Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1233/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 2. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210261605/07, sklopljenog dana 16.07.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 17.07.2007. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod br. OV-4082/1-2007, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o

Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 102,07 EUR-a (stodvaeura-sedamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 19. srpnja 2007. pa do isplate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, OIB: 92963223473, da tužitelju UE, OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 175,00 EUR-a (stosedamdesetpeteura) sa zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 17. srpnja 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210261605/07, koji je potvrđen dana 17. srpnja 2007. po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem OV-4082/1- 2007, prema kojem mu je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.491,35 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 7 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima. Tužitelj je naveo da je predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 2. st. 3. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Isto tako, navodi da mu je tuženik prilikom isplate kredita 18. srpnja 2007. naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 769,02 kn/102,07 EUR-a. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“, naveo je, nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji, on, kao potrošač, nije imao utjecaja. Navedena odredba, istaknuo je, nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, naveo je, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sukladno svemu gore navedenome tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev i tužbu, a potražuje i naknadu parničnih troškova zajedno sa zateznim kamatama.

1.1. Tijekom postupka je naveo da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača. Nadalje, tužitelj je isticao kako prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takva ugovorna odredba o kojoj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu njega, kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik, kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. U odnosu na nepoštenost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi tužitelj je naveo kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4.1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Tužitelj je ukazivao i na to da je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. Dakle, budući da mu je protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom. U odnosu na prigovor zastare naveo je da se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od utvrđenja. Slijedom svega navedenog predložio je sudu da usvoji tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik je osporavao tužbeni zahtjev kao neosnovan, te je istaknuo prigovor zastare jer je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 102,07 EUR naplaćena dana 18. srpnja 2007. , a tužba je podnesena 2024. Nadalje, naveo je da tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo, te da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena a s obzirom na to da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu na iznos od ukupno 102,07 EUR-a. Tuženik je u cijelosti osporio navode tužitelja da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena odnosno ništetna sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Naveo je i da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita. Istaknuo je da je Direktivom 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL L 133, 28.04.2008., str. 12) Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navedeno kako se ukupni troškovi kredita sastoje od svih troškova, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu, te je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Nadalje, naveo je da se stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2007., za vrijeme važenja Zakona o bankama. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Isto tako, tuženik je naveo da osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade, jer je tužitelj o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. Tuženik je istaknuo da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu među strankama, te da tužitelj nije dokazao u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža između tužitelja i tuženika. Tuženik ističe kako sama okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano, ne znači da su te odredbe automatski ništetne.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Potvrdu banke (list spisa 5), Ugovor o kreditu (list spisa 6-10), Podaci o uslugama banke – tarife za kredite (list spisa 31-36), Uputa banke za odobrenje kredita građanima (list spisa 37-39), te je saslušao tužitelja.

4. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem jer je tužitelj odustao od tog dokaznog prijedloga iz razloga što tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

5. Nadalje, sud je rješenjem na ročištu održanom 11. prosinca 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 102,07 EUR-a, a sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP). Naime, ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud odredio u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 102,07 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 102,07 EUR-a, a koja se odnosi na naknadu za obradu kredita koju je tužitelj isplatio tuženiku prilikom isplate kredita broj 3210261605/07.

8. Među parničnim strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210261605/07 dana 16. srpnja 2007. u iznosu od 17.491,35 CHF, te da je naplaćena naknada za obradu kredita plaćena 18. srpnja 2007. u iznosu od 769,02 kn/102,07 EUR-a.

9. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine i ima li tužitelj status potrošača.

10. Iz Potvrde banke (list spisa 5) proizlazi da tuženik obavještava tužitelja da je po kreditu – kreditna partija broj 7103738271 naplaćena naknada za obradu kredita 18. srpnja 2007. u iznosu od 769,02 kn, a da naknada za konačnu otplatu nije naplaćena.

11. Iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila (list spisa 6-10) proizlazi da su čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu, tužitelj i tuženik, između ostalog, ugovorili da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora.

12. Iz Uputa banke za odobrenje kredita građanima (list spisa 37-39) proizlaze obveze temeljem kojih banka odobrava kredit, te se između ostalog navodi, da tražitelj kredita mora podnijet banci Pristupnicu s popunjenim podacima, da se prilikom podnošenja Pristupnice se ne naplaćuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva, ali da se ista naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge ili Odluci o pojedinom kreditnom proizvodu prilikom isplate kredita, te da korisnici paketa- računa 1 ZA SVE imaju popust u naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Propisana osnovica za naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva je iznos odobrenog kredita, te je propisano da se ista naplaćuje uvijek u kunama, kao i da se naknada naplaćuje iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstva, te ukoliko se naknada isplaćuje iz sredstava kredita iznos kredita se tada uvećava za iznos naknade.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je u autokući Zubak 2007. izabrao auto koji je htio kupiti za osobne potrebe. U autokući su mu rekli da će mu oni pripremiti ugovor, a nisu ga slali u banku niti je išao u banku. Djelatnik autokuće mu je predao ugovor o kreditu. Objasnio mu je ratu, rok otplate, ali i ne naknadu za obradu kredita. Nije mu objašnjenja svrha zašto plaća naknadu za obradu kredita, niti koje troškove plaća plaćajući naknadu za obradu kredita. Ugovor mu je dan na čitanje, vidio je odredbu o naknadi za obradu kredita, ali ju nije shvatio, tražio je pojašnjenja i pitao zašto mora platiti naknadu, a rekli su mu da se mora platiti naknada banci. Nije pregovarao jer nije bilo pregovora, a nije mu ni ponuđeno pregovaranje. Iznos naknade za obradu kredita mu je rečen poslije potpisivanja ugovora o kreditu i taj mu je iznos skinut s kredita. U to vrijeme nije imao, kao ni sada, obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Shvatio je da će platiti naknadu, ali tek kasnije, nakon potpisivanja ugovora i preuzimanja auta.

13.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, životan i jasan.

14. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade. Osim toga, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određeno da se mora platiti naknada, a o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha plaćanja naknade, te mu dati parametre za izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Međutim, tužitelju je predočeno da bez plaćanja navedene naknade neće moći dobiti kredit.

15. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, 46/2007, 79/2007., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, je tužitelju predmetna odredba ugovora o kreditu bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i što znači u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koja je svrha plaćanja navedenih naknada, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

18. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

19. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

20. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

22. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

23. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

24. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, prije potpisivanja ugovora o krediu nisu mu rekli koji iznos mora platiti, nisu mu rekli koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije za tužitelja bila razumljiva i iz razloga jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine.

24.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je ništetna odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da će korisnik kredita platiti naknadu: "…Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.", pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

25. Budući da je predmetna odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 18. srpnja 2007. u iznosu od 102,07 EUR-a.

26. Na iznos od 102,07 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 18. srpnja 2007. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

27. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

28. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP).

28.1. Prije svega, potrebno je reći da je ovaj sud na ročištu održanom 11. prosinca 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 102,07 EUR-a a kako je to već prethodno obrazloženo u ovoj odluci (toč.5. obrazloženja).

28.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 11. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 17.lipnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za

1 0

objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 175,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

28.3. Tužitelju nije priznata naknada troška pristojbe za presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije bila dospjela.

29. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 2. veljače 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika