Republika Hrvatska
Općinski sud u Slavonskom Brodu
Trg pobjede 13 35000 Slavonski Brod
Poslovni broj: Povrv-33/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda Martić, u pravnoj stvari tužitelja Ponikve voda d.o.o., OIB: 64125437677, iz [adresa], zastupan po punomoćnicima u zajedničkom odvjetničkom uredu Vojko Braut i Petar Petrinić, odvjetnicima u Rijeci, Ivana Grahovca 1, protiv tuženika VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Darku Belaiću, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku iz Zagreba, Ulica Petra i Tome Erdödyja 2, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 16. siječnja 2026., zaključene istoga dana u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Anite Pezer, odvjetnice u Slavonskom Brodu i zamjenika punomoćnika tuženika CČ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Rački i koglege j.t.d., Pisarnica u Slavonskom Brodu, nakon javne objave presude, 2. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tomislava Matijevića iz Zagreba, posl.br. Ovrv-3232/2014 od 30. rujna 2014. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 337,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:
1. račun broj RK 207465-3-213 od 30.9.2013. u iznosu od 84,49 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22.10.2013., sve do namirenja,
2. račun broj RK 229365-3-213 od 31.10.2013. u iznosu od 84,49 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21.11.2013. sve do namirenja, 3. račun broj RH 255200-3-213 od 30.11.2013. u iznosu od 84,49 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21.12.2013. sve do namirenja, 4. račun broj RK 282201-3-213 od 31.12.2013. u iznosu od 84,49 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče d 21.1.2014. sve do namirenja, po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a od 1.8.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, u roku od 8 dana te da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 90,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2.10.2014. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a od 1.8.2015.uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, u roku od 8 dana.
II Nalaže se tužitelju Ponikve Voda d.o.o., OIB: 64125437677, sa sjedištem u [adresa], da tuženiku VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove postupka u iznosu od 151,54 EUR (jednu stotinu pedeset i jedan euro i pedeset u četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. veljače 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 15,93 (petnaest eura i devedeset i tri centa).
Obrazloženje
1. Tužitelj, tada ovrhovoditelj podnio je javnom bilježniku Tomislavu Matijeviću iz Zagreba, Vukovićeva 11, prijedlog za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave – računa broj: RK 207465-3-213 od 30. rujna 2013; RK 229365-3-213 od 31. listopada 2013.; RK 255200-3-213 od 30. studenog 2013.; RK 282201-3-213 od 31. prosinca 2013., koji svaki račun glasi na iznos 84,49 kuna, radi namirenja njegove novčane tražbine u iznosu od 337,96 kn po osnovi izvršenih komunalnih usluga. Temeljem zaprimljenog prijedloga javni bilježnik Tomislavu Matijeviću iz Zagreba donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj: Ovrv-3232/2014 od 30. rujna 2014. protiv kojeg rješenja je ovršenik, sada tuženik pravovremeno podnio prigovor te je sukladno rješenju ovoga suda Stalne službe Nova Gradiška poslovni broj: 24. Povrv-1092/15-3 od 30. siječnja 2019. rješenje javnog bilježnika stavljeno van snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su sve provedene ovršne radnje te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
2. U konkretnoj pravnoj stvari ovaj sud donio je presudu i rješenje poslovni broj: 23 Povrv-1902/2015-25 od 26. travnja 2021. kojim je u cijelosti ukinuo platni nalog, a koja presuda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: Gž- 1156/2021-2 od 27. veljače 2024.
3. U ponovljenom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupni spis predmeta, sve isprave koje prileže spisu te je održao ročište za glavnu raspravu dana 16. siječnja 2026.
4. Iz stanja spisa razvidno je da je u podnesenom prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Tomislava Matijevića u Zagrebu broj: Ovrv-3232/2014 od 30. rujna 2014. tuženik naveo da se protiv njega vodi nekoliko sudskih postupaka koji se temelje na istoj tražbini, ali za drugi vremenski period. Nadalje, tuženik je naveo kako tužitelj svoju tražbinu temelji na pravilnicima koji nisu bili na snazi u vrijeme tuženikova zahtjeva za odjavu spornih vodomjera. Tuženik je u tom smislu naveo da je on dopisom od 30. kolovoza 2010. podnio zahtjev za isključenje s obzirom da na predmetnoj adresi voda za kompletan objekt u [adresa] je isključivo preko jednog vodomjera te za ostalih 5 nije bilo potrebe. Tuženik je naveo i kako je zahtjev podnio sukladno članku 5. tužiteljeva Pravilnika o opskrbi vodom, izgradnji vodovodne mreže i priključenju na javnu vodovodnu mrežu od 26. siječnja 2004. koji je tada još uvijek bio na snazi te tuženik smatra da je s tim danom odjavio sporne vodomjere. Nadalje, naveo je kako ni na dan pisanja predmetnog prigovora na predmetnom objektu nema spornih vodomjera jer je navedene vodomjere ovrhovoditelj demontirao. Tuženik je naveo kako smatra da trošak koji tužitelj potražuje, kao i fakturira, je neopravdan i neutemeljen, a to iz razloga što se tužitelj za vrijeme cijelog postupka poziva na razne pravilnike i uredbe koji nisu bili na snazi u vrijeme kada je tuženik podnio zahtjev, već su ti akti doneseni kasnije. Slijedom potonje navedenog tuženik smatra da je takvim ponašanjem tužitelj pokušava stvoriti krivo činjenično stanje. U odnosu na podneseni zahtjev za odjavu, tuženik je naveo kako je u povodu toga zahtjeva tužitelj 30. rujna 2011. odgovorio na njegov zahtjev i to godinu i mjesec dana nakon podnošenja zahtjeva, kada je tužitelj donio nove pravilnike na koje se sada poziva i na njima temelji svoju tražbinu. Tuženik je naveo da je on vlasnik cijelog objekta i uslugu tužitelja koristi preko jednog vodomjera te drugih pet vodomjera čiji trošak ovrhovoditelj i dalje fakturira do današnjeg dana, a isti nisu na objektu, ovrhovoditelj ih je demontirao te činjenici da je tuženik sukladno tada važećem pravilniku i zakonima uputio zahtjev tužitelju za odjavu spornih vodomjera, tuženik i dalje ostaje kod svojih navoda i predlaže ukidanje platnih naloga u cijelosti.
4.1. Podneskom od 20.studenog 2020. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način da je pored glavnog potraživanja potraživao trošak ovrhe, kao i trošak parničnog postupka.
5 . Podneskom od 15. svibnja 2019. tužitelj se očitovao na istaknuti prigovor tuženika da je naveo da u vrijeme podnošenja zahtjeva tuženika prema tužitelju na snazi je bio Pravilnik o opskrbi vodom, izgradnji vodovodne mreže i priključenju na javnu vodovodnu mrežu od 26. siječnja 2004., kojim je u članku 35. propisivao mogućnost raskida ugovora glede vodnog priključka na komunalnu vodnu infrastrukturu. S tim u svezi naveo je da je donošenjem Zakona o vodama ( "Narodne novine" broj: 153/09 – u daljnjem tekstu ZV), a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. odredba članka 35. navedenog Pravilnika je postala je suprotna odredbi članka 211. ZV, a kojom je propisano da se sve građevine moraju projektirati i graditi na način da svaka uporabna cjelina u kojoj se koristi vodomjer mora imati ugrađen vodomjer. S tim u svezi tužitelj je naveo da s obzirom je tuženik poslao zahtjev 30. kolovoza 2010. istom se nije moglo udovoljiti. Tužitelj je naveo i kako je irelevantno u kojem je trenutku tužitelj odgovorio na predmetni zahtjev, stoga smatra da se ne može uvažiti tuženikov navod o demontaži i odjavi vodomjera prema postulatu "nepoznavanje prava ne opravdava". Tužitelj je također naveo da su odredbom članka 17. Pravilnika definirani dijelovi vodnog priključka koji se sastoje od ogranka na vodovodnoj mreži, zasuna s uličnom kapom, dovodne cijevi i vodomjernog okna u kojem se nalazi: zaporni ventil ispred vodomjera, zaporni ventil s ispustom iza vodomjera i spojenih komada. Tužitelj je naveo i kako je identično je definiran priključak na vodovodnu mrežu odredbom članka 2. stavak 7. općih uvjeta. Tužitelj je naveo da je iz navedenog vidljivo da demontažom vodomjera, vodni priključak na vodnu infrastrukturu i dalje postoji stoga je prema članku 6. stavak 2. Uredbe o najnižoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva, tuženik je i dalje obvezan plaćati fiksni dio vodne naknade, a obveza nastaje kao posljedica priključenja na komunalnu vodnu infrastrukturu što je i sam tuženik u prigovoru priznao. Tužitelj je istaknuo da vađenje vodomjera iz vodovodnog okna vodni priključak postaje tehnički neispravan. Tužitelj smatra da je tuženikovo protupravno ponašanje suprotno odredbi članka 211. ZV, stoga smatra da se ne može sankcionirati tužitelj na način da se tuženika oslobodi plaćanja fiksnog dijela vodne naknade. S tim u svezi tužitelj je naveo kako je tuženik u prigovoru istaknuo da je tužitelj demontirao vodne priključke te da je tuženik odjavu vodomjera izvršio jer je vlasnik cijele građevine i da za pet vodomjera nema potrebe, a koje navode tužitelj osporava navodeći da te činjenice tuženik ničim nije dokazao. Tužitelj je naveo kako je tuženik vlasnik nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] upisane u k. o. [katastarska općina] na kojoj je izgrađena građevina sa šest etaža koje u naravi predstavljaju apartmane i koje tuženik daje u najam. U tom smislu, a s obzirom da etaže u građevini sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] upisane u k. o. [katastarska općina] u naravi predstavljaju samostalne uporabne cjeline koje odgovaraju definiciji članka 211. ZV, tužitelj smatra da je tuženik obvezan za svaku imati ugrađene vodomjere u vodovodnom oknu i također plaćati za svaku fiksni dio vodne naknade tužitelju.
5.1. Tuženik je u tijeku postupka u podnescima u bitnome ostajao kod svog prigovora. Tuženik je također naveo da je on u odnosu na vodne priključke (vodomjere) broj: 0000-06, 06489885, 06489886, 06489887, 06489884 dopisom od 30. kolovoza 2010. podnio zahtjev za isključenje nadležnom trgovačkom društvu, sve u odnosu na adresu objekta [adresa] te je naveo da su svi navedeni vodomjeri kao i utuženi vodomjer broj: [broj vodomjera] demontirani, a predmetni vodomjer demontiran je prije obračuna predmetnih računa, stoga u pogledu navedenog vodomjera kao i vodnih priključaka iz dopisa od 30. kolovoza 2010. više nema pravnog odnosa isporučitelja i korisnika, odnosno ugovorni odnos je raskinut i više ne postoji pa samim time ne postoji niti obveza tuženika da ispuni tužiteljevu tražbinu s osnove fiksnog dijela cijene vode koje se potražuju u konkretnoj pravnoj stvari. U prilog svojim navodima pozvao se na pravomoćnu odluku Općinskog suda u Križevcima broj Povrv-991/13 od 3. prosinca 2014., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj: Gž-405/15 od 12. listopada 2016., te presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-3451/18-5 od 4. travnja 2019. Prema tome tuženik smatra da je zahtjev tužitelja za naknadom fiksnog dijela cijene vode je neosnovan jer je tužitelj demontažom vodomjera br. [broj vodomjera] pristao na raskid ugovora te je pravni odnos stranaka raskinut pa ne postoji obveza tuženika da ispuni tražbine s osnove naknade fiksnog dijela cijene vode koja je vezana za postojanje vodomjera. Tuženik je naveo i kako fiksni dio cijene vode predstavlja troškove održavanja vodomjera (očitanje vodomjera, obrada očitanih podataka, umjeravanja i servisiranje vodomjera i dr.) pa demontažom navedenog vodomjera ne mogu nastati troškovi koji su vezani isključivo za postojanje vodomjera pa je tužbeni zahtjev neosnovan, dok je prihvaćen prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U prilog svojim navodima tuženik se pozvao na presudu Općinskog suda u Novom Zagrebu br. Povrv-430/2017-11 od 28. rujna 2018. koja je ispravljena rješenjem br. Povrv-430/2017-14 od 3. siječnja 2019. te je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku broj: Gž-70/2019 od 16. ožujka 2020., presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu broj: Povrv-253/2018-14 od 14. ožujka 2019., presudom i rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj: Povrv-1091/15 od 14. listopada 2019., presudom i rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj:
Povrv-1090/15-36 od 13. ožujka 2020., presudom Županijskog suda u Zagrebu broj:
Gž-589/2019-2 od 25. veljače 2019. Tuženik je osporavao i navode da iznajmljuje predmetnu nekretninu te je naveo da je isto irelevantno za konkretni postupak. S tim u svezi naveo je da Trgovačko društvo M&M Commerce d.o.o. kao niti tuženik ne iznajmljuju predmetnu nekretninu, a niti tuženik i navedeno trgovačko društvo ima nekretnina uz napomenu da tuženik u ovoj pravnoj stvari nije pravna osoba već fizička osoba pa je dostava preslike web stranice navedenog trgovačkog društva bespredmetna.
5.2. Tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je tužitelj ovlašten obavljati samo djelatnost javne vodoopskrbe te nije ovlašten, a niti je pružao uslugu odvoza komunalnog otpada tuženiku. Tužitelj nije nikada pružao usluge odvoza komunalnog otpada za tuženika te tuženik nije u nikakvom odnosu s trgovačkim društvom Ponikve voda d.o.o. te se u tom smislu pozvao na sudsku praksu iz istovrsnih sudskih postupaka. Tuženik je osporavao osnovu i visinu tražbine s naslova gospodarenja otpadom i poricao izvršenje iste usluge u cijelosti te je naveo da mu nije stavljana na raspolaganje posuda za otpad, osporavao je volumen posude te mu nije dostavljen program odvoza otpada niti evidencija preuzetog otpada po kriteriju količine niti po bilo kojem drugom kriteriju uz napomenu da se iz dostavljenih računa ne može utvrditi niti ispitati elementi na temelju kojih je utvrđena naknada.
U odnosu na načelo "onečišćavač plaća", istakao je da je tužitelj samo do 31. prosinca 2009., mogao koristiti kriterij površine stambenog prostora iz Zakona o komunalnom gospodarstvu, a nakon 1. siječnja 2010., takav obračunski kriterij nije bio dozvoljen. Naveo je kako mu tužitelj nikada nije pružao usluge odvoza komunalnog otpada, da bi bio ovlašten naplaćivati tražbine s toga naslova, pa prigovor aktivne legitimacije za naplatu tražbine s naslova odvoza komunalnog otpada, smatra osnovanim, te je napose naveo da je teret dokaza na tužitelju.
Nadalje, tuženik je naveo da je tužitelj izvršio obračun naknade za gospodarenje otpadom primjenom površine korisnog stambenog prostora i koeficijenta opterećenja pozivanjem na Zakon o komunalnom gospodarstvu i Odluku o načinu plaćanja i visini cijena komunalnih usluga, a što je nezakonito i suprotno Zakona o održivom gospodarenju otpadu kao lex specialis slijedom čega se predlaže da Naslovni sud isključi njezinu primjenu sukladno odredbi članka 37. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH.
5.3. Kod svih iznesenih navoda i prigovora tuženik je ustrajao podneskom od 25. veljače 2021. Nakon ukinute prvostupanjske presude u podnesku od 18. ožujka 2025. tuženik je naveo da tužitelj nije dokazao postojanje ugovornog odnosa s tuženikom za predmetni vodomjer broj [broj vodomjera] te nije dostavio ugovor o priključku na javnu vodovodnu mrežu odnosno ugovor o isporuci vodne usluge sklopljen s tuženikom kao potrošačem i korisnikom njegove usluge. Nadalje, naveo je da je Ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen je između Ponikva vode d.o.o. i Ponikva Eko otok Krk kao korisnik jedan i dva, sa trgovačkim društvom Ponikve usluga d.o.o. kao izvršiteljem. U uvodu ugovora navedeno je između ostalo da su ugovorne stranke sklopile ugovor o podjeli
i preuzimanju društva kapitala 22. studenog 2013. kojim su podijelile imovinu i obveze društva. Ponikve d.o.o. [adresa] posluje pod tvrtkom Ponikve voda d.o.o. za vodne djelatnosti, a Ponikve Eko otok Krk posluje za obavljanje djelatnosti gospodarenjem otpadom i energetiku. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da na tužitelja iz ovog predmeta ovog predmeta nije prešla tražbina koja se odnosi na gospodarenje otpadom, a niti je tužitelj isto dokazao. Tuženik je naveo da se odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o poslovnoj suradnji odnosi na ovlast izvršitelja iz ugovora, a to je trgovačko društvo Ponikve usluga d.o.o. da pokreće i vodi parnice za društvo jedan i dva. S tim u svezi tuženik je naveo da, nije ugovoreno pravo ovdje tužitelja Ponikve voda d.o.o. da utužuje tražbine trgovačkog društva Ponikve Eko otok Krk d.o.o. Takvo stajalište potvrđeno je u predmetu istih stranaka br. Povrv-1091/2015 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-655/2022 od 27. kolovoza 2024. Tuženik je, nadalje, istaknuo prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, a koji prigovor je temeljio na navodima da je predmetni poslovni, odnosno obvezno pravni odnos među strankama raskinut jer je tužitelj izvršio demontažu vodomjera stoga tuženik smatra da tražbina nije nastala.
Slijedom navedenog, tuženik je predložio da se u cijelosti ukine platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika, te naloži tužitelju da mu naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, do isplate.
6. Tužitelj se podneskom od 12. siječnja 2021. očitovao na tuženikove navode iz podneska od dana 14. prosinca 2020. U vezi s tim navodi da je Odredbom članka 35. Pravilnika o opskrbi vodom, izgradnji vodovodne mreže i priključenju na javnu vodovodnu mrežu od dana 26. siječnja 2004. godine (u daljnjem 2 tekstu Pravilnik/04) propisano da potrošač može poslati zahtjev za raskidom ugovora glede mjernih uređaja za potrošnju vodne. Imajući na umu da tuženik obavlja gospodarsku djelatnost u domaćinstvu, isto ne podliježe definiciji potrošača iz odredbe članka 3. st. 1. t. 9. Zakona o zaštiti potrošača („NN“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, u daljnjem tekstu ZZP/07) iz razloga što obavlja gospodarsku djelatnost u domaćinstvu, odnosno iznajmljuje apartmane i stječe prihode s takvom djelatnošću pa je slijedom toga izjednačen s pojmom trgovca iz članka 3. st. 1. t. 16. ZZP/07. Prema tome, tuženik nije mogao jednostrano raskinuti ugovor glede brojila br. 06489887 iz razloga što nisu nastupile posljedice propisane Zakonom o obveznim odnosima temeljem kojih bi se mogao vršiti raskid takvog ugovora, a također stupanjem na snagu Zakona o vodama („NN“ br. 153/09, u daljnjem tekstu ZV/09) propisano je odredbom članka 211. obvezu projektiranja i gradnja građevina na način da svaka posebna upotrebna cjelina u kojoj se koristi voda mora imati ugrađen vodomjer. Također, odredbom članka 212. ZV/09 propisano je da vlasnik građevine mora spojiti istu na komunalnu vodnu infrastrukturu u roku od godine dana od dana primitka obavijesti o mogućnosti priključenja. Obzirom na navedeno, tužitelj navodi da tuženik dana 30. kolovoza 2020. nije niti mogao jednostrano raskidati ugovor glede brojila 06489887 iz razloga što takvo ovlaštenje nije imao po sili zakona, a s druge strane, nije mogao uživati status potrošača obzirom da se isti bavi obavljanjem gospodarske djelatnosti u kućanstvu.
6.1. Nadalje, navodi da je odredbom članka 6. stavak 2. Uredbe o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva („NN“ br.112/10, 66/19, u daljnjem tekstu Uredba/10) propisano da fiksni dio najniže cijene vodnih usluga služi pokriću troškova koji ne ovise o količini isporučenih vodnih usluga, a nastaju kao posljedica priključenja nekretnine na komunalne vodne građevine, i to troškova: očitanja vodomjera, obrade očitanih podataka te izrade i dostave računa korisnicima vodnih usluga, umjeravanja i servisiranja vodomjera sukladno važećim propisima, tekućeg i investicijskog održavanja priključka na komunalne vodne građevine vodoopskrbe i/li odvodnje, redovitog održavanja funkcionalne ispravnosti komunalnih vodnih građevina za isporuku vodnih usluga, ispitivanja i održavanja zdravstvene ispravnosti vode za piće. Obzirom na navedeno, tužitelj navodi da posljednja tri troška nisu vezana za postojanje vodomjera, već da se radi o troškovima koji služe za pokriće čitave vodne komunalne infrastrukture. Nadalje navodi da je propisano da obveza podmirivanja fiksnog dijela vodne naknade nastaje kao posljedica priključenja na komunalnu vodnu infrastrukturu, a upravo odredba članka 6. stavak 2. Uredbe/10 se nadovezuje na članke 211. i 212. ZoV/09 temeljem kojih je zabranjeno putem vlastite dispozicije odjavljivati vodomjere, odnosno vodne priključke. Odredbom članka 17. Pravilnika/04 propisano je da se priključak sastoji od ogranka na vodovodnoj mreži, zasuna s uličnom kapom, dovodne cijevi i vodomjernog okna u kojem se nalazi: zaporni ventil ispred vodomjera, zaporni ventil s ispustom iz vodomjera, vodomjera i spojnih kanala. Istovrsno je definiran vodovodni priključak i čl. 2. st. 7. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga („Službeni glasnik Primorsko goranske županije“ br. 40/11 dalje: Opći uvjeti) čijim stupanjem na snagu su prestale važiti odredbe Pravilnika, a kojim odredbama Općih uvjeta je navedeno da priključak na vodoopskrbni sustav čini ogranak na vodovodnoj mreži, zasun s uličnom kapom, dovodna cijev do vodomjera smještenog u vodomjernom oknu, zaporni ventil ispred vodomjera, zaporni ventil s ispustom iza vodomjera, vodomjer, nepovratni ventil i spojni komadi a prema st. 10. istog članka Općih uvjeta vodomjer služi za mjerenje potrošnje vode, a nalazi se neposredno na završetku spojnog voda priključka i u vlasništvu je korisnika vodne usluge.
