Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-660/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku Odvjetničkom društvu Metelko, Knećević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 2. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 2. t. d) Ugovora o kreditu broj 3243345489, broj kreditne partije: 7107099292, sklopljenog dana 19.06 2015. između tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, a koja glasi:“Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 91,58 EUR (devedesetjedaneuro- pedesetosamcenti) sa zateznim kamatama računajući od 19. lipnja 2015. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 245,30 EUR-a (dvjestočetrdesetpeteura-tridesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su 19. lipnja 2015. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br.32433455489, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 69.000,00 HRK. Tuženik je u članku 2. toč. 9 predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje banci platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja. Nadalje, naveo je da je propisano da je da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Isto tako, tužitelj je naveo da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj, te tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći.

1.1. Tijekom postupka tužitelj je naveo da, a u vezi s tuženikovim prigovorom vrijednosti predmeta spora, da je odredbom čl. 37. ZPP-a propisano da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva, pa stoga smatra da tuženik neosnovano prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Nastavno, tužitelj navodi da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju odobravanju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik je prigovorio vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.418,80 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 91,58 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Nadalje, tuženik je osporio tužiteljev status potrošača jer da nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik je u cijelosti osporio navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Nadalje, tuženik je naveo da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na ugovorne odnose između potrošača i banke kao lex specialis primjenjivao se Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13. – dalje u tekstu: ZPK/14). ZPK/14 je predviđao pravo Banke da naplaćuje razne naknade, pa tako i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik je isticao da je u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu sudjelovao tužitelj i predstavnik tuženika, koji je prilikom ugovaranja ovog Ugovora o kreditu u cijelosti postupio sukladno zakonom propisanim obvezama. Naime, prije potpisivanja ugovora o kreditu i prilikom obrade samog kreditnog zahtjeva, tužitelj je od strane djelatnika tuženika, bankarskog službenika tuženika, bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Nadalje, tuženik je istaknuo da je naknada za obradu kredita odražavala stvarne troškove obrade kredita, te da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te nije suprotno zahtjevima dobre vjere uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Isto tako tuženik je istaknuo da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare na potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2015. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate, tuženik je naveo da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, te tuženik predlaže da sud odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Potvrdu banke (list spisa 6), dopis pun. tužitelja upućen banci – zahtjev za dostavom dokumentacije (list spisa 8), Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu (list spisa 9-14), Obavijest o otplati kredita (list spisa 15), Obvezne radnje banke pri odobravanju kredita (list spisa 33- 34), punomoć dana djelatnicama banke (list spisa 35-37), te je saslušao tužitelja.

4. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem jer je tužitelj odustao od tog dokaznog prijedloga iz razloga što tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

5. Sud je rješenjem na ročištu održanom 11. prosinca 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 91,58 EUR-a, a sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP). Naime, ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud odredio u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 91,58 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 91,58 EUR- a, a koja se odnosi na naknadu za obradu kredita koju je tužitelj isplatio tuženiku prilikom isplate kredita broj 7107099292.

8. Među parničnim strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 7107099292 dana 19. lipnja 2015. u iznosu od 69.000,00 kn, te da je naplaćena naknada za obradu kredita plaćena 19. lipnja 2015. u iznosu od 690,00 kn.

9. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine i ima li tužitelj status potrošača.

10. Iz Potvrde banke od 16. travnja 2025. (list spisa 6) proizlazi da je po kreditu – kreditna partija broj 7107099292 naplaćena naknada za obradu kredita 19. lipnja 2015. u iznosu od 690,00 kn.

11. Iz Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu (list spisa 9-14) proizlazi da su čl. 2. toč. d. Ugovora o kreditu, tužitelj i tuženik, između ostalog, ugovorili da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je trebao novac kako bih mogao platiti svoju svadbu, te mu je jedino Zagrebačka banka htjela dati kredit, jer se bio tek zaposlio. Banka je sastavila ugovor o kreditu, dala mu je ugovor na čitanje, a njega je zanimala samo odredba o iznosu kredita, o rati, roku otplate i kamati. Djelatnik banke mu nije obrazlagao odredbu o naknadi za obradu kredita, nisu mu rekli da će platiti tu naknadu, niti koja je svrha plaćanja naknade, kao niti koje troškove plaća plaćanjem te naknade. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije znao da će platiti naknadu za obradu kredita, a to je saznao tek naknado da je platio navedenu naknadu. Nije mu ni javni bilježnik obrazložio navedenu naknadu za obradu kredita. Nije tražio pojašnjenja odredbi ugovora o kreditu, a nije mu ponuđeno niti pregovaranje, nego su mu dali samo ugovor takav da ga potpiše. Nije pitao može li pregovarati jer mu je bio cilj da dobije novce iz kredita. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu.

12.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, životan, a nema niti proturječnosti i nejasnoća.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade. Osim toga, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određeno da se mora platiti naknada, a o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha plaćanja naknade, te mu dati parametre za izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Međutim, tuženik je predočio tužitelju da bez plaćanja navedene naknade neće moći dobiti kredit.

14. Odredbom čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015., 14/2019. i 19/2022., u nastavku:ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 55. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prema odredbi čl. 52. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, je tužitelju predmetna odredba ugovora o kreditu bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i što znači u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koja je svrha plaćanja navedenih naknada, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

16. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi osiguranja osobnih potreba. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač u smislu odredbe čl. 5. toč. 15. ZZP-a.

17. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

18. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

20. Nadalje, sukladno odredbi čl. 51. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovora tužiteljica bila onemogućena u pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetne ugovorne odredbe nije lako razumljiv.

21. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu rekli koji iznos mora platiti, nisu mu rekli koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije za tužitelja bila razumljiva i iz razloga jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine.

21.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba čl. 2. toč. d). Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da će korisnik kredita platiti naknadu: glasi:“Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2., te je ništetna sukladno čl. 55. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

22. Budući da je predmetna odredba čl. 2. toč. d) Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita. Naknada za obradu kredita naplaćena je 19. lipnja 2015. u iznosu od 91,58 EUR-a.

23. Na iznos od 91,58 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 19. lipnja 2015., pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP).

25.1. Prije svega, potrebno je reći da je ovaj sud na ročištu održanom 11. prosinca 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 91,58 EUR-a a kako je to već prethodno obrazloženo u ovoj odluci (toč.5. obrazloženja)

25.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 11. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 16. lipnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 175,00 EUR-a, sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi 218,75 EUR- a uvećano za iznos sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,25 EUR-a, što sveukupno iznosi 245,30 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

25.3. Tužitelju nije priznata naknada troška pristojbe za presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije bila dospjela.

26. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 2. veljače 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika