REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 425/22-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice MŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Darku Staniću, odvj. u Splitu protiv tuženika pod 1) SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Darku Varnici, odvj. u Kaštel Kambelovcu i pod 2) ČŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Marku Jurkoviću, odvj. u Splitu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. rujna 2025. g. u prisutnosti pun. tužiteljice, pun. tuženika pod 1) i pun. tužene pod 2), dana 2. veljače 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

''1.Utvrđuje se ništavnim Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 25. ožujka 2020. g. kojim je tužiteljica MŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], prodala tuženiku pod 1) SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], nekretninu označenu kao suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4) dijela čest. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] povezano s vlasništvom posebnog dijela, u naravi stan na IV. katu, označen brojem 10, površine 70,82 m², koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice s WC-om i hodnika za ½ dijela i Ugovor o osnivanju osobne služnosti-prava stanovanja od 25. ožujka 2020. g. sklopljen između tužiteljice i tuženika pod 1) kojim je u korist tužiteljice ustanovljeno pravo osobne služnosti doživotnog stanovanja na stanu označenom kao suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4) dijela čest. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] povezano s vlasništvom posebnog dijela, u naravi stan na IV. katu, označen brojem 10, površine 70,82 m², koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice s WC-om i hodnika.''.

II.Odbija se kao neosnovan podredno postavljeni tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženiku pod 1) u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 64.384,57 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 25. ožujka 2020. g. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.''.

III.Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana isplatiti tuženiku pod 1) na ime troškova postupka iznos od 1.937,50 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 2. veljače 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana isplatiti tuženoj pod 2) na ime troškova postupka iznos od 1.500,00 EUR.

Obrazloženje

Tužiteljica je ustala tužbom pred ovim sudom dana 1. veljače 2022. g. protiv tuženika SŠ u kojoj je navela da su tužiteljica i njena sestra EŠ, kao suvlasnice, sklopile s tuženikom u Splitu dana 25. ožujka 2020. g. Ugovor o kupoprodaji nekretnine-stana u [adresa], za cijenu od 160.000,00 EUR. Istog dana tužiteljica da je s tuženikom sklopila i Ugovor o osnivanju osobne služnosti prava stanovanja na prodanoj nekretnini. Prethodno istog dana tužiteljica da je sa svojom sestrom sklopila Sporazum o međusobnim odnosima kojim se obje strane obvezuju povući i obustaviti sve sudske parnične i ovršne postupke koje su međusobno vodile vezano za korištenje predmetnog zajedničkog stana. Tužiteljica da je u vrijeme koje je prethodilo sklapanju navedenih pravnih poslova imala prema svojoj sestri dugovanje u iznosu od 117.654,45 kn, sve temeljem pravomoćne i ovršne presude ovog suda broj Pi 684/14, radi kojeg duga da je bila određena ovrha prodajom i namirenjem ovrhovoditelja na predmetnoj nekretnini u kojoj tužiteljica i danas živi. Tužiteljica da je umirovljenica s malim primanjima, živi sama, a zbog prijeteće ovrhe da se našla u teškoj materijalnoj i životnoj situaciji. Navela je dalje da joj tuženik nije isplatio dogovorenu kupoprodajnu cijenu, neovisno o činjenici da je tužiteljica prema odredbi čl. 4. Ugovora o kupoprodaji svojim potpisom na Ugovoru i javnobilježničkom ovjerom svog potpisa potvrdila da je primila iznos kupoprodajne cijene. Umjesto isplate kupoprodajne cijene tuženik da je ponudio tužiteljici Ugovor o osnivanju osobne služnosti-prava stanovanja na predmetnom stanu, koji je tužiteljica prihvatila i potpisala, jer je pogrešno držala da je predmet prethodnog Ugovora o kupoprodaji bila ½ prava suvlasništva koja je pripadala njezinoj sestri, a da je temeljem Ugovora o osnivanju osobne služnosti tužiteljica osigurala boravak u stanu do svoje smrti. U stvarnosti je tužiteljica svoje pravo suvlasništva u protuvrijednosti od 80.000,00 EUR ustupila tuženiku za stjecanje prava osobne služnosti na stanu na kojem je bila suvlasnica. Pogrešno smatrajući da su navedeni Ugovori sačinjeni kako bi njezina sestra prodala svoj suvlasnički dio stana, a tužiteljica nastavila živjeti u stanu, tužiteljica da je bila u bitnoj zabludi jer je kod nje postojala mana volje u pogledu bitnih elemenata pravnih poslova koje je sklopila s tuženikom, pa da su ugovori pobojni sukladno odredbi čl. 330. Zakona o obveznim odnosima. Ugovore da valja sagledati u njihovoj ukupnosti obzirom na cilj i svrhu koji su se njima željeli postići, kao i na činjenicu da je protivna strana, koristeći se stanjem nužde i teškim materijalnim stanjem tužiteljice, njezinim nedovoljnim iskustvom i lakomislenošću, ugovorila i na taj način pribavila za sebe korist u vidu suvlasništva na ½ dijela stana u vrijednosti od 80.000,00 EUR, a koja korist je u očitom nerazmjeru s onim što je tuženik dao tužiteljici osnivanjem prava služnosti stanovanja, slijedom čega da su navedeni Ugovori zelenaški ugovori i kao takvi ništetni sukladno odredbi čl. 329. Zakona o obveznim odnosima. Za razlog pobojnosti odnosno zabludu tužiteljica da je doznala tek nakon što joj je njezin punomoćnik dostavio potpunu dokumentaciju odnosno oba predmetna Ugovora početkom 2022. g. odnosno nakon što je zaprimila rješenje suda o odbijanju prijedloga tuženika za upis prava vlasništva i kada je tužiteljica zatražila savjet punomoćnika. Stoga da je podredni tužbeni zahtjev pravodoban. Sklapanjem navedenih Ugovora da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja, kao i načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, slijedom čega je došlo do povrede prava vlasništva tužiteljice na dijelu predmetnog stana. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi ništavnim Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 25. ožujka 2020. g. u dijelu kojim je tužiteljica prodala tuženiku opisanu nekretninu odnosno stan za ½ dijela i Ugovor o osnivanju osobne služnosti prava stanovanja od 25. ožujka 2020. g. sklopljen između tužiteljice i tuženika kojim je u korist tužiteljice ustanovljeno pravo osobne služnosti doživotnog stanovanja na opisanom stanu. Tužiteljica je postavila i podredni tužbeni zahtjev kojim je zatražila poništenje dijela Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 25. ožujka 2020. g. kojim je tužiteljica prodala tuženiku opisanu nekretninu odnosno stan za ½ dijela i Ugovora o osnivanju osobne služnosti prava stanovanja od 25. ožujka 2020. g. sklopljen između tužiteljice i tuženika kojim je u korist tužiteljice ustanovljeno pravo osobne služnosti doživotnog stanovanja na opisanom stanu.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da nije sporno da su 25. ožujka 2020. g. zaključeni Ugovor o kupoprodaji nekretnine-stana i Ugovor o osnivanju osobne služnosti prava stanovanja, da nije sporno ni to da su tužiteljica i njena sestra EŠ od 2013. g. pa do ožujka 2020. g. vodile sudske postupke koji su navedeni u tužbi, da su svi međusobni sporovi okončani na zadovoljstvo obiju stranaka što da je i utvrđeno u Sporazumu od 25. ožujka 2020. g. koji je dostavljen uz tužbu. Za vrijeme trajanja postupaka među sestrama da su se vodili i pregovori oko postizanja sporazuma te je tužiteljica bila izravno uključena u sve razgovore, te je bilo naznaka kako će se postići upravo onakav dogovor kakav je i postignut odnosno kako proizlazi iz isprava priloženih uz tužbu. Radi navedenog osporen je navod iz tužbe kako je tužiteljica smatrala da je predmet Ugovora o kupoprodaji bilo pravo suvlasništva koje je pripadalo njenoj sestri. Da se radilo o kupoprodajnom ugovoru koji se odnosi isključivo na suvlasnički udio tužiteljičine sestre da tužiteljica ne bi potpisala taj Ugovor i ovjerila svoj potpis. Navedeno je i da valja uzeti u obzir da su tužiteljica i njena sestra sklopile citirani Sporazum, koji tužiteljica ne spori niti smatra da je ništetan, po kojem niti jedna strana nema nikakvih međusobnih potraživanja pa se postavlja pitanje u koju svrhu nije ništetan i Sporazum koji je vezan za sporne Ugovore jer sve predmetne isprave čine jednu cjelinu te ih je nužno sagledati u tom kontekstu. Nadalje, da je punomoćnik ČŠ u više navrata razgovarao s tužiteljicom u prisutnosti njenog tadašnjeg punomoćnika odvjetnika DŠ s ciljem postizanja sporazuma i smanjenja troškova postupaka te da je upravo tužiteljica predlagala da se njoj omogući ostanak u stanu, a da odvjetnici pronađu rješenje odnosno način za takav ishod. Navedeno je i da ne treba zanemariti da je tužiteljica poznavala tuženika te je detaljno navedeno kako i od kada te da je tužiteljičina jedina želja bila ostanak u stanu, da je govorila da ne želi nikakav novac nego isključivo mir te je ponudila tuženiku da isplati njenu sestru, a tužiteljici da omogući i dalje živjeti u stanu do smrti bez ikakve naknade. U odnosu na tvrdnju da sporni Ugovori predstavljaju zelenaške pravne poslove, istaknuto je da je Ugovor o osnivanju osobne služnosti-prava stanovanja tužiteljica sklopila u dobi od oko 60 godina, da je vrijeme njene smrti neizvjesno i da je tuženik prihvatio mogućnost da navedena služnost traje 30- 40 godina, u kojem periodu tuženik nema nikakvu korist od navedenog stana dok, s druge strane, tužiteljica podmiruje samo režijske troškove i ne plaća najam stana u minimalnoj visini od 4.000,00 kn mjesečno (s obzirom na lokaciju predmetnog stana- predio Bačvice). Osim toga, da je tužiteljica sklapanjem spornih Ugovora podmirila i tražbinu prema sestri u iznosu od 117.654,45 kn (dosuđen iznos glavnice u postupku ovog suda broj Pi 684/12) uvećano za kamate i troškove svih okončanih postupaka. Tuženik je osporio i datum saznanja za sadržaj isprava budući da je sa svim ispravama tužiteljica bila upoznata od kada su sastavljene jer su isprave više puta prije konačne verzije ispravljane i dorađivane po nalogu stranaka. Detaljno je citirana izjava tužiteljice neposredno prije potpisa i ovjere Ugovora iz koje proizlazi da je tužiteljica bila zadovoljna i sretna i potpuno svjesna kakve je pravne poslove zaključila. Svi Ugovori da su izvršeni, pri čemu je poštivana volja svih ugovornih strana te nije bilo mana volje na strani niti jedne stranke.

Na pripremnom ročištu od 26. ožujka 2024. g. pun. tuženika prigovorio je pravilnosti pasivne legitimacije navodeći da tužbom nisu obuhvaćene sve ugovorne strane predmetnog Ugovora o kupoprodaji, pa je pun. tužiteljice predložio odgodu pripremnog ročišta te zamolio rok za uređenje tužbe.

U podnesku od 13. travnja 2024. g. tužiteljica je označila kao tuženu pod 2) svoju sestru EŠ. Ujedno, u tom je podnesku tužiteljica izjavila kako uređuje podredni tužbeni zahtjev na način da umjesto podrednog zahtjeva iz tužbe ističe novi podredni zahtjev na isplatu te je predloženo naložiti tuženiku pod 1) isplatiti tužiteljici iznos od 64.384,57 EUR s pripadajućim kamatama.

Tužena pod 2) se u odgovoru na tužbu usprotivila subjektivnoj i objektivnoj preinaci tužbe te se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnih isprava nije bila u teškoj materijalnoj situaciji, a kako je navedeno u tužbi, a budući da je imala redovna primanja i stan na predjelu Bačvice. Nadalje, da ne odgovara istini da je tužiteljica pogrešno smatrala što zaista potpisuje jer je upravo tužiteljica stupila u kontakt sa tuženikom pod 1) i predložila mu ishod na način da ona zadrži posjed stana do svoje smrti, a da tuženik pod 1), kao kupac, isplati tuženu pod 2). Tužiteljica da je u više navrata tijekom ranije vođenih postupaka između nje i njene sestre-tužene pod 2) isticala da je za postizanje sporazuma, ali isključivo ako će ona ostati u posjedu stana. Stoga da nije jasno koji dio nije razumjela u vrijeme sklapanja isprava, s tim da je tužiteljici od strane punomoćnika i javnog bilježnika obrazloženo što se potpisuje. Kod javnog bilježnika da je prilikom ovjere brisovnog očitovanja (brisanje založnog prava) pristupila i NŠ, prijateljica tužiteljice, koja da je također bila upoznata sa svim detaljima spornog odnosa.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o osnivanju osobne služnosti- prava stanovanja ''U [adresa], 25. ožujka 2020. g.'', Ugovora o kupoprodaji nekretnine ''Split, 25. ožujka 2020. g.'', Sporazuma ''Split, 25. ožujka 2020. g.'', predmeta ovog suda broj Z-40570/17, Z-34038/18, Z-11081/20, Ovr-3592/17 (spojen Ovr-755/18), R1 169/14 i Pi 684/14, brisovnog očitovanja ''Split, 25. ožujka 2020. g.'' i e-mail poruke od 29. travnja 2020. g. Sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka DŠ i NŠ i saslušanjem parničnih stranaka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Glavni tužbeni nije osnovan.

Podredni tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev, postavljen kao glavni tužbeni zahtjev, za utvrđenje da su: Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 25. ožujka 2020. g. u dijelu kojim je tužiteljica prodala tuženiku pod 1) svoju ½ stana na IV. katu zgrade u [adresa], opisanog u tužbi kao stan označen brojem 10, površine 70,82 m², koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice s WC-om i hodnika i Ugovor o osnivanju osobne služnosti-prava stanovanja od 25. ožujka 2020. g. u cijelosti, ništavni pravni poslovi.

Razlog ništetnosti pravnih poslova naveden je u tužbi: tužiteljica se pozvala na odredbu čl. 329. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) prema kojoj je ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

Tužiteljica je u tužbi objasnila da je tuženik (sada tuženik pod 1)) za sebe pribavio korist u vidu suvlasništva na ½ dijela stana u vrijednosti od 80.000,00 EUR, koja korist da je u očitom nesrazmjeru s onim što je tuženik pod 1) dao tužiteljici osnivajući pravo služnosti stanovanja na stanu.

Da bi sud mogao odlučiti radi li se o zelenaškim pravnim poslovima kojima je tuženik pod 1), koristeći se stanjem nužde, teškim materijalnim stanjem tužiteljice, njenim nedovoljnim iskustvom i lakomislenošću, za sebe ugovorio nerazmjernu korist, saslušane su parnične stranke i svjedoci čije je iskaze trebalo ocijeniti.

Tužiteljica je, tako, u svom iskazu ispričala koja je situacija prethodila sastavljanju spornih pravnih poslova: tužiteljica i njena sestra, tužena pod 2), imale su više parnica pred sudom, tuženika pod 1) da je vidjela na sprovodu rodičinog supruga baš u vrijeme kad je trebala odlučiti hoće li se prodati stan u suvlasništvu tužiteljice i tužene pod 2), te je objasnila sudu koja je bila njena namjera: navela je da je htjela ostati u tom stanu da joj kupac plati polovicu pa da namiri sestru, a da toj osobi-kupcu drugu polovicu pokloni.

Sud je tužiteljici pročitao naglas početni dio njenog iskaza te je pozvao još jedanput razmisliti što je upravo sudu rekla i što je zapravo mislila, pa je tužiteljica izjavila da je htjela da ta osoba koju pronađe plati sestri, pa da ona sestru "skine s dnevnog reda", te da tužiteljica toj osobi pokloni svoju polovicu, ali uz uvjet da ima pravo uživanja stana do smrti, odnosno da se vlasništvo prenese nakon njene smrti.

Na daljnje pitanje suda što je onda u spornim pravnim poslovima po njenom mišljenju krivo navela je da nije pročitala što točno piše u Ugovoru, očito misleći na Ugovor o kupoprodaji nekretnine, ali da nije ništa prodavala nego da je to trebao biti darovni ugovor.

Na daljnje pitanje suda da li je od tuženika pod 1) primila bilo kakav iznos novca odgovorila je da nije nego da pretpostavlja da je novac primila njena sestra-tužena pod 2).

Na daljnje pitanje suda smatra li da joj pripada neki iznos novca odgovorila je da joj nikakav iznos novca ne treba nego da samo želi svoju polovicu stana.

