REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-661/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA ZBOG OGLUHE

Općinski sud u Sesvetama po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Patriciji Đurić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi isplate, 02. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3672813 od 15. rujna 2006. godine sklopljenog između tužitelja BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 493,14 EUR sa zateznim kamatama koje teku počevši od 21.9.2006. do 31.12.2007. po stopi propisanoj sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi sukladno čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 214,04 Eur sa zateznim kamatama koje teku od 02. veljače 2026. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO - koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu navodi kako je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 029-50-3672813 od 15. rujna 2006. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).Kredit je ugovoren na iznos od 24.091,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Kreditora na dan isplate kredita te je ugovorena naknada za trošak obrade kredita. Kredit je otplaćen u cijelosti 27. prosinca 2010. godine.Tužitelj ovom tužbom potražuje preplaćeni iznos temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojom je nezakonito ugovorena naknada plaćena temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu. Tužitelj tvrdi da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu – o naknadi koja se naplaćuje prije korištenja kredita (tzv. ulazna naknada) - jer je protivna prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog tužitelj deklaratornim zahtjevom predlaže sudu utvrditi da je potonja odredba ništetna. Ugovornom odredbom sadržanom u čl. 3. Ugovora o kreditu propisano je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada u iznosu od 3,30% iznosa kredita, te je tužitelju s te osnove naplaćeno 493,14 EUR (3.715,55 HRK). Nastavno na predmetnu odredbu, tužitelj ističe kako je Sud EU presudom od 3. rujna 2020. u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 odlučio • Nekamatni troškovi kredita koji su u okvirima maksimalne efektivne kamatne stope su podložni ispitivanju poštenosti na temelju Direktive 93/13. • Troškove koji ne čine glavnicu i kamate nacionalni sud mora provjeriti u smislu čine li oni stvarnu uslugu i jesu li ti troškovi transparentno ugovoreni, a to znači da nije dovoljno da su gramatički razumljivi, nego moraju sadržavati i jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju. • Ulazna naknada za obradu kredita primjerena je samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. • Nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu. • Nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju u čl. 3. Ugovora o kreditu propisano je da se naknada plaća prilikom prvog korištenja kredita. Iz navedene odredbe ne proizlazi objašnjenje na koju se konkretnu uslugu odnosno usluge navedena naknadna odnosi što znači da je određena na način koji nije transparentan te nisu jasni ekonomski kriteriji zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju. Sukladno navedenom, ulazna naknada nije ugovorena kao primjerena jer ne sadrži prirodu troška niti uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu. Tužitelj smatra da ista nije niti proporcionalna u odnosu na uslugu koja je pružena, a niti je proporcionalna u odnosu na iznos kredita. Ugovorna odredba kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za odobrenje ili obradu kredita odnosno ulazne naknade je nepoštena i ništetna jer se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, ista je unaprijed sastavljena prema standardiziranom tipskom ugovoru tuženika, a ista je stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača te je u suprotnosti s načelom dobre vjere. Cilj zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi je uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca u slučajevima kad je ona na štetu potrošača znatno narušena unošenjem u ugovor nepoštene ugovorne odredbe, a što se i dogodilo u konkretnom slučaju. Ulazna naknada je naplaćena bez dogovora s potrošačem, ovdje tužiteljem, i bez ikakvog kriterija vezanog uz stvarni trošak, a osim što u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji, nije naveden niti razlog zašto iznosi upravo 3,30% od iznosa kredita. Naknada je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i potrošač nije mogao utjecati na predmetnu odredbu, odnosno o njoj se nije pregovaralo. Također, ako potrošač ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi, ne bi ni mogao ugovoriti predmetni kredit. Razvidno je da predmetni ugovor sadrži standardne odredbe. Stoga, tužitelj smatra kako je sukladno odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima predmetni Ugovor o kreditu formularni odnosno tipski jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. Na taj način opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i odredba iz samog Ugovora. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama akata banke, nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, dio odredbe čl. 10. predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP) koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna. Isto potvrđuje brojna sudska praksa županijskih sudova te Vrhovnog suda Republike Hrvatske koju tužitelj dostavlja u prilogu. U čl. 1021. ZOO (NN 35/05) koji se ima primijeniti na ovaj ugovorni odnos, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u odredbe Ugovora o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021. ZOO, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO-a. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024., kojom je odbio reviziju tuženika, zauzima sljedeće stajalište: „Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što su u ovom predmetu sudovi raspravili. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih) niti je o plaćanju iste mogao pregovarati.“ Usluge koje je Kreditor eventualno pružio potrošaču u obliku protučinidbe za ulaznu naknadu ne proizlaze iz ugovornih odredbi, a osim navedenog, visina ulazne naknade stavljena na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja kreditom očito je ugovorena kao postotak od iznosa kredita iz čega proizlazi da se ista ne odnosi na neku konkretnu uslugu banke ili službenika. Naime, neovisno radi li se o kreditu od 10.000,00 ili 20.000,00 EUR, administrativna procedura je ista pa bi i neki transparentno ugovoreni troškovi u tom slučaju bili jednaki. Tužitelj predlaže da se sasluša na okolnost je li mu prije ili tijekom sklapanja ugovora učinjeno razumljivo i jasno što znači ulazna naknada, koje usluge kreditora ona obuhvaća, koji su ekonomski kriteriji zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju te je li tužitelj kao potrošač imao mogućnost utjecati na navedenu odredbu ili o njoj pregovarati. Također, ukoliko tuženik ospori visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj predlaže provođenje financijskog vještačenja na temelju dokumentacije na okolnosti utvrđenja iznosa nezakonito naplaćene ulazne naknade za predmetni kredit te datuma njezina plaćanja. Tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kojim se ugovara naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. Tužitelj traži da mu tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO (povrat u prijašnje stanje) uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove (čl. 211. – 216. ZOO), te posljedično tome da isplati tužitelju sve iznose koji su plaćeni zbog nepoštenih ugovornih odredbi, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana plaćanja naknade do isplate. Zahtjev za naknadu štete u slučaju djelomične ništetnosti Podredno, ako bi sud smatrao da nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove, tužitelj zahtijeva isplatu s osnove naknade štete te tvrdi da postoji i krivnja tuženika u smislu čl. 323. st. 2. ZOO, a time i odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio. Za tužitelja je šteta, u smislu čl. 1046. ZOO-a, umanjenje njegove imovine u visini iznosa koje je preplatio tuženiku na temelju ništetnih odredbi, pa temeljem čl. 1085. ZOO-a tužitelj potražuje štetu u novčanom iznosu i to u opsegu određenom čl. 1089. i 1090. ZOO. Slijedom toga, tužitelj s obje pravne osnove potražuje preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s tim da u ovome slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja naknade do isplate. Tužitelj je zbog nepoštene odredbe ugovora o tzv. ulaznoj naknadi ukupno preplatio iznos od 493,14 EUR. Ukoliko tuženik ospori visinu tužbenog zahtjeva, te tijek zateznih kamata a kako to tužitelj specificira u tužbenom zahtjevu, predlaže se da sud provede dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku kojeg će odrediti sud.

2. Tuženik nije u roku od 30 dana određenom od strane suda za podnošenje odgovora na tužbu podnio odgovor na tužbu, a koja joj je dostavljena sukladno čl. 143. st. 2. ZPP-a 23. lipnja 2025.

3. Kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti sa dokazima koje je podnio tužitelj (Preslika Ugovora o kreditu od 15.9.2006., Potvrda banke o naplaćenoj naknadi od 13.1.2025.) niti sa činjenicama koje su opće poznate, a isto tako ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je temeljem čl. 331. b st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), valjalo donijeti presudu zbog ogluhe i odlučiti kao u izreci ove presude.

4. Tužitelju koji je u cijelosti ostvario uspjeh u sporu pripada pravo na naknadu troška postupka sukladno čl. 154. st.. 1. ZPP-a i to trošak sastava tužbe sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 150,00 Eur što uvećano za PDV 25% te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 Eur iznosi 214,04 Eur.

5. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Sesvetama 02. veljače 2026.

Sudac:

Iva Raos

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. (čl. 353. st. 2. ZPP-a).

DNA:

- tužitelju po pun

- tuženiku