REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-1951/2024-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice, z.punomoćnika tužiteljice Vinka Pivca, odvjetnika u Zagrebu te z. punomoćnika tuženika OU, odvjetničkog vježbenika, 2. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužiteljici BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 16.524,65 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2016. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužiteljici BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.233,83 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 10. svibnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos 4.233,83 EUR za razdoblje od 5. veljače 2016. do 9. svibnja 2023.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 u iznosu od 812,53 EUR te se prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 nadoknaditi tužiteljici BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 4.055,60 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 2. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 10. svibnja 2023. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, zaključila 7. ožujka 2005. ugovor kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 107.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da su odredbe tog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, sve s obzirom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. broj:Pž-7129/2013 i 14. lipnja 2018. broj: Pž-6632/2017 te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u vezi s čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje:ZZP/03), čl.96-97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14) te čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13), slijedom čega ona ima pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi tih ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konverzije u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, što nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita, da se provedbom konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru od 26. siječnja 2016. prema Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 102/15; dalje: ZIDZPK/15) ona ni na koji način nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredaba ugovora, niti sklapanje istog predstavlja kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, da je tuženik tijekom otplate kredita primjenom valutne klauzule CHF njoj nezakonito obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka ugovora, da je na taj način svaki mjesec do konverzije preplatila iznose anuiteta koji su se zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta odnosno zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita (ukupno 55.396,70 kn), a tuženik je na dan konverzije nezakonito više obračunao iznos preostale glavnice u CHF u odnosu na iznos glavnice da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa i iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula (ukupno 165.015,64 kn) te je provedbom konverzije prema ZIDZPK/15 izvršio otpis glavnice u iznosu 124.816,10 kn, kao razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, pa kako time nije uspostavljena restitucija više obračunatog iznosa od 165.015,64 kn, to konačna preplata iznosi 40.199,54 kn (165.015,64 kn - 124.816,10 kn), slijedom čega predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da joj isplati iznos od 12.687,80 EUR / 95.596,24 kn (55.396,70 kn + 40.199,54 kn) sa zateznom kamatom od 27. siječnja 2016. do isplate te iznos od 3.806,34 EUR / 28.678,87 kn na ime zatezne kamate na preplaćene iznose do konverzije sa zateznom kamatom od 27. siječnja 2016. do isplate.

1.1. U podnesku od 19. svibnja 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da joj s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule uslijed otplate kredita do konverzije (10.736,19 EUR) i više obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije (5.788,46 EUR) isplati ukupan iznos od 16.524,65 EUR sa kamatama od 4. veljače 2016. do isplate, a s naslova zateznih kamata na preplaćene iznose od dana uplate svakog pojedinog iznosa do konverzije iznos od 4.233,83 EUR s pripadajućom kamatom od 5. veljače 2016. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare i navodi da provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za tužbu, a ista je provedena u skladu s ZIDZPK/15, da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružila na općenitoj razini i nisu izvođeni dokazi na odlučne okolnosti te da je tužiteljica u predmetnoj parnici dužna dokazati nepoštenost odnosno ništetnost određenih ugovornih odredaba, da iste nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da se nije pojedinačno pregovaralo i da je došlo do znatne neravnoteže u ugovornim pravima i obvezama na njezinu štetu, a isto tako je potrebno ispitati i udovoljava li tužiteljica zahtjevima koji se postavljaju za zaštitu potrošača imajući u vidu pojam "prosječnog potrošača".

2.1. Nakon provedenog vještačenja tuženik ističe prigovor radi prebijanja u iznosu 812,53 EUR po osnovi tzv. negativne razlike i navodi da je Aneksom ugovora tužiteljici već priznata preplata u iznosu od 2.787,83 EUR / 21.004,93 kn.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 10. ožujka 2005., aneks ugovora o kreditu od 27. siječnja 2016. i Dodatak od 19. travnja 2006. i financijsku dokumentaciju, proveo vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te saslušao tužiteljicu.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 10. ožujka 2005. ugovor o kreditu u iznosu 107.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s namjenom kupnje nekretnine – stana (čl.1. i čl.2.), uz rok vraćanja 25 godina (čl.3.), redovnu kamatu koja je promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,60% (čl.3. i čl.4.) i otplatu u iznosima od 600,83 CHF mjesečno u kunama po srednjem tečaju banke na dan dospijeća (čl.7.),

-da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 19. travnja 2006. Dodatak gore navedenom ugovoru u kojem je izmijenjen podatak o prodavatelju i/ili založnom dužniku i nekretnini po pitanju opisa iste,

-da su 27. siječnja 2016. gore navedene stranke sklopile Aneks ugovora prema odredbama ZIDZPK/15 te je istim na dan 30. rujan 2015. utvrđen manjak u iznosu 21.004,93 kn (čl.2.), iznos neotplaćene glavnice od 53.754,56 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB (čl.3.) obveza vraćanja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu prema otplatnoj tablici i iznosima navedenim u čl.3.,

-da su u financijskoj dokumentaciji navedeni anuiteti i datum dospijeća/plaćanja istih.

6. U odnosu na prigovore tuženika prvenstveno valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, konkretno ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

6.1. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo izlišnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF odnosno promjenjivoj kamatnoj stopi.

6.2. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

6.3. Tuženik na odlučne okolnosti ne predlaže saslušanje djelatnika koji bi osobno sudjelovao u postupku obrade i sklapanja ugovora s tužiteljicom, već predlaže saslušanje tužiteljice.

6.4. Iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da prilikom sklapanja prvog ugovora nije dobila projekciju kretanja tečaja CHF, nije joj objašnjen neki rizik niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, time da je prednik tuženika tada bio jedina banka preko koje je mogla dobiti kredit za kupnju stana, uz CHF koji si je mogla priuštiti, da nije bilo moguće utjecati ni na koju odredbu tog ugovora, kojeg je pripremila banka, niti se mogla "cjenkati", a ista stvar je bila i sa Aneksom ugovora, da je kredit iskorišten za namjenu za koju je podignut – kupnju stana te isti nije iznajmljivan odnosno koristio se za stanovanje, da je rata jako narasla, od početnih 2.800,00 kn do 4.500,00 kn i da je to znala vjerojatno kredit ne bi uzimala te da nema iskustva u bankarskom sektoru, ne prati kretanja valuta na tržištu i sl. 6.5. S obzirom na prihvaćeni iskaz tužiteljice i dokumentaciju u koju je izvršen uvid sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na promjenjivu valutnu klauzulu u CHF. Isto tako nalazi da tužiteljica ima status potrošača odnosno da tuženik, na kojem je teret dokaza u tom smislu, nije uspio dokazati da eventualno ne bi bila potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

6.5.1. Prednik tuženika, kao trgovac koji je unaprijed pripremio ugovor o kreditu od 10. ožujka 2005., očito kao tipski ugovor, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužiteljici, kao potrošaču, i pomoći joj da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njegovim uslugama, ali ne i na štetu samoj sebi. Znanje i iskustvo prednika tuženika je bilo superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je bio dužan tužiteljicu ozbiljno informirati o smislu i sadržaju svih odredaba ugovora, pa tako i onih koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te joj skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina njezine buduće mjesečne obveza. Ističe se i to da nije dovoljno da je određena odredba potrošaču samo gramatički razumljiva, već je potrebno da potrošaču budu na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mogućeg načina promjene visine njegove mjesečne obveze tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice na svoju financijsku situaciju, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

6.6. Slijedom navedenog za zaključiti je da u konkretnom slučaju valja primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog među strankama 10. ožujka 2005. u dijelu na koji tužiteljica upire – odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, sve temeljem čl. 81., čl.82. i čl.90. ZZP/03, čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive, čl.2., čl.11, čl.12., čl.46. i čl.104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 1129, 88/01) odnosno čl. 3-4., čl. 269. i čl.323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) te čl.502.a i c ZPP-a.

7. U odnosu na pitanje pravnog interesa tužiteljice za predmetni zahtjev valja uputiti na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu potrošač ima pravni interes i ovlašten je tvrditi da su ništetne pojedine odrede ugovora o kreditu koji je kasnije konvertiran kako bi na temelju toga mogao ostvariti eventualno pravo koja mu pripada u vidu kondemnatornog novčanog zahtjeva. To stoga što su sklapanjem dodatka/aneksa osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate te se ne radi o sklapanju novog ugovora - osnovni je ugovor o kreditu imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak/aneks osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

7.1. Upućuje se i na stajališta suda EU u presudama C-51/17 od 20. rujna 2018. i C- 118/17 od 14. ožujka 2019.

7.2. S obzirom da odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF odnosno predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija, valja zaključiti da konverzijom kredita potrošač nije izgubio pravo na potpunu restituciju niti mu je to pravo ograničeno.

7.3. U konkretnom su slučaju stranke sklapanjem aneksa, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ne i razdoblje koje je tome prethodilo te se tužiteljica nije odrekla, niti se mogla odreći svojih potrošačkih prava, što uključuje i pravo na punu restituciju, u kojem pravcu se upućuje i na sadržaj odredbe čl.41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ 41/14, 110/15).

7.4. Slijedom navedenog, sud nalazi da tužiteljica, kao potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita, ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na njezinu štetu odnosno u slučaju da konverzijom nije obeštećena u cijelosti s osnove ništetnih odredaba osnovnog ugovora.

8. Iz nalaza i mišljenja vještaka, prihvaćenog u potpunosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, kao relevantno proizlazi slijedeće:

-razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je utvrđen više uplaćen iznosi 3.957,36 EUR, dok razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je utvrđeno više plaćeno, iznosi 6.778,83 EUR, time da su pojedini mjesečni iznosi razlika vidljivi u Tabeli na l.173. do 175. spisa,

-zatezna kamata obračunata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije iznose 4.233,83 EUR, time da su pojedini iznosi vidljivi u Tabeli na l.177. do 178. spisa,

-tzv. negativna razlika po osnovi tečaja CHF iznosi 812,53 EUR,

-preostala glavnica prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 4. veljače 2016. iznosi 406.236,24 kn / 53.028,46 EUR po srednjem tečaju banke na dan konverzije), dok preostala glavnica primjenom početne kamatne stope u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 362.623,11 kn, slijedom čega 406.236,24 kn umanjeno za 362.623,11 kn daje rezultat 43.613,13 kn / 5.788,46 EUR,

-ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 43.613,13 kn / 5.788,46 EUR, a manjak utvrđen konverzijom iznosi 2.787,83 EUR.

8.1. U odnosu na prigovor tuženika u pravcu da se vještak trebao očitovati da li je konverzija valjano provedena ističe se da tužiteljica ni u kojem dijelu ne spori konverziju odnosno da je provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, slijedom čega se taj prigovor ukazuje neosnovan, dok u odnosu na tvrdnju da je u konverziji tužiteljici priznata preplata u iznosu 2.787,83 EUR upućuje se na prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka te Aneks ugovor iz kojih jasno proizlazi da manjak utvrđen konverzijom iznosi 2.787,83 EUR (a ne preplata).

8.2. Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka za zaključiti je da provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u odnosu stranaka jer tužiteljica, kao potrošač, provedenom konverzijom nije dovedena u poziciju kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije ni bilo.

8.3. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena glavnica u iznosu 406.236,24 kn (53.028,46 EUR), međutim stvarna preostala neotplaćena glavnica u kn, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promenjive kamatne stope, iznosila je 362.623,11 kn, dakle, bila je manja od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 43.613,13 kn (5.788,46 EUR).

8.4. Valja napomenuti da glavnica ugovorena u Aneksu, koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja oko uvjeta sklapanja Aneksa. Tužiteljici je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Aneks potpisati ili ne, slijedom čega nema mjesta zaključku da bi tužiteljica potpisivanjem istog izgubila pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK/15.