Na daljnje pitanje suda da li je svjesna koje su posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora o osnivanju služnosti, odnosno da više neće imati pravo stanovanja u spornom stanu, tužiteljica je ponovno izjavila da je samo htjela svoju polovicu i da u njoj može živjeti.

Nakon ovih početnih pitanja, tužiteljica je odgovarala i na niz pitanja pun. stranaka, koja je upotpunjavao i dodavao i sud, pa je tako izjavila i: da nije znala da je, sklapajući Ugovor o kupoprodaji nekretnine, prodala svoj suvlasnički dio stana, da se s tadašnjim punomoćnikom DŠ, odvj. u [adresa] savjetovala preko Skypa jer je to bilo vrijeme pandemije, da nisu komunicirali putem telefona, da je nakon dvije godine od zaključenja spornih Ugovora saznala da je zaključila te Ugovore i to kad joj je njen novi punomoćnik objasnio da je prodala suvlasnički dio stana i dobila 80.000,00 EUR, što da je šokiralo, da odredbe Ugovora nije čitala prije potpisivanja, a nije se mogla sjetiti da li su u uredu javne bilježnice Ugovori naglas pročitani, da su odredbe Ugovora o tome što smije, a što ne smije u stanu bile za nju nepovoljne ali da je svejedno potpisala kad je već došla, da joj je njen tadašnji odvjetnik dva sata prije potpisivanja kazao da je jedino uspio postići da može ostati u stanu do kraja života te da u slučaju da Ugovori ostanu na snazi ne traži iznos postavljen u tužbi (odnosno u podredno postavljenom tužbenom zahtjevu).

Pun. tužiteljice intervenirao je radi odgovora tužiteljice na pitanje o isplati, pozivajući tužiteljicu na pomnije razmišljanje o odgovoru, pa je tužiteljica promijenila iskaz i izjavila da bi, ako bi Ugovori ostali na snazi, potraživala novac.

Dalje je sud nastavio saslušanje stranke, uz povremene intervencije da se traži njena povećana pažnja prilikom slušanja postavljenog pitanja i koncentriranost prilikom davanja odgovora.

Tužiteljica je na pitanja suda zna li da je isti dan potpisala tri isprave odnosno ugovora odgovorila da ne zna i ponovila, još jednom, da je samo htjela da njena sestra dobije novce, a da ona-tužiteljica ostane u stanu. Na pitanje da li je sa sestrom-tuženom pod 2) postigla kakav dogovor navela je da je sestri dugovala 15.000,00 EUR za korištenje stana te da joj je prijateljica posudila novce za preurediti stan. Na ponovljeno pitanje da li je sa sestrom postigla neki dogovor tužiteljica je odgovorila da joj je odvjetnik DŠ kazao da je sestra tužiteljice odustala od traženja tih 15.000,00 EUR, na što da je kazala da se više nema što čekati, da se stan treba prodati, nakon čega je počela tražiti osobu koja će sestru isplatiti. U vrijeme kad je upoznala tuženika pod 1) da joj je doslovno ''gorilo pod nogama'' jer su joj sudski procjenitelji 14. veljače, kad su bili u stanu, kazali da će u 6. mjesec morati iseliti iz stana, radi čega da se uspaničila. Nakon 14. veljače (očito je riječ o 2020. g.) da je po rodici poručila tuženiku pod 1), koji da je bio u Njemačkoj, da je njena želja da se sestri isplati njena polovica od 80.000,00 EUR, a tužiteljica da će tuženiku pod 1) svoj dio darovati nakon smrti, te da nije bilo govora o bilo kakvim iznosima vezano za njen suvlasnički dio nego isključivo vezano za suvlasnički dio tužene pod 2), a iznos od 80.000,00 EUR da je predložila upravo ona (tužiteljica) i njen tadašnji punomoćnik. Svi dotadašnji dogovori sa sestrom da joj nisu odgovarali jer da je uvijek bio uvjet njeno iseljenje iz stana, što da nikako nije htjela. I pored toga što je ostala u posjedu stana, odnosno znala da je u Ugovoru pisalo da ostaje u stanu do kraja života, da je uvijek strepila da će biti iseljena jer je po prirodi sumnjičava.

Tužiteljica je pokušala u iskazu odgovoriti i na niz pitanja vezana za dugovanje prema sestri-tuženoj pod 2) na ime troškova postupka koji su se vodili između sestara te odlazak na FINA-u vezano za deblokadu njenog računa pa je kazala da je zaista u travnju 2020. g. otišla na FINA-u jer joj je tada bio blokiran račun, da je račun blokirala njena sestra i da je sestra povukla tu blokadu nakon što su sve potpisali i nakon što je sestra dobila novce, pa je potvrdila ponuđeni zaključak suda da to izgleda znači da joj je sestra dugovanje oprostila.

Sud je ocijenio da je prije osvrta na iskaze tuženika pod 1) i 2) potrebno interpretirati iskaz svjedoka DŠ, odvjetnika tužiteljice u trenutku zaključenja pravnih poslova za koje tužiteljica smatra da su dijelom odnosno u cijelosti zelenaški pravni poslovi.

Odvjetnik DŠ, saslušan kao svjedok, u svom iskazu ispričao je sudu u kojoj se situaciji nalazila tužiteljica prije nego je zaključila Ugovor o kupoprodaji nekretnine i Ugovor o osnivanju prava osobne služnosti stanovanja istog dana 25. ožujka 2020. g.: pred sudom je bio od strane tužene pod 2) iniciran postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice u kojem je sudac odlučio da se postupak diobe ima provesti procjenom vrijednosti nekretnine, prodajom i isplatom, a tužiteljica je bila i stranka (tužena) u postupku koji je pokrenula njena sestra radi naknade štete (izmakle dobiti) i predaje u suposjed stana. Tužiteljica da je bila jako uzrujana jer je bila svjesna da je ''sestra želi izbaciti iz stana''. Tužiteljica da mu je odmah ponudila da otkupi suvlasnički omjer njene sestre i da podmiri sve troškove postupka, a zauzvrat da tužiteljica ostane u stanu, govoreći da je jako emotivno vezana za taj stan u kojem je živjela s ocem o kojem je skrbila, a njena sestra da samo hoće ''pošto-poto'' prodati stan i podijeliti novac. Takvu ponudu da nije prihvatio već je tužiteljici sugerirao, ako ima interes za takvom vrstom prodaje, da se snađe i sama potraži kupca. Tužiteljica da je tada obilazila agencije i konačno ga obavijestila telefonskim putem da je našla kupca koji bi pristao da ona ostane u stanu, da ga koristi dok je živa te da zaključi Ugovor kojim bi sanirao kompletno potraživanje njene sestre. Naveo je da se nije puno miješao u taj odnos s trećim uz napomenu da, ukoliko je to tužiteljičina volja, radi kako misli da je najpametnije. Detaljno je objasnio i da je tužiteljici sugerirao da optereti svoj suvlasnički dio založnim pravom NŠ, a sve iz razloga što će upis založnog prava otežati procesnu poziciju tužene pod 2) u procesu diobe, a i radi toga što postojanje založnog prava pruža tužiteljici osnovu za protutužbu protiv tužene pod 2) radi isplate nužnih i korisnih troškova za stan. Naveo je da je tužiteljica taj njegov savjet poslušala jer je imala veliko povjerenju u njegov ured. Potvrdio je i da je tužiteljica od njega tražila pregled i kontrolu i Ugovora o kupoprodaji i Ugovora o osnivanju služnosti, da mu je primjerke tih Ugovora dostavio pun. tuženika pod 1), da je nakon čitanja zvao tužiteljicu i kazao joj da je Ugovore pročitao, da ti Ugovori u kompletu rješavaju sve njene sporne odnose sa sestrom, a ona da ostaje u stanu, da ta treća osoba, s kojom nikad nije obavio nikakav razgovor, otkupljuje prava sestre na stanu. Tužiteljica da je bila jako sretna te mu se po stotinu puta zahvaljivala, ali da je i pored toga bio jako oprezan i sugerirao joj da se kod javnog bilježnika Ugovori obavezno još jednom pročitaju i da se utvrdi odgovaraju li pravoj i stvarnoj volji potpisnika.

S obzirom da je svjedok DŠ izjavio da mu je tužiteljica nudila otkup suvlasničkog omjera njene sestre te da je izjavio da je nakon čitanja spornih Ugovora objasnio tužiteljici da se radi o otkupu sestrinih prava na stanu, sud je počeo svjedoku postavljati pitanja o tome što s pravima tužiteljice na stanu, odnosno da li je o tome bilo govora i dogovora, a budući da je svjedok taj dio eventualnog dogovora potpuno preskočio. Svjedok je odgovorio da je tužiteljici objasnio da ona s naslova kupoprodajne cijene neće dobiti ništa ali da dalje ostaje živjeti u stanu, te je upozorio da, ukoliko je to njena prava volja, otiđe kod javnog bilježnika. Na ponovljeno pitanje suda da li je tužiteljici preko telefona objasnio što je s njenim suvlasničkim pravom na stanu, odgovorio je da je tužiteljici objasnio da ona sklapanjem Ugovora o kupoprodaji gubi vlasništvo, da će se treća osoba upisati, da će ona dobiti rješenje o upisu treće osobe, ali što se tiče posjeda stana i načina korištenja da se tu ništa ne mijenja. Na još jedno pitanje suda je li tužiteljica shvatila da dolazi do prijenosa njenog suvlasničkog prava na stanu svjedok je odgovorio da je tužiteljica to shvatila ''sto posto''. Svjedok je ponovio da je tužiteljica ono što je postigla zaključenjem spornih Ugovora nudila i njemu: prijenos njenog suvlasničkog prava bez ikakve naknade s tim da može ostati u stanu do smrti.

Nakon što je sud svjedoku predočio tužiteljičine riječi o tome što je mislila da potpisuje odnosno da je njena volja bila darovati trećoj osobi svoju polovicu stana uz uvjet da može živjeti u stanu do svoje smrti, ali da se vlasništvo prenese nakon njene smrti, odgovorio je da o tome nije bilo govora, ni kad je njemu ponudila ni kad su razgovarali o Ugovoru koji je predmet postupka.

Što se tiče kupoprodajne cijene, da na iznos cijene nije mogao utjecati jer je to bila volja i želja tužiteljice dugi niz godina. Opet je ponovio da je tužiteljici jedino bilo važno da ostane u stanu, da nije htjela isplatu i bilo kakvu cijenu, a svjedok da joj je izričito kazao da više nema vlasništvo. Inače, bilo mu je poznato da je stan procijenjen u postupku diobe odnosno razvrgnuća i da je tako procijenjena vrijednost bila ''nikakva'', ali da tužiteljici nikako nije odgovarala prodaja stana jer bi ona ostala bez ičega, a kada bi se od njenog dijela kupoprodajne cijene oduzimalo potraživanje njene sestre. Osim toga, tužiteljici solucija prodaje stana nije odgovarala i radi toga što za dobiveni iznos nije mogla ništa sebi kupiti. Nakon što je tužiteljica zaključila sporne pravne poslove da se s njom našao, da su popili kavu i da je bila presretna govoreći da napokon mirno spava. Pitala ga je je li dužna kupcu stana dati ključ i može li on dolaziti u stan, pa joj je odgovorio da to nije dužna, da joj nitko ne može dolaziti u stan i da čuva svoj posjed. Međutim, da ga je tužiteljica zvala pred godinu ili godinu i pol dana, govoreći da joj nešto nije jasno i da taj razgovor nije bio ugodan.

Prema definiciji zelenaškog ugovora iz odredbe čl. 329. st. 1. ZOO-a, osnovni uvjet da bi se govorilo o takvom ugovoru, a koji je tužiteljica trebala dokazati, je da je tuženik pod 1), kao kupac, za sebe tim ugovorom ugovorio korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on tužiteljici dao. U konkretnom slučaju predmet promatranja i uočavanja nerazmjernosti su dva pravna posla: Ugovor o kupoprodaji nekretnine i Ugovor o osnivanju služnosti prava stanovanja. Drugim riječima, nije uopće važno koja je bila prava volja tužiteljice, odnosno da li je ona htjela zaključiti Ugovor o darovanju za slučaj smrti, prema kojem (definicija iz odredbe čl. 491. ZOO-a) do ispunjenja dolazi tek poslije smrti darovatelja ili je pristala da se njeno pravo suvlasništva prenese na kupca već časom zaključenja Ugovora o kupoprodaji, jer tužiteljica nije usmjerila ovaj postupak u smjeru poništenja Ugovora radi mana volje već je tražila jedino utvrđenje ništetnosti i to radi toga što se, po njenom mišljenju, radilo o zelenaškim Ugovorima.

Gledajući u ukupnosti oba Ugovora koja je tužiteljica zaključila 25. ožujka 2020. g., a koje je nastojala utvrditi ništetnima u ovom postupku, proizlazi da je tužiteljica svoje pravo suvlasništva prenijela na kupca časom zaključenja tih Ugovora, a da je tuženik pod 1) na cijelom kupljenom stanu osnovao, zauzvrat, u korist tužiteljice doživotno pravo služnosti stanovanja, dakle, nije došlo do darovanja jer pravo suvlasništva nije bilo preneseno besteretno nego uz obvezu osnivanja prava stanovanja.

Prema odredbi čl. 217. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17) pravo stanovanja je osobna služnost koja svojega nositelja (stanovatelja) ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njezinim dijelom namijenjenim stanovanju (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom, a čuvajući njezino sućanstvo.

Postavlja se pitanje postoji li toliki nerazmjer između vrijednosti tužiteljičinog suvlasničkog dijela na stanu i vrijednosti osobne služnosti prava stanovanja na stanu u [adresa], predio Bačvice u ukupnoj površini od 70,82 m², da bi se moglo ocijeniti da se radi o zelenaškim Ugovorima.

U postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice, koji je inicirala tužena pod 2) i koji se pred ovim sudom vodio pod brojem R1 169/14, ovlašteni sudski vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnina je u pisanom nalazu i mišljenju, sačinjenom nakon uviđaja na licu mjesta, procijenio vrijednost spornog stana na dan izrade nalaza i mišljenja (27. svibnja 2015. g.) u visini od 2.250,00 EUR po m², uzimajući pri tome u obzir veličinu, oblik i položaj zgrade i stana, ugrađene materijale, starost zgrade, trenutno stanje i ukupni dojam kao i kretanje cijena sličnih nekretnina na tržištu, odnosno na ukupni iznos od 159.345,00 EUR.

S obzirom da je sporni Ugovor o kupoprodaji zaključen u ožujku 2020. g., odnosno pet godina nakon procjene, koja je po ocjeni suda u trenutku procjene bila realna, a osim toga, iza te procjene stoji ovlašteni sudski vještak pa se u realnost i pravilnost procjene ne može niti sumnjati, notorno je da je između trenutka procjene i prodaje došlo do povećanja vrijednosti nekretnina na području Splita i očito da je na to mislio svjedok DŠ kad je kazao da je cijena bila ''nikakva''. Međutim, na isti način na koji su porasle cijene nekretnina porasle su i cijene davanja u najam tih istih nekretnina, a jedino se uz pomoć cijene najma može procijeniti vrijednost prava služnosti stanovanja koje je osnovano Ugovorom isti dan kad je došlo do prodaje stana tuženiku pod 1).

Notorno je, i to nije trebalo dokazivati, i slijedeće: da je cijena najma stana na Bačvicama od 70 m² bila već 2020. g. minimalno 800,00 EUR mjesečno, s tim da je moguće i dvostruko povećanje, ukoliko je riječ o uređenom i privlačnom stanu.

Dakle, tužiteljica je Ugovor o kupoprodaji svog suvlasničkog dijela stana te Ugovor o osnivanju prava služnosti zaključila 2020. g. u ožujku i to u dobi od 67 godina, a očekivano trajanje života u Republici Hrvatskoj, prema podacima Državnog zavoda za statistiku u koje se može izvršiti uvid na Internetu, je 81,7 godina za žene, a 75,4 za muškarce odnosno prosječno 78,6 godina. Radi se o izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o prirodnom kretanju u 2023. g.

Stoga je ukupna korist koju tužiteljica očekivano može postići iz spornih Ugovora samo stanovanjem u cijelom stanu nakon što je taj stan prodan tuženiku pod 1) iznos od 124.800,00 EUR, s tim da je do ožujka 2025. g. dio tog iznosa već ostvaren, jer da je do ožujka 2025. g. tužiteljica morala plaćati najam za stan od 70 m² na predjelu Bačvica, morala je platiti ukupno 48.000,00 EUR, a ukoliko se uzme da se u promatranom periodu cijena najma nije mijenjala.

Ukupnom iznosu vrijednosti osobne služnosti prava stanovanja u cijelom stanu, a što je tužiteljica uspjela postići zaključujući sporne Ugovore (i to onom koji je ostvaren i onom koji se još očekuje) treba pridodati i još jednu korist koju je tužiteljica ostvarila zaključujući sporne Ugovore i Sporazum s drugom suvlasnicom stana-tuženom pod 2) isti dan 25. ožujka 2020. g.: radi se o potraživanju koje je, prema navodima iz odgovora na tužbu tuženika pod 1) i koje tužiteljica ne samo da nije osporila nego i potvrdila u svom iskazu, prema tužiteljici imala tužena pod 2) u visini od 117.654,45 kn odnosno 15.615,43 EUR na ime glavnice iz predmeta koji su se vodili između sestra koje je trebalo uvećati za kamate i troškove postupaka. To je potraživanje tužene pod 2) prema tužiteljici, naime, zaključenjem spornih Ugovora i Sporazuma prestalo, pri čemu nije važno da li isplatom tuženika pod 1) izvršenom tuženoj pod 2) ili oprostom duga. Takav ishod dogovaranja između stranaka uvažila je i sama tužiteljica zatraživši u podredno postavljenom zahtjevu, o čemu će u nastavku biti više riječi, na ime kupoprodajne cijene za svoj suvlasnički dio stana iznos od 64.384,57 EUR što predstavlja 80.000,00 EUR umanjeno za 15.615,43 EUR.

Dakle, ukupan iznos koristi koji je ostvarila tužiteljica premašuje iznos kupoprodajne cijene njenog suvlasničkog dijela stana, sve da se radi o povećanju cijena na tržištu u periodu od svibnja 2015. g. do ožujka 2020. g. od 50% i, tako, o cijeni od 120.000,00 EUR za suvlasnički dio stana koji pripada tužiteljici.

Stoga se ne može govoriti o očitom nerazmjeru između vrijednosti tužiteljičinog suvlasničkog dijela stana i vrijednosti osnovane služnosti prava stanovanja u tom stanu, pa nema ni govora o tome da su oba Ugovora ništetna i to Ugovor o kupoprodaji nekretnine u dijelu kojim je tužiteljica otuđila svoj suvlasnički dio stana, a Ugovor o osnivanju prava služnosti stanovanja u cijelosti.

Kako sud nije utvrdio da se radilo o nerazmjeru uzajamnih davanja, nije bilo potrebno ocjenjivati kako je do eventualnog nerazmjera došlo (da li radi stanja nužde ili radi teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva, lakomislenosti ili zavisnosti tužiteljice), a upravo su to bili glavni naglasci iskaza tužiteljice i svjedoka DŠ.

Stoga je glavni tužbeni zahtjev, kojim je tužiteljica zatražila utvrđenje da su Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 25. ožujka 2020. g. u dijelu kojim je tužiteljica prodala tuženiku pod 1) svoju ½ stana na IV. katu zgrade u [adresa], opisanog u tužbi kao stan označen brojem 10, površine 70,82 m², koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice s WC-om i hodnika i Ugovor o osnivanju osobne služnosti-prava stanovanja od 25. ožujka 2020. g. u cijelosti, ništavni pravni poslovi trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Tužiteljica je, nadalje, postupajući u skladu s odredbom čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) u istoj tužbi istakla dva zahtjeva u međusobnoj vezi tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da je onaj istaknut ispred njega neosnovan- eventualna kumulacija. Kako je sud ocijenio neosnovanim zahtjev za utvrđenje ništetnosti oba Ugovora od 25. ožujka 2020. g., kao slijedeće je trebalo ocijeniti osnovanost tužiteljičinog zahtjeva za isplatu dijela kupoprodajne cijene iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine.

U čl. 3. Ugovora o kupoprodaji nekretnine navedeno je, naime, da ugovorne stane suglasno utvrđuju kupoprodajnu cijenu predmetne nekretnine u sveukupnom iznosu od 160.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, a u čl. 4. da je kupac kupoprodajnu cijenu iz čl. 3. isplatio prodavateljicama prilikom potpisa Ugovora, svakoj po 80.000,00 EUR, što prodavateljice potvrđuju potpisom Ugovora.

Kako je Ugovor na snazi odnosno nije utvrđen ništetnim, tužiteljica je, navodeći da joj nije isplaćena kupoprodajna cijena, podredno postavljenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 64.384,57 EUR s pripadajućim kamatama.

Iz iskaza tužiteljice i saslušanog svjedoka DŠ koji su detaljno interpretirani proizlazi, a taj je zaključak sud već i iznio, da je protučinidba za prijenos tužiteljičinog suvlasništva na stanu bilo osnivanje osobne služnosti doživotnog prava stanovanja, a ne isplata dijela kupoprodajne cijene, i da su vrijednosti tih uzajamnih davanja podjednake.

Što se tiče osvrta tuženika pod 1) i 2) na zahtjev tužiteljice za isplatu dijela kupoprodajne cijene za njen suvlasnički dio stana treba navesti da je tuženik pod 1) u svom iskazu naveo da je tuženoj pod 2) isplatio 80.000,00 EUR, a da je tužiteljica je ostala u stanu. Na pitanje suda zašto je u Ugovoru o kupoprodaju napisano da je tuženik pod 1) i jednoj i drugoj suvlasnici isplatio po 80.000,00 EUR odgovorio je da je to napisano zato što je pravo stanovanja koje je osnovano u korist tužiteljice procijenjeno na 80.000,00 EUR i to na prijedlog tužiteljice. Tužena pod 2) potvrdila je u iskazu da je na ime svog suvlasničkog dijela stana od tuženika pod 1) primila iznos kupoprodajne cijene od 80.000,00 EUR s čim da je bila zadovoljna. Na pitanje da li je i tužiteljica trebala biti isplaćena za iznos kupoprodajne cijene njenog dijela stana odgovorila je da je, čitajući Ugovor, shvatila da će ona biti isplaćena, a da će tužiteljica za njen dio od 80.000,00 EUR ostati u stanu, odnosno da će tužiteljica ostati u stanu, a da neće dobiti novce.

Ovakvi iskazi u cijelosti potvrđuju zaključak suda da je tužiteljica za svoj suvlasnički dio stana namirena na način da je tuženik pod 1) na cijelom kupljenom stanu osnovao osobnu služnost doživotnog prava stanovanja u korist tužiteljice, a da isplata u novcu nije ugovorena. Stoga je i podredni tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužiteljica u cijelosti izgubila spor pa je trebalo obvezati na naknadu troškova kojima su bili izloženi tuženici pod 1) i 2).

Prije obračunavanja troška koji pripada tuženicima pod 1) i 2) trebalo je obrazložiti odluku suda kojom se utvrđuje vrijednost premeta spora koju je sud donio na pripremnom ročištu od 23. studenog 2022. g., a budući da je tuženik (pod 1)) u odgovoru na tužbu prigovorio da je tužiteljica u tužbi vrijednost predmeta spora označila očito suviše nisko.

Prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a ako je, u slučaju kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, tužitelj vrijednost predmeta spora naznačio očito suviše nisko tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po prigovoru tuženika ili po službenoj dužnosti, najkasnije na pripremnom ročištu brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti i rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Prema ocjeni ovog suda, vrijednost ½ suvlasničkog dijela stana iz Ugovora koji je predmet glavnog tužbenog zahtjeva ne može predstavljati iznos od 10.001,00 kn odnosno 1.327,36 EUR, već je sud odredio iznos od 100.000,00 kn kao približnu vrijednost dijela nekretnine, smatrajući da je, posebno radi prava na naknadu troškova o čemu i govori citirana odredba čl. 40. st. 3. ZPP-a, za ovaj postupak potrebno odrediti toliku vrijednost predmeta spora koja punomoćnicima određuje za svaku radnju za koju im pripada puni iznos nagrade: nagradu od po 100 bodova.

Stoga, iako je nakon obračunavanja iznosa iz kn u EUR proizašlo da iznos od 100.000,00 kn predstavlja iznos od 13.272,28 EUR za koji je u Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje Tarifa) predviđena nagrada od 250 bodova za svaku radnju za koju odvjetnicima pripada puni iznos nagrade, ocjena je ovog suda da iznos vrijednosti predmeta spora koji je određen na ročištu od 23. studenog 2022. g. koji je odredio visinu nagrade od 100 bodova ne može radi razlike u preračunavanju u EUR (od 0,27 EUR) rezultirati povećanjem visine nagrade od 100 na 250 bodova i to prvenstveno iz razloga što je vrijednost predmeta spora određena baš zato da se odredi pravo na naknadu troškova postupka u visini od 100 bodova po radnji za koju treba priznati puni trošak nagrade, što je i intencija odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a.

Tuženiku pod 1) je, tako, trebalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu i zastupanja na ročištima od 23. studenog 2022. g., 26. ožujka, 11. lipnja i 22. listopada 2024. g. i 4. ožujka i 17. rujna 2025. g. po 100 bodova (ukupno 700 bodova) i trošak sastava podnesaka od 20. travnja 2022. g. 27. listopada 2023. g. i 13. svibnja 2024. g. po 25 bodova (ukupno 75 bodova).

Ukupan broj bodova od 775 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife. Iznos koji se dobije na opisan način (1.550,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i tako dobiti iznos od 1.937,50 EUR koji predstavlja iznos troška kojem je bio izložen tuženik pod 1) u ovom sporu i kako je trebala glasiti odluka o troškovima iz točke III. izreke presude u odnosu na ovog tuženika.

Tuženiku pod 1) nije priznat trošak sastava podnesaka od 7. ožujka 2022. g. i 17. ožujka 2025. g. jer taj trošak, po ocjeni suda, nije bio potreban radi vođenja parnice (odredba čl. 155. st. 1. ZPP-a). Tuženiku pod 1) nije priznat ni trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu jer obveza plaćanja te pristojbe nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici.

Na iznos parničnog troška tuženik pod 1) zatražio je isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tuženiku pod 1) pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Tuženoj pod 2) trebalo je priznati trošak sastava odgovora na tužbu i podneska od 9. siječnja 2025. g. i zastupanja na ročištima od 11. lipnja i 22. listopada 2024. g. i 4. ožujka i 17. rujna 2025. g. po 100 bodova (ukupno 600 bodova).

Ukupan broj bodova od 600 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife. Iznos koji se dobije na opisan način (1.200,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i tako dobiti iznos od 1.500,00 EUR koji predstavlja iznos troška kojem je bila izložena tužena pod 2) u ovom sporu i kako je trebala glasiti odluka o troškovima iz točke III. izreke presude u odnosu na tuženu pod 2).

Tuženoj pod 2) nije priznat trošak sastava podneska od 5. ožujka 2025. g. jer taj trošak, po ocjeni suda, nije bio potreban radi vođenja parnice (odredba čl. 155. st. 1. ZPP-a). Tuženoj pod 2) nije priznat trošak sudske pristojbe jer njen zahtjev u tom dijelu nije bio sastavljen na određeni način, a prema odredbi čl. 164 st. 1. ZPP-a. Ukoliko bi se radilo o pristojbi odgovora na tužbu obveza plaćanja te pristojbe, a kako je već naglašeno, plaća se nakon pravomoćnog okončanja postupka i to prema uspjehu u postupku.

U Splitu, 2. veljače 2026. g.

S U D A C

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).