REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
Zagreb, Turinina 3
Poslovni broj: P-707/2024-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
i
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću, kao sucu pojedincu na prijedlog više sudske savjetnice-specijalistice Ivone Elez, u pravnoj stvari tužiteljice BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanom po punomoćniku Davoru Spreitzeru, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, nakon provedene i zaključene glavne javne rasprave dana 24. studenoga 2025., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Maria Patača i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, temeljem članka 335. st. 4. ZPP-a, 2. veljače 2026.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 17. listopada 2025.
i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 758490 od 28. travnja 2008. koji su zaključili BĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. (OIB: 87939104217) ranije Volksbank d.d. kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (članak 1. i članak 8.) te u dijelu u kojem je korisnik kredita obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 5,90 % godišnje. (članak 2.).
II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.454,82 EUR (slovima: četiri tisuće četiristo pedeset četiri eura i osamdeset dva centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:
- na iznos od 6,14 EUR od 02.01.2009. do isplate,
− na iznos od 19,23 EUR od 02.02.2009. do isplate,
− na iznos od 21,01 EUR od 02.03.2009. do isplate,
− na iznos od 21,90 EUR od 02.04.2009. do isplate,
− na iznos od 19,78 EUR od 02.05.2009. do isplate,
− na iznos od 19,47 EUR od 02.06.2009. do isplate,
− na iznos od 16,13 EUR od 02.07.2009. do isplate,
− na iznos od 13,20 EUR od 02.08.2009. do isplate,
− na iznos od 14,23 EUR od 02.09.2009. do isplate,
− na iznos od 16,40 EUR od 02.10.2009. do isplate,
− na iznos od 18,66 EUR od 02.11.2009. do isplate,
− na iznos od 17,44 EUR od 02.12.2009. do isplate,
− na iznos od 20,26 EUR od 02.01.2010. do isplate,
− na iznos od 22,93 EUR od 02.02.2010. do isplate,
− na iznos od 25,75 EUR od 02.03.2010. do isplate,
− na iznos od 25,01 EUR od 02.04.2010. do isplate,
− na iznos od 29,75 EUR od 02.05.2010. do isplate,
− na iznos od 28,53 EUR od 02.06.2010. do isplate,
− na iznos od 30,91 EUR od 02.07.2010. do isplate,
− na iznos od 44,34 EUR od 02.08.2010. do isplate,
− na iznos od 41,28 EUR od 02.09.2010. do isplate,
- na iznos od 52,74 EUR od 02.10.2010. do isplate,
− na iznos od 46,70 EUR od 02.11.2010. do isplate,
− na iznos od 42,15 EUR od 02.12.2010. do isplate,
− na iznos od 55,98 EUR od 02.01.2011. do isplate,
− na iznos od 64,53 EUR od 02.02.2011. do isplate,
− na iznos od 58,33 EUR od 02.03.2011. do isplate,
− na iznos od 59,24 EUR od 02.04.2011. do isplate,
− na iznos od 54,79 EUR od 02.05.2011. do isplate,
− na iznos od 56,16 EUR od 02.06.2011. do isplate,
− na iznos od 71,30 EUR od 02.07.2011. do isplate,
− na iznos od 73,42 EUR od 02.08.2011. do isplate,
− na iznos od 90,18 EUR od 02.09.2011. do isplate,
− na iznos od 84,10 EUR od 02.10.2011. do isplate,
− na iznos od 74,62 EUR od 02.11.2011. do isplate,
− na iznos od 74,37 EUR od 02.12.2011. do isplate,
- na iznos od 73,34 EUR od 02.01.2012. do isplate,
− na iznos od 76,78 EUR od 02.02.2012. do isplate,
− na iznos od 80,57 EUR od 02.03.2012. do isplate,
− na iznos od 80,68 EUR od 02.04.2012. do isplate,
− na iznos od 78,30 EUR od 02.05.2012. do isplate,
− na iznos od 79,27 EUR od 02.06.2012. do isplate,
− na iznos od 80,69 EUR od 02.07.2012. do isplate,
− na iznos od 79,15 EUR od 02.08.2012. do isplate,
− na iznos od 79,29 EUR od 02.09.2012. do isplate,
− na iznos od 77,87 EUR od 02.10.2012. do isplate,
− na iznos od 75,26 EUR od 02.11.2012. do isplate,
− na iznos od 78,45 EUR od 02.12.2012. do isplate,
− na iznos od 79,60 EUR od 02.01.2013. do isplate,
− na iznos od 79,14 EUR od 02.02.2013. do isplate,
− na iznos od 74,49 EUR od 02.03.2013. do isplate,
− na iznos od 77,71 EUR od 02.04.2013. do isplate,
− na iznos od 78,45 EUR od 02.05.2013. do isplate,
− na iznos od 77,00 EUR od 02.06.2013. do isplate,
− na iznos od 72,71 EUR od 02.07.2013. do isplate,
− na iznos od 70,05 EUR od 02.08.2013. do isplate,
− na iznos od 72,41 EUR od 02.09.2013. do isplate,
− na iznos od 1.402,65 EUR od 22.08.2013. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 02.01.2009. do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 875,00 EUR (slovima: osamsto sedamdeset pet eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR (slovima: dvjesto pedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika 28. travnja 2008., sklopila Ugovor o kreditu broj: 758490, temeljem kojeg je prednik tuženika tužiteljici kao korisniku kreditu odobrio i stavio na raspolaganje kredit u švicarskim francima u iznosu od 21.463,00 CHF. Tužiteljica ističe da je tuženik u unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u članku 2., naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,90% godišnje iskazavši u istom članku ugovora da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Tužiteljica nadalje navodi da je prijevremeno otplatila kredit iz posuđenih sredstava, s obzirom da su kamate na koje nije pristala znatno porasle te su općenito mjesečni anuiteti bili znatno veći od dogovorenih.
2. Nadalje, tužiteljica ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja P-1410/12, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Revt-249/14 od 9. travnja 2015., presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. Također, tužiteljica ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Rev-2221/2018 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koje navodi da su donesene u odnosu na pravnog prednika tuženika i to Volksbank d.d. i Sperbank d.d.
3. Tužiteljica je navela da kao korisnik kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom bez koje nije moguće utvrditi visinu iznosa koji tuženik mora vratiti, dok tuženik raspolaže svom potrebnom dokumentacijom za izračun visine više preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga podnosi stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b ZPP pa predlaže da sud donese rješenje kojim će tuženiku naložiti da tužiteljici preda cjelokupnu dokumentaciju i sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine koja je predmetom ovog postupka. Predlaže da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da tužiteljici isplati iznos koji će ista odrediti nakon što se provede knjigovodstveno-financijsko vještačenje i izvedu dokazi uvidom u cjelokupnu dokumentaciju i sve potrebne podatke, sa zateznim kamatama na svaki iznos kredita uz nadoknadu parničnih troškova tužiteljici. Nakon što je tuženik dostavio traženu dokumentaciju, tužiteljica je podneskom od 17. listopada 2025., specificirala tužbeni zahtjev i predložila da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 5,90% godišnje. Također, tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će se tuženiku naložiti da tužiteljici isplati novčanu tražbinu u iznosu od 4.454,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose uz naknadu troškova parničnog postupka.
4. Sud je navedenu preinaku dopustio sukladno članku 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; u daljnjem tekstu: ZPP) jer je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.
5. Rješenjem ovog suda poslovnog broja P-1296/2023 od 22. ožujka 2024., točkom I. izreke utvrđeno je da je nastupio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, budući je pravni prednik tuženika Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, pripojen Hrvatskoj poštanski banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 slijedom čega je prestao postojati brisanjem iz sudskog registra. Točkom II. i III. izreke citiranog rješenja postupak je nastavljen sa Hrvatskom poštanskom bankom d.d. Citirano rješenje postalo je pravomoćno 19. travnja 2024.
6. Rješenjem ovog suda poslovnog broja P-707/2024 od 9. prosinca 2024., pozvan je tuženik podnijeti odgovor na tužbu u roku od 30 dana. Citirano rješenje tuženik je primio 24. siječnja 2025., međutim tuženik nije podnio odgovor na tužbu niti je tijekom postupka osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.
7. Tijekom postupka sud je proveo dokaz čitanjem i uvidom u: presliku Izvatka iz sudskog registra (list 5-16), presliku Ugovora o kreditu zaključenog između Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9 i BĐ, [adresa] od 28. travnja 2008. (list 18-25), presliku Izračuna prijevremene otplate za kredit broj:
758490 (list 26-27), presliku dopisa od 14. lipnja 2023. (list 58), presliku kartice prometa po kreditu broj: 758490 korisnika BĐ (list 89-95), presliku Otplatne tablice po kreditu (list 96-97).
8. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu članka 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.
9. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužiteljice kao korisnika kredita prema pravnom tuženika kao kreditoru, radi isplate iznosa koje je tužiteljica preplatila uslijed promjene tečaja švicarskog franka za koju je valutu vezana obveza iz navedenog ugovora te radi isplate iznosa temeljem preplaćenog iznosa po osnovi odredbe o promjenjivosti kamatne stope.
10. Budući tuženik nije podnio odgovor na tužbu te tijekom postupka nije osporio osnovanost ni visinu tužbenog zahtjeva, između stranaka postupka nema spornih činjeničnih ni pravnih pitanja.
11. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je pravni prednika tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naime, navedeno je suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/07) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno člancima 96. i 97. ZZP/07.
12. Člankom 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavak 1. ZPP) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužiteljice i pravnog prednika tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.
13. U odnosu na okolnosti informiranja tužiteljice, sud je između ostale dokumentacije koja prileži spisu izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu zaključenog između Volksbank d.d., [adresa] i [adresa], 43284 [adresa] od 28. travnja 2008. (list 18-25). Uvidom u navedeni Ugovor utvrđeno je da je člankom 1. određeno da Kreditor odobrava i stavlja Korisniku kredita na raspolaganje kreditu u iznosu od CHF 21.463,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Člankom 2. ugovoreno je plaćanje redovne kamate od 5,90% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Nadalje, člankom 3. određeno je da je namjena kredita kupnja vozila, člankom 4. određeno je da se kredit ugovora u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, dok je člankom 5. određeno da je rok otplate 84 mjeseca. Člankom 8. određeno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 312,52 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća te da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počevši od 1. lipnja 2008.
14. Člankom 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007, 125/2007; dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je isti namijenjen kupnji vozila. Tužiteljica je predmetni ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Teret dokaza da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila u svrhu koja je namijenjena njezinom zanimanju, odnosno njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku. Naime, tuženik tijekom postupka nije iznosio navode u tom pravcu niti dokazao da bi se predmetno vozilo koristilo u poslovne svrhe. U slučaju da je tuženik smatrao da je tužiteljica kupila vozilo radi korištenja istog u poslovne svrhe, imao je mogućnost sukladno članku 11.4. predmetnog ugovora o kreditu otkazati ugovor. Tuženik nije otkazao predmetni ugovor o kreditu, što ukazuje na zaključak da je tužiteljica u skladu s ugovornim odredbama vozilo koristila u osobne svrhe.
15. Člankom 74. stavak 1. ZZP, propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: – odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalnu godišnju kamatnu stopu za zajam i nominalnu godišnju kamatnu stopu za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.
16. Članak 96. stavak 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, stavkom 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 102. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
17. Također, u konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 28. travnja 2008. Člankom 269. stavak 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. istog članka propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema članku 272. stavak 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema članku 270. stavak 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
18. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužiteljica kao potrošač u smislu članka 3. točka 1. ZZP s pravnim prednikom tuženika, kao trgovcem, zaključila naprijed navedeni Ugovor o kreditu broj: 758490 od 28. travnja 2008. radi kupnje motornog vozila. Nadalje je utvrđeno da je u tom ugovoru ugovoren kredit u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.
19. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:
''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?
U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''
20. Ukazuje se na članak 12. ZPP, koji određuje da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. To u konkretnom slučaju znači da pitanje ništetnosti članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF, kao i članka 8. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF te članka 2. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete, sud može raspraviti kao prethodno pitanje.
21. Zakon o obveznim odnosima, koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u članku 328. određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
22. Slijedom navedenoga, tužiteljica može tražiti da se pitanje ništetnosti članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF, članka 8. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF predmetnog Ugovora o kreditu te članka 2. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje.
23. Iz provedenih dokaza u ovom postupku, a imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (članak 1. i članak 8. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF predmetnog Ugovora o kreditu), kao i odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (članak 2. predmetnog ugovora o kreditu).
24. Nadalje, iz provedenog postupka proizlazi da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s pravnim prednikom tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužiteljici prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan.
25. Naime, predmetni Ugovor o kreditu unaprijed je sastavljen prema obrascu pravnog prednika tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Pravni prednik tuženika je bio dužan informirati tužiteljicu o valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, a što pravni prednik tuženika nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje pravnog prednika tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako pravni prednik tuženika nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da pravni prednik tuženika kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužiteljica mora vratiti tuženiku.
26. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to članak 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF i članak 8., u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF predmetnog Ugovora o kreditu. Polazeći od navedenoga, sporne su ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.
27. U odnosu na članak 2. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu valja reći sljedeće. Predmetni sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora pravnog prednika tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (članak 96. stavak 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva u smislu članaka 269. stavak 2. i članka 272. stavak 1. ZOO. U članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (tuženika), ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, a niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, čime je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužiteljici je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istoj kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Naime, tužiteljici je trebalo omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje pravnog prednika tuženika suprotno članku 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužiteljica mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetna. Polazeći od navedenoga, sporna je ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te stoga predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.
28. Prema članku 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, člankom 323. stavak 2. ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, pravni prednika tuženika je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila pravnom predniku tuženika po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Također, u konkretnom slučaju, pravni prednik tuženika je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, tuženik je u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu članka 1111. stavak 1. ZOO.
29. Visina tužbenog zahtjeva nije sporna, slijedom čega u predmetu nije provedeno financijsko vještačenje. Nesporno je da je tužiteljica zbog razlike u tečaju CHF i promjene stope redovne kamate na temelju ništetnih ugovornih odredbi preplatila pravnom predniku tuženika po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 4.454,82 EUR. Također, na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pravnog prednika tuženiku, a na temelju članka 1115. ZOO, imajući u vidu da pravni prednik tuženika nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju članka. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/22).
30. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem članka 154. stavka 1. ZPP i članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, 107/2025: dalje Tarifa).
31. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, (Tbr. 7. točka 1. Tarife), iznos od 100,00 EUR za pristup na ročište od 15. listopada 2025. (Tbr. 9. točka 2. Tarife), iznos od 200,00 EUR za sastav podneska od 17. listopada 2025. (Tbr. 8. točka 1. Tarife), iznos od 200,00 EUR za pristup na ročište od 24. studenoga 2025. (Tbr. 9. točka 1. Tarife), dakle ukupan iznos od 700,00 EUR na koji je iznos u smislu Tbr. 46. Tarife obračunat porez na dodanu vrijednost u iznosu od 175,00 EUR. Slijedom navedenoga, ukupno priznati troškovi tužiteljice iznose 875,00 EUR. Na trošak parničnog postupka tužiteljici je dosuđena i pripadajuća zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja presude do isplate u smislu članka 151. stavak 3. ZPP te je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.
32. Sud tužiteljici nije priznao trošak za pristup na ročište od 15. listopada 2025., koji visinom prelazi dosuđeni iznos od 100,00 EUR uz PDV od 25,00 EUR, budući se na navedenom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Također, sud tužiteljici nije priznao iznos od 100,00 EUR uz PDV od 25,00 EUR na ime troška pristupa na ročište za objavu presude, budući se prema ocjeni ovog suda ne radi o potrebnom trošku za vođenje postupka te je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.
33. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu, 2. veljače 2026.
SUDAC:
Berislav Zaninović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).
DNA:
- tužitelju po punomoćniku
- tuženiku
