REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9806/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d., iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći, Su-1400/19, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 18. prosinca 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno, uz Karla Muić, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d., iz Zagreba i OC, odvjetničke vježbenice i zz za punomoćnike tuženika odvjetnike iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći, Su-1400/19, dana 02. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 045-50- 2966690, potpisanog/sklopljenog dana 25. srpnja 2005. godine od strane tuženika, kao kreditora, te tužitelja, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojom je određeno da se (tužitelju) naplaćuje naknada od 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 301,37 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 29. srpnja 2005. godine do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO- a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženome naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 641,79 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. veljače 2026. po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 19.10.2023. godine podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da su dana 25. srpnja 2005. godine tuženik, kao kreditor, te tužitelj, kao korisnik kredita i davatelj osiguranja, sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 045-50-2966690 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), te da je prema odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita.

2. Tužitelju je dana 07. kolovoza 2005. godine (greškom je u dopisu tuženika naveden datum 07.08.2007. - u tom smislu se predlaže sudu službenim putem zatražiti očitovanje od tuženika) naplaćena, sukladno gornjoj odredbi Ugovora o kreditu, navedena jednokratna naknada u iznosu od 2.270,68 kn, ustegom od iznosa odobrenog kredita.

3. Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju te se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Citiranom ugovornom odredbom tuženik je odredio plaćanje jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa kredita, a iz navedene odredbe ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji ista naknada te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) – pa se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe.

4. Tužitelj navodi da je temeljem ove odredbe Ugovora o kreditu samo jedna ugovorna strana – tuženik odredio iznos naknade za obradu kredita, te je takav način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača, a što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Tužitelj nastavno napominje da prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2 istog članka Zakona o zaštiti potrošača određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost (čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača).

5. Zaključno, tužitelj napominje da je sukladno odredbi čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima određeno da se ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe Zakona o obveznim odnosima proizlazi da bi tuženik mogao od tužitelja naplatiti temeljem sklopljenog ugovora o kreditu samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu "ulaznu " jednokratnu naknadu.

6. Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe, dok sukladno odredbi čl. 1111 st. 1 Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima).

7. S obzirom na gore navedeno, osim utvrđenja ništetnosti navedena ugovorne odredbe Ugovora o kredita, tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika povrat isplaćene jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 301,37 EUR/2.270,68 kn, sa zateznim kamatama od dana 08. kolovoza 2005. godine do isplate. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže Naslovnom sudu donijeti sljedeću presudu: „Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 045-50- 2966690, potpisanog/sklopljenog dana 25. srpnja 2005. godine od strane tuženika, kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, kojom je određeno da se (tužitelju) naplaćuje naknada od 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 301,37 EUR/2.270,68 kn, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 08. kolovoza 2005. godine do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. godine prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“ 8. Nakon tuženikova odgovora na tužbu, svojim podneskom od 09.02.2024. tužitelj osporava osnovanost svih tuženikovih prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu, te naglašava da tuženik nije u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a posljedica čega je ništetnost sporne ugovorne odredbe.

9. Tužitelj dodatno navodi da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Članak 87. (1) Nepoštena ugovorna odredba je ništava. O spornoj ugovornoj odredbi, koju je unaprijed pripremio/sastavio tuženik, nije se pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaja na sadržaj navedene ugovorne odredbe, a navedenom odredbom uzrokovana je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a kako je već tužitelj detaljno obrazložio u tužbi, te usprkos protivljenju tužitelja, tužitelj je bio primoran platiti navedenu naknadu za obradu kredita jer se obrazac ugovora, koji je pripremio tuženik, nije, prema izričitom stajalištu tuženika, mogao mijenjati, a bez plaćanja navedene naknade za obradu kredita tužitelj nije mogao dobiti kredit. Dakle, navedena odredba je jednostrano nametnuta tužitelju od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane, a o navedenoj naknadi stranke nisu pojedinačno pregovarale. Sasvim je jasno da je na taj način došlo do ozbiljne neravnoteže, a budući je pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora narušen, jer mu je nametnuta dodatna obveza, koja nije predviđena nacionalnim pravnim zakonodavstvom.

