REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-878/2024-30

(ranije spis br. P-588/2023)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Vesni Vignjević Žak, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda Vesne Vignjević Žak i Boška Žaka, sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku Odvjetničkog društva Žurić i Partneri, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 17. prosinca 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 02. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 87931/05 sklopljenog 08.09.2005. godine, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Slavke Marković pod brojem OU-507/05 dana 08.09.2005. godine, sklopljenog između tužiteljice OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao pravni slijednik HVB Splitske banke d.d. i Societe Generale – Splitska banka d.d. [adresa], OIB: 69326397242 i to u dijelu pod točkama 2. i 10., tog Ugovora, vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u valuti CHF.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d. OIB:52508873833 Split, Domovinskog rata 61, da tužiteljici OV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva Broj: 87931/05 od 08.09.2005. godine iznos o 5.226,02 Eura (slovima: (ranije spis br. P-588/2023)

pettisućadvjestodvadesetšesteura i dvacenta) sa zateznom kamatom na iznos od 4.323,26 Eura, tekućom od 01. listopada 2015. godine, pa sve do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine, pa do isplate prema stopi određenoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

III. Tuženik je dužan nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.150,00 Eura, sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od 02. veljače 2026. godine, pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan dio deklaratornog zahtjeva tužiteljice, preko onog usvojenog točkom I., izreke ove presude, a odbija se i dio sporednog kondemnatornog zahtjeva tužiteljice u vezi zatražene zatezne kamate preko iznosa zatezne kamate dosuđene točkom II., izreke ove presude.

V. Odbija se kao neosnovan dio sporednog zahtjeva tužiteljice u vezi naknade parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.150,00 Eura, do zatraženog iznosa od 2.249,54 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 99,54 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos od dana 02. veljače 2026. godine, pa sve do isplate.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika istaknut radi prijeboja u vezi utvrđenja postojanja novčane tražbine tuženika u iznosu od 442,38 Eura, uvećanog za zateznu kamatu na taj iznos, počevši od 27. siječnja 2016. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podneskom od 06. lipnja 2023. godine, podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti određenih ugovornih odredaba, ali i radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu (sklopljenog u valuti CHF).

2. U historijatu tužbe, tužiteljica je navela da je kao korisnica kredita, sklopila dana 08. rujna 2005. godine, s prednikom tuženika (HVB Splitskom bankom d.d. Split, Poslovnica Bjelovar) Ugovor o kreditu broj 87931/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor) za iznos kredita od 51.850,00 CHF kunske protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita sa nominalnom kamatnom stopom od 4,89 % godišnje, promjenjivom, na rok otplate od 240 mjeseci.

3. Tužiteljica tvrdi kako su čl. 11. Ugovora, tužiteljica i pravni prednik tuženika ugovorili redovnu kamatnu stopu - promjenjivu, a utvrđuje se (ovdje se misli na donošenje odluke o promjeni kamatne stope – opaska suca) Odlukom kreditora, pri čemu se kreditor obvezao u slučaju izmjene redovne kamatne stope, pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta za otplatu kredita, dok je člankom 10. otplata kredita, bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta (dospjeli (ranije spis br. P-588/2023)

obrok glavnog duga / otplatna kvota i kamata) i to u mjesečnim anuitetima od 340,86 CHF (ovdje je došlo do očite omaške u pisanju ugovorenog anuiteta, koji je zapravo iznosio 344,19 Eura – opaska suca), time da je točkom d) tog članka 10., bilo ugovoreno kako su mjesečni anuiteti izraženi u CHF - valuti Ugovora i kako se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora, na dan dospijeća.

4. Tužiteljica je pored toga, istakla kako je sa pravnim prednikom tuženika, Societe Generale – Splitskom bankom d.d. Split, zaključila dana 26. siječnja 2016. godine, Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu broj 87931/05 (u daljnjem tekstu: Dodatak), temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te je došlo do konverzije kredita, radi promjene valute CHF u Euro, a dodala je i da je taj kredit u cijelosti bio otplaćen dana 15. veljače 2018. godine, prema Potvrdi Splitske banke d.d. Split o konačnoj otplati kredita, datiranoj sa 08. veljače 2018. godine (nebitna je činjenica, ako je navedena banka izdala potvrdu dana 08. veljače 2018. godine, kako je moguće da se u toj potvrdi od 08. veljače 2018. godine, tvrdi la da je sporni kredit otplaćen dana 15. veljače 2018. godine – opaska suca).

5. Prilikom sklapanja Ugovora, tužiteljici, po njezinoj tvrdnji, nitko od ovlaštenih osoba pravnog prednika tuženika, nije objasnio pojmove oko valutne klauzule u ugovoru, dok je navedeni Ugovor, koji je sklopljen u bjelovarskoj poslovnici navedene banke, pravni prednik tuženika sastavio, te je isti dostavljen javnom bilježniku Slavki Marković radi solemnizacije, no tužiteljica ugovor nije niti dobila radi proučavanja i analize, te eventualno da zatraži stručnu pomoć ukoliko bi joj pojedini pojmovi iz ugovora bili nejasni, a posebno joj nitko nije objasnio pojmove i rizike koji proizlaze iz promjena tečaja CHF. O pojedinim odredbama Ugovora, a pogotovo u dijelu u kojem je utvrđena valutna klauzula nije se pojedinačno pregovaralo, a isto tako nisu naznačeni niti parametri ili mjerila po kojima bi tužiteljica bila upoznata sa rizikom sklapanja Ugovora u kreditu sa valutnom klauzulom u CHF.

6. Zbog svega navedenog su po tužiteljici, odredbe navedenog Ugovora i to u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu CHF nerazumljive, nepoštene i tužiteljicu stavljaju u neravnopravan položaj, te je po tužiteljici došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a koje ponašanje tuženika je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu kod Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž-6632/2017-10.

7. Tužiteljica je u historijatu tužbe naglasila da je u svojoj odluci pod brojem Rev- 221/18, Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) u cijelosti prihvatio odluku VTS, broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je bila potvrđena presuda TSZ broj P-1410/2012 od 4. srpnja 2013. godine, a kojom je utvrđeno da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) jer potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima kako bi mogli razumjeti sporne odredbe, a što je suprotno savjesnosti i poštenju, te je to izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka Ugovora. Donošenjem presude VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, nesporno je utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka (između ostalih (ranije spis br. P-588/2023)

i tužena) u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno u tzv. "Slučaju franak", postupalo nepošteno kada su u potrošačkim ugovorima o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbu su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne, jer su Banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženika – trgovca, tužiteljica kao korisnica kredita, ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru (nije tuženik nikakav kreditor u ovom slučaju, ali je navedeni pravni prednik tuženika bio kreditor tužiteljice – opaska suca) za isplatom – vraćanjem (restitucijom), svega onog što je tuženik više primio (nije tuženik baš bilo što primio u ovom slučaju temeljem Ugovora, ali je primio navedeni pravni prednik tuženika - opaska suca) na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak.

9. S obzirom na gore navedene odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a vezano za ugovaranje nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba o glavnici kredita vezanoj za valutu švicarski franak, banke su dužne svojim klijentima, a kreditnim dužnicima, vratiti sve ono što je na ime ugovorene, a ništetne valutne klauzule više plaćeno, a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze na dan sklapanja Ugovora, odnosno uzimajući tečaj CHF na dan zaključenja Ugovora i na dan plaćanja pojedine rate kredita, pa slijedom toga tužiteljica OV, ima pravni interes podnijeti ovu tužbu protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. za preplaćene iznose valutne razlike.

10. Prije podnošenja ove tužbe, a kako bi se tužbeni zahtjev uopće mogao postaviti tužiteljica je po ovlaštenom knjigovodstvenom uredu – financijske struke, zatražila izračun za pretplatu nastalu u tečajnoj razlici, pa je tako došla do matematičkog izračuna razlike tečaja do iznosa od 4.385,03 Eura / 33.039,07 kina, kao iznosa glavnog duga, te je stoga predložila da joj tuženik isplati taj iznos sa zateznom kamatom na svaki preplaćeni iznos.

