REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2382/2024-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja HoReCa posao d.o.o., Zagreb, Sv. Mateja 60, OIB: 69788985502, kojeg zastupa Vedran Mesarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Zagoršćak & partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 52, protiv I. tuženika ULIX d.o.o., Zagreb, Miramarska cesta 26, OIB: 26561427801, kojeg zastupa Mario Hrupec, odvjetnik u Samoboru, Ulica Maje Strozzi 53A i II. tuženika Deutsche Lufthansa AG, SR Njemačka, Köln, Venloer Strasse 151-153, radi naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene 18. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika I. tuženika, dana 2. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti u odnosu na I. tuženika Ulix d.o.o. tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 9.855,66 EUR s zateznim kamatama od 25. travnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , kao neosnovan

II. Nalaže se tužitelju naknaditi I. tuženiku Ulix d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 EUR, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se II. tuženiku Deutsche Lufthansa AG isplatiti tužitelju iznos od 9.782,22 EUR s zateznim kamatama od 25. travnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana.

IV. Odbija se u odnosu na II. tuženika Deutsche Lufthansa AG tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 9.782,22 EUR po stopi koja čini razliku između potraživane stope koja se određuje uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena i dosuđene stope koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena te za isplatu iznosa od 73,44 EUR s zateznim kamatama od 25. travnja 2024. do isplate, kao neosnovan.

V. Nalaže se II. tuženiku Deutsche Lufthansa AG naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.158,51 EUR s zateznim kamatama od 2. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja u odnosu na II. tuženika Deutsche Lufthansa AG za isplatu zateznih kamata na dosuđene mu troškove parničnog postupka u iznosu od 5.158,51 EUR po stopi koja čini razliku između potraživane stope koja se određuje uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena i dosuđene stope koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena te za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR s zateznim kamatama od 2. veljače 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da se tužitelj bavi posredovanjem pri zapošljavanju i ustupanjem radnika korisnicima za privremeno obavljanje poslova. U tu svrhu da je tužitelj od I. tuženika Ulix d.o.o. (dalje u tekstu: I. tuženik Ulix) kupio 26. travnja 2024. šest povratnih avionskih karata na relaciji Bogota (Kolumbija)-Frankfurt (Njemačka)- Zagreb i natrag, za kolumbijske državljane koji su dolazili na rad u Hrvatsku te im je u tu svrhu u Hrvatskoj trebala biti izdana dozvola boravka. Uslugu avionskog prijevoza da je trebao izvršiti II. tuženik Deutsche Lufthansa AG (dalje u tekstu: II. tuženik Lufthansa). Unatoč tome, da je II. tuženik Lufthansa odbio kolumbijske putnike ukrcati na avion i pružit im plaćenu uslugu avionskog prijevoza, uz obrazloženje da isti nemaju vizu koja da im je potrebna za ulazak u Europsku uniju, odnosno u Schengenski prostor. Tužitelj navodi da kolumbijskim putnicima koji su Hrvatskoj trebali boraviti samo privremeno nije bila potrebna viza, s obzirom da je 20. listopada 2015. između Europske unije i Republike Kolumbije sklopljen Sporazum o izuzeću od obveze posjedovanja vize za kratkotrajni boravak, što je tužitelju potvrdilo i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. Tužitelj da je u konačnici predmetnim kolumbijskim putnicima/radnicima prijevoz do Republike Hrvatske osigurao putem drugog avioprijevoznika temeljem iste putne dokumentacije koju su imali prilikom pokušaja ukrcaja na let kojim je operirao II. tuženik Lufthansa. Budući da je tužitelj taj koji je platio predmete avionske karte I. tuženiku Ulix, a II. tuženik Lufthansa ugovorenu i plaćenu uslugu prijevoza nije nikada pružio, to tužitelj smatra da su tuženici bez pravne osnove i protupravno zadržali uplaćenu cijenu u iznosu od 9.855,66 EUR pa istu tužbom u ovom postupku potražuje natrag, s zateznim kamatama od 25. travnja 2024. do isplate, i to prvenstveno od I. tuženik Ulix, a podredno, ako sud odbije tužbeni zahtjev usmjeren prema I. tuženiku, tada isplatu potražuje od II. tuženika Lufthansa.

2. Tužitelj je u tužbi II. tuženika najprije označio kao Deutsche Lufthansa AG, Podružnica Zagreb, Zagreb, Radnička cesta 80, OIB: 08184408943, što je tvrtka i OIB inozemne podružnice Deutsche Lufthanse AG u Zagrebu, a podružnica nema pravne osobnosti, a time niti stranačke sposobnosti (čl. 77. st. 1. Zakona o parničnom postupku /Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP/ u vezi čl. 7. st. 3. u vezi čl. 613. st. 1., čl. 615. i čl. 616. Zakona o trgovačkim društvima /Narodne novine, broj: 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 111/2012., 125/2011., 68/2013., 110/2015., 40/2019., 34/2022., 114/2022., 18/2023., 130/2023., 136/2024., dalje u tekstu: ZTD/).

3. Tako je u ovom postupku odgovor na tužbu podnio odvjetnik Neven Alenović kojemu je punomoć za zastupanje izdala navedena inozemna podružnica, odnosno isti je u ovom postupku bio ovlašten za zastupanje isključivo inozemne podružnice, a ne njenog osnivača te je u tom odgovoru na tužbu i istaknuo da je u tužbi kao II. tuženik naznačena inozemna podružnica koja nema niti pravne niti stranačke sposobnosti te da bi tužbu u odnosu na II. tuženika trebalo odbaciti.

4. Budući da se je u konkretnom slučaju nedostatak stranačke sposobnosti II. tuženika mogao otkloniti pravilnim označavanjem II. tuženika, sud je, sukladno odredbi čl. 83. st. 1. ZPP-a, pozvao tužitelja da to učini na ročištu od 31. ožujka 2025. te je na tom ročištu tužitelj označio II. tuženika kao Deutsche Lufthansa AG, SR Njemačka, Köln, Venloer Strasse 151-153, čime je otklonjen nedostatak stranačke nesposobnosti na strani II. tuženika.

5. Nakon toga je odvjetnik ovlašten na zastupanje inozemne podružnice II. tuženika izjavio da nema punomoć za zastupanje II. tuženika u ovoj parnici te je predložio da mu se u tu svrhu dodjeli rok od 60 dana. Međutim, podneskom od 8. svibnja 2025. odvjetnik Neven Balenović je izjavio da nije uspio stupiti u kontakt s odgovornim osobama II. tuženika niti pribaviti punomoć za njegovo zastupanje te predložio da sud obavijesti izravno II. tuženika o postojanju i tijeku predmetne parnice.

6. Sud je izvršio dostavu tužbe s prilozima te pozivom za davanje odgovora na tužbu, uz upozorenje na pravne posljedice propuštanja, izravno II. tuženiku na adresu njegovog sjedišta u [adresa], sukladno odredbama Uredbe (EU) 2020/1784 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2020. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima (dostava pismena) (preinaka) (dalje u tekstu: Uredba o dostavi), konkretno sukladno odredbama čl. 18. u vezi čl. 12. st. 1. i 2. Uredbe o dostavi.

7. Dakle, navedena pismena poslana su II. tuženiku Lufthansa u SR Njemačku preporučenom poštanskom pošiljkom (uz potvrdu o primitku), zajedno s obrascem L iz Priloga I. Uredbe o dostavi, u kojem je tuženik upozoren na njemačkom jeziku da može odbiti primitak tih pismena ako ista nisu sastavljena ili prevedena na jezik koji on razumije (njemački jezik) ili na službeni jezik SR Njemačke (njemački jezik), a što nisu, budući da su sva pismena bila na hrvatskom jeziku, bez prijevoda na njemački jezik u privitku.

8. U tom obrascu L, II. tuženik Lufthansa je na njemačkom jeziku upozoren da ako želi iskoristiti pravo na odbijanje primitka pismena, morate odbiti primitak pismena u trenutku dostave izravno osobi koja dostavlja pismeno ili u roku od dva tjedna od dostave tako da na adresu ovog suda povratno pošalje taj obrazac, kojeg je prethodno popunio ili pisanu izjavu u kojoj navodi da odbija primitak priloženog pismena zbog njegova jezika.

9. Iz poštanske povratnice na poleđini lista 190. spisa proizlazi da je II. tuženik Lufthansa primio rješenje od 14. svibnja 2025. kojim ga se poziva dati odgovor na tužbu, tužbu s prilozima i obrazac L na njemačkom jeziku , dana 21. svibnja 2025. i nikada se nije očitovao ovom sudu da odbija primitka tih pismena zbog njihova jezika, niti dostavljanjem popunjenog obrasca L niti dostavom pisane izjave.

10. Stoga se smatra da je dostava tužbe s prilozima te rješenja kojim se II. tuženik poziva dati odgovor na tužbu uredno izvršena 14. svibnja 2025., a kako je tuženik imao rok od 14 dana za odbijanje primitka, to mu je rok za davanje odgovora na tužbu počeo teći tek nakon isteka tog četrnaestodnevnog roka za odbijanje primitka, dakle, tridesetodnevni rok za odgovor na tužbu počeo je teći tek 29. svibnja 2025. i navršen je 28. lipnja 2025.

11. II. tuženik Lufthansa nije niti do 28. lipnja 2025., niti do dana donošenja predmetne presude, podnio odgovor na tužbu u ovom predmetu.

12. Pri čemu se napominje da je sud u međuvremenu zakazao ročište za 9. listopada 2025. te je naložio tužitelju da rješenje kojim se određuje ročište za taj dan prevede na njemački jezik u svrhu uručenja II. tuženiku Lufthansa te je ovjereni prijevod poziva za ročište dostavljen II. tuženiku 8. rujna 2025.

13. Na to ročištu od 9. listopada 2025. se ponovno u ime II. tuženika Lufthansa pojavio odvjetnik bez punomoći, kojemu je sud privremeno dozvolio zastupanje, pod uvjetom dostave uredne punomoći ili odobrenja II. tuženika za poduzete radnje, u roku od 8 dana, sve sukladno odredbi čl. 98. st. 2. ZPP-a.

14. Budući da navedeni odvjetnik (Marco Jurman, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Balenović i Jurman d.o.o.) nije sudu nikada dostavio niti punomoć niti odobrenje II. tuženika za do tada poduzete radnje, sud nije uzeo u obzir radnje što su ih navedeni odvjetnici poduzeli u ime II. tuženika Lufthansa bez njegove punomoći (čl. 98. st. 3. ZPP-a).

15. Dakle, bilo kakvo osporavanje tužbenog zahtjeva koje je učinjeno u ime II. tuženika Lufthansa u podnescima ili na ročištu održanom 9. listopada 2025., budući da je izvršeno po odvjetnicima koji nisu imali ovlaštenje zastupati II. tuženika, nije uzeto u obzir.

16. Napominje se da je zbog osiguranja učinkovitog prava na pristup sudu, ovaj sud, unatoč urednoj dostavi poziva za davanje odgovora na tužbu i potpunoj pasivnosti II. tuženika Lufthansa, naložio tužitelju da predvede na njemački jezik sve svoje podneske, uključujući i tužbu i njene priloge, zapisnike sa svih održanih ročišta (u kojima je bio uključen i poziv za sljedeće ročište) te rješenja o određivanju ročišta te je iste dostavio II. tuženiku Lufthansa 4. prosinca 2025. , ali se II. tuženik Lufthansa nije niti u jednom trenutku uključio u predmetni postupak, niti dostavljanjem podnesaka niti pristupom na ročište.

17. Stoga će u odnosu na II. tuženika Lufthansu biti potrebno ispitati jesu li ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe, u smislu odredbe čl. 331.b ZPP-a, ako tužbeni zahtjev u odnosi na I. tuženik Đ bude odbijen (čl. 197. st. 1. ZPP- a).

I. tuženik Ulix u odgovoru na tužbu osporava svoju pasivnu legitimaciju, budući da je on bio samo posrednik u prodaji karata za II. tuženika Lufthansu i nije imamo nikakve veze s uskraćivanjem ukrcaja šestoro kolumbijskih putnika na let II. tuženika za Frankfurt/Zagreb. Jedina ugovorna obveza I. tuženika da je bila po nalogu tužitelja isporučiti mu kupljene karte za let II. tuženika Lufthanse, što da je on i učinio, stoga da ne može biti odgovoran tužitelju za štetu. Uostalom da on nije za sebe zadržao cijenu u iznosu od 9.855,66 EUR koju mu je platio tužitelj za prodane karte, već da je taj iznos proslijedio IATA-i (International Air Transport Association), temeljem računa koji mu je izdan, a koja da je taj iznos proslijedila II. tuženiku. I. tuženik da sebi po prodanoj avionskoj karti zadržava svega dvadesetak eura. Ukazuje i da je tužitelj bio dužan prije pokretanja ove parnice pokušati riješiti spor mirnim putem, sukladno odredbi čl. 9. st. 2. Zakona o mirnom rješavanju sporova (Narodne novine, 67/2023., dalje u tekstu: ZMRS). Smatra i da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za odgovornost za naknadu štete, u smislu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO). Ustraje na stajalištu da je državljanima Kolumbije za ulazak i boravak u schengenskom prostoru u razdoblju do 90 dana, kojem pripadaju i Njemačka i Hrvatska, potrebna viza te da prema Sporazumu između EU i Republike Kolumbije o izuzeću od obveze posjedovanja vize za kratkotrajni boravak, osobe koje putuju i svrhu obavljanja plaćene aktivnosti tijekom svog kratkotrajnog boravka nisu obuhvaćene istim, što znači da se na njih ne odnosi izuzeće od posjedovanja vize. Stoga da niti II. tuženik Lufthansa, odnosno aerodromsko osoblje nije postupilo protupravno kada im je uskratilo ukrcaj.

18. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj navodi da je on sklopio ugovor o prijevozu osoba s II. tuženikom Lufthansom u korist trećih (kolumbijskih putnika koji su bili radnici tužitelja), u smislu odredbe čl. 694. u vezi čl. 336. st. 3. i 337. ZOO -a, posredstvom I. tuženika Đ. Dakle, da su on i I. tuženik Ulix sklopili ugovor o posredovanju u smislu odredbe čl. 835. ZOO-a. Ističe da se na ugovorni odnosi između njega i I. tuženik Ulix primjenjuje hrvatsko pravo, jer su oboje pravne osobe sa sjedištem u [adresa], dok se na ugovorni odnos između njega i II. tuženika, također, primjenjuje hrvatsko pravo, ali temeljem odredbe čl. 5. st. 2. Uredbe (EZ) 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (dalje u tekstu: Uredba Rim I.), budući da su putnici imali uobičajeno boravište u [adresa], gdje su zasnovali radni odnos, a i mjesto odredišta se je nalazilo u toj državi. Podredno, smatra da bi se na ugovorni odnos između njega i II. tuženika Lufthanse trebalo primjenjivati hrvatsko pravo i temeljem odredbe čl. 5. st. 3. Uredbe Rim I., zato jer je taj ugovor očito najuže povezan s tim pravom, nego li s bilo kojim drugim, budući da je sklopljen od strane tužitelja sa sjedištem u [adresa], posredstvom I. tuženika Ulix sa sjedištem u [adresa], radi prijevoza putnika koji su radnici tužitelja u svrhu rada u Hrvatskoj. Navodi i da je ovaj sud nadležan za postupanje u odnosu na II. tuženika Lufthansu sukladno odredbama čl. 7. st. 1. a) i b) alineja 2. Uredbe (EU) 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje u tekstu: Uredba Bruxelles I.bis). Navodi da je prema Sporazumu između EU i Republike Kolumbije o izuzeću od obveze posjedovanja vize za kratkotrajni boravak svaka od država članica EU mogla za osobe koje će kratkotrajno boraviti na njihovom teritoriju u svrhu obavljanja plaćene aktivnosti zasebno odlučiti hoće li viznu obvezu za državljane Kolumbije ukinuti ili uvesti , a Republika Hrvatska da tu viznu obvezu nije uvela, što da je vidljivo iz e-maila Ministarstva vanjskih i europskih poslova od 22. travnja 2024. te iz činjenice da su predmetni kolumbijski državljani u konačnici doputovali u Hrvatsku bez posjedovanja ikakve vize. Napominje da su ti putnici prilikom pokušaja ukrcavanja na let II. tuženika Lufthanse sa sobom imali važeću putovnicu izdanu od strane Republike Kolumbije, ugovor o radu sklopljen s tužiteljem, pozivno pismo tužitelja te dozvolu za boravak i rad u Hrvatskoj, koja u smislu odrede čl. 88. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 130/2020., 114/2022., 151/2022., dalje u tekstu: ZS) predstavlja osnovu za rad stranaca u Hrvatskoj, temeljem koje im je Policijska uprava zagrebačka po njihovom dolasku izdala biometrijske dozvole boravka. Smatra da su i I. tuženik Ulix i II. tuženik Lufthansa postupili protupravno time što su protivno EU propisima, putem aerodromskog osoblja u Bogoti, uskratili kolumbijskim državljanima ukrcaj na plaćeni let za Zagreb, kao krajnje odredište, dakle, nisu pružili plaćenu uslugu prijevoza, a zadržali su cijenu. Ističe da svoj zahtjev i ne smatra zahtjevom za naknadu štete, već zahtjevom za povrat uplaćenog iznosa za uslugu koja nije pružena.

I. tuženiku nije jasno što je pravna osnova tužbenog zahtjeva, smatra da se on ne može smatrati niti štetnikom, a da nije nit zadržao za sebe primljenu cijenu za avionske karte pa da istu ne može biti dužan vratiti niti u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove. Pojašnjava da mu je IATA izdala račun 75-3 2116 4 od 2. svibnja 2024. na iznos od 422.583,89 EUR, koji račun da se odnosi na naplatu svih aviokarata koje je I. tuženik, kao posrednik u prodaji aviokarata, prodao u razdoblju od 24. travnja 2024. do 30. travnja 2024., a sastavni dio tog računa da je i cijena za aviokarte koje su prodane tužitelju za predmetnih šest putnika iz Bogote, što da je vidljivo iz naznake broja karte na koje se taj račun odnosi. Predmetni račun da je I. tuženik podmirio uplatom od 8. travnja 2024., čime je I. tuženik iznos od 9.782,22 EUR kojeg mu je uplatio tužitelj proslijedio IATA-i, koja je taj iznos iskoristila za podmirenje aerodromskih pristojbi i drugih davanja te ostatak proslijedila avioprijevozniku. Ističe da je dio računa kojeg je I. tuženik ispostavio tužitelju u iznosu od 73,44 EUR tuženik zadržao za sebe na ime naknade za izvršenje posredničke usluge. Stoga da on taj iznos nije zadržao bez pravne osnove.

19. U daljnjem tijeku postupka I. tuženik Ulix, na zahtjev suda, dostavlja Opće uvjete poslovanja II. tuženika Lufthanse koji su se primjenjivali na ugovor o prijevozu putnika iz kojih da proizlazi da isti ne sadrže odredbu o mjerodavnom materijalnom pravu niti odredbu koja bi predstavljala sporazum o mjesnoj nadležnosti suda. Nadalje, ističe prigovor nedostataka aktivne legitimacije, jer da u smislu Uredbe (EZ) 261/2004 o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja , otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta, naknadu štete zbog neopravdane uskrate ukrcaja ovlašten potraživati samo putnik, a što tužitelj nedvojbeno nije, dok mu je naknadu štete dužan platiti stvarni zračni prijevoznik, a ne, na primjer, drugi zračni prijevoznik koji je putniku kartu prodao.

20. Tijekom dokaznog postupka pročitani su izvadak iz sudskog registra za I. tuženika Ulix (list 4. – 6. spisa), izvadak iz sudskog registra za inozemnu podružnicu II. tuženika Lufthansa (list 7. – 9. spisa), potvrda o izvršenom bankovnom nalogu (list 10. spisa), izvadak iz sudskog registra za tužitelja (list 11. – 13. spisa), ispis e-mail korespondencije (list 15. – 16. spisa), Sporazum između Europske unije i Republike Kolumbije o izuzeću od obveze posjedovanja viza za kratkotrajni boravak od 20. listopada 2015. (list 17. – 33. spisa), račun kojeg je I. tuženik Đ izdao tužitelju (list 34. – 35. spisa), dozvole za boravak i rad (list 74. – 75. i 109. – 112. spisa), preslike putovnica kolumbijskih državljana (list 76. – 79., 82., 87. spisa), ispis e-mail korespondencije (list 80. – 81. spisa), dozvole boravka (list 83. – 86. spisa), ugovori o radu sklopljeni između tužitelja i kolumbijskih državljana (list 88. – 105. spisa), izvadci iz prometa po računu I. tuženika Ulix (list 131. – 137. spisa), potvrda o bankovnoj transakciji (list 140. spisa), isprava-račun IATA-e (list 141. – 180. spisa), ovjereni prijevod e-mail korespondencije (list 219. – 222. spisa) i opći uvjeti poslovanja II. tuženika Lufthansa (list 226. – 231. spisa).

21. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika Ulix neosnovan, dok je u odnosu na II. tuženika Lufthansa osnovan.

22. Predmet spora jest povrat iznosa kojeg je tužitelj platio I. tuženiku Ulix kao posredniku u prodaji karata za letove II. tuženika Lufthansa, za šestoro putnika iz Bogote, preko Frankfurta, za Zagreb, kojima je uskraćen ukrcaj na taj let, dakle, povrat/naknada cijene za uslugu avionskog prijevoza koja nije pružena.

23. U odnosu na I. tuženika Ulix

24. Među strankama je nesporno da je tužitelj posredstvom I. tuženika Đ kupio avionske karte za šest kolumbijskih državljana za međunarodne avionske letove II. tuženika Lufthanse na dan 26. travnja 2024. na relaciji Bogota-Frankfurt (let oznake LH543) i na dan 27. travnja 2024. na relaciji Frankfurt-Zagreb (let oznake LH542) (karte oznaka: 60871661150 za ĐIOŠ, 6087166151 za CIOŠ, 6087166152 za TIOŠ, 6087166153 za VIOŠ, 6087166154 za ĐIO i 6087166155 za CIO), tako što mu je 26. travnja 2024. za njih platio 9.855,66 EUR (1.642,61 EUR za svaku kartu).

25. Nesporno je i da je navedenim putnicima na aerodromu u Bogoti uskraćeno ukrcavanje na navedeni let za Frankfurt od strane aerodromskog osoblja iz razloga što putnici nisu imali vizu za ulazak i boravak u schengenskom prostoru.

26. Sporno je da li je tim putnicima, kolumbijskim državljanima, bila potrebna viza za ulazak i boravak u schengenskom prostoru, dakle, da li im je aerodromsko osoblje opravdano uskratilo ukrcaj na let II. tuženika Lufthanse te da li I. ili II. tuženik mogu odgovarati za eventualne propuste aerodromskog osoblja u Bogoti , a i je li tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati predmetnu isplatu s obzirom da on nije putnik kojemu je uskraćen ukrcaj.

27. Što se tiče pozivanja I. tuženika Đ na odredbe Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o naknadi i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 (dalje u tekstu: uredba o naknadi štete putnicima u zračnom prijevozu), kao na razlog za osporavanje aktivne legitimacije tužitelja, ističe se da je pozivanje na tu uredbu u ovom postupku pravno promašeno.

28. Uredba o naknadi štete putnicima u zračnom prijevozu uređuje minimalna prava koja imaju putnici kada: im je uskraćen ukrcaj protiv njihove volje, kada im je let otkazan te kada njihov let kasni, kao i uvjete pod kojima se ta prava mogu ostvariti (čl. 1. st . 1. predmetne Uredbe).

29. Kako ta uredba uređuje isključivo prava putnika, jasno je da su samo putnici koji se smatraju oštećenima ovlašteni zahtijevati naknadu štete ili nastalih troškova od stvarnog zračnog prijevoznika.

30. Međutim, ta uredba nije isključila pravo drugih osoba koje su oštećene postupanjem zračnog prijevoznika da od njega zahtijevaju naknadu štete.

31. Pravo tužitelja tražiti isplatu u ovom postupku, koja po svojoj pravnoj naravi niti ne predstavlja zahtjev za naknadu štete, regulirano je drugim pravnim propisima, kao što će biti pojašnjeno u nastavku.

32. Prije svega, napominje se da je (prema izričitim tvrdnjama tužitelja i I. tuženika) tužitelj s I. tuženikom Đ sklopio ugovor o posredovanju u svrhu spajanja tužitelja s odgovarajućim prodavateljem avionskih karata i pružateljem usluge avionskog prijevoza putnika.

33. Ugovorom o posredovanju obvezuje se posrednik dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim pregovarala o sklapanju ugovora, a nalogodavac se obvezuje isplatiti mu određenu proviziju, ako ugovor bude sklopljen (čl. 835. st. 1. ZOO-a).

34. U konkretnom slučaju tužitelj i II. tuženik Lufthansa nisu neposredno pregovarali, već je I. tuženik Ulix na zahtjev/po nalogu tužitelja, temeljem rasporeda i ponude letova avio prijevoznika koji su članovi Međunarodnog udruženja za zračni prijevoz (eng. International Air Transport Association (IATA)), ponudio tužitelju sklapanje ugovora s konkretnim avio prijevoznikom za konkretne letove te je u ime i za račun odabranog avioprijevoznika, ovdje II. tuženika Lufthansa, izvršio radnju prodaje avionskih karata i naplatu njihove cijene, na što je bio ovlašten temeljem ugovornog odnosa kojeg je I. tuženik Đ imao s IATA-om ili njenim članovima, pojedinačnim avio prijevoznicima.

I. tuženik Ulix je proviziju za izvršeno posredovanje naplatio iz naplaćene cijene avionskih karata, tako što je sebi zadržao određeni manji postotak , konkretno, od ukupnog iznosa od 9.855,66 EUR, I. tuženik Ulix je sebi na ime provizije zadržao iznos od 73,44 EUR, dakle, iznos od 12,24 EUR po karti, dok je preostalih 9.782,22 EUR proslijedio IATA-i, koja je taj iznos iskoristila za podmirenje aerodromskih pristojbi i drugih davanja te ostatak proslijedila avioprijevozniku.

35. Iz navedenog proizlazi da je ugovorna obveza I. tuženika Đ prema tužitelju bila dovesti ga u vezu s konkretnim avioprijevoznikom kako bi tužitelj s njime sklopio ugovor o prijevozu putnika, u korist tih putnika kao trećih osoba, što je I. tuženik i učinio te je tužitelj takav ugovor sklopio s II. tuženikom Lufthansom.

36. Kako je I. tuženik Ulix u cijelosti izvršio svoju ugovoru obvezu prema tužitelju, bez ikakvih nedostataka, to ne postoji odgovornost I. tuženika da vrati tužitelju primljeni iznos na ime provizije, a osobito ne iznos kojeg je proslijedio IATA-i, odnosno zračnom prijevozniku II. tuženiku Lufthansa.

37. Tužitelj trpi štetu, u širem smislu te riječi, zbog toga što je platio uslugu zračnog prijevoza koja u konačnici nije izvršena, ali pružanje usluge zračnog prijevoza nije bila ugovorna obveza I. tuženika Ulix, već II. tuženika Lufthanse, pri čemu I. tuženik Ulix kao posrednik ne jamči za obveze bilo koje ugovorne strane.

38. Stoga je tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika Ulix valjalo odbiti kao neosnovan, čime su se ispunile pretpostavke za odlučivanje o tužbenom zahtjevu prema II. tuženiku Lufthansi (čl. 197. st. 1. ZPP-a).

39. U odnosu na II. tuženika Lufthansu

40. Kao što je već navedeno, II. tuženik Lufthansa, iako mu je tužba s pozivom na davanje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, uz upozorenje na posljedice propuštanja, dostavljena preporučenom poštanskom pošiljkom 14. svibnja 2025., nije podnio odgovor na tužbu.

41. Odredbom čl. 331.b st. 1. ZPP-a određeno je da će sud donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe), ako tuženik u određenom roku ne podnese odgovor na tužbu te ako se može utvrditi da su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate i ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

42. Iz dostavnice/poštanske povratnice na poleđini lista 190. spisa proizlazi da je tuženik primio predmetnu tužbu s prilozima i poziv za davanje odgovora na tužbu 14. svibnja 2025. (s time da mu je rok za podnošenje odgovora na tužbu počeo teći 29. svibnja 2025.)., a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je imao opravdane razloge za propuštanje podnošenja odgovora na tužbu.

43. Napominje se da za donošenje presude zbog ogluhe nije bitno da su dostavljeni dokazi koji podupiru svaki činjenični navod iz tužbe, već da oni dokazi koji jesu dostavljeni nisu u protivnosti s navodima iz tužbe niti s općepoznatim činjenicama.

44. Ovo stoga, što tuženik ne davanjem odgovora na tužbu u stvari priznaje sve činjenice koje se navode u tužbi, a priznate činjenice nije potrebno dokazivati (dokazuju se samo sporne odlučne činjenice, u smislu odredbe čl. 221. ZPP-a).

45. Iz dokaznog postupka koji je proveden u odnosu na I. tuženika Ulix proizlazi da je tužitelj posredstvom I. tuženika sklopio s II. tuženikom Lufthansa ugovor o prijevozu putnika u korist tih putnika kao trećih osoba, dok je utuženo potraživanje povezano s tim ugovorom kao ugovorom o pružanju usluga, a kako je mjesto odredišta bilo Hrvatska, to se ima smatrati da je ugovor trebao biti ispunjen u Hrvatskoj pa je ovaj sud međunarodno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, sukladno odredbama čl. 7. st. 1. a) i b) al. 2. Uredbe Bruxelles I.bis.

46. S obzirom da tužitelj ima sjedište na području Hrvatske, a II. tuženik Lufthansa na području SR Njemačke, dok su putnici koji su trebali koristiti zračni prijevoz kolumbijski državljani, ugovor o prijevozu putnika jest ugovor s međunarodnim elementom za koji je potrebno utvrditi mjerodavno materijalno pravo.

47. Kako njegove ugovorne strane, tužitelj i II. tuženik Lufthansa, nisu odabrale mjerodavno materijalno pravo (u dostavljenim Općim uvjetima II. tuženika nema odredbe koja bi se odnosila na mjerodavno pravo , niti na odabir mjesno nadležnog suda) sukladno odredbi čl. 3. st. 1. i čl. 5. st. 2. al. 2. Uredbe Rim I., mjerodavno materijalno pravo odrediti će se prema odredbama čl. 5. st. 2. al. 1. i st. 3. Uredbe Rim I.

48. Prema odredbi čl. 5. st. 2. al. 1. Uredbe Rim I., u mjeri u kojoj pravo koje je mjerodavno za ugovor o prijevozu putnika ugovorne stranke nisu odabrale u skladu s drugim podstavkom, mjerodavno je pravo one države u kojoj putnik ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da se ili mjesto odlaska ili mjesto odredišta nalazi u toj državi. Ako ovi zahtjevi nisu ispunjeni, mjerodavno je pravo one države u kojoj se nalazi uobičajeno boravište prijevoznika.

49. Uobičajeno boravište je euoroautonoman pojam prava EU čije tumačenje daje Sud EU. Ono je činjenične naravi, za razliku od prebivališta ili odobrenog stalnog boravka koje je formalne naravi.

50. Tako se u praksi Suda EU razvila definicija prema kojoj je uobičajeno boravište mjesto za koje iz okolnosti slučaja proizlazi da se u njemu nalazi središte životnih interesa neke osobe, što se procjenjuje prema trajanju i kontinuitetu boravka osobe u određenoj državi, obiteljskim i društvenim vezama (gdje živi obitelj, gdje su djeca upisana u školu ili vrtić i sl.) te prema profesionalnoj aktivnosti (gdje osoba stvarno obavlja posao).

51. Putnici koji su trebali koristiti let II. tuženika Lufthansa su bili kolumbijski državljani koji su do tada živjeli u [adresa], a u Hrvatsku su dolazili samo privremeno na rad u trajanju od oko 5 mjeseci (dozvala za boravak i rad izdana im je za razdblje od 21. ožujka 2024. do 30. rujna 2024., a let za Hrvatsku je bio zakazan za 26. i 27. travnja 2024.), tijekom ljetne sezone, s time da je njihova obitelj ostala u Kolumbiji, iz čega proizlazi da su oni u vrijeme sklapanja ugovora o prijevozu putnika imali uobičajeno boravište na području [adresa], a kako se je tamo nalazilo i mjesto njihova odlaska, iz toga bi proizlazilo da bi se na predmetni ugovor trebalo primjenjivati kolumbijsko pravo.

52. Međutim, prema odredbi čl. 5. st. 3. Uredbe Rim I., kad je jasno iz svih okolnosti slučaja da je ugovor, kad mjerodavno pravo nije odabrano, očigledno bliži državi koja nije država navedena u stavcima 1. i 2., mjerodavno je pravo te druge države.

53. S obzirom da je ugovor o prijevozu kolumbijskih putnika sklopljen na zahtjev tužitelja kao naručitelja prijevoza čije je sjedište u [adresa], posredstvom I. tuženika Ulix čije je sjedište, također, u Hrvatskoj, da putnici koji su bili kolumbijski državljani uopće nisu bili stranke tog ugovora, već njegovi beneficijari/korisnici, da je mjesto odredišta bilo u Hrvatskoj, dakle, ugovor se je trebao ispuniti u Hrvatskoj te da je cijela svrha tog prijevoza bila da ti kolumbijski državljani započnu s privremenim radom u Hrvatskoj za tužitelja kao njihova poslodavca, ovaj sud zaključuje da je konkretni ugovor o prijevozu putnika očigledno bliži pravu Republike Hrvatske, nego li pravu Republike Kolumbije, slijedom čega se na isti ima primijeniti hrvatsko materijalno pravo.

54. Prema odredbi čl. 4. st. 1. Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu (Narodne novine, broj: 132/1998., 63/2008., 134/2009., 94/2013., dalje u tekstu: ZOSOZR) ugovor o prijevozu putnika sklapa se između prijevoznika i putnika ili između prijevoznika i naručitelja prijevoza.

55. U konkretnom slučaju je ugovor o prijevozu putnika sklopljen između tužitelja kao naručitelja prijevoza i II. tuženika Lufthansa kao prijevoznika.

56. Ugovorom o prijevozu putnika prijevoznik se obvezuje prevesti putnika od mjesta polaska do mjesta odredišta u vrijeme predviđeno redom letenja, odnosno u ugovoreno vrijeme, a putnik se obvezuje platiti odgovarajuću prevozninu (čl. 4. st. 2. ZOSOZP-a).

57. Ako između naručitelja prijevoza i prijevoznika nije drugačije ugovoreno, naručitelj prijevoza odgovara prijevozniku za obveze koje proizlaze iz ugovora o prijevozu putnika (čl. 10. st. 1. ZOSOZP-a), dakle, odgovara mu za plaćanje cijene za avionske (putne) karte.

58. Isto tako, ako ugovorom između naručitelja prijevoza i putnika nije drugačije određeno, naručitelj prijevoza se obvezuje da će putniku na vlastiti trošak pribaviti usluge prijevoza (čl. 10. st. 3. ZOSOZP-a).

59. Tako je tužitelj, kao naručitelj prijevoza putnika, platio I. tuženiku Ulix za račun II. tuženika Lufthansa avionske karte za prijevoz šestero kolumbijskih državljana iz Bogote preko Frankfurta za Zagreb.

60. S obzirom na takvo stanje stvari, ako II. tuženik Lufthansa bez pravnog uporišta nije izvršio svoju ugovornu obvezu avionskog prijevoza navedenih putnika na dan kada su trebali biti izvršeni ugovoreni letovi, tada se radi o skrivljenom neispunjenju ugovora koji je osnova za raskid ugovora i naknadu štete.

61. Tako je odredbom čl. 360. ZOO-a određeno da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

62. Kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu (čl. 361. st. 1. ZOO- a).

63. To vrijedi kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla (čl. 361. st. 4. ZOO-a).

64. Ugovor o prijevozu putnika avionom na određenom letu koji polazi na određeni dan u određeno vrijeme jest po samoj naravi ugovor u kojem je ispunjenje u određenom roku, dakle, pružanje usluge avionskog prijevoza baš na tom letu u određeno vrijeme, bitan sastojak ugovora, a kako je nesporno da II. tuženik Lufthansa nije izvršio svoju ugovornu obvezu zračnog prijevoza navedenih kolumbijskih državljana (ti putnici su naknadno prevezeni u Hrvatsku po drugom zračnom prijevozniku), to je predmetni ugovor o prijevozu putnika raskinut po samom zakonu.

65. Tužitelj je mogao održati ugovor na snazi da je nakon isteka roka bez odgađanja obavijestio dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora pa bi u slučaju da nije dobio ispunjenje u razumnom roku, mogao izjaviti da raskida ugovor (čl. 361. st. 2. i 3. ZOO- a).

66. Međutim, tužitelj to nije učinio, dakle, nije održao na snazi ugovor o prijevozu putnika pa se isti smatra raskinutim po samom zakonu.

67. Napominje se da je neispunjenje ugovora o prijevozu putnika od strane II. tuženika Lufthansa bilo skrivljeno, jer djelatnici aerodroma u Bogoti koji su u ime i za račun II. tuženika obavljali radnje pregleda putnih dokumenata, putnih karata i dozvole ukrcaja na avion putnika za konkretan let, nisu smjeli uskratiti ukrcaj predmetnim kolumbijskim državljanima zbog neposjedovanja vize za boravak u Republici Hrvatskoj.

68. Obveza ishođenja i posjedovanja vize za državljane država izvan Europske unije za ulazak i boravak unutar Europske unije uređena je Uredbom (EU) 2018/1806 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. studenog 2018. o popisu trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu pri prelasku vanjskih granica i zemlja čiji su državljani izuzeti od tog zahtjeva (kodificirani tekst) (dalje u tekstu: Uredba o vizama iz 2018.).

69. Ističe se da je Uredba o vizama iz 2018. u cijelosti zamijenila i stavila izvan snage Uredbu Vijeća (EZ) 539/2001 o popisu trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu pri prelasku vanjskih granica i zemalja čiji su državljani izuzeti od tog zahtjeva i kasnije uredbe kojima se ta uredba mijenja pa tako i Uredbu (EU) 509/2014, na koju se poziva te temeljem čije odredbe čl. 1. je sklopljen u spis dostavljeni Sporazum između Europske unije i Republike Kolumbije o izuzeću od obveze posjedovanja vize za kratkotrajni boravak.

70. Prema odredbi čl. 4. st. 1. Uredbe o vizama iz 2018. državljani trećih zemalja koje su navedene u Prilogu II. izuzeti su od obveze imanja vize prilikom prelaska vanjskih granica država članica za boravke od najviše 90 dana unutar bilo kojeg razdoblja od 180 dana.

71. Država članica može predvidjeti iznimke od izuzeća obveze posjedovanja vize u pogledu osoba koje obavljaju plaćenu aktivnost tijekom svojeg boravka (čl. 6. st. 3. Uredbe o vizama iz 2018.).

72. Prema popisu trećih država iz Priloga II. Uredbe o vizama iz 2018., državljanima Kolumbije generalno nije potrebna viza za prelazak vanjskih granica država članica za boravke od najviše 90 dana unutar bilo kojeg razdoblja od 180 dana.

73. Republika Hrvatska kao odredišna država članica EU kolumbijskih državljana, na čijem su teritoriju kolumbijski državljani zasnovali privremeni radni odnos i gdje im je odobren privremeni boravak, nije predvidjela iznimku od izuzeća obveze posjedovanja vize za kolumbijske državljane (isto je vidljivo i iz dostavljenog e-maila Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske od 22. travnja 2024.), dakle, predmetnim kolumbijskim putnicima nije bila potrebna viza za ulazak u EU niti za privremeni rad i boravak u Republici Hrvatskoj.

74. Napominje se da Uredba (EZ) 810/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o uspostavi Zakonika Zajednice o vizama (Zakonik o vizama) (dalje u tekstu: EU Zakonik o vizama) poznaje i pojam zrakoplovno-tranzitne vize.

75. Tako je odredbom čl. 3. st. 1. EU Zakonika o vizama određeno da državljani trećih zemalja navedenih u Prilogu IV. moraju imati zrakoplovno-tranzitnu vizu prilikom prelaska preko međunarodnih tranzitnih područja zračnih luka na području država članica.

76. Republika Kolumbija nije na popisu tih država, slijedom čega kolumbijskim putnicima nije trebala niti zrakoplovno-tranzitna viza za prelazak preko međunarodnog tranzitnog područja aerodroma u Frankfurtu.

77. Iako prema odredbi čl. 3. st. 2. EU Zakonika o vizama u hitnim slučajevima masovnog priliva nezakonitih migranata pojedine države članice mogu tražiti da i državljani trećih država koje nisu na popisu iz Priloga IV. imaju zrakoplovno -tranzitnu vizu prilikom prelaska preko međunarodnih tranzitnih područja zračnih luka na njihovom području, u ovom postupku nitko ne tvrdi da je SR Njemačka to učinila u odnosu na kolumbijske državljane te o tome obavijestila Europsku komisiju.

78. Stoga je zaključak ovog suda da predmetnim kolumbijskim putnicima nije trebala viza niti za ulazak i boravak u Hrvatsku, niti za međunarodni tranzit na aerodromu u Frankfurtu pa im osoblje aerodroma u Bogoti, koje je radilo u ime i za račun II. tuženika Lufthansa, nije smjelo uskratiti ukrcaj na za njih rezerviran i plaćen let.

79. Predmetni kolumbijski putnici imali su sve isprave koje su im bile potrebne za let, valjano izdane putovnice propisanog trajanja te dokumentaciju iz koje je proizlazilo da im je u Hrvatskoj odobren rad i boravak u tu svrhu , uz pozivno pismo tužitelja kao njihova poslodavca i ugovore o radu.

80. Stoga je II. tuženik Lufthansa skrivljeno odbio ispuniti ugovor o prijevozu putnika, slijedom čega je taj ugovor raskinut po sili zakona.

81. Raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (čl. 368. st. 1. i 2. ZOO-a).

82. S obzirom da je tužitelj u svrhu ispunjenja ugovora o prijevozu putnika platio II. tuženiku Lufthansa, posredstvom I. tuženika Ulix d.o.o., iznos od 9.782,22 EUR (preostalih 73,44 EUR do ukupno plaćenih 9.855,66 EUR ne odnosi se na cijenu zrakoplovnih karata, već na proviziju I. tuženika Ulix, budući da su i tužitelj i I. tuženik izričito izjavili da su bili u odnosu ugovora o posredovanju, tužitelj kao nalogodavac, a I. tuženik kao posrednik koji ima pravo na proviziju), II. tuženik mu je taj iznos dužan vratiti s zateznim kamatama od kada je taj iznos primio (čl. 368. st. 5. ZOO-a), a smatra se da ga je primio onog dana kada je uplata izvršena na račun I. tuženika Ulix, 25. travnja 2024., budući da je I. tuženik bio ovlašten primiti ispunjenje tog ugovora .

83. Stopa zateznih kamata određuje se sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, budući da je ugovor raskinut i zahtijeva se povrat onog što je plaćeno temeljem pravne osnove koja je naknadno otpala.

84. S obzirom da tužitelj podneskom od 20. studenog 2025. zahtijeva u odnosu na II. tuženika isplatu zateznih kamata, kako na glavnicu, tako i na troškove parničnog postupka, po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora, koja je viša od stope koja tužitelju pripada, to je za razliku između navedene dvije stope valjalo odbiti tužbeni zahtjev.

85. Preko iznosa od 9.782,22 EUR do zahtijevanog iznosa od 9.855,66 EUR, za iznos od 73,44 EUR s zateznim kamatama, tužbeni zahtjev je valjalo odbiti kao neosnovan, jer u tom dijelu osnovanost tužbenog zahtjeva prema II. tuženiku ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi.

86. Za napomenuti je da su prema odredbi čl. 9. st. 1. ZMRS-a stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete, osim postupka radi naknade štete iz radnog odnosa, dužne pokušati riješiti spor mirnim putem.

87. S obzirom da pravna osnova ovog spora nije naknada štete, već povrat onog što je dano u ispunjenju ugovora o prijevozu putnika, uslijed raskida ugovora po samom zakonu, to nije postojala obveza tužitelja da prije pokretanja ovog postupka pokuša spor riješiti mirnim putem, kako u odnosu na I. tuženika Ulix, tako i u odnosu na II. tuženika Lufthansu.

88. Međutim, sve i da se predmetna parnica može podvesti pod spor radi naknade štete, navedenim zakonom nije propisano odbacivanje tužbe kao posljedica propuštanja prethodnog mirnog rješenja spora, već da će sud uputiti stranke na sudjelovanje na informativnom sastanku o medijaciji pred medijatorom, koja medijacija bi trebala biti okončana u roku od 60 dana, međutim, ponovno ne postoji nikakva sankcija ako stranke toj medijaciji ne pristupe, a izričito je propisano da ista ne smije utjecati na održavanje zakazanih ročišta (čl. 10. st. 1. – 4. ZMRS-a).

89. Uzgredno rečeno, u predmetnoj parnici u kojoj je II. tuženik Lufthansa njemačka pravna osoba, koja nema punomoćnika u Hrvatskoj, koja ne odgovara na tužbu niti se na bilo koji način uključuje u postupak, upućivanje stranaka na medijaciju nema nikakve svrhe.

90. Odluka o troškovima parničnog postupka

91. S obzirom da je tužitelj izgubio parnicu u odnosu na I. tuženik Đ, dužan mu je naknaditi parnične troškove (čl. 154. st. 1. ZPP-a), a s obzirom da je tužitelj dobio parnicu prevladavajućem dijelu u odnosu na II. tuženika Lufthansa, konkretno, u omjeru od 99,25% (dosuđenih 9.782,22 EUR/potraživanih 9.855,66 EUR=0,99254), to je II. tuženik dužan naknaditi tužiteljeve troškove (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

92. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 9.855,66 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, I. tuženiku Ulix pripada naknada troškova parničnog postupka za odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023, 107/2025 ., dalje u tekstu: OT/), za podnesak od 23. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT -a), za podnesak od 5. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT-a), za ročište od 31. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT-a), za ročište od 9. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT-a) i za ročište od 18. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT-a), dakle, ukupno mu pripada 1.200,00 EUR, koliko I. tuženik i potražuje u ovom postupku.

93. Prema sadržaju tužiteljevog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka za tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 OT -a), za podnesak od 11. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT -a), za podnesak od 7. kolovoza 2025. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 8/4 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 26. rujna 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 3. studenog 2025. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 8/4 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 20. studenog 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročišta od 31. ožujka 2025., 9. listopada 2025. i 18. prosinca 2025. u iznosima od po 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 72,51 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023./) i za troškove ovjerenog prijevoda s hrvatskog na njemački jezik po ovlaštenom stalnom sudskom tumaču u ukupnom iznosu od 3.211,00 EUR (čl. 151. st. 1. ZPP-a), dakle, ukupno mu pripada 5.158,51 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), po stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

94. Tužitelju ne pripada naknada troška za podnesak od 6. veljače 2025., jer se isti odnosi na očitovanje na odgovor na tužbu II. tuženika koji nikada nije podnesen po ovlaštenom punomoćniku II. tuženika Lufthansa, niti je II. tuženik ikada odobrio podnošenje te radnje pa se tužiteljevo očitovanje na tu radnju ne može pripisati u trošak II. tuženiku.

95. Ne pripada mu niti naknada troška za sastav podnesak od 20. listopada 2025., jer isti po svom sadržaju nije bio potreban za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

96. Tužitelju ne pripada niti naknada za podnesak od 12. studenog 2025., jer uz isti isključivo dostavlja prijevode određenog dijela dokumentacije, koje je mogao dostaviti uz podnesak od 3. studenog 2025., uz koji je također dostavljao ovjerene prijevode isprava iz spisa, a za koji podnesak mu je priznat trošak.

97. Ne pripada mu naknada niti za podnesak od 20. studenog 2025. uz koji isključivo dostavljan prijevod dokumentacije, jer je taj prijevod mogao biti dostavljen uz drugi podnesak koji je poslan sudu istog dana te za koji je tužitelju u cijelosti priznat trošak.

98. Dakle, troškovi sastava tih dodatnih podnesaka nisu bili potrebni za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

99. Naposljetku, tužitelju ne pripada niti naknada troška za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka te koju sud dostavlja strankama zajedno s presudom putem sustava e-Komunikacije.

100. Stoga je preko iznosa od 5.158,51 EUR do zahtijevanog iznosa od 6.658,51 EUR, za iznos od 1.500,00 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

101. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 2. veljače 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- I. tuženiku po punomoćniku

- II. tuženiku