10. Tužitelj navodi da se može smatrati da je tuženik stavljanjem iste klauzule u ugovor postupao sukladno pravnom standardu "dobre vjere" iz Direktive 93/13, a tuženik ni u odgovoru na tužbu nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i navodno nastalim troškovima. Također, kada se ima u vidu odredba čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima (Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno), proizlazi da bi tuženik mogao od tužitelja naplatiti temeljem sklopljenog ugovora o kreditu samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu naknadu za obradu kredita.

11. Tužitelj se poziva na odredbe Direktive 93/13, kao i presudama Suda Europske broj C-84/19 i C-224/19, kao i na brojnu domaću sudsku praksu koja ide u prilog tvrdnjama tužitelja. Tužitelj u ovom svom očitovanju detaljno obrazlaže svoja osporavanja svih tuženikovih prigovora istaknutih u odgovoru na tužbu.

12. Obzirom da tuženik spori visinu tužbenog zahtjeva, iako je upravo iz dokumentacije koju je tuženik dostavio tužitelju (potvrda tuženika od 04.09.2023.) vidljiv iznos (utužene) naplaćene naknade za obradu od 2.270,68 kn dana 07. kolovoza 2007., tužitelj na tu okolnost predlaže provođenje financijskog vještačenja.

13. U daljnjem tijeku postupka, nakon provođenja financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, tužitelj svojim podneskom od 08.09.2025. godine se očituje na način da prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze Petre Blašković (Centar za financijska vještačenja d.o.o.), od dana 31. srpnja 2025. godine, te se u skladu s toč. II rješenja suda, P-9806/2023, od 05. rujna 2025. godine i nastavno navodi kako slijedi:

- tužitelj nalaz i mišljenje financijske vještakinje prihvaća u cijelosti.

14. Sud je utvrdio da iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je tužitelju dana 28. srpnja 2005. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.270,68 kn, a što sada iznosi 301,37 EUR, a ista je naplaćena prilikom isplate odobrenog kredita, te da su Nalazom i mišljenjem vještaka potvrđeni navodi tužbe, odnosno, visina tužbenog zahtjeva, ali i datum naplate sporne naknade za obradu kredita.

15. Tužitelj napominje da iz provedenog dokaznog postupka (iskaza tužitelja) proizlazi da sporna odredba dio standardnog obrasca ugovora o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio, o istoj nije bilo pregovara s tužiteljom, niti je tužitelju prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se eventualno namiruju iz te nakade. Tužitelj ne bi dobio kredit da nije platio spornu naknadu pa nije bilo mogućnosti da tužitelj ne prihvati sklapanje ugovora sa spornom ništetnom ugovornom odredbom o plaćanju naknade.

16. Tužitelj navodi da će o osnovanosti tužbenog zahtjeva i dospijeću tuženikove obveze odlučiti sud, uz primjenu odgovarajućih odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - čl. 81 st. 1 i 2, u vezi čl. 87 istog Zakona), te odredbi Zakona o obveznim odnosima (čl. 1111, u vezi čl. 1115 i čl. 29 st. 1 Zakona o obveznim odnosima), a imajući u vidu isprave u spisu, iskaz tužitelj i nalaz i mišljenje financijske vještakinje Petre Blašković, pa tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese sljedeću presudu:

„Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 045-50- 2966690, potpisanog/sklopljenog dana 25. srpnja 2005. godine od strane tuženika, kao kreditora, te tužitelja, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojom je određeno da se (tužitelju) naplaćuje naknada od 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 301,37 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 29. srpnja 2005. godine do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. godine prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju ztoškove ovog parničnog postupka, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

17. Kod ovako konačno specificiranog tužbenog zahtjeva, tužitelj ustraje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućima od presuđenja pa do isplate, predlažući da sud donese odluku temeljem stanja spisa.

18. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu u cijelosti te se protivi i osnovi i visini tužbenih zahtjeva. Tuženik potvrđuje da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu br.: 045-50-2966690 (dalje: Ugovor), te da je teret dokaza na tužitelju, a da tužitelj nije predložio dokaze za svoje tvrdnje.

19. Tuženik navodi da tužbu treba odbaciti, jer tužitelj nije ponudio nikakve odnosno nije ponudio prema ZPP-u adekvatne dokaze za svoje traženje.

20. Ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika. Potvrda Ugovora izdana po javnom bilježniku Jadranka Knego-Rogina iz Zagreba, Argentinska 4, pod brojem OU-707/2005 dana 26. srpnja 2005.g.(dalje: “Potvrda“), a da solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj, pa da prema čl. 230 ZPP-a javna isprava dokazuje istinitost onoga što se u Ugovoru kao javnoj ispravi potvrđuje ili određuje, dok onaj tko tvrdi suprotno treba to i dokazati.

21. Javnobilježnička potvrda Ugovora sadrži riječi“ Sudionici izjavljuju da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj vo1ji..“ Kako tužitelj tvrdi drugačije od onoga što je navedeno u ugovoru to je u ovoj je pravnoj stvari teret dokaza na tužitelju.

22. Tuženik navodi da iz čl.230. ZPP-a u vezi sa Potvrdom javnog bilježnika slijedi da je tužitelj bio upozoren na sva prava i obveze iz i/ili u vezi Ugovora prije njegovog sklapanja, da je tužitelj sve odredbe Ugovora razumio i prihvatio, te da niti jednoj odredbi Ugovora, pa tako niti čl. 3. Ugovora, nije bila svrha da se koju od strana stavi u nepovoljniji položaj, kao što tužitelj ničime ne dokazuje da određenje potvrde ne bi bilo potpuno ili istinito. Saslušanje tužitelja koje tužitelj predlaže ne može se suprotstaviti određenju potvrde kao javne isprave, jer je tužitelj stranka u postupku i očito pristran nasuprot ugovoru kao javnoj ispravi.

23. Tuženik osporava ništetnost ugovorne odredbe kako to navodi i tvrdi tužitelj u ovom postupku, a tužitelj u dokaz tvrdnje da je ugovaranje plaćanja naknade (čl.3. Ugovora), ništetno, nije ponudio prikladan dokaz, pa je jasno da je i time postupio protivno čl.299 ZPP-a pa tuženik predlaže da se tužba prvenstveno odbaci, a podredno, da se kao neuredna, vrati na ispravak Tužitelju temeljem čl.109., u vezi sa čl.186 ZPP.

24. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja iz toč. II. petita tužbenog zahtjeva, jer je tužba potpisana dana 19.10.2023.g., a tuženiku je na odgovor dostavljena 10. studenog 2023.g, pa tako je tužitelj podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari ne ranije od 19.10.2023.g. to tužitelj točkom II. tužbenog zahtjeva zahtijeva utuženi iznos nakon isteka zastarnog roka za dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata s osnova navodne ništetnosti određenja naknade u Ugovoru.

25. Također, potraživanje plaćanja na ime okolnosti da je tužitelj tuženiku platio naknadu je očito zastario i prema samom čl. 3 Ugovora, jer se naknada plaća kod korištenja kredita, a i prema tužbenom zahtjevu tužitelja kad tužitelj traži plaćanje zakonskih zateznih kamata za koje tvrdi da teku počevši od 08. kolovoza 2005.g, pa da je i time zahtjev pod točkom II. tužbenog zahtjeva očito zastario.

26. Tuženik tvrdi da je tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan, jer se tužba zasniva na tvrdnji da se „Gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio plaćanje jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa kredita, a iz navedene odredbe ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji ista naknada te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) - radi se, dakle, o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe“, a tuženik smatra da je navedeno tumačenje tužitelja pogrešno.

27. Da bi netko sklopio kreditni odnos, banka mora provjeriti njegovu kreditnu sposobnost, odnosno vjerojatnost da će vratiti kredit iz primanja, te svoje potraživanje osigurati sredstvima osiguranja, a banke su podložne nadzoru HNB-a gdje se nadzire i provjerava njihovo postupanje prema Uredbi (EU) br. 575/2013 o kapitalnim zahtjevima i Zakonu o kreditnim institucijama (kojim je u regulatorni okvir RH prenesena Direktiva 2013/36/EU, tzv. Direktiva o kapitalnim zahtjevima), te da se kreditnim institucijama uspostavljaju odgovornosti i pravila za učinkovito upravljanje rizicima, količinu i kakvoću kapitala za pokriće gubitaka, uključivo i sredstva osiguranja danih kredita, pa da u tom postupku banka ima troškove te ulazna naknada predstavlja naknadu troška.

28. Tuženik osporava da bi ugovaranje ulazne naknade bilo zabranjeno. Tužitelj tužbom tvrdi „.sukladno odredbi čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima određeno je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe Zakona o obveznim odnosima proizlazi da bi tuženik mogao od tužitelja naplatiti temeljem sklopljenog ugovora o kreditu samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu "ulaznu " jednokratnu naknadu.“

29. Suprotno tvrdnji tužitelja čl.1021 Zakona o obveznim odnosima (dalje: „ZOO“) određuje samo minimalni ne i puni sadržaj Ugovora o kreditu. ZOO kada uređuje Ugovor o kreditu u čl.1022/2 određuje da se „Ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita“. Plaćanje „ulazne naknade“ je, uvjet davanja kredita, jer se njome plaćaju troškovi provjere kreditne sposobnosti i uspostave sredstava osiguranja, pa se tuženik poziva na načelo dispozitivnosti prema čl. 2. ZOO-a. Ugovaranje ulazne naknade u Ugovoru nije bilo suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Tuženik navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

30. Tuženik ističe da je on dao tužitelju protučinidbu za ulaznu naknadu pa ista nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da tužitelj u trenutku sklanja Ugovora nije bio klijent tuženika.

31. Tuženik navodi i opisuje radnje koje je poduzeto prije sklapanja samog kredita s tužiteljem, a vezano uz provjeru njegova kreditnog statusa i sl., te da tuženik sve navedene troškove nije nametnuo tužitelju, već ih je tuženik pretrpio a tužitelj uzrokovao, samim svojim podnošenjem zahtjeva za kredit. Tužitelj je podignuo kredit te je tuženiku bio dužan dati sredstva osiguranja vraćanja kredita.

32. Zahtjev za kredit, suglasnosti o zapljeni primanja, police osiguranja i knjižica vozila, te svu dokumentaciju kojom se dokazuje uspostava sredstava osiguranja tužitelj je morao pribaviti i dostaviti tuženiku, a tuženik je morao minimalno pregledati, procijeniti ne samo njezinu formalnu ispravnost (točnost pisanja i brojeva) već procijeniti i provjeriti odgovora li ona suštinski potrebama tuženika, kako bi odobrio kredit dan Ugovorom, a osim pribave i procjene navedenih sredstava osiguranja, svakako je bilo potrebno i provjeriti i pregledati svu navedenu dokumentaciju, te provesti sve mjere i radnje radi provedbe tih osiguranja, pa i provesti komunikaciju ne samo sa tužiteljem, već i sa državnim tijelima (uknjižba založnog prava) i sa društvima za osiguranje i poslodavcem tužitelja.

33. Tuženik navodi da on ništa nije stekao primitkom plaćanja naknade iz čl.3 Ugovora od tužitelja. Samo je podmirio povećane troškove koje je imao a tužitelj uzrokovao, samim svojim podnošenjem zahtjeva za kredit.

34. Tuženik osporava da bi čl. 3. Ugovora uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa, čak i da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. a kojoj tvrdnji tužitelja se tuženik protivi, te i dalje nema mjesta primjeni čl.81 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003)(dalje: „ZZP“) na snazi u trenutku sklapanja Ugovora, a koja određuje „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“.

35. Tuženik ističe da je odredba čl. 3 Ugovora jasna i razumljiva, a da prema Čl. 84. ZZP-a „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.“, te ističe da je sklapajući Ugovor tužitelj unaprijed dao suglasnost da se sukladno čl. 3. Ugovora od iznosa kredita naplati „3,30 %, jednokratno, pa je stoga znao i visinu obveze ( 3,30 %, od iznosa kredita) i trenutka njezina dospijeća (trenutak prve isplate kredita) pa je onda i trebao očekivati da će taj iznos i biti naplaćen i znati kada će biti naplaćen. Člankom 3. Ugovora određena je visina naknade (3,30% od iznosa kredita), a i trenutak njezina dospijeća (prilikom prve isplate kredita) te način njezine naplate (iz iznosa kredita) pa je jasno da je predmetna odredba i po svojoj visini i osnovi određena, pa je činidba iz Ugovora samim Ugovorom jasno i nedvosmisleno određena, a odredbom čl. 9/4 Ugovora tužitelj je izjavio „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa svim uvjetima kredita“. Navedenim čl. 3. Ugovora ne podliježe procjeni poštenja iz čl.84 ZZP-a, pa se ZZP opet ne može primijeniti. Nadalje, tuženik se protivi i zahtjevu za naknadu troška tužitelja vezano uz postupak koji je prethodio parnici.