9. U odnosu pak na pitanje zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). S obzirom na pravomoćnost odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastarni je rok počeo teći 14. lipnja 2018. (u odnosu na tuženicu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj:Pž-6632/17), pa kako je tužiteljica podnijela tužbu 10. svibnja 2023. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

10. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora s obzirom na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od konverzije do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je po osnovi promjene kamatne stope do konverzije preplaćeno 3.957,36 EUR, a po osnovi valutne klauzule u CHF za isto razdoblje 6.778,83 EUR – ukupno 10.736,19 EUR, time da su pojedini mjesečni iznosi razlika vidljivi u Tabeli na l.173. do 175. spisa, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku I. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29.st.1. i 2. ZOO-a,

10.1. Tuženik je u obvezi isplatiti i zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate za razdoblje od dospijeća do konverzije u iznosu 4.233,83 EUR, na koji iznos tužiteljici osnovano pripada zatezna kamata od trenutka podnošenja tužbe, tj. od 10. svibnja 2023. do isplate (stavak II. izreke presude), dok je preostali dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate na navedeni iznos za razdoblje od 5. veljače 2016. do 9. svibnja 2023. valjalo odbiti kao neosnovan temeljem čl.31.st.2. ZOO-a (stavak III. izreke presude).

10.2. U konačnici tuženik je u obvezi isplatiti i neosnovano više obračunat iznos preostale glavnice na dan konverzije od 5.788,46 EUR s obzirom na utvrđenja u toč.8. do 8.3. obrazloženja presude, temeljem čl. 1111.st.1., čl.1115. i čl.29.st.1. i 2. ZOO-a (dio st.II. izreke presude).

11. U odnosu na prigovor radi prebijanja odnosno pitanja tzv. negativne razlike napominje se da promjenom tečaja na niže od onog koji je bio početan u svakom slučaju nije došlo do povrede interesa potrošača, pa kako tuženik niti ne ulazi u kategoriju potrošača, a isto tako nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu tuženika i tužiteljice u tom smislu i tužiteljica plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečaja nižeg od početnog nije ništa primila / stekla, to nema niti obveze vraćanja, slijedom čega nema tražbine tuženika prema tužiteljici i stoga je odlučeno kao u stavku IV. izreke presude .

11.1. Ukazuje se i na odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7. prosinca 2023., koja isključuje mogućnost umanjenja naknade koju potrošač zahtijeva za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je ugovor ostao na snazi jer je to protivno Direktivi 93/13, koje tumačenje je primjenjivo i u slučaju tzv. negativne tečajne razlike.

12. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, a isti je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podnesaka od 19.12.2023., 19.5.2025. i 2.7.2025. te pristup na ročišta 4.3.2024. i 18.12.2025. po 500,00 EUR, uz pdv u iznosu 750,00 EUR i trošak vještačenja u iznosu 305,26 EUR – sveukupno 4.055,60 EUR, uz pripadajuću kamatu temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

12.1. Tužiteljici nije priznat trošak ročišta radi objave presude temeljem čl.155.st.1. u vezi s čl. 335.st.9-10. ZPP-a. Naime, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje sud presudu ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, a stranka ovjereni prijepis iste može naknadno preuzeti u sudskoj zgradi, iz čega proizlazi da je presuda dostupna putem interneta istoga dana kada se održava ročište radi objave presude i dolazak stranke na to ročište, a time i trošak, nije potreban za vođenje parnice. Posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 OT-a propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a, dakle, okolnost što je propisano pravo na nagradu za određenu radnju ne znači ujedno da je trošak iste i potreban za vođenje postupka. U tom smislu se upućuje na jasan sadržaj čl.155.st.1. ZPP-a iz kojeg proizlazi da sud vodi računa o pravilima ZPP-a koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i po jedno pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu.

12.2. Tuženiku, temeljem čl.154.st.5. ZPP-a, ne pripada pravo na naknadu troškova postupka.

U Zagrebu, 2. siječnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka