RepublikaHrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj:11 P-141/2021-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras u pravnoj stvari tužitelja OC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Jasmini Brkić Kristanić odvjetnici iz Karlovca protiv tuženika Privredne banka Zagreb d.d., Zagreb, Račkog 6, OIB 02535697732 zastupana po OD Leko&Partneri iz Zagreba, Domagojeva 18, nakon održane glavne i javne rasprave dovršene dana, 18. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi 02. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I "Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA d.d., OIB 02535697732, da tužitelju OC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, isplati iznos od ukupno 3.834,70 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

0,05 eura od 01.08.2007.g. pa do isplate

0,20 eura od 06.08.2007.g. pa do isplate

2,39 eura od 01.09.2007.g. pa do isplate

0,35 eura od 06.09.2007.g. pa do isplate

0,01 eura od 06.11.2007.g. pa do isplate

1,60 eura od 01.12.2007.g. pa do isplate

0,38 eura od 06.12.2007.g. pa do isplate

0,53 eura od 01.01.2008.g. pa do isplate

0,63 eura od 06.01.2008.g. pa do isplate

1,30 eura od 01.02.2008.g. pa do isplate

2,04 eura od 06.02.2008.g. pa do isplate

2,23 eura od 01.03.2008.g. pa do isplate

5,80 eura od 06.03.2008.g. pa do isplate

6,97 eura od 01.04.2008.g. pa do isplate

2,09 eura od 06.04.2008.g. pa do isplate

3,06 eura od 01.05.2008.g. pa do isplate

0,85 eura od 06.05.2008.g. pa do isplate

2,23 eura od 01.06.2008.g. pa do isplate

1,24 eura od 06.06.2008.g. pa do isplate

3,50 eura od 01.07.2008.g. pa do isplate

1,08 eura od 06.07.2008.g. pa do isplate

0,98 eura od 01.08.2008.g. pa do isplate

0,24 eura od 06.08.2008.g. pa do isplate

1,15 eura od 01.09.2008.g. pa do isplate

0,53 eura od 06.09.2008.g. pa do isplate

2,68 eura od 01.10.2008.g. pa do isplate

1,43 eura od 06.10.2008.g. pa do isplate

13,87 eura od 01.11.2008.g. pa do isplate

5,40 eura od 06.11.2008.g. pa do isplate

9,12 eura od 01.12.2008.g. pa do isplate

11,65 eura od 01.01.2009.g. pa do isplate

10,72 eura od 06.01.2009.g. pa do isplate

10,85 eura od 01.02.2009.g. pa do isplate

12,22 eura od 06.02.2009.g. pa do isplate

18,53 eura od 01.03.2009.g. pa do isplate

5,63 eura od 05.03.2009.g. pa do isplate

21,56 eura od 01.04.2009.g. pa do isplate

21,97 eura od 01.05.2009.g. pa do isplate

15,28 eura od 01.06.2009.g pa do isplate

3,39 eura od 06.06.2009.g. pa do isplate

12,24 eura od 01.07.2009.g. pa do isplate

3,43 eura od 03.07.2009.g. pa do isplate

10,84 eura od 01.08.2009.g. pa do isplate

5,56 eura od 06.08.2009.g. pa do isplate

18,04 eura od 01.09.2009.g. pa do isplate

17,83 eura od 01.10.2009.g. pa do isplate

16,24 eura od 01.11.2009.g. pa do isplate

19,21 eura od 01.12.2009.g. pa do isplate

21,37 eura od 01.01.2010.g. pa do isplate

24,86 eura od 01.02.2010.g. pa do isplate

23,95 eura od 01.03.2010.g. pa do isplate

28,45 eura od 01.04.2010.g. pa do isplate

27,46 eura od 01.05.2010.g. pa do isplate

29,52 eura od 01.06.2010.g. pa do isplate

43,13 eura od 01.07.2010.g. pa do isplate

40,22 eura od 01.08.2010.g. pa do isplate

1,95 eura od 01.09.2010.g. pa do isplate

46,88 eura od 06.09.2010.g pa do isplate

0,91 eura od 0.10.2010.g. pa do isplate

43,49 eura od 06.10.2010.g. pa do isplate

0,77 eura od 01.11.2010.g. pa do isplate

37,67 eura od 06.11.2010.g. pa do isplate

2,56 eura od 01.12.2010.g. pa do isplate

47,78 eura od 06.12.2010.g. pa do isplate

2,36 eura od 01.01.2011.g. pa do isplate

50,28 eura od 06.01.2011.g. pa do isplate

6,81 eura od 14.01.2011.g. pa do isplate

0,21 eura od 01.02.2011.g. pa do isplate

54,88 eura od 06.02.2011.g. pa do isplate

7,63 eura od 01.03.2011.g. pa do isplate

46,60 eura od 06.03.2011.g. pa do isplate

14,29 eura od 01.04.2011.g. pa do isplate

36,71 eura od 06.04.2011.g. pa do isplate

1,98 eura od 01.05.2011.g. pa do isplate

53,96 eura od 06.05.2011.g. pa do isplate

10,40 eura od 01.06.2011.g. pa do isplate

60,03 eura od 06.06.2011.g. pa do isplate

11,65 eura od 01.07.2011.g. pa do isplate

55,17 eura od 06.07.2011.g. pa do isplate

19,12 eura od 01.08.2011.g. pa do isplate

74,70 eura od 06.08.2011.g pa do isplate

15,73 eura od 01.09.2011.g. pa do isplate

76,98 eura od 06.09.2011.g. pa do isplate

13,03 eura od 01.10.2011.g. pa do isplate

59,92 eura od 06.10.2011.g. pa do isplate

17,39 eura od 01.11.2011.g. pa do isplate

53,91 eura od 06.11.2011.g. pa do isplate

8,12 eura od 01.12.2011.g. pa do isplate

60,98 eura od 06.12.2011.g. pa do isplate

68,36 eura od 01.0.2012.g. pa do isplate

5,56 eura od 06.01.2012.g. pa do isplate

56,96 eura od 01.02.2012.g. pa do isplate

20,71 eura od 06.02.2012.g. pa do isplate

4,46 eura od 01.03.2012.g. pa do isplate

72,90 eura od 06.03.2012.g. pa do isplate

2.063,58 eura od 27.03.2012.g. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

II.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 1.825,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke počam od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 02. veljače 2026. godine, pa do isplate, u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 11.07.2007.g. s tuženom zaključio Ugovor o kreditu pod brojem 9012768090, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca dana 13.07.2007.g. pod posl.br. OU-13898/07, koji ugovorom je tužitelj podigao kredit u iznosu od 21.616,62 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste tužene na dan korištenja kredita. Predmetni kredit tužitelj je u cijelosti otplatio.

2. Tužena je s tužiteljem ugovorila valutnu klauzulu u CHF o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 12/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti te ugovorne odredbe njezina ništetnost, sukladno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača. VTS RH je donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa tako i za predmetni ugovor o kreditu između tužitelja i tužene. Naime, radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g., koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom VTD RH koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca.

3. Tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu broj 9012768090 od 11.07.2007.g. zaključenog između tužitelja i tužene koji se odnose na valutnu klauzulu u čl. 7. ugovora ništetne.

4. Tužitelj je, plaćajući rate kredita koje su se temeljile na naprijed navedenim ništetnim odredbama, preplatio svoju obvezu, te mu je tužena dužna vratiti iznose koje je primila temeljem tih ništetnih odredbi. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kao u izreci.

5. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev temeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 9012768090 koje se odnose na valutnu klauzulu, te na isplatu iznosa koji bi predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem predmetnog Ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Tužitelj zahtjev temelji na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17.

6. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe slijedeće:

7. Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti.

8. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

9. Tuženik ističe kako je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti nejasan i nedefiniran u dijelu koji se odnosi na isplatu, obzirom da takav zahtjev nije potkrijepljen materijalnim dokazima i potrebnom relevantnom dokumentacijom, a tužitelj nije dokazao da bi bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku. Naime, tužitelj nije priložio materijalne dokaze o tome koju je točno dokumentaciju zatražio od tuženika, kao što nije dokazao niti da se radi o dokumentaciji kojom on sam ne raspolaže, stoga se u pogledu dijela tužbenog zahtjeva za isplatu, tužba ima smatrati neurednom i podobnom za odbačaj.

10. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete!

11. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

12. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

13. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna.

14. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku.

15. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost.

16. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

17. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu.

18. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika.

19. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 78 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

20. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

21. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.

22. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

23. Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“

24. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

25. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

26. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.

27. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“

28. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.

29. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

30. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja.

31. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.

32. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.

33. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

34. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“

35. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

36. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje.

37. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

38. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem.

39. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu, odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

40. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 11. srpnja 2007. te otplatni plan, u predračun Rudman Commerce d.o.o., proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje uz nalaz i mišljenje vještaka, saslušao tužitelja kao stranku.

41. Kako se u konkretnom predmetu radi se o tužbenom zahtjevu koji se temelji na odredbama čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.) odnosno stjecanja bez osnove to je ovaj sud utvrdio nespornim:

42. da je tužitelj dana 11.07.2007.g. s tuženom zaključio Ugovor o kreditu pod brojem 9012768090, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca dana 13.07.2007.g. pod posl.br. OU-13898/07, koji ugovorom je tužitelj podigao kredit u iznosu od 21.616,62 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste tužene na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci banke o kreditiranju građana time da je isti tužitelj u cijelosti otplatio.

- da se tužitelj obvezao platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s rokom otplate 84 mjeseca,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,50 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4. ugovora),

43. Nesporno je da je tuženik za trajanja otplate kredita (osim što je povećavao kamatnu stopu), mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u govorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

44. Inače u odnosu na valutu izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

45. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede Poslovni broj 11 P-356/2021-19 15 propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

46. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

47. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

48. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže.

49. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

50. Tužena banka je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je također protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

51. Da je tome tako sud je utvrdio i iz iskaza tužitelja koji je naveo da je svojevremeno kupovao automobil u salonu Opel Rudman u Karlovcu te zna da je u salonu izabrao automobil, pa su mu djelatnici salona rekli da se isti može kupiti na kredit. Zna da su mu oni ispunili te obrasce za kredit, te je on to popisao i koliko se sjeća bio je kod javnog bilježnika, a i u banci. Kako je prošlo već dosta vremena i u međuvremenu je obolio to se ne sjeća ništa oko ugovora glede valute i kamata, jer je naprosto samo potpisao taj dokument te su mu počeli oduzimati rate od njegove invalidske mirovine. Inače automobil mu je trebao za osobne potrebe za putovanje od [adresa] do Karlovca i Zagreba jer je morao ići liječniku.

52. Kako je tužitelj naveo da mu nije poznato što je valutna klauzula niti mu je kod potpisivanja ugovora o kreditu itko išta rekao, a tekst ugovora o kreditu nije mogao niti čitati zbog zdravstvenih razloga ovaj sud iz takvog iskaza tužitelja zaključuje da je tužena u priležeće ugovore ugradila odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je također protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

53. U tom pravcu neodlučni su navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, a što uostalom tužena nije ničim dokazala.

54. Ovaj sud je ujedno utvrdio da i prigovor zastare nije osnovan.

U postupku je utvrđeno i nesporno je:

- da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužitelj podnio 05. ožujka 2021.,

- da je prema tužbi tj. konačno postavljenom tužbenom zahtjevu utuženi period za povrat preplaćenog iznosa s osnova valute tj. tečajne razlike dospijeva 14. siječnja 2016. godine, a razlika pogrešno obračunate glavnice dospijeva 30. rujna 2015. godine,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

55. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

56. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Nadalje, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. Tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?"

57. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

58. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 05. ožujka 2021., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na valutu) to je proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, jer od 14. lipnja 2018. godine do 05. ožujka 2021. godine nije proteklo 5 godina, pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

59. Ovaj sud je našao za shodno provesti knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku iz D&S d.o.o. Karlovac, Tomislava 10 A i to na okolnost koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF u mjesečnim iznosima i ukupno; sve izraženo sada u valuti EUR

60. Vještak je u konačnici sačinio svoj nalaz i mišljenje u kojem je naveo da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 28.892,74 kune, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 28.898,24 kune, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 5,50 kuna, - iskazano u eurima, razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 3.834,70 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 3.835,43 eura, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 0,73 eura.

61. Kako nije bilo prigovora na nalaz i mišljenje vještaka glede matematičkog izračuna to ga je prihvatio i ovaj sud time da ovaj sud nije prihvatio prigovor tuženika iz podneska od 03. listopada 2025. godine (str. 63 spisa) svode se na prigovore pravne prirode o kojima je sud već prethodno zauzeo stav u svom obrazloženju međutim kao što je rečeno ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, jer je izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

62. Premda se tužena usprotivila preinaci tužbenog zahtjeva odnosno povećanju tužbenog zahtjeva uz postojeći ovaj sud je sukladno odredbama čl. 191 st. 2 Zakona o parničnom postupku NN 70/19 i dr. istu preinaku dopustio, jer je nastala zbog okolnosti odnosno nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, a koje je provedeno nakon podnošenja tužbe, pa se takvoj preinaci tuženik ne može protiviti.

63. Slijedom iznijetog sud je utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu od 11. srpnja 2007. godine koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF te je sud utvrdio da tužitelju sukladno citiranim odredbama čl. 1111 st. 1 Zakona o obveznim odnosima s osnova preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF pripada iznos od 3.834,70 EUR pri tome uzimajući u obzir negativne razlike u korist tužene zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je navedeno u izreci ove presude koji je tužena stekla bez osnove te je slijedom toga dužna vratiti.

64. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19), a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 , 103/14, NN 118/14 i NN 107/15), te troška knjigovodstvenog vještačenja.

65. Tužitelju pripada trošak i to sastava tužbe od 250,00 EUR, sastav podneska od 27. travnja 2021. godine (očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu 03. travnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 16. listopada 2025. u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu 18. prosinca 2025. u iznosu od 250,00 EUR, te pristupa ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR, naknade za provedeno knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 450,00 EUR, sveukupno 1.825,00 EUR uz zakonsku zateznu kamatu u skladu s čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 i dr. počam od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 02. veljače 2026.godine, pa do isplate.

U Karlovcu, 02. veljače 2026. godine

Sudac:

Tomislav Maras

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Jasmini Brkić Kristanić odvjetnici iz Karlovca

2. OD Leko&Partneri iz Zagreba, Domagojeva 18