6.2. Slijedom navedenoga, tužitelj ustraje kod svojih navoda da se citirani tuženikov navod ne može uzeti kao vjerodostojnim iz razloga što je tuženik podneskom od dana 14. prosinca 2020. godine tvrdio da je demontirao samo vodomjer, a ne da je uklonio cijeli vodni priključak. Tužitelj se u prilog svojim navodima pozvao na presudu ovog suda poslovni broj: Povrv – 612/2018 od dana 13. ožujka 2019. godine, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru, poslovni broj: Gž – 598/2019 od dana 2020., u kojoj je zauzeto pravno stajalište prema kojemu vodni priključak i dalje postoji, neovisni o činjenici da je vodomjer kao uređaj koji mjeri potrošnju vode demontiran, i to upravo iz razloga što temeljem članka 6. st. 1. Uredbe o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje vodna usluga pokriva („NN“ br. 112/10) je propisano da za vlasnika ili korisnika nekretnine nastaje obveza plaćanja fiksnog dijela vodne naknade kao posljedica priključenja na nekretnine, a koja naknada ne ovisi o potrošnji vode. S obzirom da tuženik nije uklonio vodomjerna okna, odnosno, nije uklonio vodni priključak, već samo vodomjere, isti je i dalje dužan podmirivati fiksni dio vodne naknade. 6.2. Tužitelj je u spis predmeta dostavio sve dokaze koji dokazuju činjenicu da tuženik iznajmljuje nekretninu oznake k. č. br. [katastarska čestica], upisanu u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], što osobno, a što preko trgovačkog društva M&M COMMERCE D.O.O. obzirom da su priloženi izvadci s web stranica u spis predmeta. U obrazloženju presude Naslovnog suda, poslovni broj: 1090/2015 od dana 13. ožujka 2020. godine stoji navod da je tuženik u svom iskazu priznao da iznajmljuje apartmane koji se nalaze u zgradi sagrađenoj na nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica], upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Stoga je tuženik priznao da se protupravno bavi obavljanjem gospodarske djelatnosti u kućanstvu obzirom da iznosi navode prema kojima nema odgovarajuću kategorizaciju za obavljanje gospodarske djelatnosti u domaćinstvu. Navodi kojima tuženik osporava obvezu podmirivanja naknade za gospodarenje otpadom su krajnje pravno neutemeljeni. Također, tuženik je prekludiran na iznošenje bilo kakvih navoda s kojima osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju i kojima osporava osnovanost tužbenog zahtjeva iz razloga što u prigovoru o dana 10. studenog 2014. protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika Tomislava Matijevića iz Zagreba, Vukovićeva 11, poslovni broj: Ovrv – 3232/2014 nije osporavao potraživanje s naslova gospodarenja otpadom.
6.3. Tužitelj je osporavao navode tuženika da je sukladno članku 57. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o otpadu („Narodne novine“ br. 60/08, u daljnjem tekstu : ZiDZO) tužitelj bio dužan uskladiti svoje pravne akte prema načelu „onečišćivač plaća“ te da ne smije nakon 31. prosinca 2009. godine više vršiti obračun prema kriteriju veličine stambenog prostora. Ističe se da spomenuti pravni akt na koji se poziva tuženik više nije na snazi, stoga, sama istinitost i točnost navoda je upitna jer nije naveo temeljem kojih odredbi i kojim zakonodavnim aktom je održana zabrana iz sada nevažećeg članka 57. ZiDZO obzirom da je Zakon o otpadu stavljen izvan snage, odnosno zamijenjen Zakonom o održivom gospodarenju otpadom !? Punomoćnik tuženika navodi odredbe ZOGO – a, u kojima ističe da u odredbi članka 33., st. 2. je naloženo isporučiteljima javnih usluga obračunavati cijenu javnih usluga sukladno članku 30., st. 1. ZOGO – a, razmjerno količini predanog otpada, a kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju je masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika – sukladno odluci članka 30., st. 7. ZOGO – a. Međutim, punomoćnik tuženika je izostavio sadržaj članka 33., 1. ZOGO – a prema kojemu je isporučitelj javne usluge dužan obračunati cijenu isporučene usluge primjenom načela „onečišćivač plaća“, ekonomski održivo poslovanje i sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge sukladno odredbama ZOGO, članka 30., st. 7. ZOGO – a i sukladno Uredbi o gospodarenju komunalnim otpadom („Narodne novine“ 50/2017, u daljnjem tekstu Uredba). Napominje se da je Uredba donesena u svibnju 2017. godine, a stupila na snagu 01. studenog 2017. godine. Stoga, kada se promatra vremensko razdoblje unutar kojeg su nastale obveze tuženika prema tužitelju, vidljiv izostanak normativnog okvira putem kojeg bi se propisala obveza drugačijeg vršenja obračuna prisilnim odredbama. Izostankom Uredbe, tužitelj je obračunavao naknadu za odvoz otpada temeljem članka 24. nevažećeg ZKG – a jer nisu postojali drugi kriteriji određeni prisilnim propisima. Ujedno, odredbom članka 187., st. 3. ZOGO – a određeno je da do stupanja na snagu cjenika iz članka 33. st. 5. ZOGO – a važe cjenici koji su bili na snazi temeljem odredbi nevažećeg ZKG - a. Stoga, nema prepreka da obračun komunalne usluge za gospodarenje otpadom u kućanstvu se vrši prema ukupnom pripadajućem volumenu posude izraženom u litrama (l) i jediničnoj cijeni sukladno članku 8. Odluke. Nadalje, cijena po litri ukupnog pripadajućeg volumena u kućanstvu, obzirom na I. ili II. kategoriju 5 određena je temeljem članka 2. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o načinu plaćanja i visini cijene komunalnih usluga („SN PGŽ br. 40/11, u daljnjem tekstu Odluka o izmjeni). Obzirom da tuženikova nekretnina potpada pod I. kategoriju, cijena po litri ukupnog pripadajućeg volumena u kućanstvu iznosi 0,294 kuna. Budući da je Zakon o otpadu stavljen izvan snage, također ne može proizvest pravne učinke i članak 57. ZiDZO. S obzirom na izostanak vremenskog djelovanja Uredbe i na činjenicu da se tuženik pozivao na nevažeći Zakon o otpadu, obračun naknade za gospodarenje otpadom na otoku [adresa] je u cijelosti zakonit na temelju svega do sada navedenog. U konačnici, tuženik se bavi iznajmljivanjem apartmana, te je općepoznata činjenica da se ne bi mogao baviti gospodarskom djelatnošću u domaćinstvu da nema riješeno pitanje zbrinjavanja komunalnog otpada.
