REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 2725/23-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Frani Bazini, odvj. u Zagrebu protiv tuženika OTP BANKE d.d. SPLIT, OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, zastupanog po pun. iz odvj. društva Anić & Anić u Splitu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 4. studenog 2025. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 2. veljače 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik OTP banka d.d. Split, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.009,58 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-0,48 EUR teče od 13. kolovoza 2005. g. do isplate,

-3,14 EUR teče od 16. rujna 2005. g. do isplate,

-0,80 EUR teče od 15. listopada 2005. g. do isplate,

-2,31 EUR teče od 16. studenog 2005. g. do isplate,

-3,68 EUR teče od 16. prosinca 2005. g. do isplate,

-5,70 EUR teče od 15. studenog 2008. g. do isplate,

-12,76 EUR teče od 16. siječnja 2009. g. do isplate,

-13,75 EUR teče od 14. veljače 2009. g. do isplate,

-11,58 EUR teče od 14. ožujka 2009. g. do isplate,

-9,20 EUR teče od 16. travnja 2009. g. do isplate,

-8,33 EUR teče od 16. svibnja 2009. g. do isplate,

-6,05 EUR teče od 16. lipnja 2009. g. do isplate,

-7,43 EUR teče od 16. srpnja 2009. g. do isplate,

-4,87 EUR teče od 15. kolovoza 2009. g. do isplate,

-6,75 EUR teče od 16. rujna 2009. g. do isplate,

-4,22 EUR teče od 16. listopada 2009. g. do isplate,

-6,39 EUR teče od 14. studenog 2009. g. do isplate,

-5,47 EUR teče od 16. prosinca 2009. g. do isplate,

-10,15 EUR teče od 16. siječnja 2010. g. do isplate,

-13,62 EUR teče od 16. veljače 2010. g. do isplate,

-13,14 EUR teče od 16. ožujka 2010. g. do isplate,

-1,25 EUR teče od 14. travnja 2010. g. do isplate,

-17,07 EUR teče od 16. travnja 2010. g. do isplate,

-22,92 EUR teče od 15. svibnja 2010. g. do isplate,

-21,89 EUR teče od 16. lipnja 2010. g. do isplate,

-31,19 EUR teče od 16. srpnja 2010. g. do isplate,

-30,40 EUR teče od 14. kolovoza 2010. g. do isplate,

-43,54 EUR teče od 16. rujna 2010. g. do isplate,

-34,89 EUR teče od 16. listopada 2010. g. do isplate,

-37,07 EUR teče od 16. studenog 2010. g. do isplate,

-47,61 EUR teče od 16. prosinca 2010. g. do isplate,

-4.571,93 EUR teče od 29. prosinca 2010. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 13. kolovoza 2005. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II.Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u odnosu na tužitelja istaknuto prigovorom radi prijeboja u iznosu od 218,14 EUR s pripadajućim kamatama.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.250,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 2. veljače 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 7. lipnja 2023. g. u kojoj je naveo da su tužitelj i pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. Split dana 24. lipnja 2005. g. sklopili Ugovor o kreditu broj 82375/05, temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj da se obvezao iznos kredita platiti u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva te je u trenutku ugovaranja iznosila 4,69%, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Prilikom sklapanja Ugovora tužitelju da nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužitelju da je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. U predmetnom Ugovoru da su postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa) koja predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju, da nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Tužitelj se pozvao na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. te je citirano u kojem dijelu. Citirana je i odluka Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. g., odredba čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. g., odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. g. odnosno čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. g. Navedeno je da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama da se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Kako se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi da je tuženik, u skladu s odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetne odredbe Ugovora. Navedeno je da, neovisno o sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu broj 82375/05 kojim se regulirala konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR, postoji ništetnost pojedinih odredbi Ugovora te pravo tužitelja na isplatu. Izvršena konverzija sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu da je ništetna, budući da, po prirodi stvari, dodatak ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. U trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR da je došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužitelja jer je tuženik izračunao glavnicu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužitelja umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF/kn. Stoga, da tužitelj i s osnove razlike u glavnici koja je nastala u trenutku konverzije potražuje iznos koji će specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja zajedno s pripadajućim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. g. Tužitelj da nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom dokumentacijom kojom raspolaže tuženik raspolaže. Tužitelj da je dana 29. svibnja 2023. g. od tuženika zatražio dokumentaciju po kreditu broj 82375/05 koju tuženik nije dostavio. Stoga je tužitelj, sukladno odredbi čl. 186. b Zakona o parničnom postupku o stupnjevitoj tužbi, predložio donošenje rješenja kojom će se naložiti tuženiku dostava podataka koji su pobliže navedeni te donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa s pripadajućim kamatama koji će biti specificiran nakon što tuženik dostavi podatke i nakon provođenja vještačenja sukladno dostavljenoj dokumentaciji.

U podnesku od 7. listopada 2023. g. tužitelj je obavijestio sud da je dana 4. srpnja 2023. g. zaprimio dokumentaciju od tuženika potrebnu za provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja, pa je predložio donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 5.009,58 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu te je istaknut prigovor zastare. Nadalje, navedeno je da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, a budući da je kredit u cijelosti otplaćen 28. prosinca 2010. g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Osim što je tuženik informirao tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule, da se i tužitelj bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i posljedicama koja ona može imati na njegova prava i obveze. Ta odredba da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedeno je da je nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja ako se radi o činjenicama o kojima tuženik nije imao jasnih saznanja jer tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Prema mišljenju tuženika presude donesene u kolektivnom sporu su arbitrarne jer u tom postupku nisu utvrđene odlučne činjenice. Riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF da je bio izložen ne samo tužitelj nego i tuženik. U odnosu na pozivanje tužitelja na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH donesene u kolektivnom sporu, da je takvo shvaćanje tužitelja pravno neprihvatljivo i neodrživo jer donošenjem tih presuda nije otpala osnova stjecanja, a budući da se u tim predmetima radilo o zaštiti kolektivnih, a ne pojedinačnih interesa. Presude broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/17 da nisu dale subjektivno pravo potrošačima pa tako ni tužitelju, nego su pružile samo apstraktnu zaštitu tako da tužitelj, na kojem je teret dokazivanja, mora dokazati i osnov i visinu zahtjeva. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem da nije tipski Ugovor, da se o svim odredbama pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se suglasio. Tuženik je osporio i visinu zahtjeva. Ukoliko sud prihvati prijedlog tužitelja i odredi provođenje dokaza vještačenjem po vještaku za knjigovodstvo i financije, da bi vještak trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (provedenom otplatnom planu) i pri tom u pisanom nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne, već i tzv. negativne razlike.

U podnesku od 12. srpnja 2024. g. tuženik je u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate istakao prigovor radi prebijanja svoje tražbine po osnovu anuiteta za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na kn bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita (tzv. negativnih razlika) u ukupnom iznosu od 218,14 EUR s pripadajućim kamatama. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 82375/05 od 24. lipnja 2005. g., izračuna tečajne razlike za kredit tužitelja, početnog otplatnog plana kredita, konto kartice kredita, izvoda po računu za plaćanje kredita, otplatnog plana CHF, obavijesti o promjeni kamatne stope od 13. veljače 2007. g. i 16. siječnja i 15. prosinca 2009. g. i tablice izračuna tzv. negativnih razlika.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.009,58 EUR s pripadajućim kamatama koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tuženik zaračunavao uslijed nezakonitog ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 24. lipnja 2005. g. sklopljen Ugovor o kreditu broj 82375/05 s valutnom klauzulom na iznos od 40.000,00 CHF s rokom otplate od 180 mjeseci te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po prodajnom tečaju za CHF prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj dana 28. prosinca 2010. g. u cijelosti otplatio kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF. Istaknut je i prigovor zastare.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, naime, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 40.000,00 CHF po prodajnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća ništetne jer se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje ne proizvode pravne učinke, što, nadalje, znači da tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče ugovaranja valutne klauzule u CHF, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF.

U ovom postupku sud nije saslušao tužitelja jer je pun. tuženika na pripremnom ročištu od 4. studenog 2025. g. izjavio kako tužitelju ne osporava status potrošača te kako smatra suvišnim izvoditi ovaj dokaz. Sud je zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli u CHF, niti se pojašnjavao rizik ugovaranja vezano za tu valutu. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora nisu nepoštene pa time i ništetne.

Treba navesti da je dio ugovornih odredbi koje je sud citirao ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Na pripremnom ročištu navedeno je i da se u konkretnom slučaju ne radi o konvertiranom kreditu iako je u t. V. tužbe navedeno da je zaključen Aneks Ugovora o kreditu, a budući da je kredit u cijelosti otplaćen 28. prosinca 2010. g.

Pun. tuženika je izjavio i da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva radi čega nije bilo potrebno provoditi dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

Tuženik je ustrajao u istaknutom prigovoru radi prebijanja potraživanja koje ima prema tužitelju u visini od 218,14 EUR s pripadajućim kamatama. Radi se o iznosima koji su zbrojeni, a odnose se na razliku između anuiteta koje je trebao plaćati tužitelj uz primjenu tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate (plasiranja) kredita i anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao kad je tečaj bio manji (niži) od onog koji je vrijedio na dan isplate (plasiranja) kredita, odnosno o tzv. negativnim razlikama.

Prema odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a izreka presude sadrži, uz ostalo, i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja. U slučaju da se utvrdi postojanje tražbine tužitelja i postojanje tražbine tuženika koja se stavlja tužitelju u prijeboj, vrši se prijeboj utvrđenih međusobnih tražbina i tuženika obvezuje na plaćanje razlike ako je utvrđeno potraživanje tuženika stavljeno u prijeboj manje od tražbine tužitelja. Drugim riječima, u slučaju postojanja oba potraživanja (potraživanja tužitelja i potraživanja tuženika istaknutog radi prebijanja) donosi se odluka koja sadrži: deklaraciju o postojanju potraživanja tužitelja, deklaraciju o postojanju potraživanja tuženika do visine potraživanja tužitelja, konstitutivnu odluku o kompenzaciji uz odbijanje zahtjeva tužitelja do visine do koje je kompenzirao njegovo potraživanje sa potraživanjem tuženika, uz eventualno utvrđenje obveze tuženika na ispunjenje preostalog nekompenziranog dijela potraživanja tužitelja.

Tuženik je, dakle, u podnesku od 12. srpnja 2024. g. naveo da ima potraživanje prema tužitelju u iznosu od 218,14 EUR. To potraživanje tuženik temelji na zaključenom Ugovoru o kreditu broj 82375/05 od 24. lipnja 2005. g. koji iznos da je tužitelj stekao bez valjane pravne osnove.

Prema ocjeni ovog suda tuženik u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu nije sudjelovao kao potrošač, pa se na njega ne odnose pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava za koja je sud vezan u odnosu na potrošače. Dakle, tuženik nije osoba koja može imati potraživanje temeljem odredbe čl. 502. c ZPP-a.

Osim toga, tužitelj plaćanjem anuiteta koji su zbog nižeg tečaja CHF od početno ugovorenog bili niži od početno ugovorenog anuiteta nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja.

Treba imati u vidu i da manje plaćeni anuiteti zbog nižeg tečaja CHF također imaju osnovu u odredbi Ugovora koja je bila nejasna, nepoštena pa time i ništetna te da tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja.

Tužitelj je u odnosu na potraživanje tuženika istakao prigovor zastare. Već je navedeno da se odluke u kolektivnom sporu ne mogu odnositi na tuženika pa tako pokretanjem tog postupka nije došlo do prekida zastare potraživanja koje je istakao tuženik. S obzirom da je zadnji anuitet, po navodima samog tuženika iz odgovora na tužbu, plaćen 28. prosinca 2010. g. za potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja u podnesku od 12. srpnja 2024. g. nastupila je zastara.

Stoga je prigovor radi prebijanja trebalo odbiti kao neosnovan te utvrditi da potraživanje tuženika, istaknuto prigovorom radi prebijanja ne postoji, u kojem slučaju se odluka o prigovoru radi prebijanja, temeljem citirane odredbe čl. 338. ZPP-a unosi u izreku.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare na cjelokupno potraživanja tužitelja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 7. lipnja 2023. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Na dosuđeni iznos glavnice, koji, kako je već navedeno, među strankama nije bio sporan (5.009,58 EUR) tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

Iako se tuženik nije usprotivio visini pa tako ni tijeku kamata, prilikom donošenja odluke o tijeku kamata trebalo se pozvati na odredbu čl. 1115. ZOO-a prema kojoj, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Tužitelj je na dosuđeni iznos glavnice zateznu kamatu zatražio u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, što je pravilno i kako je trebalo navesti u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 7. listopada 2023. g., 29. travnja 2024. g. i 27. listopada 2025. g. i zastupanja na ročištu od 4. studenog 2025. g. po 100 bodova (ukupno 500 bodova).

Ukupan broj bodova od 500 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.000,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV te tako dobiti iznos od 1.250,00 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke presude.

Tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer sud smatra da taj trošak nije bio potrebni radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Splitu, 2. veljače 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).