36. Tužitelj tužbom traži i naknadu troška „zahtjeva za dostavu dokumentacije 31.08.2023. (Tbr. 32/3 OT) u iznosu od „49,77 EUR“

37. Zaključno, tuženik predlaže da sud prvenstveno odbaci, a podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da naknadi prouzročeni parnični trošak tuženiku uvećan za zakonsku zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

38. U tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, tuženik ustraje kod navoda iz odgovora na tužbu i svih svojih ranije iznošenih navoda, s time da ne spori da je potvrda o plaćanju tzv. ulazne nakade izdana tužitelju od strane tuženika, te ne spori da je na ime iste naknade tužitelj tuženiku platio iznos od 2.270,68 kn. Tuženik nakon provedenog dokazanog postupka predlaže da sud donese odluku temeljem stanja spisa i potražuje troškove postupka, kao i zatezne kamate na iste troškove od presuđenja pa do isplate.

39. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, saslušao tužitelja osobno kao stranku, proveo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o., pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaza, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

40. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

41. Među strankama nije sporno da je tužitelj sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, da isti sadrži spornu odredbu utvrđenje ništetnosti koje traži tužitelj u ovom sporu, da je tužitelj temeljem iste ugovorne odredbe platio tuženiku utuženi iznos, da visina tako plaćenog iznosa s naslova tzv. ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita bila 2.270,68 kn, da je tuženi izdao o tom plaćanju tužitelju potvrdu, ali tuženik osporava da bi tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja predmetnog iznosa koji je predmet ovog spora, te spori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, kao i zatraženi tijek zatezne kamate zbog toga što tuženik smatra da je bio savjestan u vrijeme stjecanja ovog utuženog iznosa, status potrošača tužitelja u ovom ugovoru i sporu, da li je ništetna odredba čl. 3. tog Ugovora o kreditu o obvezi tužitelja da plati tuženiku naknadu od 3,30% od iznosa kredita kao jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita, kao i da li je nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja.

42. Dakle, sporno je da li je predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li je tuženik bio savjestan u vrijeme stjecanja utuženog iznosa prema navedenoj odredbi čl. 3., da li je predmetna odredba iz čl. 3. Ugovora bila jasno vidljiva i uočljiva, da li je predmetna odredba dovela do znatne neravnoteže na teret tužitelja, da li je tužitelj imao utjecaja na sadržaj i ugovorne odredbe predmetnog Ugovora, te je sporna savjesnost tuženika, kao i da li je solemnizacija predmetnog ugovora od značaja na uspješnost isticanja po tužitelju ništetnosti.

43. Sud je iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke utvrdio da je on rođen 1948., po zanimanju umirovljeni pravnik, te da je kod tuženika došao dići predmetni kredit za kupnju osobnog automobila kojeg je koristio za osobne potrebe. Kredit je bio iskazan u CHF i imao je promjenjivu kamatnu stopu.

44. Tužitelj navodi da mu je u banci ponuđen taj ugovor kao najpovoljniji. Ugovor je pročitao i odmah mu je upala u oči odredba koja propisuje da je tužitelj bio odmah dužan platiti 3,33 posto tuženiku od visine kredita, što je bilo oko 300,00 EUR te je pitao za to bankara koji mu je odgovorio da tužitelj ne može dići kredit ako to ne plati. Nitko tužitelju nije objasnio od čega se sastoji tih 3,33 posto, a koje je tužitelj mislio da će platiti kroz kamate i otplatu kredita, ali mu je objašnjeno da mora to platiti odmah, jer da inače neće ostvariti kredit. Tužitelj navodi da je on to posebno platio u pošti ili banci, više ne pamti, pa pojašnjava da je prošlo 19 godina od dizanja kredita, pa ne pamti baš sve detalje, a li je sve navedeno u samom Ugovoru o kreditu.

