Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-46/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer, predsjednice vijeća, Lane Putrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7274/2024-10 od 29. listopada 2025., na sjednici održanoj 2. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7274/2024-10 od 29. listopada 2025. u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 219091 od 1. kolovoza 2008. solemniziranog po javnom bilježniku Mladen Matoš, broj OV-21361/08 sklopljenog između tužiteljice LG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, a koje:

- u čl. 6.1. glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''

- u dijelu čl. 6.2. glasi: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,10% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.''

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužiteljici LG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 102,73 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 6. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužiteljici LG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 235,33 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 6. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici LG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog troška isplati iznos od 1.164,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži troškove sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) kao i odredbe o naknadi za osiguranje kredita te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to iznosa od 102,73 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, te iznosa od 235,33 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje kredita, sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7. Među strankama je nesporno da je tužiteljica kao korisnica kredita s prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključila ugovor o kreditu broj 219091 od 1. kolovoza 2008., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.899,64 CHF s rokom otplate na 60 mjeseci. Nesporno je da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila. Nesporno je i da je odredbom čl. 6.1 predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita, teretivši ju prilikom isplate kredita za iznos od 773,99 kn (102,73 EUR), da je odredbom čl. 6.2. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, teretivši ju prilikom isplate kredita za iznos od 1.773,09 kn (235,33 EUR).

8. Između stranaka je sporno pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te naknadu za osiguranje kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana kao i pitanje zastare.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor radi kupnje osobnog automobila za vlastite potrebe, da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da tužiteljica prije sklapanja ugovora nije mogla pregovarati o spornim ugovornim odredbama, niti su joj bili pojašnjeni struktura i način obračuna tzv. ulazne naknade, a nije ni jasno objašnjeno od čega se sastoji naknada za osiguranje kredita u visini od 2,10% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom, pri čemu tuženik tijekom postupka nije niti dokazao da bi predmetni kredit osigurao te je li snosio bilo kakve troškove tog osiguranja.

10. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud u skladu s odredbama čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), zauzima pravno shvaćanje da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade te naknade za osiguranje kredita, nepoštene i ništetne, slijedom čega u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi.

11. Stoga, utvrdivši da preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznosi 102,73 EUR, a preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o naknadi za osiguranje kredita iznosi 235,33 EUR, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1111. ZOO prihvaća zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita, pozivom na čl. 1115. ZOO.

12. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) ističe da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, cijeneći da je ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita utvrđena tek u ovom postupku, zaključuje da nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

13. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i isplatu novčanog iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

14. Tuženik osporava pravilnost primjene odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 97. ZZP/07, kod donošenja zaključka suda, prema kojem se o odredbama potrošačkog ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita te naknadi za osiguranje kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koje bi bile protivne načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnim naknadama što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Naime, tuženik smatra da u konkretnom slučaju postoji zabrana ocjene poštenosti spornih ugovornih odredbi, propisana čl. 99. ZZP/07, jer da naknada za obradu kredita predstavlja cijenu koju banka (tuženik) određuje za pružanje usluge obrade kredita, dok je naknada za osiguranje kredita uobičajen sastojak ugovora o kredita, a za koje odredbe tuženik tvrdi da su jasne, lako razumljive i lako uočljive.

15. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

17. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi.

18. Međutim, budući da iz stranačkog iskaza tužiteljice, proizlazi da se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo o predmetnim spornim odredbama, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

19. Prema tome, osim što vrijedi predmnjeva iz čl. 96. st. 2. ZPP/07 jer je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te zbog toga kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj spornih odredbi, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornim odredbama nije pregovaralo.

20. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su takve ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07.

21. Prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, treba reći i da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja, koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, time što tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita.

22. Tuženik u žalbi osporava mogućnost provođenja testa poštenosti kao i rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da prvostupanjski sud nije imao u vidu sadržaj odredbe čl. 99. ZZP/07 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

23. U vezi žalbenih navoda treba razjasniti koje su to odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. To su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora, koje ga određuju kao takvog, konkretno u ovom slučaju, kao ugovor o kreditu. To su one odredbe koje karakteriziraju pojedini ugovor i bez kojih to nije taj ugovor. Prema tome, ugovor u kojem nije određen iznos novca koji se daje na korištenja, naknada za korištenje tog novca i kojim nije određen rok za povrat novca, nije ugovor o kreditu. Prema tome, ugovorna odredba kojom se definira redovna (ugovorna) kamata je odredba kojom se određuje glavna činidba korisnika kredita pa je riječ o glavnom predmetu ugovora čija poštenost se ne može testirati, pod pretpostavkom da je jasno i razumljivo sastavljena. Nasuprot tome, ugovorne odredbe koje su akcesornog karaktera, nisu odredbe koje definiraju glavni predmet ugovor. Takve su odredbe o ugovornoj kazni, raskidu ugovora, prorogaciji nadležnosti pa i sporne odredbe o naknadi troškova za obradu kredita i osiguranje kredita, te se ne mogu smatrati bitnom činidbom (glavnim predmetom) samo zato što su uključene u ukupne troškove kredita. Dakle, ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora podliježu testu poštenosti.

24. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

25. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 98. ZZP/07) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

26. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takve ugovorne odredbe. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi ističe i dokazuje, dok je za iznos ovih naknada tužiteljici odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač - tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

27. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa spornih naknada u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, te je očito da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknada koje ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

28. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 96., 98. i 102. ZZP/07, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da su sporne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu nepoštene i time, ništetne. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi tih ništetnih odredbi (čl. 323. ZOO).

29. Utvrđeno je da je riječ o akcesornim ugovornim odredbama o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita te naknade o osiguranju kredita o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, i te odredbe unesene su od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena istih klauzula stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ovih naknada odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa plaćenih naknada).

30. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenih iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO od dana plaćanja kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćeni iznos.

31. Nadalje, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužiteljici primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja tzv. ulazne naknade u trenutku stavljanja kredita u otplatu, kako je to odlučeno pobijanom presudom.

32. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima taj prigovor ocijenio neosnovanim u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice s osnove tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice po osnovi ništetne tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita jer je ništetnost tih odredbi utvrđena tek u ovom postupku.

33. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

34. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

35. S obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici, pravilno je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i dosudio tužiteljici parnične troškove u cijelosti prema vrijednosti spora označenoj u tužbi. Tuženik tek u žalbi prigovara vrijednosti predmeta spora smatrajući da to može biti samo vrijednost kondemnatornog zahtjeva, pa u situaciji kada tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije prigovorio označenoj vrijednosti predmeta spora mjerodavna je vrijednost predmeta spora označena u tužbi. Odluka o troškovima postupka donesena je uz pravilnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) pri čemu je tuženik pobija očito samo u slučaju drugačijeg uspjeha u sporu, a imajući pri tom u vidu da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

36. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

37. Tuženiku nisu priznati zatraženi troškovi sastava žalbe jer je sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Varaždinu, 2. veljače 2026

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer