kreditu broj: 016-545/2007 po kojem je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 228.300,00 CHF po srednjem tečaju tuženika koji je u vrijeme sklapanja ugovora imao naziv Hypo Alpe-Adria Bank d.d., a potom je promijenio naziv u Addiko Bank d.d. Ugovor je ovjeren od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod ovjerom broj OV-13692/2007 od 27.6.2007. Člankom 5.2. Ugovora o kreditu ugovoreno je: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita. Tuženik je predmetnu naknadu za obradu kredita dana 26.7.2007. naplatio i to u iznosu od 14.937,67 HRK, odnosno iznos od 1.982,57 EUR.

2. Tužitelj ističe da je predmetna naplata naknade temeljem Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna ugovorna odredba. Poziva se na odredbu čl. 269 Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je u stavku 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Banka u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije objasnila parametre koji utječu na visinu troška za predmetnu naknadu i što konkretno u predmetni trošak ulazi. Sporna naknada se temelji na nekoj neodređenoj odluci banke, koja svakako predstavlja jednostrani akt tuženika. Nepoštena je jer s njom tuženik, osim kamata koje redovito dobiva kao naknadu za sklapanje ugovora, naplaćuje još neku fiktivnu i ničime u stvarnosti odredivu naknadu za obradu zahtjeva i dokumentacije kredita tužitelja. Tužitelj tvrdi da taj trošak ne postoji jer tuženik nije imao nikakve troškove prilikom obrade tužiteljevog kredita, administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično niti bilo kakav gubitak na ime rizika poslovanja zbog obrade kredita tužitelja. Dakle, istom je tuženik sebi omogućio dodatnu naplatu nepostojećih troškova obrade kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi unesena je u Ugovor o kreditu samo kako bi tuženik dodatno od tužitelja naplatio naknade za sklapanje kredita koju već naplaćuje sa samim ugovornim kamatama temeljem kredita koje kamate su u stvari cijena kredita. Takvim postupanjem je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je tuženik dva puta naplatio naknadu, jednom s naknadom za obradu kredita i drugi put s redovnim kamatama temeljem Ugovora o kreditu. Predmetna odredba bi bila ništetna prema odredbi čl. 102. u svezi s čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14). Ista je unesena u Ugovor o kreditu u sklopu unaprijed formuliranog obrasca, tipskog ugovora, koji je pripremio tuženik na čiji sadržaj tužitelj na niti jedan način nije mogao utjecati. Sukladno čl. 323. ZOO-a posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Sukladno čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Sukladno čl. 1115. ZOO-a nepošten stjecatelj je dužan vratiti stečeno od dana stjecanja.

3. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi da je odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj 016-545/2007 od 20.6.2007. u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita ništetna. Od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.982,57 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 26.7.2007. do isplate, kao i naknadu parničnog troška, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže preslike isplatnog naloga-obračun i Ugovora o kreditu broj 016-545/2007.

4. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjeva u cijelosti kao neosnovanom. Ističe prigovor zastare. Tužitelju osporava svojstvo potrošača. Ne osporava visinu i datum plaćanja sporne naknade. Osporava utuženi tijek zateznih kamata. Ističe da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno:

- tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete,

- tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.

- ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.

Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s čl. 3011. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Sporna naknada je dopuštena. Naime, čl. 1022. st.2. ZOO propisano je kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Prilikom sklapanja ugovora pregovaralo se o sadržaju istoga, korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a. Ističe i da sporna naknada ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je njen iznos neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Stoga se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta niti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

U prilogu odgovora na tužbu tuženik kao dokaze prilaže Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.

5. Tužitelj je u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava naprijed opisane navode tuženika iz odgovora na tužbu kao paušalne i neosnovane. S obzirom da se iz očitovanja tuženika da iščitati da u nezakonito i ništetno naplaćenu naknadu ulaze svi troškovi poslovanja tuženika, nameće se pitanje koje troškove tuženika onda pokriva sama cijena iz ugovora o kreditu – kamate, ako predmetna naknada pokriva toliko široki krug troškova. Nadalje, odredbe članaka 1021. i 1022. ZOO/05 jasno propisuju da su bitni sastojci Ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu. Tužitelj posebno napominje kako je tuženik kao trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobro stručnjaka, a na što ga obvezuje i čl. 10 ZOO/05. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanje u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, a imajući u vidu da postoji neravnopravan položaj dvije ugovorne strane kako s aspekta ekonomske moći tako i s aspekta ekonomskog znanja. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih ugovora kredita kako je to određeno u člancima 295 i 296 ZOO/05 jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da se izjasni o predmetnoj odredbi, a što se nije dogodilo, tužitelj ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru zaista i promijeni. Tako sastavljeni ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, te su kao takvi djelomično ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 P i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj se poziva na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela dana 1.3.2022. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita sadržane u čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj 016- 545/2007 koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedesetposto) iznosa kredita.“ Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik dana 26.7.2007. naplatio tužitelju iznos od 1.982,57 EUR. Sporno je je li citirana ugovorna odredba bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana tužitelju od strane službenika tuženika. Sporno je i je li o njoj tužitelj uopće mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 1.982,57 EUR tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je ima li tužitelj status potrošača. Sporno je i je li nastupila zastara utužene tražbine

7. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu. Na okolnost navoda iz tužbe je saslušan tužitelj PČ. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

8. Tužitelj PČ u svom iskazu navodi da je kod tuženika podigao kredit radi kupnje stana i parkirnog mjesta, za potrebe svog stanovanja. Nikada nije bio vlasnik obrta niti neke firme. Ne bavi se financijama, bavi se digitalnim marketingom i ne u Hrvatskoj. Kada je sa službenikom tuženika pregovarao o ovom kreditu, službenik ga nije upozoravao na odredbu o ovoj naknadi, ona je bila sastavni dio ugovora koji je mogao prihvatiti ili odbiti. Ne zna na temelju čega je određena visina od 1,5% od iznosa kredita niti koji se to troškovi obrade zahtjeva plaćaju, a da taj posao ne ulazi u standardni posao službenika.

9. Na temelju iskaza tužitelja te odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da se kredit odobrava za kupovinu stana i parkirnog mjesta te refinanciranje kapare, sud utvrđuje da tužitelj ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopila pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZP-a (NN 96/2003). Dakle, tužitelj koji je kredit podigao radi kupnje novog automobila za osobne potrebe ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

10. Povezujući opisani iskaz tužitelja sa izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 016- 545/2007 sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju sporne odredbe sa službenikom tuženika nije niti moglo pojedinačno pregovarati već je uvjetovana tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika slijedom čega je ista i nepoštena. Odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva budući ju je tuženik odredio jednostrano, bez pojašnjenja tužitelju koje to troškove obrade konkretnog kredita ima i na temelju kojih je parametara određena visina sporne naknade u iznos od 1,50 % odobrenog kredita. Kako je tužitelj točan iznos tako određene naknade saznao tek prilikom isplate kredita koji mu je isplaćen u manjeno za iznos naknade, a što jasno proizlazi iz tuženikovog isplatnog naloga- obračuna, to je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja kredita tužitelj ni na koji način nije mogao znati o kojim to uvjetima tuženika ovisi određivanje naknade i koliko će ista iznositi. Nepoštenje tuženika dalje se ogleda i u činjenici da je tužitelju tijekom otplate obračunavana zatezna kamata na ukupno odobren iznos kredita od 228.300,00 CHF, iako mu je kredit isplaćen umanjen za iznos ovdje utužene naknade, pa je i time banka očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sud stoga ocjenjuje da je opisanim postupanje tuženika, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

11. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. 4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN br. 78/2012., dalje u tekstu ZID ZZP/12).

12. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Člankom 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO-a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

14. Prema čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U st. 2 je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st.3), dok je u st. 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena njena visina u iznosu od 1,50% iznosa kredita pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnje tužitelja da sa tuženikom nije niti mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, njenoj namjeni i visini niti da ga je itko posebno upozorio na značaj te odredbe, već mu je sve bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi". Sve navedeno spornu ugovornu odredbu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je plaćanje naknadu nužno niti opravdano, nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke ove presude.

16. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju odredbe čl. 5.2. Ugovora koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 1.982,57 EUR koji je naplatio tužitelju prilikom isplate kredita, to mu je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu od dana stjecanja. Kako nije sporno niti da je tuženik tužitelju utuženi iznos naknade naplatio 26.7.2007. osnovano tužitelj potražuje zateznu kamatu od dana plaćanja pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbe koju sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa.

17. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

18. Odluka o trošku je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 6.10.2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8 t.), zastupanja na ročištu održanom dana 15.1.2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.t.3). Nije priznat koa opravdan i nužan trošak sastava podneska u kojem tužitelj obavještava sud o plaćanju sudske pristijbe jer navedeno sud provjerava i sam. Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 175,00 EUR, priznati trošak tužitelja iznosi 925,00 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.057,72 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate određene temeljem čl. 29 ZOO-a, tekuće od dana 2.2.2026. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.

U Zagrebu 2. veljače 2026.

Sutkinja

Ivana Markotić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj. o pristojbi na presudu (66,36 EUR)

2. Pun. tuženika