45. Tuženik je osporio istinitost iskaza tužitelja, a sud je iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit vezano uz način na koji je ugovorena sporna odredba i da je platio naknadu po istoj odredbi, obzirom da je od samog sklapanja ugovora prošlo oko dva desetljeća, te da je iz spisu priležeće dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja sud utvrdio da isti u bitnome potvrđuju navode tužitelja o obvezi plaćanja ove naknade, da je istu platio i da na nju očito nije mogao utjecati, a iskaz tužitelja je dan logično, uvjerljivo, životno. Treba naglasiti da je sud stava da okolnost da li se tužitelj sjeća da li je neposredno od kredita tuženiku plaćana naknada ili je tužitelj istu platio tuženiku putem pošte, irelevantna za bit spora i utvrđenu činjenicu da tuženik nije tuženiku objasnio od čega se sastoji ta naknada, za koje to navodne troškove ide tuženiku, a to nije tuženik dokazao niti u tijeku ove parnice, prema utvrđenju suda.

46. Okolnost da tužitelj navodi da se radi o naknadi od 3,33% od iznosa kredita, a ne kako je ugovoreno od 3,30% od iznosa kredita, prema utvrđenju ovog suda ne dovodi u pitanje istinitost iskaza tužitelja, jer je prošlo puno vremena od istog ugovaranja i plaćanja po tužitelju iste naknade tuženiku, a nije sporno da je plaćena u ugovornom postotku.

47. Sud je iz ovog iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke, utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, da je sadržavao odredbu o obvezi tužitelja za plaćanje ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita, da je tužitelj istu naknadu platio, te da nije sporno da je tužitelj izvršio tu svoju ugovornu obvezu i isplatio jednokratno tuženiku kao naknadu za obradu kredita iznos od tadašnjih 2.270,68 kn, a sadašnjih 301,37 EUR, što je činilo 3,30% od iznosa kredita prema odredbi čl. 3. Ugovora, a iz samog cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio i da je kredit je iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 14.740,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

48. Sud je iz iskaza tužitelja utvrdio, da je vozilo kupljeno ovim kreditom koristio u osobne svrhe, te je sud utvrdio da je tako tužitelj dokazao svoj status potrošača, kao i da niti u banci tuženika niti kod javnog bilježnika nije bio upoznat s time od čega se i kojih točno pojedinačnih usluga i iznosa tih usluga sastoji ulazna naknada od upravo 3,30% od iznosa kredita, niti zašto bi bio u obvezi istu naknadu platiti prema odredbi čl. 3. Ugovora, upravo u tamo propisanom postotku, a ugovor je tipski sačinio sam tuženik, a utjecaj na njegov sadržaj imao je tužitelj, a prema utvrđenju suda, tuženik isto nije dokazao, a teret dokaza je ove činjenice na njemu - da bi tužitelj imao utjecaja na visinu ove naknade, da je na njezinu visinu mogao utjecati, te da bi se o njoj pojedinačno pregovaralo, kao i da bi tužitelju tuženik ili netko treći (iako ne postoji obveza trećih za to, pa niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor) objasnio od kojih se točno to troškova i u kojim iznosima nominalnim sastoji sam trošak obrade kredita. Tužitelj je dokazao, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pravni interes za podizanje ove tužbe.

49. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, od čega bi se ta naknada sastojala i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik ne navodi niti u odgovoru na tužbu, te nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, a niti u odgovoru na tužbu, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, su nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova. Apsurdno je da tuženiku u ovoj parnici pokušava dokazati da se dio tih od tužitelja naplaćenih sredstava troši na najam poslovnih prostora tuženika, plaćanje troškova komunikacije s drugim tijelima i sl., jer se postavlja pitanje koja je onda poslovna djelatnost same banke i svrha njezina postojanja i njezini troškovi poslovanja, kao i kako se isto naplaćuje i financira?

50. Sud je utvrdio da je tuženik samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je tuženik sam odredio i htio za obradu kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, niti ju odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo od 3,30 % kredita.

51. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratni troškovi obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, a treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

52. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade (za obradu kredita), koja je predmet ovog spora, sud je uočio da je bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

53. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da mu ta odredba nije pojašnjenja i odgovoreno zašto ju točno mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

54. Nadalje, sud je utvrdio da činjenica solemnizacije ugovora nije od utjecaja na uspješnost mogućnosti isticanja ništetnosti dijela ugovorne odredbe, jer na isto ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita od čega se sastoji tvz. ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita, jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik nije dokazao da bi ga izvršio.

55. Sud je u ovom parničnom postupku proveo i financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. iz kojeg je utvrdio da vještak navodi da mu je zadatak provesti financijsko vještačenje na okolnost kada je i u kojem iznosu naplaćena ulazna naknada po kreditu, pa da financijski vještak nakon proučenog sudskog spisa i pregleda dostupne poslovne dokumentacije daje sljedeći nalaz u kojem navodi podatke iz Ugovora o kreditu:

Tužitelj je dana 25.07.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 045-50-2966690 s kreditorom Raiffeisenbank Austria d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita:

Korisnik kredita

GC

Kreditor

Raiffeisenbank Austria d.d.

Ugovor/ kreditna parija

045-50-2966690

25.07.2005

Datum ugovora

Iznos kredita

14.740,00 CHF

4,6681310

Tečaj CHF na dan isplate kredita

Rok otplate (mjeseci)

Rok otplate godine

5,50%

Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan)

Ugovoreni tečaj za otplatu

Srednji tečaj RBA na dan dospijeća.

56. Ugovor o kreditu je sklopljen dana 25.07.2005. godine, te je isplaćen dana 28.07.2005. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,50% godišnje. Otplata se odvija u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu).

57. Financijski vještak navodi i izračun visine potraživanja, na način da je na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te Potvrdu tuženika od dana 29.07.2025. godine, koju je tuženik na zahtjev vještaka dostavio putem elektroničke pošte (Prilog 1 Nalaza), ustanovio da je tuženik obračunao i naplatio naknadu za obradu kredita.

58. Temeljem čl. 3 Ugovora o kreditu, ugovorena je jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita. Ugovoreni i isplaćeni iznos za obradu kredita iznosio je 14.740,00 CHF, te je sukladno navedenom iznos ulazne naknade od 3,30% iznosi 486,42 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF= 4,668131 kn) daje iznos od 2.270,68 kn, odnosno 301,37 EUR.

59. Dana 28.07.2005.g. tužitelju je naplaćena ulazna naknada što je razvidno iz potvrde koju je dostavio tužitelj na zahtjev vještaka, a koja se prilaže kao Prilog 1. Nalaza.

60. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.

61. Ukupan iznos naknade koji je tužitelju obračunat i naplaćen za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 301,37 EUR.

62. Sud je utvrdio da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak kojim je Sud naložio vještaku da se očituje na okolnost kada je i u kojem iznosu naplaćena ulazna naknada po kreditu.

63. Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita prilikom prvog korištenja kredita iznosi ukupno 301,37 EUR, a ista je naplaćena na dan isplate kredita, odnosno dana 28.07.2005. godine.

64. Tužitelj na ovaj financijski nalaz i mišljenje nije stavio primjedbi, te je s istim uskladio svoje potraživanje prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva, navodeći iz financijskog nalaza i mišljenja utvrđen datum dospjelosti potraživanja plaćene naknade, te tako uređen tijek zatezne kamate, dok se tuženik na ovo provedeno financijsko vještačenje nije očitovao do zaključenja glavne rasprave, iako mu je isti nalaz i mišljenje uredno dostavljen dana 09.09.2025. godine.

65. Sud je ovo financijsko vještačenje izvršeno po Centru za financijska vještačenja d.o.o. prihvatio u cijelosti kao dano na osnovi spisu priležeće dokumentacije, dano objektivno i detaljno obrazloženo, a sačinjeno u cijelosti prema pravilima znanosti i struke.

66. Sud je iz ovog financijskog vještačenja utvrdio da je tužitelj platio tuženiku temeljem ništetne odredbe iz čl 3. Ugovora o kreditu iznos od 301,37 EUR dana 28. srpnja 2005. godine.

67. Sud je utvrdio da u odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena naknada samo naznačena u postotku od iznosa kredita, te je iz samog dokaznog postupka, a posebno iz provedenog financijskog vještačenja, utvrđeno da je tužitelju naknada naplaćena u utuženom iznosu od sadašnjih 301,37 EUR, te da je naplata bila 28.07.2005. Sud je utvrdio da ta sporna odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, prema utvrđenju ovog suda nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine kredita, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao.

68. Navodi tuženika da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

69. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

70. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga. Sud je utvrdio da tužitelj ima pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe, kao i da se ne radi o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da time tužitelj ne bi mogao utužiti za ništetnost.

71. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade, te da je na osnovi već iznesenog, utvrdio da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 3. kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i tužbeni zahtjev kao što je postavljen pod toč. II. petita tužbenog zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa naknade, što je potraživanje tužitelja spram tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove, kako je sud i dosudio tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude, a sud je obrazložio da je utvrdio da je neosnovano tuženikovo isticanje da bi se radilo o manjoj zabrani u realiziranom kreditu, čime bi tužitelj, kako to neosnovano tvrdi tuženik, ostao bez prava da ističe ništetnost konkretnog dijela ugovorne odredbe čl. 3.

72. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115.

– sve ZOO-a.

73. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, a sud je utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude zatraženi iznos plaćene naknade, jer je taj iznos postavljen u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

74. Obzirom da visina tužbenog zahtjeva potvrđena provedenim financijskim vještačenjem, a tijek kamate na taj iznos usklađen konačnom specifikacijom tužbenog zahtjeva s provedenim financijskim vještačenjem, to je sud konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja kao u podnesku od 08.09.2025. prihvatio u cijelosti, a kao u izreci ove presude, pa kako je sud utvrdio da je tužitelj osnovano zatražio tijek zatezne kamate na utuženi iznos plaćene naknade primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, što proizlazi iz dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja, to je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti. Sud je na osnovi provedenog postupka utvrdio da tuženik, suprotno svojim tvrdnjama, nije bio savjestan u vrijeme stjecanje utuženog iznosa bez pravnog osnova od strane tužitelja, zbog čega je tuženik dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od stjecanja (utuženi tijek od dana nakon stjecanja po tuženiku), pa do isplate, a kako je sud presudio pod toč. II. izreke ove presude i dosudio tužitelju zatraženi iznos zajedno sa zateznom kamatom, sve kao pod toč. II. izreke ove presude.

75. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

76. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, te je tuženik bio nesavjestan i u vrijeme primanja uplate tog iznosa od tužitelja, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti, a kao i sve ostale prigovore osim prigovora vezano uz po tužitelju naznačeni VPS u tužbi, a kako je to sud već sve obrazložio u ovoj presudi.

77. Obzirom da je utuženi dio ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana nakon uplate tužitelja utuženog iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatraženi iznos od 301,37 EUR počev od dana nakon utvrđenog dana stjecanja istog od strane tuženika, tj. kako su zatražene u petitu konačno specificiranog tužbenog zahtjeva, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od prvog dana nakon što je tužitelj izvršio predmetno plaćanje tuženiku.

78. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je neosnovan u odgovoru na tužbu istaknut prigovor vezano uz savjesnost tuženika. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio u cijelosti u izreci ove presude.

79. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. i III. izreke ove presude.

80. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu, te provedenog financijskog vještačenja. Sud nije dosudio tužitelju trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku nastao prije ove parnice, kao niti trošak zadnjeg ročišta koji trošak nije niti zatražen.

81. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 09.02.2024., ročište 11.07.2024., ročište 21.10.2024., ročište 13.01.2025., podnesak 08.09.2025. – sva parnična radnja po 25 bodova; podnesak 05.06.2024., podnesak 12.07.2024., podnesak 20.01.2025. - svaka od ovih parničnih radnji po 6,25 bodova, što čini ukupno 168,75 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 337,50 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 84,38 EUR, te čini zbir od 421,88 EUR, čemu je valjalo dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 641,79 EUR i dosuđen je tužiteljici kao pod toč. III. izreke ove presude.

82. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 02. veljače 2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

83. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 02. veljače 2026.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. tuženiku po pun.