REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5304/2025-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Đurđica Crnčević, odvjetnica u Svetom Ivanu Zelini, protiv tuženika HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i odsutnosti tuženika, 2. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u članku 9. ugovora o kreditu broj 791625 sklopljenom između tužitelja i pravnog prednika tuženika 22. svibnja 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorena isplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora važećem na dan dospijeća te se utvrđuje da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 2. opisanog ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 532,45 eura sa zateznim kamatama:

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 08.08.2007. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 03.09.2007. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 11.10.2007. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 08.11.2007. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 02.12.2007. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 11.01.2008. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 14.02.2008. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 14.03.2008. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 10.04.2008. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 13.05.2008. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 12.06.2008. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 10.07.2008. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 13.08.2008. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 11.09.2008. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 14.10.2008. do isplate,

- na iznos od 5,35 eur tekućom od 11.11.2008. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 12.12.2008. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 15.01.2009. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 14.02.2009. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 13.03.2009. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 11.04.2009. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 13.05.2009. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 11.06.2009. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 10.07.2009. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 15.08.2009. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 12.09.2009. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 10.10.2009. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 11.11.2009. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 09.12.2009. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 15.01.2010. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 10.02.2010. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 10.03.2010. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 14.04.2010. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 11.06.2010. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 14.07.2010. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 12.08.2010. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 14.09.2010. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 13.10.2010. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 09.12.2010. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 11.12.2010. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 25.01.2011. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 10.03.2011. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 09.04.2011. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 07.05.2011. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 09.06.2011. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 08.07.2011. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 24.08.2011. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 09.09.2011. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 15.10.2011. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 21.10.2011. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 16.12.2011. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 16.12.2011. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 11.02.2012. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 11.02.2012. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 15.03.2012. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 17.04.2012. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 12.06.2012. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 12.06.2012. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 11.08.2012. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 11.09.2012. do isplate,

- na iznos od 9,93 eur tekućom od 10.10.2012. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje od 8. kolovoza 2007. do 31. srpnja 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.239,96 eura sa zateznim kamatama na iznos od:

- na iznos od 1,54 eur tekućom od 09.06.2006. do isplate,

- na iznos od 1,05 eur tekućom od 12.07.2006. do isplate,

- na iznos od 2,65 eur tekućom od 11.08.2006. do isplate,

- na iznos od 2,47 eur tekućom od 09.09.2006. do isplate,

- na iznos od 2,00 eur tekućom od 07.10.2006. do isplate,

- na iznos od 1,23 eur tekućom od 10.11.2006. do isplate,

- na iznos od 2,06 eur tekućom od 14.03.2008. do isplate,

- na iznos od 13,28 eur tekućom od 14.10.2008. do isplate,

- na iznos od 0,78 eur tekućom od 11.11.2008. do isplate,

- na iznos od 16,79 eur tekućom od 12.12.2008. do isplate,

- na iznos od 18,76 eur tekućom od 15.01.2009. do isplate,

- na iznos od 20,20 eur tekućom od 14.02.2009. do isplate,

- na iznos od 17,61 eur tekućom od 13.03.2009. do isplate,

- na iznos od 17,05 eur tekućom od 11.04.2009. do isplate,

- na iznos od 14,00 eur tekućom od 13.05.2009. do isplate,

- na iznos od 10,09 eur tekućom od 11.06.2009. do isplate,

- na iznos od 11,45 eur tekućom od 10.07.2009. do isplate,

- na iznos od 13,42 eur tekućom od 15.08.2009. do isplate,

- na iznos od 11,17 eur tekućom od 12.09.2009. do isplate,

- na iznos od 10,71 eur tekućom od 10.10.2009. do isplate,

- na iznos od 14,23 eur tekućom od 11.11.2009. do isplate,

- na iznos od 17,37 eur tekućom od 09.12.2009. do isplate,

- na iznos od 19,77 eur tekućom od 15.01.2010. do isplate,

- na iznos od 19,19 eur tekućom od 10.02.2010. do isplate,

- na iznos od 25,06 eur tekućom od 10.03.2010. do isplate,

- na iznos od 23,26 eur tekućom od 14.04.2010. do isplate,

- na iznos od 26,33 eur tekućom od 11.06.2010. do isplate,

- na iznos od 41,02 eur tekućom od 14.07.2010. do isplate,

- na iznos od 37,43 eur tekućom od 12.08.2010. do isplate,

- na iznos od 49,97 eur tekućom od 14.09.2010. do isplate,

- na iznos od 43,61 eur tekućom od 13.10.2010. do isplate,

- na iznos od 37,90 eur tekućom od 09.12.2010. do isplate,

- na iznos od 54,28 eur tekućom od 11.12.2010. do isplate,

- na iznos od 63,12 eur tekućom od 25.01.2011. do isplate,

- na iznos od 55,04 eur tekućom od 10.03.2011. do isplate,

- na iznos od 56,03 eur tekućom od 09.04.2011. do isplate,

- na iznos od 52,46 eur tekućom od 07.05.2011. do isplate,

- na iznos od 56,55 eur tekućom od 09.06.2011. do isplate,

- na iznos od 69,43 eur tekućom od 08.07.2011. do isplate,

- na iznos od 72,86 eur tekućom od 24.08.2011. do isplate,

- na iznos od 94,15 eur tekućom od 09.09.2011. do isplate,

- na iznos od 87,43 eur tekućom od 15.10.2011. do isplate,

- na iznos od 74,17 eur tekućom od 21.10.2011. do isplate,

- na iznos od 74,46 eur tekućom od 16.12.2011. do isplate,

- na iznos od 73,32 eur tekućom od 16.12.2011. do isplate,

- na iznos od 79,34 eur tekućom od 11.02.2012. do isplate,

- na iznos od 80,68 eur tekućom od 11.02.2012. do isplate,

- na iznos od 83,65 eur tekućom od 15.03.2012. do isplate,

- na iznos od 81,02 eur tekućom od 17.04.2012. do isplate,

- na iznos od 82,09 eur tekućom od 12.06.2012. do isplate,

- na iznos od 83,66 eur tekućom od 12.06.2012. do isplate,

- na iznos od 81,97 eur tekućom od 11.08.2012. do isplate,

- na iznos od 82,11 eur tekućom od 11.09.2012. do isplate,

- na iznos od 80,55 eur tekućom od 10.10.2012. do isplate,

- na iznos od 78,14 eur tekućom od 10.10.2012. do isplate.

po stopi koja se za razdoblje od 9. lipnja 2006. do 31. srpnja 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. točka 7.1. ugovora o kreditu broj 791625 sklopljenom između tužitelja i pravnog prednika tuženika 22. svibnja 2006. kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja se naplaćuje jednokratno u visini od 2,00% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn, i koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj te se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 7. toč. 7.2. opisanog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za rizik nenaplate potraživanja koja se naplaćuje jednokratno u visini od 1% od iznosa kredita, minimalno 300,00 kn, i koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj.

V Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 373,10 eura sa zateznim kamatama od 24. svibnja 2006. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 24. svibnja 2006. do 31. srpnja 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.738,10 eura sa zateznim kamatama od 2. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 4. lipnja 2021. navodi da je s pravnim prednikom tuženika (dalje tuženik) 22. svibnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 791625. Ističe da je tim ugovoru tužitelju odobren kredit u iznosu od 20.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važeće na dan isplate kredita. Ističe da je člankom 2. ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa u iznosu od 6,85% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Ističe da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojem stranke nisu pregovarale i da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Ističe da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Također navodi da su ništetne i odredbe ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Također navodi da mu je tuženik prije isplate kredita odbio i naplatio jednokratni trošak za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 2,00% od iznosa odobrenog kredita (u iznosu od 1.874,08 kn) te 1,00% od iznosa kredita naknade za rizik nenaplate potraživanja (u iznosu od 937,04 kn). Ističe da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora u kojem je tuženik kao jača ugovorna strana koristio nepoštenu poslovnu praksu te da je nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i rizik nenaplate potraživanja čime je doveo tužitelja u neravnopravan položaj, a da tužitelj nije mogao na sadržaj istih utjecati. Ističe da je tužitelj bio u poziciji uzmi ili ostavi, a da mu tuženik nije prezentirao koje točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita, da mu nije objašnjena struktura tih troškova. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne ugovorne odredbe glede promjenjive kamatne stope, ugovorene valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknadi za rizik nenaplate potraživanja, koje su pobliže opisane u izreci. Traži isplatu iznosa od 532,45 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisane u izreci (po osnovi rasta kamatne stope), iznosa od 2.239,96 eura a zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisane u izreci (po osnovi rasta tečaja stope) kao i isplatu iznosa od 373,10 eura sa zateznim kamatama od 24. svibnja 2006. do isplate (po osnovi naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknade za rizik nenaplate potraživanja). Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primjenjivati na ugovorni odnos koji je predmet ovog spora, da nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i da nema automatske vezanosti ovog suda na utvrđenja iz te presude. Ističe da ugovorne odredbe koje su predmet tužbenog zahtjeva nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Nadalje navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama. Ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osporava da bi tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat te ističe da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke. Tvrdi da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo i da je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna, uočljiva i lako razumljiva. Ističe da je promjena kamatne stope ovisila isključivo o tržišnim uvjetima, da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i lako uočljiva te da je tužitelj mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njezin učinak na odnos ugovornih stranaka. Do zaključenja prethodnog postupka tuženik također ističe da naknada administrativnih troškova obrade kredita i za rizik od nenaplate nisu bili predmet parnice kolektivnog spora parnice Potrošak te se radi o razumljivim i jasnim odredbama. Također je istaknuo da se trebaju uzeti u obzir i tzv. negativne razlike. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenim između tužitelja kao fizičke osobe s pravnim prednikom tuženika 22. svibnja 2006. (list 12-15 spisa, dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je istim odobren i stavljen tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.000,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora na dan isplate (čl. 1.) te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora važećim na dan dospijeća (čl. 9. ugovora). Čl. 4. utvrđeno je da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 6,85% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl. 2., toč. 2.1. ugovora). Također je ugovoreno da je redovna kamata po dospijeću promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl. 2., toč. 2.5. ugovora). Također je utvrđeno da se radi o nenamjenskom kreditu (čl. 3. ugovora).

6. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je pod toč. 8. izreke utvrđeno da je pravni prednik ovdje tuženika (kao VIII. tuženik u spomenutom postupku) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč. 8. izreke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17.

8. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

11. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

12. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu i tada je teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da se s tužiteljem o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, da je odredba o promjenjivosti iste jasna, uočljiva i lako razumljiva, da je odredba o valutnoj klauzuli razumljiva, jasna i lako uočljiva i da se tužitelj sam bio dužan informirati o posljedicama valutne klauzule.

13. Iz iskaza tužitelja (list 227-228 spisa) proizlazi da je trebao kredit za renovaciju kuće. Iskazao je da ga nitko od djelatnika banke nije upozorio da bi postojao povećani rizik od rasta tečaja za valutu CHF te da mu nitko nije objasnio o čemu ovisi promjena kamatne stope ni o kojim parametrima ovisi promjena tečaja za valutu CHF. Također je iskazao da mu nitko nije ništa objašnjavao niti nudio dodatna pojašnjenja vezano uz odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknadi za rizik nenaplate potraživanja. Iskazao je da nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora, da je ugovor bio sastavljen po principu "uzmi ili ostavi" i da se radi o unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru od strane tuženika.

13.3. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao istinit jer je logičan i životno uvjerljiv.

14. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da su parnične stranke pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Nadalje, glede ugovorene valutne klauzule, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi ga tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tuženik izvođenjem tog dokaza nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

15. Kao što je to naprijed već navedeno, iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba i da se radi o nenamjenskom kreditu. Po ocjeni ovog suda tužitelj je dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svoje svojstvo potrošača. Njegovim iskazom ta okolnost nije dovedena u sumnju. Za vezanost suda za utvrđenja iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača posve je neodlučno je li tužitelj kao potrošač sklopio ugovor o kreditu za kupnju vozila, stana ili se radi o nenamjenskom kreditu.

16. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

17. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamata stopa u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (točka I izreke).

18. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika zbog rasta tečaja za valutu CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita te razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.

19. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - 14. lipnja 2018. Napominje se da je u odnosu na pravnog prednika tuženika (VOLKSBANK d.d.) tog dana postala pravomoćna presuda i u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, a kako je to naprijed već obrazloženo. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 4. lipnja 2021. Slijedom svega navedenog, petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO nije protekao.

20. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 9. studenog 2022. (list 113-118 spisa) sud nalazi utvrđenim da razlika mjesečnih uplata koja je nastala zbog rasta tečaja iznosi ukupno 2.239,96 eura, pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja pobliže navedeni u stupcu n i s1 Tabele (list 116-118 spisa). Sud nalazi utvrđenim da razlika mjesečnih uplata koja je nastala zbog rasta kamatne stope iznosi ukupno 532,45 eura pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja pobliže navedeni u stupcu n i si Tabele (list 116-118 spisa).

21. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali prigovara osnovi po kojoj je izračun napravljen.

22. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao jasno i obrazloženo te napravljeno u skladu sa zadatkom suda. Tuženikov prigovor je pravne naravi o kojem je sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja.

23. Što se tiče prigovora tuženika da je potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne iznose treba reći da sud te iznose ne može uzeti u obzir. Naime, ovdje se ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati na temelju mišljenja tuženika da bi to trebalo učiniti. Tuženik nije podnio protutužbu s odgovarajućim protutužbenim zahtjevom niti je istaknuo prigovor radi prijeboja. Nije moguće primijeniti niti građanskopravni prijeboj jer tuženik osporava postojanje tražbine tužitelja u cijelosti, a prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima.

24. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je zahtjev za isplatu iznosa od 532,45 eura po osnovi rasta kamatne stope (toč. II izreke) te iznosa od 2.239,96 eura po osnovi rasta tečaja (toč. III izreke).

25. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Stoga je o tijeku kamata, unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva, odlučeno kao u toč. II i III izreke.

27. Nadalje, čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da je u čl. 7., toč. 7.1. ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 2% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj. Pod toč. 7.2. ugovorena je jednokratna naknada za rizik nenaplate potraživanja u visini 1% od iznosa kredita, minimalno 300,00 kn koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj.

28. Kao što je to naprijed već obrazloženo, tužitelj je potrošač (toč. 15. obrazloženja). Naime, tužitelj je već dostavljenim ugovorom, koji je sklopio kao fizička osoba, dokazao svoj status potrošača. Naime, sukladno čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi da bi svrha ugovora bila namijenjena zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Tuženik ničim nije dokazao da se radilo o takvoj svrsi ugovora.

29. Na temelju iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao istinit jer je životan, logičan i uvjerljiv, sud nalazi utvrđenim da mu nitko nije ništa objašnjavao niti nudio dodatna pojašnjenja vezano uz odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknadi za rizik nenaplate potraživanja, da tužitelj nije mogao pregovarati tim odredbama, da je ugovor bio sastavljen po principu "uzmi ili ostavi" i da se radi o unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru od strane tuženika.

30. Čitanjem prometne kartice po kreditu (list 21 spisa) utvrđeno je da je tužitelju 23. svibnja 2006. naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 1.874,08 kn (248,73 eura) te naknada za rizik nenaplate potraživanja u iznosu od 937,04 kn (124,37 eura), odnosno sveukupno 373,10 eura.

31. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

32. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

33. Razmatrajući sadržaj članka 2., toč. 7.1. i 7.2. ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da su navedene odredba transparente u smislu članka 85. ZZP/03, jer su omogućavale tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (2,00% odnosno 1% od iznosa odobrenog kredita). No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno i da su te odredbe poštene.

34. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst te činjenicu da je riječ o obvezi koja se plaća odmah potpisu ugovora, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknade za rizik nenaplate potraživanja ne tiče odnosa između iznosa tih naknada te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, te odredbe nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

35. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

36. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio sporne ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima. Treba dodati da tuženik ničim ne dokazuje da su stvarni troškovi obrade kredita iznosili 2% iznosa kredita (niti je prije sklapanja ugovora predočio tužitelju od čega se isti sastoje i u kojoj visini). Nadalje, tuženik ničim ne dokazuje na koji je način izvršio procjenu rizika koji je tužitelj predstavljao za nenaplatu potraživanja i zbog čega bi ta naknada iznosila 1%.

37. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane (2% te daljnjih 1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

38. Odredbe ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita kao i naknadu za rizik nenaplate potraživanja. Takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe za obradu zahtjeva i administraciju kredita kao i naknadu za rizik nenaplate potraživanja, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

39. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. S obzirom da je nepoznato o kakvim se uopće troškovima radi, nije razumno zaključiti da se takvi navodni troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Isto tako ugovor ne sadrži konkretnu procjenu rizika da tužitelj neće podmirivati svoje obveze te se ne može utvrditi što zapravo predstavlja naknada za taj rizik i kako se određuje. Pritom treba napomenuti da je tuženik osigurao vraćanje kredita mjenicom, ovršnom izjavom tužitelja i sudužnika, zadužnicom te policom osiguranja (čl. 10. ugovora) pa se doista postavlja pitanje o kakvoj se uopće naknadi za rizik nenaplati potraživanja u konkretnom slučaju radi. Slijedom svega navedenog, može se zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, ukoliko su uopće nastali.

40. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 7. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima odnosno plaćanja naknade za rizik nenaplate potraživanja koja ne odgovara stvarnom riziku nenaplate. Te ugovorne obveze koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00% njegove visine), odnosno da je kraj svih sredstava osiguranja vraćanja kredita uopće postojao rizik nevraćanja kredita utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima odnosno stvarnom riziku nenaplate potraživanja.

41. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

42. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora o naknadama za obradu kredita i rizik nenaplate kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Tuženik nije niti pokušao dokazati parametre na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o svrsi tih naknada i načinu izračuna istih. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

43. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i rizik nenaplate potraživanja, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

44. Razumno je pretpostaviti da je tuženik prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove. Međutim sama činjenica da je trošak obrade kreditnog zahtjeva određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu podmireni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Jednako tako, činjenica da je rizik nenaplate potraživanja određen u postotku od odobrenog kredita govori u prilog tome da se ne radi o procjeni stvarnog rizika koji je tužitelj predstavljao što znači da se time nije osiguravao stvarni rizik nego da se radi o paušalnoj visini.

45. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da tužitelj, neovisno o tome što je trebao i mogao pročitati sporne odredbe koja su transparentne, nije bio informiran na što se konkretno te naknade odnose i da o naknadama nije mogao pregovarati. Stoga je ništetan sporni članak 7. ugovora o kreditu (toč. IV izreke).

46. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare. Naime, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328. ZOO). Zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je to učinjeno tek donošenjem ove presude, koja još nije stekla svojstvo pravomoćnosti, petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO nije još počeo teći.

47.1. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknada za rizik nenaplate potraživanja, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

47.2. Kao što je već navedeno u toč. 30. obrazloženja tužitelju je 23. svibnja 2006. naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 1.874,08 kn (248,73 eura) te naknada za rizik nenaplate potraživanja u iznosu od 937,04 kn (124,37 eura), odnosno sveukupno 373,10 eura.

47.3. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je zahtjev za isplatu iznosa od 248,73 eura po osnovi naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita te daljnji iznos od 124,37 eura po osnovi naknade za rizik nenaplate potraživanja, odnosno sveukupno 373,10 eura (toč. V izreke).

47.4. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Stoga je o tijeku kamata, unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva, odlučeno kao u toč. V izreke.

48. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

49. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora (3.068,62 eura) te priloženom troškovniku.

50. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 09.07.2021. i 22.11.2022. za svako po 100 bodova (Tbr. 8/1), trošak pristupa na ročište 03.03.2021. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9/5) te trošak pristupa na ročište 08.09.2021., 18.01.2023. i 21.01.2026. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 625 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda u zatraženom iznosu od 2,00 eura iznosi 1.250,00 eura. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,57 eura te na presudu 77,91 eura. Priznat mu je i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 371,62 eura. Slijedom svega navedenog, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.738,10 eura. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

51. Na temelju odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22) ovaj sud je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 euro = 7,53450 kuna) kunske iznose preračunao u eure.

U Zagrebu 2. veljače 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka odnosno umješač uredno obaviješten o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupio, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka odnosno umješač nije bio uredno obaviješten o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.