6.4. Tužitelj se protivio saslušanju tuženika i predložene svjedokinje LČ iz razloga jer je predložena svjedokinja kćer tužitelja te je ista neposredno zainteresirana za ishod spora, te je upitno njeno objektivno iskazivanje u predmetnom postupku. Također, protivio se i očevidu na licu mjesta jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno iz dokumenata u spisu predmeta. Navodi tuženika su neistiniti i u pogledu ispunjenja sadržaja odredbe članka 24. ZZP - a. Već je ranije spomenuto da se građevina u vlasništvu tuženika sastoji od šest posebnih uporabnih cjelina koje u naravi predstavljaju apartmane i tuženik ih iznajmljuje. Stoga, a s obzirom da iznajmljivanje apartmana spada pod poslovnu djelatnost, komunalne usluge koje se tuženiku pružaju ne mogu se podvesti pod ZZP jer u odredbi članka 5., st. 1., t. 15. ZPP – a potrošač j e definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Obzirom da je postojanje vodnog priključka i mogućnost korištenja vode u apartmanu jedan od ključnih faktičnih čimbenika za pružanje usluge smještaja – iznajmljivanja apartmana, tuženik da bi mogao pružati uslugu smještaja, ima s tužiteljem sklopljen ugovor u okviru poslovne djelatnosti. Slijedom toga, izdani računi od strane tužitelja ne podliježu odredbama ZZP – a.
Tužitelj je osporavao istaknuti prigovor zastare od strane tuženika. U tom smislu naveo je kako su pogrešni navodi tuženika da bi se radilo o nastupu zastare sukladno odredbi članka 226., st. 2. ZOO-a. Naime, tužitelj smatra kako tuženik krivo iznosi i tumači činjenicu nastupa zastare za potraživanja u ovom sporu. Svrha zastare je onemogućiti nemarnom vjerovniku ostvarivati svoja subjektivna imovinska prava prisilnim putem. U konkretnom slučaju, tužitelj je dana 09. siječnja 2018. godine predao Prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku. Uvidom u izdane račune, najraniji datum dospijeća je 20. siječnja 2018. godine. Stoga, a s obzirom da je tužitelj krenuo prisilnim putem ostvarivati svoja subjektivna imovinska prava 11 dana prije nastupa zastare za usluge pružene u prosincu 2016. godine, ne može doći do nastupa roka zastare propisanog u članku 232., st. 1., t. 1. ZOO – a.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naplatom računa RK 207465-3-213 od 30. rujna 2013; RK 229365-3-213 od 31. listopada 2013.; RK 255200-3-213 od 30. studenog 2013.; RK 282201-3-213 od 31. prosinca 2013., koji svaki račun glasi na iznos 84,49 kuna, odnosno ukupno 337,96 kuna kao i zahtjev za naknadom troškova postupka i naplate zatezne kamate.
7.1. Nije sporno da je tužitelj ispostavio račune broj: RK 207465-3-213 od 30. rujna 2013; RK 229365-3-213 od 31. listopada 2013.; RK 255200-3-213 od 30. studenog 2013.; RK 282201-3-213 od 31. prosinca 2013., a koji se računi odnose na komunalne usluge za razdoblje rujan – prosinac 2013., niti je sporno da tuženik navedene račune nije platio. Nije sporno ni da je tuženik vlasnik nekretnine na adresi [adresa], niti je sporno da se navedeni računi odnose na predmetnu nekretninu.
7.2. Sporni su među parničnim strankama osnova i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je postojanje obveze tuženika, s obzirom da su vodomjeri demontirani, slijedom čega je sporno postojanje obveznopravnog odnosa među strankama, također je sporna aktivna legitimacija i zastara utuženog potraživanja.
8. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja svih činjenica važnih za meritornu odluku o sporu, sud je proveo dokazni postupak u kojemu je izvršio uvid u cjelokupni spis predmeta te su pročitane isprave i to: prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (stranica spisa 1-2), Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Tomislava Matijevića u Zagrebu poslovni broj: Ovrv-3232/2014. od 30. rujna 2014. (stranica spisa 3), saldakontna kartica partnera, broj partnera: 92889 (stranica spisa 4), žalba ovršenika na prijedlog za ovrhu (stranica spisa 5-6), zahtjev za isključenje brojila od strane tuženika s dokazom o uručenju (stranica spisa 7-8), odgovor tužitelja na zahtjev broj: 973/11-1 (stranica spisa 9), pravilnik o opskrbi vodom, izgradnju vodovodne mreže i priključenje na javnu vodovodnu mrežu (stranica spisa 10-21), izvod iz sudskog registra za M&M Commerc d.o.o.(stranica spisa 34-35, 329- 331), oglas za najam s fotografijama o lokaciji obiteljskog objekta tuženika (stranica spisa 36), računi za naplatu fiksnog dijela voda i gospodarenje otpadom, račun broj: 207465-3-213, 229365-3-213, 255200-3-213, 2822201-3-213 (stranica spisa 37-38, 60-63), izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica spisa 39-40), fotografije o iznajmljivanju apartmana s izvodom iz geoportala (stranica spisa 41-46), izvod iz sudskog registra za tužitelja – povijesni prikaz (stranica spisa 140-146), odluka VSRH od 15. prosinca 2020. (stranica spisa 327-328), te je sud pročitao i sudsku praksu koje su stranke dostavljale tijekom postupka.
8.1.U tijeku pripremanja glavne rasprave, u prethodnom postupku tuženik je predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svjedokinje LČ i saslušanjem tuženika kao stranke u svrhu dokazivanja, a koje dokazne prijedloge je sud odbio raspravnim rješenjem od 18. ožujka 2021. s obzirom da navedeni dokazni prijedlozi nisu potrebni, a po ocjeni suda pravna stvar je sazrila za meritornu odluku koju je moguće donijeti na temelju stanja spisa, isprava i materijalnih dokaza koje prileže spisu.
8.2. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022., 155/2023 – dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.
9. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP, ovaj sud utvrdio je da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
10. Iz materijalnih dokaza koje prileže spisu, a osobito iz saldakontna kartice razvidno je da se:
- za mjesec rujan 2013., račun br: RK 207465-3-213, sastoji od komunalne usluge u iznosu od 84,49 kuna s dospijećem 21. listopad 2013.
- za mjesec listopad 2013., račun br: RK 229365-3-213, sastoji od komunalne usluge u iznosu od 84,49 kuna s dospijećem 20. studenog 2013.
- za mjesec studeni 2013., račun br: RK 255200-3-213, sastoji od komunalne usluge u iznosu od 84,49 kuna s dospijećem 20. prosinac 2013.
- za mjesec prosinac 2013., račun br: RK 282201-3-213, sastoji od komunalne usluge u iznosu od 84,49 kuna s dospijećem 20. siječnja 2014.
10.1. Nadalje, uvidom u predmetne račune razvidno je da se odnose na broj vodometra: 06489885, [adresa], 51514 Dobrinj te da svi računi glase na VČ, [adresa].
Iz računa za mjesec rujan 2013., račun br: RK 207465-3-213,od 30. rujna 2013. sa šifrom partnera: 92889, razvidno je da se isti odnosi na fiksni dio voda domaćinstvo u iznosu od 52,80 kuna te od usluge gospodarenje otpadom domaćinstva u iznosu od 31,69 kuna zajedno s porezom od 11,14 kuna što ukupno iznosi 84,49 kuna. Iz računa za mjesec listopad 2013., račun br: RK 229365-3-213,od 31. listopada 2013. sa šifrom partnera: 92889, razvidno je da se isti odnosi na fiksni dio voda domaćinstvo u iznosu od 52,80 kuna te od usluge gospodarenje otpadom domaćinstva u iznosu od 31,69 kuna zajedno s porezom od 11,14 kuna što ukupno iznosi 84,49 kuna . Iz računa za mjesec studeni 2013., račun br: RK 255200-3-213,od 30. studeni 2013. sa šifrom partnera: 92889, razvidno je da se isti odnosi na fiksni dio voda domaćinstvo u iznosu od 52,80 kuna te od usluge gospodarenje otpadom domaćinstva u iznosu od 31,69 kuna zajedno s porezom od 11,14 kuna što ukupno iznosi 84,49 kuna . Iz računa za mjesec prosinac 2013., račun br: RK 282201-3-213,,od 31. prosinca 2013. sa šifrom partnera: 92889, razvidno je da se isti odnosi na fiksni dio voda domaćinstvo u iznosu od 52,80 kuna te od usluge gospodarenje otpadom domaćinstva u iznosu od 31,69 kuna zajedno s porezom od 11,14 kuna što ukupno iznosi 84,49 kuna .
10.1. Iz zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] razvidno je da je u isti upisana k. č. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 672 m2, te da je ista upisana kao etažno vlasništvo od ukupno 6 etaža, a kao uknjižena vlasnica na svakoj etaži vodi se FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] – [adresa].
10.2. Iz zahtjeva za isključenje brojila i odgovora Ponikve d.o.o. (stranica 7-9) proizlazi kako je tuženik 30. kolovoza 2010. trgovačkom društvu Ponikve d.o.o., [adresa], koje sada posluje pod istim OIB-om i matičnim brojem, samo pod nazivom Ponikve voda d.o.o., [adresa], podnio zahtjev za isključenjem brojila: 06489885, 06489886, 06489887 i 06489884, navodeći u zahtjevu da ta brojila ne koristi, da na istima nema potrošnje, da će sve režije za navedena brojila podmiriti sa danom 31. kolovoz 2010., a za daljnji period, brojila smatra odjavljenima. Također je u zahtjevu naveo i da bi jedno brojilo ostalo važeće i to br. 06489889,. Iz povratnice dostavljene uz predmetni zahtjev razvidno je da da je predmetni zahtjev tuženik uputio poštom preporučenom pošiljkom, a isti je tužitelj je primio dana 1. rujna 2010. godine (stranica spisa 8). Navedene činjenice tužitelj nije ni osporavao.
11. Odredbom članka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 - pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13) propisano je da je opskrba pitkom vodom komunalna djelatnost, pri čemu obveza plaćanja komunalnih usluga proizlazi iz odredbe članka 20. stavak 5. istoga Zakona, prema kojoj se cijena komunalne usluge plaća isporučitelju usluge, a obveznik plaćanja usluge za obavljanje djelatnosti vlasnik nekretnine ili njezin korisnik kada je plaćanje na njega ugovorom prenio vlasnik.
11.1. Odredbom članka 2. Uredbe o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva ("Narodne novine" broj: 112/10) propisano je da je korisnik vodni usluga svaka fizička i pravna osoba koja je vlasnik, odnosno drugi zakoniti posjednik nekretnine priključene na komunalne vodne građevine i koja je sa isporučiteljem vodne usluge sklopila ugovor o isporuci jedne ili više vodnih usluga.
11.2. Člankom 6. Uredbe propisano je da se najniža osnovna cijena vodnih usluga sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela pri čemu fiksni dio najniže osnovne cijene služi pokriću troškova koji ne ovise o količini vodnih usluga, već nastaju kao posljedica priključenja nekretnine na komunalne vodne građevine i to troškova očitanja vodomjera, obrade očitanih podataka, serviranja vodomjera…
11.3. Člankom 35. Pravilnika tužitelja o opskrbi vodom, izgradnji vodovodne mreže i priključenja na javnu vodovodnu mrežu koji je stupio na snagu 26. siječnja 2004., propisano je da potrošač može podnijeti zahtjev za odjavu korištenja vodovodnog priključka.
12. Na temelju odredbe članka 219. stavak 1. ZPP-a, u svezi sa odredbom članka 7. stavak 1. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a u predmetnom slučaju tužitelj nije predložio dokaze iz kojih bi se utvrdila osnovanost njegovog zahtjeva.
12.1. U svezi s citiranim zakonskim odredbama, ovaj sud utvrđuje da tužitelj, na kojemu je teret dokazivanja niti jednom ispravom niti kojim drugim predloženim dokazom nije dokazao osnovanosti navoda tužbe, ne proizlazi da bi tuženik ikada koristio ili da koristi brojilo vodomjera 06489885 i da je isto evidentirano u poslovnim knjigama tužitelja. Tuženik je osporio postojanje toga brojila naznačenog na računima, pa je o postojanju istoga, zaključeno primjenom pravila o teretu dokazivanja sukladno odredbi članku 221.a ZPP-a.
13. Nadalje, odredbom članka 3. stavak 1. Pravilnika tužitelja o opskrbi vodom, izgradnji vodovodne mreže i priključenja na javnu vodovodnu mrežu propisano je da vlasnik nekretnine stječe svojstvo potrošača (korisnika) vode iz javnog vodovodnog sustava na temelju ugovora o priključku na javnu vodovodnu mrežu koji zaključuje s komunalnim društvom. S tim u svezi valja istaknuti kako je iz dostavljenog zemljišnoknjižnog izvatka razvidno da je uknjižena vlasnica FČ, međutim, tuženik je u tijeku postupka naveo da se on koristi predmetnom nekretninom. Međutim, tužitelj sudu nije predočio postojanje ugovora ugovora o priključku na javnu vodovodnu mrežu zaključenog između ugovornih strana, a postojanje predmetnog ugovora po ocijeni ovoga suda neophodno je kako prema citiranom Pravilniku tako i prema opisanoj odredbi članka 2. spomenute Uredbe o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva, kao i prema odredbi čl. 2. st. 2. Odluke o načinu plaćanja i visini cijene vodnih usluga (Sl. novine PGŽ br. 7/11 od 18. ožujka 2011., 16/11 od 16. lipnja 2011.), kojom je propisano da je obveznik plaćanja cijene vodne usluge korisnik, tj. osoba koja je vlasnik nekretnine ili drugi zakoniti posjednik nekretnine priključene na komunalne vodne građevine i koja je s isporučiteljem vodne usluge sklopila ugovor o isporuci vodne usluge, a isto je propisano i odredbom čl. 9. st. 2. Odluke o cijeni vodnih usluga ( Sl. novine PGŽ br. 48/11 od 23. prosinca 2011.).
13.1. Kako tužitelj u spis nije dostavio ugovor o priključku na javnu vodovodnu mrežu, odnosno ugovor o isporuci vodne usluge, sklopljen sa tuženikom kao potrošačem i korisnikom njegove usluge isporuke vode iz javnog vodovodnog sustava, nije dokazao niti postojanje ugovornog odnosa sa tuženikom za broj vodomjera [broj vodomjera], pa je i iz toga razloga, osim iz ranije navedenog, također uvažavajući odredbu čl. 221.a ZPP-a, neosnovano njegovo potraživanje u odnosu na fiksnu naknadu cijene vode, navedenu na predmetnim računima.
13.2. Sud zbog potonje navedenog utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan, međutim, sud drži neosnovanim navode tuženika da je razlog ne postojanja njegove obveze isključivo u činjenici da je tužitelj demontirao predmetni vodomjer. Naime, u slučaju samo demontaže vodomjera ne prestaje pravni odnos između isporučitelja i korisnika vodne usluge, jer demontažom vodomjera obvezno pravni odnos istih nije raskinut pa ugovorni odnos između isporučitelja i korisnika vodne usluge i dalje postoji, a time i obveza tuženika da ispuni tražbinu s osnove fiksnog dijela cijene vode (isto Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-655/2022-2 od 27. kolovoza 2024.).
14. Nadalje, kako se u konkretnom slučaju, a i prema navodima samog tužitelja ne radi o naknadi za potrošnju vode, već o fiksnoj naknadi koja služi za pokriće troškova koji nastaju kao posljedica priključenja nekretnine na komunalne vodne građevine i to troškova očitanja vodomjera, obrade očitanih podataka, umjeravanja, servisiranja vodovoda itd., tj. troškova koji su po svojoj naravi vezani za postojanje vodomjera, jer u strukturi te cijene sudjeluju navedeni parametri, sve sukladno odredbi članka 6. Uredbe o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva ("Narodne novine" 112/10), razvidno je da je ta fiksna naknada vezana za postojanje vodomjera, pa prema tome, ukoliko vodomjer ne postoji, bespredmetno je i postojanje navedenih troškova koji čine fiksnu naknadu, pa stoga tužbeni zahtjev koji se odnosi na to, ne može biti osnovan. Kako je već naprijed navedeno, demontaža je izvršena 2010. godine, prije obračuna i ispostavljanja predmetnih računa na kojima se temelji tužiteljeva tražbina prema tuženiku, pa stoga tužitelju ne pripada pravo na naknadu fiksnog dijela voda zbog nesporne činjenice da vodomjera više nema, niti su nastali troškovi koji su obuhvaćeni tim iznosom. (presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici br. Gž-405/15-2 od 12. listopada 2016.)
14.1. Isto tako, valja navesti da za odluku o ovom spornom pravnom pitanju nije odlučno da li je tuženik dužan imati vodomjer, već je jedino odlučno da li je dužan platiti fiksnu naknadu, koja ovisi o stvarnom postojanju vodomjera, pri čemu nije odlučno niti da li pružatelj komunalne usluge u svojim evidencijama predmetni vodomjer vodi kao postojeći.
14.2. U odnosu na obračun komunalne usluge gospodarenja otpadom, prvenstveno se ističe da je tužitelj aktivno legitimiran za naplatu navedene tražbine. Navedeno prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-629/2021-2 od 12. rujna 2023., u kojoj je navedeno ugovor o poslovnoj suradnji zaključen 22. studenoga 2013. između trgovačkih društava Ponikve voda d.o.o, Ponikve Eko Otok Krk d.o.o. i Ponikve usluga d.o.o. (tužitelja), a imajući u vidu da se radi o povezanim društvima putem iste osobe za zastupanje i putem istih članova, nema narav ugovora o nalogu, već eventualno može imati karakteristike ugovora o komisiji iz članka 785. do članka 803. ZOO-a.
14.3. S tim u svezi valja istaknuti kako je odredbom članka 785. stavka 1. ZOO- a propisano je da se ugovorom o komisiji obvezuje komisionar obaviti uz proviziju jedan ili više poslova u svoje ime i za račun komitenta, a stavkom 2. da komisionar ima pravo na proviziju i kad nije ugovorena, dok je odredbom članka 763. stavka 1. ZOO-a propisano da se ugovorom o nalogu obvezuje i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove, a stavkom 2. da nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa.
15. Odredbom članka 8. ugovora o suradnji, pružatelji komunalnih usluga trgovačka društva Ponikve Eko Otok Krk d.o.o. i Ponikve Voda d.o.o., ugovorili su pravo tužitelja da pokreće i vodi parnice radi naplaćivanja dospjelih, a neplaćenih potraživanja prisilnim putem, a odredbom članka 10., u smislu poreznih propisa, uplaćivanje novčanih sredstava na prolazni račun tužitelja, pa takav modus naplate za račun pružatelja usluga ne predstavlja tužiteljev prihod jer prema odredbi članka 12. ugovora tužitelj je prikupljena sredstva obvezan s prolaznog računa uplaćivati na račune društava Ponikve Eko Otok Krk d.o.o. i Ponikve Voda d.o.o., te su stoga takvim ugovaranjem novčanih transfera ispunjene sve zakonske pretpostavke po kojima je novac od naplate pruženih komunalnih usluga prihod pružatelja komunalnih usluga, a ne tužitelja. Sukladno svemu navedenom, trgovačka društva, isporučitelji vodoopskrbnih i komunalnih usluga gospodarenja otpadom, mogu ugovorom ovlastiti drugo trgovačko društvo na vođenje poslova naplate tih usluga, što uključuje i ovlast pokretanja ovršnih i sudskih postupka radi prisilne naplate vodnih i komunalnih usluga za trgovačka društva koja su isporučitelji tih usluga, slijedom čega prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja nije osnovan. (isto Županijski sud u Rijeci, poslovni broj: Gž-1156/2021-2 od 27. veljače 2024.).
15.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja istaknuti da po ocijeni ovoga suda prigovor nije osnovan obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje jednogodišnji rok zastare sukladno odredbi čl. 232. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO). Naime, tužitelj je kao ovrhovoditelj, prijedlog za ovrhu podnio dana poštom preporučeno 30. rujna 2014. za potraživanje koje se odnosi na razdoblje od rujna (prvi račun sa dospijećem 21. listopada 2013.) zaključno sa prosincem 2013., dakle unutar propisanog zastarnog roka.
16. Na temelju svega iznesenoga ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, navedeno iz razloga što je odredbom članka 17. stavak 1. Zakona o otpadu ("Narodne novine" 178/04, 111/06, 110/07, 60/08, 87/09, 94/13) propisano da se troškovi gospodarenja otpadom obračunavaju prema kriteriju količine i svojstvu otpada uz primjenu načela "onečišćivač plaća".
16.1. Odredbom članka 57. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o otpadu ("Narodne novine" broj: 60/08) propisano je da se do 31. prosinca 2009., umjesto jedinice mase ili volumena otpada ili broja članova kućanstva mogu primjenjivati i drugi obračunski kriterij u skladu sa zakonom kojim se uređuje komunalno gospodarstvo, dakle, od 1. siječnja 2010., više nije bilo dozvoljeno kao obračunski kriterij, primjenjivati površinu stambenog prostora.
16.2. Odredbom članka 33. stavak 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj: 94/13) koji je stupio na snagu dana 23. srpnja 2013., propisano je da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada na način kojim se osigurava primjena načela "onečišćivač plaća", ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge. Stavkom 2. istoga članka, propisano je da je davatelj usluge dužan korisniku usluge obračunavati cijenu javne usluge iz članka 30. stavak 1. toga Zakona, razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika. Odredbom članka 33. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da je davatelj usluge dužan voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju prema kriteriju količine otpada iz članka 33. stavak 2. toga Zakona.
16.3. Odredbom članka 24. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 70/07, 125/07, 79/09, 78/12, 56/13) kojom se reguliraju javne usluge koje se pružaju potrošačima je u stavku 3. propisano da prodaja potrošačima javnih usluga, kada to priroda javne usluge dopušta, mora biti obračunata prema potrošnji.
16.4. Primjena načela "onečišćivač plaća" koji je propisan zakonom, u ovome slučaju podrazumijeva da troškove gospodarenja komunalnim otpadom snosi građanin koji predaje komunalni otpad i to za komunalni otpad koji je predao komunalnom društvu. Dakle, naknada gospodarenja komunalnim otpadom može se obračunavati samo za komunalni otpad koji je građanin predao komunalnom društvu i to razmjerno količini predanog otpada. Nije dopušteno naplaćivanje naknade u paušalnom iznosu neovisno o količini preuzetog otpada. Davatelj usluge dužan je obračunati cijenu usluge na način kojim se osigurava primjena načela " onečišćivač plaća", sigurnost, redovitost i kvaliteta pružanja te usluge.
17. Činjenica je da su vlasnici ili korisnici nekretnina, po zakonu dužni plaćati cijenu komunalne usluge, isporučitelju usluge, ali također je činjenica da se cijena komunalne usluge plaća za pruženu komunalnu uslugu, za komunalni otpad koji je predan komunalnom društvu, razmjerno količini predanog otpada.
17.1. U konkretnom slučaju, tužitelj je obračun komunalne usluge gospodarenja otpadom u kućanstvu vršio temeljem članka 8. do 10. Odluke o načinu plaćanja i visini cijene komunalnih usluga (Sl. novine PGŽ br. 40/11, 26/12), prema ukupno pripadajućem volumenu posude izraženom u litrama (l) i jediničnoj cijeni, a koja se dobije kao umnožak veličine korisnog prostora tog kućanstva (m2) i koeficijenta opterećenja 1,54, kako je to tužitelj obrazložio u podnesku od 28. kolovoza 2017., protivno načelu "onečišćivač plaća", pa je na temelju odredbe čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 49/02), valjalo isključiti primjenu navedene Odluke, u predmetnom slučaju.
17.2. Pozivanje tužitelja na Uredbu o gospodarenju komunalnim otpadom koja je po svojoj pravnoj snazi ispod zakona, nema utjecaj na nezakonito postupanje tužitelja prilikom obračuna cijene javne usluge koju je bio dužan uskladiti sa Zakonom o održivom gospodarenju otpadom.
Napose, tužitelj u ovome postupku nije dokazao da je tuženiku stavio na raspolaganje posudu za otpad volumena 130,90 l, koji volumen je naveden na predmetnim računima, te da je sukladno tome ispravno teretio tuženika sa plaćanjem naknade za gospodarenje otpadom u mjesečnom iznosu od 31.69 kn, nije dostavio niti program odvoza otpada, niti evidenciju preuzetog otpada po kriteriju količine, pa nije dokazao niti da li je i u kojoj količini tuženik u utuženom razdoblju, predavao otpad.
18. Stoga je uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, na temelju odredbe članka 451. stavak 3. ZPP-a, valjalo u cijelosti staviti izvan snage platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tomislava Matijevića iz Zagreba, posl. br. Ovrv- 3232/2014 od 30. rujna 2014., te odlučiti kao u točki I. izreke predmetne presude.
19. Prema Zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova broj Su – IV – 204/17 od 2. lipnja 2017. presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezne kamate na dosuđeni trošak teku od donošenja prvostupanjske presude.
19.1. Zbog toga je valjalo ukinuti platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi u dijelu koji se odnosi na troškove ovršnog postupka te posebno odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka (isto presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž – 1370/2021 od 20. prosinca 2021.).
19.1.1. Nakon što je po prigovoru tuženika ovaj sud rješenjem odredio nastavno postupanje kao povodom prigovora protiv platnog naloga, smatra se da je postupak započeo podnošenjem tužbe za izdavanje platnog naloga te se cjelokupni postupak ima smatrati jedinstvenim parničnim postupkom u kojem se o troškovima postupka odlučuje jedinstvenom odlukom, bez razlučivanja troškova ovršnog od troškova parničnog postupka stoga je odlučeno kao pod točkom III izreke presude.
20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., 155. ZPP. S obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, sud je tužitelja obvezao da tužiteniku naknadi prouzročene troškove konkretnog parničnog postupka.
20.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora od 44,86 EUR (337,96 kuna), priloženi troškovnik te činjenicu da tuženika zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, 107/25 - dalje: Tarifa) tuženiku je kao osnovan utvrđen zahtjev za jednokratnu naknadu za cijeli postupak u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 7. točke 9. Tarife, kao i PDV na navedeni iznos od 25,00 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife, dakle, sveukupno 125,00 EUR.
20.2. Pored navedenoga sud je osnovanim troškom tuženiku priznao i trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u iznosu 13,27 EUR sukladno Tar. br. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23. – dalje: Uredba), kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 13,27 EUR sukladno Tbr. 2. Uredbe.
20.3. U svezi s navedenim, a kako se u konkretnoj pravnoj stvari o troškovima postupka odlučuje jedinstvenom odlukom, bez razlučivanja troškova ovršnog od troškova parničnog postupka te kako sukladno Tbr. 7. točke 9. Tarife za zastupanje u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura, neovisno o odredbi Tbr. 7. toč. 1., ukoliko točkama od 2. do 8. ovog Tbr. za pojedine postupke i sporove nije drugačije određeno, odvjetniku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova. Slijedom navedenoga sud je tužitelju priznao jednokratnu naknadu za cijeli postupak, dok je u preostalom dijelu u iznosu od 15,93 EUR (nastali i predvidivi troškovi ovršnog postupka), zahtjev za naknadom troškova postupka odbio.
20.4. Na dosuđene troškove sud je tuženiku dosudio zakonsku zateznu kamatu od presuđenja do isplate temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) i temeljem članka 151. ZPP po kamatnoj stopi sukladno članku 29. ZOO
21. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.
U Slavonskom Brodu, 2 . veljače 2026.
Sutkinja
Anđela Bionda Martić
Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).
Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku (članak 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).
O tome obavijest:
1. Tužitelj Ponikve Voda d.o.o. po punomoćnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Vojko Braut i Petar Petrinić, odvjetnicima u Rijeci
2. Tuženik VČ po punomoćniku Darku Belaiću, odvjetniku u Zagrebu
