REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5228/2024-100

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u parničnom predmetu tužitelja Grada Zagreba, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, zastupanog po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika BF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Davoru Radakoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 19. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ĆF, zamjenika punomoćnika i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 2. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-16179/03 od 16. srpnja 2003. održava se na snazi u dijelu kojim je naloženo tuženiku BF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplatiti tužitelju Gradu Zagrebu, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1 iznos od 23.231,50 sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose odi:

- 2.903,93 EUR od 20. siječnja 2002. do isplate,

- 2.903,93 EUR od 5. veljače 2002. do isplate,

- 2.903,93 EUR od 20. veljače 2002. do isplate,

- 2.903,93 EUR od 5. ožujka 2002. do isplate,

- 967,98 EUR od 5. siječnja 2002. do isplate,

- 967,98 EUR od 5. veljače 2002. do isplate,

- 967,98 EUR od 5. ožujka 2002. do isplate,

- 967,98 EUR od 5. travnja 2002. do isplate,

- 967,98 EUR od 5. svibnja 2002. do isplate,

- 967,98 EUR od 5. lipnja 2002. do isplate,

- 967,98 EUR od 5. srpnja 2002. do isplate,

- 967,98 EUR od 5. kolovoza 2002. do isplate,

- 967,98 EUR od 5. rujna 2002. do isplate,

- 967,98 EUR od 5. listopada 2002. do isplate,

- 967,98 EUR od 5. studenog 2002. do isplate,

- 967,98 EUR od 5. prosinca 2002. do isplate, s time da se kamatna stopa do 31. prosinca 2007. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Nalaže se tuženiku BF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknaditi tužitelju Gradu Zagrebu, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1 trošak ovog postupka u iznosu od 11.669,14 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj Grad Zagreb (dalje u tekstu: tužitelj) podnio je Općinskom sudu u Zagrebu 1. srpnja 2003. prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi isplate dospjele tražbine u iznosu od 175.037,76 kn s pripadajućim zateznim kamatama te je navedeni sud donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-16179/03 16. srpnja 2003. Podneskom od 24. siječnja 2025. tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 kn sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (''Narodne novine'', broj 55/2022. i 55/2022.).

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik BF (dalje u tekstu: tuženik) podnio je prigovor u kojem navodi da između stranaka ne postoji zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora na temelju kojeg bi se mogla tražiti isplata zakupnine te osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Ovrv-16179/2003-12 od 11. listopada 2004. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi od 16. srpnja 2003. u dijelu kojim je određena ovrha te su u tom dijelu ukinute provedene radnje te je odlučeno da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

4. Tuženik tijekom postupka ističe i prigovor zastare. Osporava da je predmetni prostor poslovni prostor, već ističe da je riječ o stanu, osporava da je koristio predmetni stan za obavljanje odvjetničke djelatnosti kao i da ga je koristio u navedeno vrijeme. Poziva se i na odredbu čl. 72. Zakona o obveznim odnosima navodeći da je imao pravo zadržanja prostora i da njegov posjed u utuženom vremenu ne može biti bez pravne osnove jer mu tu pravnu osnovu daje njegovo potraživanje o kojem je donesena presuda ovoga suda poslovni broj P-3408/06.

4.1. Tužitelj je osporio ove navode tuženika navodeći da je isti kao bespravni korisnik koristio i raspolagao poslovnim prostorom u centru Zagreba (za potrebe odvjetničkog ureda) za koji nije plaćao naknadu za korištenje u visini zakupnine Gradu Zagrebu kroz više od 10 godina. Navodi i da tuženiku ne pripada nikakvo pravo retencije, a što je i sam tuženik priznao predajom poslovnog prostora 8. lipnja 2012.

5. Presudom ovoga suda poslovni broj P-5271/08-61 od 31. ožujka 204. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-16179/03 od 16. srpnja 2003. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 175.037,76 kn s pripadajućom zateznom kamatom te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 19.978,92 kn sa zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2014. do isplate.

6. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3801/14-2 od 26. travnja 2016. preinačena je presuda od 31. ožujka 2014. te je ukinut platni nalog sadržan u rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-16179/03 od 16. srpnja 2003. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 175.037,76 kn s pripadajućom zateznom kamatom te je naloženo tužitelju naknadit tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 22.168,75 kn.

7. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-946/2016-2 od 14. veljače 2024. prihvaćena je revizija tužitelja, ukinuta je presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3801/14-2 od 26. travnja 2016. te je predmet vraćen drugom vijeću toga suda na ponovno suđenje.

7.1. Vrhovni sud u navedenom rješenju navodi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši da ''izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga na kojoj ispravi se temelji platni nalog, nije vjerodostojna isprava jer ne predstavlja istinit pravni odnos i istinitu obvezu''. Nadalje navodi da su u predmetnom izvodu iz poslovnih knjiga sadržani svi podaci koje vjerodostojna isprava mora sadržavati sukladno odredbi čl. 28. st. 2. OT. Stoga, prema ocjeni vijeća Vrhovnog suda činjenica da je u tom izvodu iz poslovnih knjiga bilo pogrešno navedeno da se radi o zakupnini umjesto naknadi za neovlašteno korištenje predmetnog poslovnog prostora nije pravno odlučna za podobnost te isprave da se na temelju takve isprave izda rješenje o ovrsi. Također navodi da je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da je tužitelj trebao preinačiti tužbeni zahtjev da bi sud mogao održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi jer je u ovoj pravnoj stvari tražbina tužitelja jednaka tražbini odnosno iznosu koji je tužitelj, kao ovrhovoditelj, u ovršnom postupku u kojem je doneseno navedeno rješenje o ovrsi, potraživao od tuženika, iako po drugoj osnovi. Tužitelj u ovom parničnom postupku je prema tuženiku istaknuo samo jedan zahtjev i to zahtjev koji se odnosi na korištenje poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja, iako je tijekom postupka izmijenjena pravna osnova tužbenog zahtjeva, ali sadržaj zahtjeva (isplata iznosa od 175.037,76 kuna s pripadajućom zateznom kamatom) je ostao isti.

8. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1810/2024-4 od 14. svibnja 2024. ukinuta je presuda ovoga suda poslovni broj P-5271/08-61 od 31. ožujka 2014. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

8.1. Drugostupanjski sud u rješenju navodi da ''u okolnostima predmetnog slučaja, iz kojeg bi proizlazilo da je predmetna nekretnina očuvanog identiteta jer tužitelj ne tvrdi suprotno, ne bi bile mjerodavne odredbe obveznog prava iz čl. 219. ZOO već stvarnog prava iz čl. 164. i čl. 165. ZV. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela br. Su IV-127/13-8 od 14. studenog 2013. zauzeo pravno shvaćanje da su po pitanju naknade koristi od uporabe tuđe stvari očuvanog identiteta mjerodavne odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. i 6. ZV.

8.2. U pogledu primjene mjerodavnih materijalnopravnih odredbi čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. i 6. ZV o pravu tužitelja kao vlasnika na naknadu za korištenje predmetne nekretnine od tuženika odlučno je poštenje odnosno nepoštenje tuženika jer prema odredbi čl. 164. st. 1. ZV pošteni korisnik nije dužan vlasniku dati naknadu, za razliku od nepoštenog koji je prema odredbi čl. 165. st. 1. ZV dužan naknaditi koristi koje je imao za vrijeme (nepoštenog) posjedovanja. Ujedno je odredbom čl. 18. st. 5. ZV propisano da se posjed smatra poštenim dok se ne dokaže suprotno.

8.3. Budući da su u odluci suda prvog stupnja izostali razlozi o odlučnoj činjenici tuženikovog poštenja ili nepoštenja odnosno prestanka poštenja u posjedovanju, presudnoj za primjenu mjerodavnog materijalnog prava sadržanog u čl. 164. st. 1., čl. 165. st. 1. ili čl. 165. st. 6. ZV, ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP koja onemogućava preinačenje prvostupanjske odluke.''

9. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao: izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga zakupnine, Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 18. travnja 1997., dopise Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada od 8. veljače 2008., 30. lipnja 2004., 9. lipnja 2004., 04. ožujka 2002., 21. ožujka 2000. i 3. srpnja 2006., Zaključak Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada od 13. listopada 2005., Zaključak Gradskog poglavarstva od 23. travnja 2004., Zaključak Gradskog poglavarstva od 9. svibnja 2002., Zapisnik s uviđaja lica mjesta 30. kolovoza 2000., ponudu za natječaj za poslovni prostor, Zaključak Gradskog poglavarstva od 14. travnja 1997., rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-623/04 od 10. siječnja 2006., presudu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-15911/99 od 17. studenog 2003., tužbu od 29. prosinca 1999., presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7682/11 od 8. studenog 2011., Zapisnik s uviđaja na licu mjesta 8. lipnja 2012., presudu ovoga suda poslovni broj P-3408/06 od 4. ožujka 2010., presudu i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1234/2020-6 od 15. ožujka 2022., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3522/2023-4 od 2. travnja 2025. te reviziju od 8. kolovoza 2025., proveo je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Ivanu Tkalecu i saslušao je tuženika kao stranku. Na pripremnom ročištu održanom 19. prosinca 2025. stranke su predložile pročitati sve do tada izvedene dokaze te nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

10. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 23.231,50 EUR (175.037,76 kn) po osnovi tuženikovog korištenja poslovnog prostora u [adresa] u razdoblju od siječnja 2001. do prosinca 2002. Tužitelj tijekom postupka tvrdi da je tuženik raniji zakupnik predmetnog poslovnog prostora te da je isti nastavio koristiti predmetni poslovni prostor i nakon prestanka ugovora o zakupu, bez valjane pravne osnove.

12. U postupku je utvrđeno slijedeće:

- tužitelj je prijedlogom za ovrhu od 1. srpnja 2003. pokrenuo ovršni postupak za naplatu neplaćene zakupnine iz 2001. i 2002. godine u pojedinim iznosima dospjelim tijekom 2002., temeljem izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga o neplaćenoj zakupnini,

- temeljem tuženikovog prigovora protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-16179/03 od 16. srpnja 2003., isti je sud rješenjem od 11. listopada 2004. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha i odredio da se postupak nastavlja po pravilima kao u povodu prigovora protiv platnog naloga,

- potom je u podnesku od 15. svibnja 2007. tužitelj razjasnio da je s tuženikom kao zakupoprimcem prethodno imao zaključen Ugovor o zakupu poslovnog prostora u [adresa], međutim taj je ugovor 1998. ex lege raskinut temeljem čl. 35. st. 2. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora ("Narodne novine" br. 91/96 i 124/97),

- budući da je pravna osnova tuženikovog posjedovanja predmetne nekretnine prestao po sili zakona 1998. godine, tužitelj je izmijenio činjeničnu osnovu potraživanja navodeći da ne potražuje zakupninu, već da od tuženika potražuje utuženi iznos s naslova stjecanja bez osnove i upotrebe tuđe stvari u svoju korist u razdoblju prosinac 2001. - prosinac 2002., ostajući kod tužbenog zahtjeva za izdavanje platnog naloga.

13. U konkretnom slučaju, proizlazi da je predmetna nekretnina očuvanog identiteta jer tužitelj ne tvrdi suprotno pa ne bi bile mjerodavne odredbe obveznog prava iz čl. 219. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO), već stvarnog prava iz čl. 164. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 91/1996 , 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/ 2012, 152/2014 i 52/2025, dalje u tekstu: ZV).

14. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela broj Su IV-127/13-8 od 14. studenog 2013. zauzeo pravno shvaćanje da su po pitanju naknade koristi od uporabe tuđe stvari očuvanog identiteta mjerodavne odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. i 6. ZV. 6.2. U pogledu primjene mjerodavnih materijalnopravnih odredbi čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. i 6. ZV o pravu tužitelja kao vlasnika na naknadu za korištenje predmetne nekretnine od tuženika odlučno je poštenje odnosno nepoštenje tuženika jer prema odredbi čl. 164. st. 1. ZV pošteni korisnik nije dužan vlasniku dati naknadu, za razliku od nepoštenog koji je prema odredbi čl. 165. st. 1. ZV dužan naknaditi koristi koje je imao za vrijeme (nepoštenog) posjedovanja. Ujedno je odredbom čl. 18. st. 5. ZV propisano da se posjed smatra poštenim dok se ne dokaže suprotno.

14.1. Stoga je, u ovom predmetu, a kako to upućuje i Županijski sud u Zagrebu u rješenju poslovni broj Gž-1810/2024-4 od 14. svibnja 2024. u ovom predmetu odlučno je li tuženik bio pošten ili nepošteni posjednik odnosno kada je došlo do prestanka poštenja u posjedovanju, sve presudno za primjenu mjerodavnog materijalnog prava sadržanog u čl. 164. st. 1., čl. 165. st. 1. ili čl. 165. st. 6. ZV.

15. Najprije, u odnosu na prigovor zastare koji tuženik ističe tijekom postupka, a koji nije osnovan. Naime, odredbom čl. 165. st. 2. ZV propisano je da vlasnikovo traženje naknade koristi od uporabe tuđe stvari iz st. 1. ovog članka zastarijeva u roku od tri godine od kada mu je stvar predana. Kako je u ovom postupku nedvojbeno utvrđeno, a što proizlazi iz zapisnika o primopredaji, ali i iskaza tuženika, da je tuženik i tijekom ovog postupka sve do 8. lipnja 2012. bio u posjedu prostora na adresi [adresa], to utužena potraživanja tužitelja nisu zastarjela, sve sukladno čl. 165. st. 2. ZV.

16. Uvidom u Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 18. travnja 1997. utvrđeno je da je tužitelj kao zakupodavac dao u zakup tuženiku kao zakupcu poslovni prostor u [adresa], u II. zoni, koji se sastoji od četiri prostorije, hodnika i wc-a u uličnom visokom prizemlju, u ukupnoj površini od 112,55 m2, za obavljanje odvjetničke djelatnosti. Također je utvrđeno da je navedeni Ugovor sklopljen na razdoblje od jedne godine, a zakup teče od 01. svibnja 1997. Navedeno tuženik tijekom postupka niti ne osporava.

16.1. Tvrdnje tuženika da je predmetni prostor stan, a ne poslovni prostor nisu prihvaćene te su ocijenjene isključivo usmjerenim ka otklanjanju obveze podmirenja utuženog iznosa. Naime, tuženik je s tužiteljem sklopio ugovor o zakupu za prostor namijenjen obavljanju odvjetničke djelatnosti, a ne za stan kao skup prostorija namijenjen stanovanju. Prilikom sklapanja ugovora o zakupu nije imao primjedbi na opis prostora i namjenu za koji sklapa zakup. Nadalje, 16. studenoga 1998. uložio je ponudu za zakup poslovnog prostora, a ne stana te je naveo da će u istom obavljati odvjetničku djelatnost, a ne da će u istom stanovati. Saslušan kao stranka naveo je da je u tom prostoru prijavio odvjetnički ured, no da je u prostoru djelatnost obavljao odvjetnik ŠF kojem je on to odobrio. Dakle, iz svega ovog vidljivo je da je prostor dan u zakup kao poslovni prostor, da je tuženik na toj adresi prijavio svoju poslovnu odvjetničku djelatnost (prijavio adresu odvjetničkog ureda) i da je po njegovom odobrenju drugi odvjetnik u tom prostoru kao poslovnom prostoru obavljao odvjetničku djelatnost, uslijed čega sve drugačije tvrdnje tuženika da je riječ o stanu nisu prihvaćene.

17. Uvidom u ponudu za natječaj za poslovni prostor od 16. studenog 1998. (list 66 spisa) utvrđeno je da u istoj tuženik navodi da kao raniji zakupnik predmetnog poslovnog prostora podnosi ponudu Gradu Zagrebu za zakup predmetnog poslovnog prostora za čiji zakup je ugovor istekao.

