REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. broj P-2544/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Ivan Adžić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika

ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kojeg zastupa Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave dana 16. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Ivana Adžića, odvjetnika iz Zagreba, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 2. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103615856, sklopljenog dana 10. srpnja 2007. između tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. kao Banke i tužitelja ĆL kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 10. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita prije korištenja kredita dužan platiti 2,500 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora;

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 2.2.2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 08.04.2025. navodi da je dana 10.7.2007. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Točkom 10 Ugovora određena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2,500% od iznosa odobrenog kredita. Tuženik je tužitelju dana 10.7.2007. prilikom isplate kredita naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 4.171,93 kn. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi, već je bio stavljan u poziciju "uzmi ili ostavi", a isto tako tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita. Tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovora te predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja te načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Navedena odredba ugovora nepoštena je i ništetna sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom svega izloženog tužitelj predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita se imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga što je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita točnije ista je izražena u točno naznačenom postotku na iznos kredita što ju čini lako uočljivom i razumljivom. Mišljenja je da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost odnosno ništetnost imajući u vidu odredbu čl. 83 i čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača kao i Direktivu vijeća Europske unije 90/13/EEZ čiji je tekst inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu gdje je tužitelju jasno iskomunicirano da postoji obveza tužitelja za plaćanje takve naknade za obradu kredita. Isto tako se poziva na dostupnost informacije i dostupnosti Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe. Osim što je odredba tužitelju bila lako uočljiva, razumljiva i prezentirana od strane službenika banke, iznos naknade je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita te navodi koji su troškovi primjerice pokriveni ulaznom naknadom. U navedenom poziva se na prikaz procesa obrade kredita. Također ukazuje i na praksu suda Europske unije. Tuženik nadalje ističe da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama imajući u vidu odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i zaključak suda Europske unije vezano uz tumačenje Direktive 93/13. Ističe i to da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade budući je tek naknadnim izmjenama potrošačkih propisa definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa. Slijedom svega izloženog predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, podneske stranaka te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Suprotno navodima tuženika ovaj sud je stajališta da je tužba tužitelja na utvrđenje dopuštena te da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe imajući u vidu odredbu čl. 187 Zakona o parničnom postupku,dalje ZPP-a te odredbu čl. 328 Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

6. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 10.7.2007. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade za obradu kredita od 2,500% od iznosa kredita.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 10.7.2007. sklopili Ugovor o kreditu, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 2,500% od iznosa kredita.

9. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 2,500% od iznosa kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO.

10. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2007. godine, a radilo se o kreditu kojim je ostvario sredstva za adaptaciju svojeg stambenog objekta i to za svoje osobno stanovanje i stanovanje obitelji. Sva sredstva ostvarena ovim kreditom utrošena su u tu namjenu. Kredit je zaključio u valuti CHF budući mu je isti ponuđen kao za njega najpovoljniji kredit. Ugovor je sadržajno priredila banka te je mišljenja da ni na koji način nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora pa tako ni na naplatu naknade za obradu kredita jer se radilo o tipskom ugovoru koji je sadržajno priredila banka i takav ugovor mu ponudila kao jedinu moguću opciju. Predmetnu naknadu banka je naplatila prilikom isplate kredita točnije oduzela od iznosa dobivenog kredita. Kredit je uredno i u cijelosti otplaćen.

11. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. To iz sljedećih razloga.

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da na predmetnu naknadu nije mogao utjecati budući je plaćanje iste bio uvjet za dobivanje kredita te da se radilo o tipskom ugovoru koji je sadržajno priredila banka.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju utvrđenja navedenog.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42, 48 i 50. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe 200,00 EUR, podnesak 16.5.2025. 200,00 EUR, ročište 10.7.2025. 200,00 EUR te ročište 16.12.2025. 200,00 EUR ili ukupno 800,00 EUR te 25% PDV-a 200,00 EUR ili ukupno 1.000,00 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu budući nije obveznik plaćanja iste imajući u vidu odredbu čl. 11 st. 1 toč. 5 Zakona o sudskim pristojbama. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 2. veljače 2026.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.