11. Podneskom od 20. rujna 2023. godine, tužiteljica se očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu, osporivši opravdanost razloga, zbog kojih je tuženik osporavao tužbeni zahtjev tužiteljice, a podneskom od 28. studenog 2025. godine, tužiteljica je nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovoj parnici, visinu svog novčanog zahtjeva uskladila sa matematičkim izračunom vještaka, predloživši da joj tuženik isplati ukupan iznos od 4.323,26 Eura, sa zateznom kamatom na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate do isplate.

12. U pisanom odgovoru na tužbu (list 80-93 spisa), tuženik je u cijelosti osporio istaknuti tužbeni zahtjev tužiteljice iz više razloga, predloživši da se tužbeni zahtjev odbije, kao neosnovan.

13. Naime, tuženik je priznao sklapanje navedenog Ugovora, te nije prigovarao svojoj pasivnoj legitimaciji, odnosno iznesenoj činjenici da je tuženik, pravni sljednik (ranije spis br. P-588/2023)

kreditora tužiteljice. Međutim, po tuženiku je bilo sporno jesu li pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne.

14. Tuženik je konkretno osporio tužbeni zahtjev tužiteljice:

- jer smatra da zastarjela njezina novčana tražbina,

- jer smatra da se utvrđenja iz "Parnice Potrošač", ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, obzirom da je u toj parnici pred TSZ, utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita. Čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li ta utvrđenja primjenjiva u ovom slučaju i ukoliko jesu, na koji su način primjenjiva,

- jer smatra da je sklapanjem Dodatka došlo do izmjene odredaba Ugovora u skladu sa ZIDZPK/2015, zbog čega tužiteljica nema više prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem Ugovora,

- jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega ta odredba Ugovora, po tuženiku uopće ne može biti predmetom ocjene nepoštenosti, a ujedno ta odredba Ugovora u vezi valute kredita ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača,

- jer smatra da niti visina tužbenog zahtjeva nije točna i da ju je nedopušteno utvrđivati izvan sudskog postupka na temelju nekakvog vještačkog nalaza, izvan parnice .

15. Pored toga, tuženik je u odgovoru na tužbu, bez isticanja konkretnog protutužbenog zahtjeva ili barem prigovora radi prebijanja, samo predložio da sud "uzme u obzir i tzv. negativne razlike" (ma što god za odvjetnika tuženika značio taj termin "uzimanja u obzir", bez isticanja protutužbenog zahtjeva u ovome predmetu ili podnošenja tuženikovog u novčanom smislu određenog prigovora radi), obzirom da je tijekom otplate kredita, tužiteljica neke anuitete plaćala po tečaju manjem od onoga početnog (pozvavši se u tom kontekstu na sudsku praksu koja je već davno napuštena i od strane samog Županijskog suda u Bjelovaru, iz odluke tog drugostupanjskog suda pod brojem Gž-911/2021 – opaska suca).

16. Podneskom od 25. kolovoza 2023. godine, kojeg je dostavio istoga dana ovome sudu, kad i odgovor na tužbu, ali nekih sat vremena kasnije, tuženik je istakao uvjetni prigovor radi prebijanja svoje novčane tražbine sa tužiteljičinom i to samo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice. Naime, tuženik je naveo da je sporazumom o korištenju preplate utvrđena preplata tužiteljice po osnovi Ugovora o kreditu i to u iznosu od 3.333,13 kuna, a koji iznos je prema sklopljenom sporazumu stranaka Dodatka, banka koristila tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način zapravo isplatila, tužiteljici utvrđeni iznos preplate. Kako je tuženik na opisani način u korist tužiteljice već isplatio iznos preplate po Ugovoru, koja preplata je utvrđena u postupku konverzije kredita u valutu Eura, te bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa po Ugovoru, tužiteljica bila u dva navrata namirena za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom osnovanim, tuženik je istako prigovor radi prebijanja po kojem je predložio da se utvrdi postojanje njegove tražbine u iznosu od 442,38 Eura / 3.333,13 kuna sa zateznom kamatom na taj iznos od 27. siječnja 2016. godine, pa do isplate, ali i da se donese konstitutivna odluka o prijeboju uzajamnih novčanih potraživanja stranaka.

(ranije spis br. P-588/2023)

17. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u otplatne planove u vezi spornog kredita (list 8-22), Dodatak (list 23-26, 28-30), izvadak iz knjige položenih ugovora za nekretninu iz [broj poduloška] / zk. uložak: [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 13.01.2016.g. (list 27), preliminarni matematički izračun tečajnih razlika tvrtke Nota j.d.o.o., na temelju kojeg je tužiteljica u tužbi istakla visinu svog novčanog zahtjeva (list 32-40, 43-52), potvrda Splitske banke d.d. Split od 08.02.2018.g., vezano za podmirenje cijelog duga po Ugovoru (list 41 spisa), račun tvrtke Nota j.d.o.o. od 31.05.2023.g. (list 53), povijesni izvadak iz sudskog registra za Splitsku banku d.d. Split (list 54-58), Ugovor (list 59-65), potvrdu javne bilježnice Slavke Marković o solemnizaciji Ugovora broj OU-507/05 od 08.09.2005.g. (list 67), izvod iz sudskog registra za OTP banku d.d. Split (list 75), sudsku praksu na koju se tuženik pozvao (list 94-178,199-235, saslušanjem tužiteljice (list 243-246) u svojstvu stranke, te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 249-251), uvidom u Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 26.01.2016.g. (list 253), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 08.09.2025.g. (list 259-269).

18. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

19. Konačni tužbeni zahtjev tužiteljice je ocijenjen djelomično osnovanim.

20. Među strankama nije bilo sporno:

- da je tužiteljica sa pravnim prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. Split, sklopila Ugovor, (list 59-65 spisa), kojim je ta banka u svojstvu prednika tuženika i kreditora odobrila i stavila na raspolaganje tužiteljici iznos od 51.850,00 CHF, obračunatih prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora (HVB Splitske banke d.d. Split), važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita na 240 mjeseci, te u svrhu ugovorene namjene kredita, za adaptaciju. Nije bilo sporno niti da je Ugovorom bila ugovorena nominalna kamatna stopa od 4,89% godišnje, a efektivna kamatna stopa od 5,14%,

- da je tužiteljica sa drugim pravnim prednikom tuženika, Societe generale – Splitskom bankom d.d. Split, dana 26. siječnja 2015. godine, sklopila Dodatak (list 23 - 25), kojim je došlo do konverzije kredita u valutu Eura iz valute CHF,

- da je dana 04. ožujka 2016. godine, sklopljen između tužitelja i navedenog prednika tuženika (Societe generale – Splitskom bankom d.d. Split), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 26.01.2016.g. (list 253), a kojim je utvrđeno postojanje preplate u iznosu od 3.333,13 kuna, te kojim je dogovoreno da će se taj iznos iskoristiti za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ dijela budućih anuiteta, sve dok se ta preplata u potpunosti ne iskoristi ,

- da je tužiteljica, znatno prije pokretanja ove parnice, još tijekom 2018. godine, podmirila sve obveze u vezi Ugovora i Dodatka.

21. Između stranaka je bilo sporno je li novčana tražbina tužiteljice zastarjela, da li se utvrđenja iz parnice "Potrošač", vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ), mogu primijeniti na ovaj parnični postupak, a u tom kontekstu i da li je od značaja za razrješenje predmeta spora što je valutna klauzula bila legitimni termin u smislu ZOO, te nije postojala zakonska zapreka za sklapanje potrošačkih ugovora sa valutnom klauzulom, već je tako nešto bilo zakonski dopušteno. Također, sporno je bilo između stranaka da li zbog samog sklapanja Dodatka, te posljedica (ranije spis br. P-588/2023)

sklapanja tog dodatka početnom Ugovoru, tužiteljica uopće može potraživati ikakvu isplatu novčanog iznosa po osnovi preplate temeljem Ugovora. Napokon, sporna je bila i visina tužbenog zahtjeva, te da li je u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, osnovan i tuženikov prigovor koji je bio istaknut radi prijeboja novčanih tražbina stranaka.

22. Prema tome, imajući u vidu navedene okolnosti slučaja, bilo je očito da je predmet ove parnice uz deklaratorni zahtjev tužiteljice u vezi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora, novčano potraživanje tužiteljice u vezi preplate, zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule (CHF).

23. Dakle, kako je to već istaknuto, između ostalog je bilo sporno, mogu li se na ovaj predmet primijeniti pravna utvrđenja iz presude TSZ donesene u parničnom predmetu broj P-1401/2012, ali i iz drugostupanjske odluka VTS broj Pž-6632/17, te jesu li navedeni pravni prednici tuženika – banke, s kojima je tužiteljica sklopila Ugovor i navedeni Dodatak, temeljem ništetnih odredaba Ugovora, dakle primjenom ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, neosnovano ostvarili korist u visini razlike iznosa koje je tužiteljica uplaćivala predniku tuženika - HVB Splitskoj banci d.d. Split , a koji iznosi su inače bili veći od onih novčanih iznosa koje bi tužiteljica platila navedenoj banci (predniku tuženika), prema mjesečnom anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost švicarskog franaka u odnosu na hrvatsku kunu na dan isplate kredita.

24. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje u svojstvu svjedoka nekih osobnih bankara, odnosno nekih bivših zaposlenika svojih pravnih prednika HVB Splitske banke d.d. Split, Poslovnice Bjelovar ili primjerice Societe Generale – Splitske banke d.d. Split (sa kojom potonjom bankom je tužitelj sklopio Dodatak), da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužiteljica eventualno bila upozorena na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora u valuti CHF, ali i da bi tužiteljici uopće bili pojašnjeni potencijalni rizici od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužiteljice.

25. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, posredstvom predmetnog suca, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno navedene drugostupanjske oduke VTS (broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine), a kojom je u bitnome potvrđena ta prvostupanjska presuda, kojom su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP vezano za ništetnost valutne klauzule CHF, a okolnost da tuženik u ovom slučaju doduše indirektno smatra navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije kredita u valutu Eura, koja je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, te da su svi iznosi koje je tužiteljica platila po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, praktički uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za nam irenje Euro kredita, nije od bitnog značaja za donošenje odluke u ovome predmetu.

(ranije spis br. P-588/2023)

26. Također, za osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, po uvjerenju ovoga suda, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak, te da je tom prilikom tužiteljica svojevoljno prihvatila tuženikov matematički izračun konverzije kredita (što tuženik pogrešno smatra po uvjerenju ovoga suda), imajući u vidu i to samo između ostalog, da je taj izračun konverzije izvršen, prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog suda - VTS, bilo potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je HVB Splitska banka d.d. Split, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, a također imajući u vidu i rezultate provedenog predmetnog financijskog vještačenja, prilikom kojeg je vještak sukladno određenom mu predmetu vještačenja, izračunao efekt konverzije kredita, dakle ukalkulirao u svoj matematički izračun visine preplaćene tražbine tužiteljice i visinu preplate utvrđene po tuženiku prilikom matematičkog izračuna konverzije kredita, prebivši taj iznos sa svotom obračunate – kapitalizirane zatezne kamate u pogledu dospjelog novčanog potraživanja tužiteljice, računajući od dana dospijeća svih pojedinih mjesečnih iznosa, pa sve do dana izvršene konverzije. Pored toga, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodataka, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužiteljice, da u ovoj pravnoj situaciji potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.

27. Ovaj sud je svjestan da postoje i druge odluke tog najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima, međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća dio obrazloženja sadržaja odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine jer se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji i nižestupanjski sudovi trebaju opredijeliti u ovom slučaju po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu, odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu VSRH po tom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima istoga spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske.

28. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao prednik tuženika SOCIETE GENERALE- SPLITSKA BANKA d.d. [adresa]. (a time očito i njegov prednik HVB Splitska banka d.d. Split, sa istom adresom sjedišta u [adresa]. – opaska suca), sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskom odlukom i odlukom revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa valutnom klauzulom (pa se tuženik u odgovoru na tužbu sasvim nepotrebno poziva na legitimnost sklapanja potrošačkih ugovora sa valutnom klauzulom u kritično vrijeme, te na jasnu, lako uočljivu ili razumnu ugovornu odredbu), već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, ali na konkretan način i u izreci prvostupanjske presude, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTS ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene (ranije spis br. P-588/2023)

„kolektivne tužbe“ pred TSZ koji postupak se vodio kod tog prvostupanjskog suda pod brojem P-1401/2012, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine i odluku VSRH iz predmeta broj Rev-221/18-02, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su tužitelj i Societe Generale – Splitska banka d.d. [adresa] (pravni prednik tuženika), sklopile navedeni Dodatak , dana 26. siječnja 2016. godine.

29. Iz iskaza tužiteljice, koje je inače bila administrativni kadrovski referent sa završenom srednjom upravnom školom, što ujedno ne znači da je bila na dan sklapanja Ugovora, nekakav ekonomski stručnjak, proizlazi da je u bjelovarskoj poslovnici HVB Splitske banke d.d. Split, kada je sklopila Ugovor imala prezime O, te je osnovni povod za realizaciju kredita temeljem navedenog Ugovora, bio da zatvori jedan kunski kredit kojeg je još ranije sklopila sa Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb. Kako se u to vrijeme u [adresa], novootvorena HVB Splitska banka reklamirala u smislu davanja povoljnih kredita građanima, otišla je u bjelovarsku poslovnicu te banke da se informira može li dobiti kredit za navedenu svrhu, a ubrzo je shvatila u razgovoru sa zaposlenicom banke prednika tuženika da joj se može odobriti kredit, samo u valuti CHF, odnosno da tako može zatvoriti svoj raniji kunski stambeni kredit, ali i dobiti dodatan novčani iznos koji joj je trebao za sanaciju stana u kojem je živjela, a sve to još uz povoljnu mjesečnu ratu za vraćanje tog kredita koja bi joj iznosila 1.100,00 kuna – 1.300,00 kuna mjesečno, a što je praktički bilo dvostruko manje od svote koju je plaćala sasvim drugoj banci za navedeni stambeni kredit. Tužiteljica je navela da joj kod prednika tuženika, nitko nije ponudio da realizira kredit u kunama ili u valuti Eura, već joj je isključivo ponuđen kredit u valuti CHF, kao povoljan, a ne sječa se da bi ju zaposlenica banke u razgovoru oko realizacije kredita uopće na neki konkretni način upozorila na nekakve potencijalne rizike sklapanja takvog Ugovora u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, te joj o tome koliko se sjećala, nije ništa govorila, niti joj je dala do znanja da bi uskoro zbog promjene tečaja, mjesečna rata mogla značajnije porasti. Tužiteljica je priznala da je u vezi preplate kamate, temeljem istog Ugovora već podnijela drugu tužbu i da je u tom sudskom postupku, Općinski sud u Slatini donio presudu, protiv koje je tužena banka podnijela žalbu i sada se taj spis nalazi na odlučivanju o toj žalbi tužene banke, kod suda drugog stupnja. Nakon sklapanja Ugovora je doista od sredstava kredita koji joj je bio odobren podmirila navedeni dug po ranijem kreditu, a cca 30% od tih sredstava kredita je bilo potrošeno za adaptaciju stana u kojem je živjela, time da je obnovila stolariju u stanu i uvela centralno grijanje. Mjesečne rate za otplatu kredita su u početku iznosile onako kako je bilo ugovoreno na početku, no tijekom 2008. godine, pa sve do 2010. godine je došlo do periodičnog i značajnog povećanja tih mjesečnih rata, pri čemu je od početnih 1.100,00 kuna – 1.300,00 kuna, mjesečna rata porasla na nekih 2.800,00 kuna, a što je u to vrijeme bila svota od ¾ njezine plaće, zbog čega je imala poteškoće u pravovremenom plaćanju tih povećanih rata, koje je ipak uspijevala svaki mjesec otplaćivati. Kako joj je banka predočila da će joj biti povoljnije ukoliko sklopi Dodatak, a nakon matematičkog izračuna konverzije kredita je to i sama shvatila jer je trebala plaćati za nekih 500,00 kuna manju mjesečnu ratu u slučaju sklapanja Dodatka, a ujedno je i za preplaćeni iznos utvrđen u konverziji njoj trebala biti umanjivana mjesečna rata za otplatu navedenog kredita vezanog za valutu Eura, ukoliko sklopi Dodatak, tužiteljica je odlučila sklopiti taj Dodatak jer joj je to bilo povoljnije u smislu visine otplate mjesečnih iznosa kredita. Kasnije je od dijela novca kojeg je dobila (ranije spis br. P-588/2023)

prodajom stana u kojem je živjela, zatvorila nakon sklapanja Dodatka, taj kredit, nakon što je nastavila nekih 2-3 godine ukupno otplaćivati kredit kada joj je obveza bila vezana za valutu Eura.

30. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužiteljice, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužiteljici u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane navedene zaposlenice banke koja je bila prednik tuženika, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je bio uručen bilo kakav prospekt ili brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je prednik tuženika, upozoravao tužiteljicu na potencijalni rizik povećanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa kamatnom stopom koja je promjenjiva uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i da joj je bila uručena u to vrijeme, makar nekakva brošura sa specificiranim grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi zbog toga, tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogla razumjeti, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak i potencijalni rizik sklapanja ugovora u toj valuti sa promjenjivom kamatnom stopom.

31. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni sporni Ugovor, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. (kao i tuženik sam, uostalom, kao pravna osoba koja je sklapala istovrsne potrošačke ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukom VTS br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužiteljica i utemeljila svoj predmetni tužbeni zahtjev u ovom postupku, a koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama svih potrošačkih ugovora o kreditu u valuti CHF u razdoblju navedenom u izreci presude za svaku pojedinu banku ili tuženika iz te parnice.

32. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti u smislu čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), bez obzira što tuženik smatra da ista nisu primjenjiva i da ih se ne može primijeniti u ovome predmetu.

33. Dakle, unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P- 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako uostalom i tuženika iz ove parnice, ali i navedenog prednika tuženika, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica u smislu neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja iz te parnice, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim (ranije spis br. P-588/2023)

propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik i njegov pravni prednik, povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to upućuje i nalaz vještaka iz ove parnice) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

34. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može sud (što treba biti sasvim jasno tuženiku), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P - 1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P-1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama) ili nebitne samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura.

35. Obzirom da u ovoj parnici tuženik, između ostalog, smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, što je sklopljen navedeni Dodatak tijekom 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a uz koji Dodatak, su ugovorne strane navedenim Sporazumom o preplati (list 253), utvrdile preplatu u novčanom iznosu od 3.333,13 kuna i dogovorile način korištenja iste u smislu podmirenja budućih anuiteta na način da će se ta svota potrošiti u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u cijelosti ne iskoristi, te da su ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15, ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodataka, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužiteljica punih10 godina i izvršavala sve svoje obveze do dana sklapanja Dodatka.

36. Nadalje, iz sadržaja Dodatka, ne proizlazi da bi se tužiteljica u svojstvu korisnice kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekla na bilo koji konkretan način prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogao učiniti u Dodatku.

37. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno "moraju" (nije im ostavljeno, dakle, na izbor hoće li ili ne – opaska suca) ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15).

(ranije spis br. P-588/2023)

38. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15.

39. Međutim, te činjenice ujedno ne znače da je sklapanjem navedenog sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF, izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja Dodatka ugovoru ili ugovora o konverziji jer su sklapanjem navedenog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak br. 1 ugovora o kreditu br. 87931/05", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje stajalište inače primjenjuju pojedini sudovi i dan danas, a što je poznato predmetnom suca) da tužiteljica nema više pravo, potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora.

40. Sudska praksa, u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak i u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.

41. Prema tome, sklapanjem navedenog Dodatka, ugovorne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF, temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu – što po uvjerenju ovoga suda nije i ne može biti zanemarivo u kontekstu izvođenja pravnih zaključaka o tome od kakvog je značaja činjenica da je došlo do konverzije ugovora u valutu Eura, na pravo oštećenog potrošača da u sudskom postupku traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora i isplatu novčanog iznosa u vezi preplate ili povratka preplaćenih novčanih iznosa, zbog osnove koja je otpala.

42. U smislu valjanosti takvog navedenog pravnog stajališta VSRH iz odluke broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG, gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

(ranije spis br. P-588/2023)

43. Shodno tome, tvrdnje tuženika o tome da se sadržaj presude iz parnice "Potrošač", odnosi samo na apstraktnu pravnu zaštitu i da nema nikakav učinak na ovu pojedinačnu situaciju su prije svega suprotne sadržaju dvaju navedenih zakona, te krajnje neosnovane, po uvjerenju ovoga suda, ali očito i po uvjerenju Suda Europske unije, ako se ima u vidu sadržaj Odluke od 23. studenog 2017. godine , navedene pod točkom 42., ovoga obrazloženja.

44. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala dana 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači samo par dana nakon sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji po uvjerenju ovoga suda izuzetno važno naglasiti i čl. 74. st. 2. alineja 1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji. Na koji način vode računa upravo o toj zaštiti oni sudovi koji imaju sasvim suprotno pravno stajalište u vezi pravnih učinaka konverzije kredita u valutu Eura, na zahtjeve pojedinih oštećenih potrošača u pravno istovrsnim situacijama, ostaje da razluče ti sudovi koji donose odluke suprotne ovoj ili da se u suprotnom o tome razluči u postupcima koji prelaze nadležnost sudovanja u Republici Hrvatskoj.

45. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ŽV, protiv Erste Bank Hungary Zrt., od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije posto jala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

46. Dakle, ako bi se ta odluka analizirala i usmjerila na ovaj slučaj, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje ili potpunu restituciju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je upravo financijskim vještačenjem i utvrđeno i dokazano da nacionalni zakon i sam efekt konverzije kredita iz valute CHF u valutu Eura, praktički nije omogućio tužiteljici povrat svih koristi koje je banka (prednik tuženika) neopravdano stekla, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužiteljice, kao potrošača. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje, po uvjerenju ovoga suda, niti činjenica da je prema ZIDZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog Ugovora.

47. Potpuno je jasno i to bez dvojbe proizlazi iz predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, da konverzijom kredita u valutu Eura u ovom slučaju, tužiteljica nije bila u potpunosti financijski obeštećena, unatoč nesporno utvrđenoj novčanoj preplati u iznosu od 3.333,13 kuna u ranije važećoj valuti, prilikom tuženikovog izračuna konverzije kredita, a koja preplata je (ranije spis br. P-588/2023)

uostalom bila kasnije utrošena za plaćanje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka , vezanih za valutu Eura.

48. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su na dan sklapanja Dodatka, tužiteljici u ovoj pravnoj situaciji kao potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (no, potpuno je jasno da u ovom slučaju tužiteljici nisu bili poznati svi navedeni parametri jer na dan sklapanja Dodatka tijekom mjeseca siječnja 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka suda u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka, ali i prednik tuženika u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle znatno kasnije nego li je uopće bio sklopljen navedeni Dodatak. Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz svih potrošačkih ugovora o kreditu u valuti CHF u određenom razdoblju, koje ugovore je sklapala tužena banka, ali i prednik tuženika, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja Dodatka, te provođenja konverzije kredita u valutu Eura u vezi tužiteljice, te tužiteljica kao potrošač i korisnica kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Dodatka, objektivno nije mogla zbog toga u cijelosti niti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogla pravovaljano i svojevoljno odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom, jasno proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A.

49. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu ŽV, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a tako i tužiteljici iz ove parnice.

50. Napokon, u jednoj od odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu Ž, protiv Republike Hrvatske, datiranoj od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Eu ropski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

51. Obzirom da je na ovaj način jasno i konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra, prihvaćajući uostalom i dio pravnog stajališta VSRH istaknutog u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i prihvaćajući mnogobrojna gore navedena pravna stajališta Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka, za opstojnost (ranije spis br. P-588/2023)

prava tužiteljice kao korisnice kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je prednik tuženika utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

52. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru novčanog potraživanja tužiteljice, a taj prigovor je također bio neosnovan.

53. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se sasvim jasno odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

54. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 09. lipnja 2023. godine u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.

55. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužitelj ica, po svom punomoćniku, predala Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 09. lipnja 2023. godine (što je vidljivo iz Obavijesti o primitku elektroničkog podneska dana 09. lipnja 2023. godine u 12:20:36 sati), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužiteljici u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi (ranije spis br. P-588/2023)

upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju.

56. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužiteljice, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine (na što indirektno upućuje tuženik na 2 i 3 stranici odgovora na tužbu, kada razmatra novčani zahtjev tužiteljice u kontekstu povrata mjesečnih anuiteta ili naknade štete) jer se u ovom slučaju radi o potraživanju po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno novčanom potraživanju tužitelja istaknutom temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnim navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule.

57. Naime, sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna (za razliku od nekih drugih pravnih pitanja) se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P- 1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina, a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

58. Kako je tužiteljica u historijatu tužbe i tijekom postupka, pozivajući se na pravna utvrđenja iz presude VTS (a time indirektno i na utvrđenja iz presude TSZ br. P - 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i iz odluke VSRH br. Rev 2221/2018-11), izrijekom tužbenog zahtjeva, predložila da se utvrde ništetnim navedene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, nepotrebno citirajući od slova do slova neke odredbe Ugovora (kao određeno prethodno pitanje, podnesenom predmetnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu utuženog novčanog iznosa), valja istaći da je predmetna tužba tužiteljice nesporno bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), pa je po uvjerenju ovoga suda, tužiteljica dokazala u ovoj parnici da na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka tog Ugovora, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravn ih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U-III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.

59. Međutim, čak i da se zaključi kako u ovom slučaju nemaju na navedeni Ugovor, učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, samo iz iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu stranke, a koji iskaz je sud prihvatio kao istinit jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanog razloga, niti dokaza, ali i iz sadržaja Ugovora, proizlazi da je navedeni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. Split, postupala nepošteno kada je sastavila Ugovor, kojom prilikom je glavnica bila vezana za švicarski franak, pri čemu tužiteljica nije bila u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora u cijelosti informirana o svim bitnim parametrima sklapanja Ugovora u toj valuti i potencijalnim rizicima skorašnjeg naglog rasta tečaja na štetu tužiteljice, a što se uostalom i dogodilo tijekom otplate kredita i što je dovelo do znatnih povećanja mjesečnih rata za otplatu kredita, odnosno u konačnici do nanošenja štete (ranije spis br. P-588/2023)

tužiteljici koji je banka mogla predvidjeti, a na koju štetu nije tužiteljicu upozorila u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora. Stoga su te odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne u smislu čl. 81. i čl. 87. ZZP/03

60. Dakle, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužiteljice i dio deklaratornog zahtjeva u vezi utvrđenja ništetnsti odredba Ugovora u vezi valutne klauzule, kako je to odlučeno u točci I. izreke ove odluke, a sud je praktički odluku o osnovanosti dijela predmetnog novčanog potraživanja tužiteljice, koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da su ništetne navedene odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule, pri čemu je ujedno utvrđeno i da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka tog pravnog posla, primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao sa potrošačima na dan 08. rujna 2005. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužiteljica praktički i pozvala tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 81. i čl. 87,. navedenog ZZP/03. Naravno, na ništetnost tih odredaba Ugovora, neovisno o istaknutim pravnim utvrđenjima, jasno upućuje i prihvaćeni kao istinit iskaz tužiteljice iz ove parnice, ali i sadržaj Ugovora, kada ga se dovede u kontekst sa sadržajem opisanih pravih utvrđenja iz pravomoćne sudske odluke u predmetu TSZ pod brojem P-1401/2012.

61. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedene drugostupanjske odluke VTS od 14. lipnja 2018. godine, kojim su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku i u odnosu na navedenog prednika tuženika (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih odredaba iz Ugovora i to o valutnoj klauzuli, ustanovljena u prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenoj drugostupanjskoj odluci od 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u navedenoj revizijskoj odluci VSRH koja su odnosila na ništetnu valutnu klauzulu.

62. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužiteljica bila na pravilan način obaviještena o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF, ali i da bi joj uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF iz koje bi bilo vidljivo da je prednik tuženika, primjerice svog klijenta – tužiteljicu, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g. (koje godine je tužiteljica pregovarala oko sklapanja Ugovora sa prednikom tuženika), te da (ranije spis br. P-588/2023)

bi uslijed toga tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogla objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.

63. Nesporna činjenica jest da tužiteljica nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka, neovisno o tome što tužitelj nije bio stranka navedene parnice vođene pred TSZ.

64. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika ili navedenog prednika tuženika, tj. bez potpuno bezuspješnih pokušaja da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedenoj drugostupanjskoj odluci VTS od 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je prednik tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. Split (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "u razdoblju od 01.10.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora sedmotužena Societe Generale- Splitska banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time sedmotužena Societe Generale - Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.10.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

65. Između stranaka inače nije bilo sporno da je Societe Generale- Splitska banka d.d. Split, bila pravni prednik tuženika, a ujedno i pravni sljednik HVB Splitske banke d.d. Split, sa kojom bankom je inače dijelila isto sjedište u [adresa] i to na adresi [adresa], pa je po uvjerenju ovoga suda u kontekstu primjene navedenih pravnih utvrđenja iz predmeta TSH broj P-1401/2012, nebitno što stranka tog postupka nije bila i nije mogla biti HVB Splitske banke d.d. Split, obzirom da je u to vrijeme pravni sljednik te banke bila upravo Societe Generale- Splitska banka d.d. Split (koja banka je bila tužena u predmetu TSZ broj P-1401/2012), kao pravna osoba sa istom adresom sjedišta kao i HVB Splitske banke d.d. Split, koja je ranije pravno egzistirala na tržištu. (ranije spis br. P-588/2023)

66. Rezimirajući sve do sada navedeno, a vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. ZZP/03, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u točci 64., obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Također, iz sadržaja vještačkog nalaza i mišljenja vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, a o čemu će više riječi biti u daljnjem dijelu ovog obrazloženja, utvrđeno je da konverzijom kredita nije došlo do po tpune restitucije i da tužiteljici, kao oštećenom potrošaču, nisu nadoknađeni svi novčani iznosi koji joj pripadaju zbog preplate novčanih iznosa uslijed ništetnih odredaba Ugovora.

67. Da je prednik tuženika u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužiteljice, tj. da je i na njezinu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja tipiziranog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba pravnog prednika tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici.

68. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovan zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopio navedeni prednik tuženika na dan 08. rujna 2005. godine, a analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora od 09. rujna 2005. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P-1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužiteljica tijekom ovog postupka pozvala na njih, a direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud sma tra da je navedena ništetnost odredaba navedenog Ugovora o valutnoj klauzuli CHF, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP. Kako nije bilo opravdanog razloga da se utvrđuje svaka riječ Ugovora, ništetnom na način kako je tu tužiteljica predložila citirajući dio točaka 2. i 10. Ugovora, taj dio zahtjeva je odbijen kao neosnovan, nakon što su samo utvrđene ništetnim odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule u valuti CHF.

69. Naime, donošenjem navedene drugostupanjske odluka od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (ranije spis br. P-588/2023)

70. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenoj drugostupanjskoj odluci, pa čak i revizijskoj odluci – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je djelomično osnovan prejudicijelni deklaratorni zahtjev tužiteljice i to samo u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, pa je istome u tom dijelu i djelomično udovoljeno. Osim toga, s obzirom da je bio osnovan navedeni dio prethodnog formalnog deklaratornog zahtjeva, radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, što je prvenstveno trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o konkretnom novčanom potraživanju tužiteljice po pravilima stjecanja bez osnove, osnovan je bio u pogledu pravne osnove i konačni novčani - restitucijski zahtjev, odnosno zahtjev tužiteljice za isplatom ili vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je prednik tuženika više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, sukladno nalazu financijskog vještaka, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak.

71. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim polazišni stav tužiteljice i dio deklaratornog zahtjeva u vezi ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužiteljice bilo potrebno primijeniti početno ugovoreni tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 12. lipnja 2025. godine, određen predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužiteljici pripada do dana konverzije ugovora u pogledu tzv. pozitivnih tečajnih razlika ili koliki joj je novčani iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome svakako o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužiteljici, ali i o tome da li je bila utvrđena preplata u konverziji kredita, kako bi se taj iznos prebio sa osnovanim novčanim potraživanjem tužiteljice), odnosno svim utvrđenjima prednika tužene banke, kod izračuna konverzije.

72. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 08. rujna 2025. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome naveo da je otplata sukladno Ugovoru, kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 51.850,00 CHF, obračunato po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 4,89%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima tijekom 240 mjeseci, s time da je dospijeće prve obveze bilo 10. listopada 2005. godine, a slijedećih obveza (u pravilu) svakog desetog dana u mjesecu.

73. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su tužiteljica i navedeni prednik tuženika sklopili dana 26. siječnja 2016. godine, Dodatak, pri čemu je utvrđeno da:

- na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita u valuti Eura, iznosi 21.831,65 Eura,

(ranije spis br. P-588/2023)

- je prema Sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita, tužiteljica uplatama po kreditu u valuti CHF, preplatila konvertirani kredit u valuti Eura za iznos od 3.333,13 kuna (442,38 Eura, konvertirani iznos), koji je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita korišten za podmirenje 50% dospjelih anuiteta, sve do iskorištenosti preplate .

74. Također, vještak je na temelju materijalnih dokaza iz spisa, istakao na 3 stranici svog pisanog nalaza i mišljenja kada je sve i u kojem postotku, prednik tuženika u svojstvu banke i kreditora, mijenjao ugovorenu redovnu kamatu, odnosno na koje se anuitete primjenjivala svaka promijenjena - povišena kamatna stopa, a za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja je tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita (14.09.2005.g.), do izračuna konverzije predmetnog kredita (30.09.2015.g.), te je iskazao razlike (povećane /smanjene obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac „k“) i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunata i plaćena (stupac „d“) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primjenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja, važećeg na dan isplate kredita). S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja sukladno čl. 171. i čl. 172. ZOO, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "l" Tabele 1) do dana 30. rujna 2015. godine.

75. Vještak je u svom pisanom nalazu napomenuo da je u skladu s čl. 11.d. Zakona o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 9/2015.), za obveze plaćene nakon 26. siječnja 2015. godine, primijenjen tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).

76. Prema tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužiteljice,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. listopada 2005.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.323,26 Eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "k1''

Tabele 1 nalaza (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose tečajnih razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo je dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine (manje priznati iznosi preplate), iznosilo je 5.226,02 Eura (konvertiran iznos), od čega se svota od 4.323,26 Eura, odnosi na glavnicu, a 902,76 Eura na nepodmirene zatezne kamate, b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. listopada 2005.g.) do dana provedbe konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.947,29 Eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu „k1''

Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi),

- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna (ranije spis br. P-588/2023)

2015. godine, iznosi 4.457,84 Eura, od koje svote se 3.947,29 Eura, odnosi na glavnicu, a 510,55 Eura na dospjele i nepodmirene zatezne kamate.

77. Na ovaj vještački nalaz, stranke nisu imale niti jednu, jedinu konkretnu primjedbu, te je tužiteljica podneskom od 28. studenog 2025. godine, posredstvom svoje punomoćnice, sukladno matematičkom izračunu vještaka, uskladila visinu konačnog novčanog zahtjeva, potražujući isplatu iznosa od 4.323,26 Eura, zajedno sa zateznim kamatama na baš svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos (kao da nije niti dokučila smisao i pravilnost vještačkog matematičkog izračuna, prilikom kojeg se nije mogao zanemariti efekt konverzije kredita ili ignorirati preplata utvrđena, prilikom matematičkog izračuna konverzije kredita jer bi na taj način tužiteljica u dva navrata ubirala neosnovano plodove navedene preplate – opaska suca), dok je tuženik posredstvom svog punomoćnika propustio u novčanom smislu, konkretizirati visinu svoje uvjetne novčane tražbine istaknute radi prebijanja po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika, na koje potraživanje je tuženik uputio uostalom još u podnesku kojim je dostavio odgovor na tužbu na listu 13, tim više što je sud vještaku i odredio predmetom vještačenja u zadnjoj stavci da utvrdi taj iznos tzv. negativnih tečajnih razlika, a što je vještak i učinio.

78. Naime, neovisno o tuženikovom u procesnom smislu neosnovanom uvjetnom prigovoru prijeboja novčanih tražbina stranaka, pri čemu je tuženik predložio da se utvrdi tražbina tuženika, prema tužitelju u iznosu od 442,38 Eura (po osnovi utvrđene preplate u konverziji) nije bilo moguće u ovom slučaju, kod utvrđivanja točnog iznosa preplate izvršene od strane tužiteljice, ignorirati utvrđenu preplatu po predniku tuženika, prilikom izračuna konverzije u iznosu od 442,38 Eura, iako je tužiteljica posredstvom odvjetnice isticanjem konačnog novčanog zahtjeva u vezi isplate iznosa od 4.323,26 Eura, upravo to pokušala neuspješno učiniti jer sud ne može i neće uvažiti nedopuštena raspolaganja stranaka u bilo kojem parničnom postupku u smislu čl. 3.st.3. ZPP.

79. Sasvim je jasno da se za taj iznos preplate od 442,38 Eura, obzirom na sadržaj Dodatka i navedenog Sporazuma o korištenju preplate, tužiteljica okoristila, nakon sklapanja Dodatka, kada su joj buduće dospjevajuće rate vezane za valutu Eura, nakon sklapanja Dodatka bile umanjene sve dok se nije na taj način potrošio utvrđeni iznos preplate od 442,38 Eura, a što drugim riječima znači da je prednik tuženika praktički taj iznos preplate isplatio tužiteljici.

80. Kako je u ovom slučaju trebalo utvrditi cjelokupni iznos preplate izvršene od strane tužiteljice, predniku tuženika, temeljem ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, ali samo do dana 30. rujna 2015. godine, vodeći pri tome računa o efektu ili pravnim učincima konverzije kredita jer Dodatak je nastavio proizvoditi pravne učinke između stranaka koje su ga sklopile, potpuno je nedopušteno da tužiteljica u okviru svog konačnog novčanog zahtjeva na način kako ga je posve pogrešno sročila, potražuje zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, pa sve do isplate, tražeći između ostalog na taj način i ovaj utvrđeni iznos preplate od 442,38 Eura, iako je financijski vještak na vrlo jednostavan, ali ujedno i razumljiv način pojasnio, zbog čega je uopće do dana 30. rujna 2015. godine, kapitalizirao iznos zatezne kamate koju inače tužiteljica potražuje na sve preplaćene tečajne razlike, odnosno zbog čega je izvršio tzv. matematičko uračunavanje i prebijanje tražbine (ranije spis br. P-588/2023)

tužiteljice koja se odnosi na kapitalizirani iznos zatezne kamate, sa preplaćenim iznosom od 442,38 Eura, koji iznos je prednik tuženika već priznao tužiteljici kao preplatu i isplatio joj tu svotu na opisani način, kroz umanjenje dospijevajućih mjesečnih anuiteta sukladno otplatnom planu sačinjenom na temelju Dodatka.

81. Naime, ne može sud u kontekstu čl. 3.st.3. ZPP, dopustiti da se pravnim egzibicijama odvjetnice tužiteljice ili „žmireći na istinu“, ignorira činjenica da se od ukupno utvrđenog po vještaku preplaćenog iznosa od strane tužiteljice na temelju ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, do dana izračuna konverzije kredita, tužiteljici ponovo dosudi ili prizna taj iznos od 442,38 Eura, već je sukladno zakonskom redoslijedu uračunavanja u smislu ZOO, na koji je financijski vještak izričito uputio, valjalo od ukupne novčane tražbine tužiteljice obračunate do dana 30. rujna 2015. godine u pogledu preplaćenih iznosa (a koja tražbina se inače sastoji od zbroja svih ukupno preplaćenih mjesečnih iznosa zbog tečajnih razlika i kapitaliziranog potraživanja zatezne kamate na svaki od tih mjesečnih preplaćenih iznosa, računajući od slijedećeg dana u odnosu na dan isplate, pa sve do 30. rujna 2015. godine), umanjiti svotu u iznosu od 442,38 Eura jer je tu svotu prednik tuženika priznao tužiteljici kao preplatu do dana 30. rujna 2015. godine, na način utvrđen u smislu ZIDZPK/2015, te je ta svota utrošena za podmirenje budućih anuiteta tužiteljice, sukladno Dodatku.

82. Sud naglašava da je financijski vještak jedina stručna i ovlaštena osoba da utvrdi točan iznos preplate u ovom sudskom postupku, a vještak ga je i utvrdio u iznosu od 5.226,02 Eura, od čega se svota u iznosu od 4.323,26 Eura, odnosi na glavnicu, a preostali iznos od 902,76 Eura na nepodmireni dio kapitalizirane zatezne kamate koja je obračunata do dana 30. rujna 2015. godine, zbog čega tužiteljici na dosuđeni iznos od 4.323,26 Eura (po osnovi glavnice) ne pripada i ne može pripasti zatezna kamata na svaki mjesečni preplaćeni iznos od 2005. godine pa nadalje (zbroj kojih mjesečnih iznosa daje svotu od 4.323,26 Eura), kako je to odvjetnica tužiteljice potpuno neosnovano potraživala, isticanjem konačnog novčanog zahtjeva tužiteljice, već joj pripada samo zatezna kamata od 01. listopada 2015. godine na iznos od 4.323,26 Eura jer je do prethodnog dana ista već bila obračunata i kapitalizirana u novčanom smislu.

83. Kako je jedini pravilan način da se utvrdi u opisanim okolnostima slučaja (u situaciji kada je konverzijom kredita, utvrđen određeni novčani iznos preplate od strane korisnika kredita) koji novčani iznos tuženik treba platiti tužiteljici na ime potpune restitucije, obzirom na sklapanje Dodatka, te utvrđenu visinu preplate prilikom matematičkog izračuna konverzije i na sklapanje pisanog navedenog Sporazuma o korištenju preplate u iznosu od 3.333,13 kuna, bio upravo taj kakav je izračunao financijski vještak u ovome predmetu, dakle da se vodi računa o točnoj visini sporedne tražbine tužiteljice po osnovi zatezne kamate na sve preplaćene iznose obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule, od dana dospijeća preplaćenih iznosa, do dana 30. rujna 2015. godine, kao i da se vodi računa o utvrđenoj svoti preplate koju je utvrdio prednik tuženika, odnosno da se ti iznosi prebiju, bilo je jednostavno na temelju prihvaćenog matematičkog izračuna vještaka (kojem niti jedna stranka uostalom nije prigovarala), da se utvrdi koji iznos treba dosuditi tužiteljici.

84. Zbog toga je usvojen samo dio konačno istaknutog tužbenog zahtjeva tužiteljice u vezi isplate iznosa od 5.226,02 Eura, sa zateznom kamatom na iznos od 4.323,26 (ranije spis br. P-588/2023)

Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, dok je preko tog iznosa odbijen kao neosnovan preostali zahtjev tužiteljice, pri čemu ova odluka bez svake dileme predstavlja donošenje odluke unutar granica istaknutog zahtjeva tužiteljice jer je na ovaj način sud dosudio tužiteljici manje nego li je ona potraživala svojim konačnim zahtjevom.

85. Zbog toga je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove odluke.

86. Tuženikov uvjetni prigovor prijeboja u vezi utvrđenja postojanja novčane tražbine tuženika, prema tužiteljici u iznosu od 442,38 Eura, istaknut u podnesku od 25. kolovoza 2023. godine (list 78-79 spisa) nije bio osnovan jer takav prigovor se može istaći samo u slučaju da tuženik ne osporava pravnu osnovu zahtjeva tužiteljice u parničnom postupku (u ovom slučaju, tuženik iz više razloga osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice), no predlaže da se utvrdi njegova novčana tražbina, prema tužiteljici i da se ta novčana potraživanja stranaka prebiju.

87. Osim toga, radi pravilnosti matematičkog izračuna visine svih preplaćenih iznosa, sud je već kod određivanja predmeta vještačenja, rješenjem od 12. lipnja 2025. godine, financijskom vještaku dao zadatke vještačenja po uobičajenim parametrima u ovakvim istovrsnim predmetima, a to je da utvrdi preplatu temeljem ništetnih odredaba Ugovora, vodeći računa o pravnim učincima konverzije kredita, odnosno da ukalkulira eventualno preplatu utvrđenu u konverziji kredita u ukupno potraživanje tužiteljice.

88. Kako je to vještak učinio na sasvim jasan i detaljno opisan način u svom pisanom nalazu i mišljenju, a što je vidljivo i u Tabeli vještaka na zadnjoj stranici kada vještak od utvrđene preplate u iznosu od 1.345,14 Eura (po osnovi obračunatog i kapitaliziranog u novčanom smislu, potraživanja tužiteljice koje se odnosilo na zateznu kamatu do dana 30. rujna 2015. godine), odbija preplatu utvrđenu konverzijom kredita u iznosu od 442,38 Eura, nakon čega ostaje utvrđeno i nenamireno potraživanje tužiteljice u iznosu od 902,76 Eura po osnovi dijela kapitalizirane zatezne kamate obračunate do 30. rujna 12015. godine, ali i glavni dug od 4.323,26 Eura u vezi tečajnih razlika, a kakav matematički obračun vještaka je sud prihvatio i dosudio tužiteljici iznos od 5.226,02 Eura, sa zateznom kamatom na iznos od 4.323,26 Eura od 01. listopada 2015. godine, pri čemu je dakle ta preplata utvrđena konverzijom kredita u iznosu od 442,38 Eura, već bila umanjena od dosuđene tražbine tužiteljici, nije bilo druge nego da se uvjetni prigovor tuženika istaknut radi prebijanja odbije kao neosnovan. Naime, ne postoji u opisanim okolnostima slučaja, niti jedan, jedini razlog zbog kojeg bi sud trebao usvojiti navedeni prijedlog tuženika i formalnom odlukom utvrditi postojanje tražbine tuženika, prema tužitelju u iznosu od 442,38 Eura, a potom tu svotu prebiti sa tužiteljici dosuđenim iznosom.

89. Pri tome, valja naglasiti, kako sud smatra da ne postoji pravna osnova da tuženik u okviru istaknutog prigovora radi prijeboja, potražuje bilo kakvu zateznu kamatu na taj iznos od 442,38 Eura, kao što je to potraživao u ovome predmetu svojim neosnovanim uvjetnim prigovorom radi prebijanja, prije svega stoga što mu ne pripada pravo na zateznu kamatu u smislu čl. 29. ZOO, niti u smislu odredaba koje se odnose na stjecanje bez osnove. Naime, taj novčani iznos je nedvojbeno predstavljao preplatu koju je tužiteljica izvršila predniku tuženika (pa ukoliko bi netko imao pravo na zateznu kamatu u vezi te svote, to nikako ne bi bio tuženik, nego samo i isključivo tužitelj ica), (ranije spis br. P-588/2023)

te je taj iznos bio utrošen za podmirenje budućih anuiteta, sukladno otplatnom planu u vezi spornog kredita tužiteljice, nakon sklapanja navedenog Dodatka, te je kroz vještački matematički izračun koji se svodio na utvrđenje koji novčani iznos pripada tužiteljici u vezi potpune restitucije (nakon utvrđene ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, te nakon sklapanja Dodatka, kojom prilikom je utvrđena navedena preplata u navedenom novčanom iznosu), za taj novčani iznos preplate, vještak umanjio ukupnu svotu duga tuženika, te nakon takvog umanjenja ili prebijanja, došao do svote od 5.226,02 Eura, koja je predstavljala "preostalo dospjelo potraživanje tužiteljice".

90. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Dodatka u konkretnom slučaju predmetne tužiteljice, nije bilo od značaja za osnovanost novčane tražbine tužiteljice iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja kojim je utvrđeno da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije za tužiteljicu, te da je tužiteljica za znatan novčani iznos ostala oštećena, odnosno činjenicu da je konverzija kredita imala samo za svrhu da spriječi daljnju nepoštenu poslovnu praksu banaka u vezi ugovaranja i provedbe već ugovorenih potrošačkih kredita sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom (nakon donošenja u to vrijeme prvostupanjske odluke u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja još u to vrijeme nije bila u cijelosti pravomoćna), na način na koji su takvi ugovori inače bili ugovarani svojevremeno (što je u konačnici sankcionirano na određen način presudom u predmetu TSZ broj P - 1401/2012, koja je postala u bitnom dijelu pravomoćna, tek nakon sklapanja Aneksa u slučaju predmetne tužiteljice), ali i da je prihvatio dio pravnih stajališta istaknutih u odluci VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev - 1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine, Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, niti iz odluke Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih (drugostupanjskih ili prvostupanjskih) sudova.

91. Kada je riječ o sporednom potraživanju tužiteljice koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

92. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P- 1401/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama višestupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu (ranije spis br. P-588/2023)

čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužiteljica na njih pozvala u svojoj predmetnoj tužbi, odnosno tijekom ove parnice, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi ugovorene valutne klauzule, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je navedeni prednik tuženika imao pravo primiti od tužiteljice novčani iznos koji mu je tužiteljica već isplatila, tijekom otplate kredita, prema ugovorenoj valutnoj klauzuli, tuženik je sada kao pravni sljednik HVB Spktske banke d.d. Split i Societe Generale – Splitske banke d.d. Split, dužan tužiteljici vratiti (odnosno isplatiti) svu utvrđenu razliku što su ju primili pravni prednici tuženika na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i to do punog obeštećenja, a što obuhvaća i obračun navedenih zateznih kamata, uz umanjenje preplate utvrđene konverzijom ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu.

93. Tužiteljica po uvjerenju ovoga suda, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29. ZOO, na sve preplaćene iznose svakako od dana kada je izvršena preplata u smislu čl. 1115. ZOO, odnosno od dana kada je prednik tuženika, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u točci I. izreke ove presude (a koje dane izvršene preplate i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na teme lju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, prikazanom tabelarno u stupcima), pa potraživanje zatezne kamate na utvrđeni iznos glavnog duga od 4.323,26 Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine, samo bilo osnovano i u skladu sa pozitivnim propisima koje regulira ZOO, tim više što je navedeni iznos koji je dosuđen tužitelju ovom presudom, stečen od strane prednika tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo prednik tuženika i sastavio.

94. Također, valja dodati kako je tužiteljica iz ove parnice nesporno imala svojstvo potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora s obzirom na namjenu za koju je ugovor sklopljen, te je taj Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, na što upućuje i činjenica da je napravljen Dodatak tom ugovoru, prilikom kojeg je i prednik tuženika, tretirao tužiteljicu kao potrošača (kako ju je uostalom tretirao i prilikom sastavljanja Ugovora), pa i sam Dodatak, predstavljaju potrošački ugovor. Naime, tužiteljica je fizička osoba koja je sklopila Ugovor sa određenom svrhom o kojoj je kazivala, pa kako je njezin iskaz prihvaćen kao istinit, utvrđeno je da je bila potrošač na dan sklapanja Ugovora, dok tuženik u ovoj parnici bilo što suprotno nije dokazao.

95. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.5. ZPP jer tužiteljica nije uspjela u ovoj parnici samo sa razmjerno neznatnim dijelom svog konačnog zahtjeva, a zbog toga dijela s kojim tužiteljica nije uspjela nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Shodno tome, tuženik je bio dužan nadoknaditi tužiteljici sve opravdane parnične troškove koje je tužiteljica imala u ovoj parnici.

96. Parnični trošak tužiteljice je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnice tužiteljice datiranog sa 17. prosincem 2025. godine, a primjenom Odvjetničke tarife.

97. Shodno tome, tužiteljici je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastavljanje podneska od 20. rujna 2019. godine (kojim se očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu) je priznat isti iznos od 200,00 Eura, a za sastavljanje podneska od (ranije spis br. P-588/2023)

28. studenog 2025. godine, priznat je tužiteljici također, iznos od 200,00 Eura jer se tim podneskom očitovala o vještačkom nalazu. Nadalje, za zastupanje tužiteljice po punomoćnici na ročištima održanim dana 18. siječnja i 15. studenog 2024. godine, te 06. ožujka i 17. prosinca 2025. godine, priznat je tužiteljici ukupan iznos do 800,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.

98. Na ove opravdane troškove u ukupnom iznosu od 1.400,00 Eura, priznat je tužiteljici ukupan iznos od 350,00 Eura, po osnovi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, a također je tužiteljici kao opravdan trošak priznat i iznos od 400,00 Eura s kojim iznosom je tužiteljica u ovome postupku financirala, nužno za ovu parnicu, izvođenje dokaza financijskim vještačenjem.

99. Zbog svega navedenog, tužiteljici je dosuđen novčani iznos od 2.150,00 Eura u vezi naknade parničnih troškova, zajedno sa opravdano zatraženom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od dana donošenja ove presude, sukladno čl. 29. ZOO, dok je preko te svote do zatražene odbijen, kao neosnovan, preostali zahtjev tužiteljice u vezi naknade parničnog troška.

100. Valja naglasiti kako ovom odlukom o parničnom trošku nije ništa odlučeno o zahtjevu tužiteljice koji se odnosio na naknadu troškova za zastupanje na ročištu na kojem će predmetna presuda biti objavljena, te na pripadajući porez na taj trošak, obzirom da je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade ove odluke, hoće li uopće punomoćnica tužiteljice pristupiti na to ročište, pa će se o tom zahtjevu naknadno odlučiti, ukoliko za usvajanje istog bude ispunjen zakonski uvjet, dakle nakon održavanja ročišta na kojem će presuda biti objavljena.

101. Valja naglasiti da je tužiteljica u ovom slučaju mogla podnijeti stupnjevitu tužbu, a ne bespotrebno financirati nekog financijskog stručnjaka ili vještaka za izradu preliminarnog matematičkog izračuna u vezi visine predmetne novčane tražbine, kako bi svoj novčani zahtjev učinila određenim, tim više što je tijek ovog postupka ukazao na drugačiji matematički izračun sudskog vještaka, koji je bio angažiran da u ovoj parnici utvrdi sve bitne činjenice u pogledu ukupne preplate sukladno Ugovoru, a na tako nešto upućuje i činjenica da je tužiteljica svoj konačni zahtjev uskladila sa matematičkim izračunom sudskom vještaka.

102. Zbog toga, trošak u iznosu od 99,54 Eura, koju svotu je tužiteljica platila društvu "Nota" za preliminarni izračun se ne može smatrati troškom potrebnim za ovu parnicu ili u povodu ove parnice, nego se može smatrati nepotrebnim troškom , a shodno tome isti nije priznat tužiteljici kao opravdan trošak.

U Bjelovaru, 02. veljače 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

(ranije spis br. P-588/2023)

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 03. veljače 2026. godine, a putem ovoga suda.