18. Uvidom u dopis Gradskog ureda za upravljanje imovinom Grada Zagreba od 21. ožujka 2000. (list 65 spisa) utvrđeno je da istim navedeni ured poziva tuženika u roku od 8 dana dostaviti dokaz o podmirenoj zakupnini jer u protivnom Povjerenstvo za provođenje natječaja neće moći uskladiti ugovor o zakupu i pristupit će postupku iseljenja jer je provjerom knjigovodstvenog stanja utvrđeno da za poslovni prostor za koji se natjecao duguje zakupninu.

18.1. Uvidom u zaključak Gradskog poglavarstva od 9. svibnja 2002. (list 62 spisa) utvrđeno je da je odbijena ponuda tuženika podnesena za zakup predmetnog poslovnog prostora iz razloga što tuženik kao raniji zakupnik nije uredno podmirio zakupninu za taj poslovni prostor.

19. Uvidom u zapisnik s uviđaja lica mjesta od 30. kolovoza 2000. (list 64 spisa) utvrđeno je da se u predmetnom poslovnom prostoru obavlja odvjetnička djelatnost.

20. Uvidom u zapisnik s uviđaja na licu mjesta od 8. lipnja 2012. (list 125 spisa) utvrđeno je da je toga dana tuženik vratio predmetni poslovni prostor u posjed tužitelju.

21. Uvidom u presudu ovoga suda poslovni broj P-3408/06 od 4. ožujka 2010. utvrđeno je da je tom presudom naloženo tamo tuženiku, a ovdje tužitelju Gradu Zagrebu, isplatiti tamo tužitelju, a ovdje tuženiku BF iznos od 269.151,24 kn po osnovi naknade za ulaganja učinjena u predmetni poslovni prostor. Presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1234/2020-6 od 15. ožujka 2022. te je u tijeku postupak po reviziji ovdje tužitelja, tamo tuženika kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

22. Uvidom u dopis Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada od 08. veljače 2008. (list 53 spisa) utvrđeno je da je Grad Zagreb vlasnik predmetne zgrade od 1971. godine što tuženik tijekom postupka niti ne osporava.

23. Tuženik u iskazu navodi da se 1996. ili 1997. obratio Gradu s molbom za poslovni prostor te je 18. travnja 1997. sklopio s Gradom Ugovor o zakupu poslovnog prostora za predmetni prostor. Nadalje navodi da se radilo o derutnom prostoru te mu je Grad odobrio adaptaciju tog prostora i on je nakon toga dosta uložio u taj prostor. Nakon ulaganja obratio se Gradu Zagrebu sa zahtjevom da se urede njihovi odnosi u pogledu ulaganja i najamnine, no Grad se na taj njegov zahtjev oglušio i tek ga je 4 godine kasnije obavijestio da odbija s njim zaključiti ugovor. Nakon toga je ustao tužbom protiv Grada za povrat uloženih sredstava i taj postupak još nije pravomoćno okončan, a Grad Zagreb je protiv njega ustao s tužbom za iseljenje i Grad je s tom parnicom uspio. Tuženik je 2000. godine počeo obavljati odvjetničku djelatnost koju je prijavio na predmetni poslovni prostor i bio je u posjedu predmetnog prostora odnosno držao ga je sve dok se ne okonča spor u pogledu povrata uloženih sredstava. Tuženik navodi da je odvjetničku djelatnost obavljao u svom stanu u [adresa], iako je prijavio odvjetnički ured na adresu predmetnog prostora u [adresa], a u tom prostoru u [adresa] je odvjetničku djelatnost obavljao kolega ŠF u dogovoru s tuženikom. Tuženik je bio odvjetnik od 2000. do 2007. ili 2008. godine, a u posjedu predmetnog poslovnog prostora je bio do 2012. Kasnije je saznao da predmetni prostor zapravo nije poslovni prostor, nego stan u stambenoj najamnoj zgradi koji nikada upravnim aktom nije pretvoren u poslovni prostor. Navodi da nije sporno da mu je Grad Zagreb odobrio minimalnu zakupninu za razdoblje od 1997. i 1998. godine radi adaptacije, a osim toga visina je određena u visini stanarine za takav prostor jer se radilo o stanu. Navodi da je predmetni prostor predao kao prostor Gradu Zagrebu, a ostaje kod tvrdnje da se radi o stanu. Navodi i da nije sporno da je potpisao zapisnik o primopredaji predmetnog prostora 2012. godine.

24. Iskaz tuženika prihvaćen je u pogledu relevantnih činjenica kao životan, uvjerljiv i sukladan ostalim izvedenim dokazima, osim u dijelu u kojem je naveo da predmetni prostor nije poslovni prostor, nego stan, a kako je to već ranije navedeno pod točkom 16.1. ove presude.

25. Na temelju izvedenih dokaza, prije svega iz dostavljene dokumentacije, ali i iskaza tuženika, utvrđeno je da je tuženik bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora i nakon prestanka ugovora o zakupu tog poslovnog prostora, sve do 8. lipnja 2012. kada je osobno predao posjed istog tužitelju. Iz navedenog proizlazi da u posjedu poslovnog prostora bio i u utuženom razdoblju od prosinca 2001. do prosinca 2002. i to bez valjane pravne osnove. Naime, ugovor o zakupu poslovnog prostora po sili zakona raskinut je 5. studenoga 1998., što tuženiku nije bilo nepoznato. Nakon raskida ugovora tuženik je bio dužan predati posjed prostora tužitelju što isti nije učinio sve do 8. lipnja 2012. Točno je da je tuženik podnio ponudu na objavljeni javni natječaj Grada Zagreba za davanje u zakup navedenog poslovnog prostora, no ta je njegova ponuda odbijena zaključkom od 9. svibnja 2002. koji je potvrđen zaključkom od 23. travnja 2004.

26. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV propisano je da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

27. Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZV nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto tako se ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

28. Na temelju provedenog dokaznog postupka, ovaj sud utvrđuje da je tuženik bio pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora do 5. studenoga 1998. kada je po sili zakona raskinut ugovor o zakupu temeljem kojeg je imao posjed predmetnog poslovnog prostora. Raskidom ugovora o zakupu obveza tuženika je bila predati posjed poslovnog prostora natrag tužitelju. Tuženik to nije učinio, već je u istom, bez pravne osnove, ostao sve do 8. lipnja 2012. pritom ne plaćajući tužitelju naknadu za korištenje poslovnog prostora te je od stoga tuženik od 6. studenoga 1998. bio nepošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora. Na ocjenu nepoštenja tuženika ne utječe niti činjenica da se tuženik javio na javni natječaj za davanje u zakup poslovnog prostora ponudom od 16. studenoga 1998. jer već u trenutku davanja te ponude tuženik se u prostoru nalazio bez valjane pravne osnove jer je raniji ugovor po sili zakona raskinut 5. studenoga 1998. zbog čega tuženik više nije imao pravo na posjed poslovnog prostora i čiji je posjed trebao predati tužitelju temeljem odredbe čl. 21. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora (''Narodne novine'', broj 91/96, 124/97, 174/04 i 38/09, dalje u tekstu: ZZPPP) Tuženik je znao odnosno nije mu moglo ostati nepoznato da mu posjed predmetnog poslovnog stana ne pripada od raskida ugovora o zakupu jer je zakonom propisana obveza predaja posjeda prostora nakon isteka roka zakupa (čl. 21. ZZPPP) i unatoč tom znanju, zadržao je posjed stana sve do 8. lipnja 2012.

29. Pozivanje tuženika na odredbu čl. 72. ZOO nije osnovano. Naime, tom je odredbom propisano da vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo je zadržati dok mu ne bude ispunjena tražbina.

30. U razdoblju kada je tuženik bez pravne osnove držao u posjedu predmetni poslovni prostor, isti nije imao dospjelu tražbinu prema tužitelju jer postupak na koji se tuženik poziva i koji se vodio kod ovoga suda pod poslovnim brojem P- 3408/06 pravomoćno je okončan tek 15. ožujka 2022. Osim toga, kako je utvrđeno da je tuženik nepošteni posjednik od kada je ugovor o zakupu po sili zakona raskinut, tj. od 5. studenoga 1998., to isti nije bio ovlašten zadržati stvar, već je dužan predati stvar (prostor) bez odgode i sukladno čl. 165. st. 4. ZV.

31. Slijedom navedenog, kako je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora, što tuženik tijekom postupka niti ne osporava, te kako je tuženik nepošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora od kada je po sili zakona raskinut ugovor o zakupu 5. studenoga 1998., to je tuženik kao nepošteni posjednik dužan naknaditi tužitelju korist od uporabe predmetnog poslovnog prostora u utuženom razdoblju sukladno čl. 165. st. 1. ZV.

32. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, valja navesti kako je tuženik dužan platiti sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, a koju korist predstavlja zakupnina koju bi tuženik morao plaćati da je sklopio ugovor o zakupu. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izvedeni su dokazi uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu i financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Ivanu Tkalecu. Iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka proizlazi da je tužitelj za razdoblje od 01. siječnja 2001. do 31. prosinca 2002. mogao ostvariti zakupninu za predmetni poslovni prostor, za djelatnost odvjetništva, u ukupnom iznosu od 175.037,76 kn, odnosno 7.293,24 kn mjesečno.

33. Tuženik je u cijelosti prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, navodeći da je isto sačinjeno isključivo kao provjera obračuna tuženikovog potraživanja i istim nije utvrđena stvarna tržišna cijena najma.

34. Stoga je vještak mr. Tkalec i usmeno obrazložio nalaz i mišljenje na ročištu 18. ožujka 2014 i tom prilikom je argumentirano otklonio prigovore tuženika na pisani nalaz i mišljenje. Vještak je tako naveo da nalaz nije izrađen kao provjera obračuna tužiteljevog potraživanja, već je izrađen prema propisanim kriterijima za utvrđivanje visine zakupnine, koji su decidirano ispisani u nalazu, te su za iste priloženi i dokazi u vidu propisa koji određuju te parametre, a podaci o samom poslovnom prostoru su u spisu iskazani na listu 28. Prema tome, nalaz je izrađen točno prema tim kriterijima bez bilo kakve suglasnosti ili usuglašavanja s tužbenim zahtjevom. Naime, u nalazu je utvrđeno koji iznos zakupnine je tužitelj u spornom razdoblju po tim kriterijima mogao zaračunati tuženiku ili kojoj drugoj osobi kao korisniku tog poslovnog prostora. Kroz cijelo sporno razdoblje je cijena poslovnog prostora bila propisana u istom iznosu. Vještak navodi da je tužitelj mogao ostvariti navedeni iznos po osnovi zakupnine, iako se radi o razdoblju kada se počela bilježiti tendencija pada potražnje za poslovnim prostorom, naime, vještak smatra da se ta zakupnina mogla ostvariti s obzirom na lokaciju tog poslovnog prostora. Nadalje vještak navodi da je za njega svejedno radi li se o poslovnom prostoru koji je izgrađen i ima uporabnu dozvolu u tu svrhu ili se radi o stanu koji se koristi kao poslovni prostor. Također navodi da je u svojem nalazu utvrdio visinu zakupnine koju je tužitelj mogao ostvariti, a taj se iznos pravno može definirati na više načina što ne spada u domenu vještaka. Konačno, navodi da bi u spornom razdoblju tržišna vrijednost bila veća.

35. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tkaleca, budući da je isti jasan, detaljno obrazložen te sačinjen u skladu s pravilima struke i na temelju relevantne dokumentacije, a vještak je na ročištu 18. ožujka 2014. argumentirano otklonio sve prigovore tuženika.

36. Slijedom navedenog, te kako je činjenično stanje i u pogledu visine tužbenog zahtjeva dovoljno razjašnjeno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, zahtjev tuženika za izvođenjem dokaza građevinskim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva je neosnovan, imajući pritom u vidu i da je tuženik na pripremnom ročištu predložio u dokaznom postupku pročitati samo priloženu dokumentaciju ne ustrajući i na provođenju ovog dokaza.

37. Slijedom svega navedenog, kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi visina zakupnine koju je tužitelj mogao ostvariti u utuženom razdoblju iznosila 7.293,24 kn mjesečno (preračunato prema fiksnom tečaju konverzije za 1 EUR=7,53450 kn iznosi 967,98 EUR) te kako je utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora kao nepošteni posjednik, da se u istome obavljala odvjetnička djelatnost, to je platni nalog sadržan u rješenje o ovrsi održan na snazi za iznos od ukupno 23.231,50 EUR (preračunati iznos od 175.037,76 kn prema fiksnom tečaju konverzije za 1 EUR=7,53450 kn) sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose za zatražena razdoblja kako je to pobliže opisano u izreci presude, sve sukladno čl. 451. st. 3. ZPP-a. U odnosu na tijek zateznih kamata napominje se da tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu. Iz vjerodostojne isprave-izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga za razdoblje od 1. siječnja 2001. do 3. ožujka 2001. razvidno je da je tužitelj evidentirao zahtjeve za naknadu prema tuženiku s dospijećem na 20. dan u mjesecu, a od 4. travnja 2011. do 12. prosinca 2002. na 5. dan u mjesecu. Stoga je tuženik, dužan tužitelju podmiriti zateznu kamatu od dana dospijeća do isplate. Naime, izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga zakupnine na kojoj se ispravi temelji platni nalog predstavlja vjerodostojnu ispravu jer sadrži sve podatke koje vjerodostojna isprava mora sadržavati sukladno odredbi čl. 28. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 57/95, 29/99 i 42/00, koji je bio na snazi u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu).

38. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. a od 01. siječnja 2008. po stopi određenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO.

39. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP – a i čl. 155. ZPP –a, važećoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 23.231,5000 EUR te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT). Trošak tužitelja odnosi se na trošak sastava podneska od 11.05.2007., 10.09.2009., 19.10.2012. i 20.02.2013. (Tbr. 8. toč.1. – 250 bodova), trošak zastupanja na ročištima 11.09.2009., 09.02.2012., 19.02.2013., 14.03.2013., 06.02.2014., 18.03.2014., 24.01.2025., 17.10.2025. i 19.12.2024. (Tbr. 9. toč. 1. OT – 250 bodova svako), trošak zastupanja na ročištu 19.02.2013. (Tbr. 9. toč. 5. OT-50 bodova), sastav podneska od 03.06.2013. (Tbr. 8. toč. 3. OT – 100 bodova), sastav žalbe (Tbr. 10. toč. 1. OT- 312,50 bodova), sastav revizije ((Tbr. 10. toč. 5. OT – 375 bodova), zastupanje na ročištu za objavu 31.03.2014. (Tbr. 9. toč. 3. OT – 50 bodova), vrijednost boda 2,00 EUR (Tbr. 54 OT), uvećano za PDV po stopi od 25% u iznosu od 2.068,75 EUR, čemu treba pribrojiti iznos sudske pristojbe na presudu u iznosu od 278,72 EUR i reviziju u iznosu od 557,44 EUR, trošak plaćenog predujma za sudsku dostavu u iznosu od 17,11 EUR, trošak plaćenog financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR te trošak ovršnog postupka u iznosu od 273,04 EUR, ukupno 11.669,14 EUR.

40. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na 1. ožujka 2011. i 02.02.2026. jer nije bio prisutan na tim ročištu niti mu je priznat trošak sastava podneska od 13. svibnja 2014. i 24.01.2025. jer sastav istih nije bio potreban za vođenje ovog postupka osobito stoga što je zahtjev od 24. siječnja 2025. mogao usmeno iznijeti na ročištu koje je održano istog dana, sve sukladno čl. 155. ZPP-a. Nije priznat trošak sastava troškovnika od 19.12. 2025. jer to nije samostalni podnesak u smislu odredbe čl. 8. OT.

41. S obzirom da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako tumačenjem čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022 i 6/2024, dalje u tekstu: OZ) proizlazi da sud može u ovršnoj ispravi odrediti plaćanje kamate na parnični trošak, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 2. veljače 2026. do isplate, jer ova presuda predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. Ovršnog zakona.

42. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

43. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 2. veljače 2026.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.